Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Nepromišljena preporuka predsednika Tadića
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Nepromišljena preporuka predsednika Tadića

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
utorak, 12. januar 2010.

Već podugačak katalog nespretnih i neproračunatih poteza koji obeležavaju srpsku politiku na najvišem nivou pre neki dan, na sastanku ambasadora Srbije u inostranim prestonicama, bio je obogaćen još jednim prvorazrednim gafom.

Obraćajući se diplomatskim predstavnicima svoje vlade na tom „strateškom“ zasedanju, predsednik Boris Tadić izustio je sledeću neverovatnu političku direktivu:

„U odnosima sa BiH ima napretka, a tu imamo i obaveze. Srpski parlament u budućnosti treba da usvoji rezoluciju o Srebrenici a da pri tom ne zanemari da usvoji rezoluciju o svim zločinima tokom ratova devedesetih.“[1]

Dvosmislenost jeste standardno obeležje diplomatske prakse, i dvosmislenost ove direktive stoga donekle može biti razumljiva kada se uzme u obzir „diplomatski“ kontekst u kome je ona bila izrečena. Međutim, ma koliko da bi se za neodređenost prilikom vođenja diplomatije moglo reći da je u nekim taktičkim situacijama vrlina, na višem, strateškom, nivou ona skoro bez iznimke to nije. Ako onaj ko diplomatiju vodi po krupnim i suštinskim pitanjima ne zna šta hoće, gde stoji i šta je spreman da bezuslovno brani, ako njegovi protivnici na sličan način nisu sigurni šta je za njega diskutibilno a šta je načelo gde kompromisa i gipkosti nema, tu je onda o diplomatiji izlišno i pričati. Ostaje samo da se utanače i sprovedu uslovi predaje.

Ovu stvarnost izvanredno je uočio britanski diplomata i iskusni teoretičar diplomatske prakse, ser Harold Nikolson:[2]

„...good diplomacy means certain diplomacy: uncertain diplomacy, then as now, was, and is, always bad.“[3]

Mada predsednik Tadić „vešto“ neka pitanja ostavlja nedorečenim, na primer o kakvoj je to srebreničkoj rezoluciji reč koju bi srpski parlament trebalo da usvoji, i mada je ta potencijalno gorka pilula spolja pošećerena utehom da bi ta rezolucija bila dopunjena pominjanjem i nekih drugih zločina, valjda onih gde su žrtve bili Srbi, osnovnu poruku koju predsednikova izjava okupljenim ambasadorima – i državama gde su oni akreditovani – emituje ipak nije teško dešifrovati. Očigledno, reč je o glomazno naslovljenoj „Deklaraciji o obavezama države Srbije da preduzme sve mere zaštite prava žrtava ratnih zločina, a posebno žrtava genocida u Srebrenici.“ Tu deklaraciju je u julu 2009. godine Narodnoj skupštini Srbije predložio poslanik Žarko Korać. Značaj i posledice tog dokumenta bili su podrobno analizirani u Novoj srpskoj političkoj misli 28. jula 2009. godine, u tekstu „Srebrenička Deklaracija SDU – opasan presedan za državu Srbiju.“[4]

Nije jasno šta se od tada promenilo. Šta se dogodilo da Deklaraciju, koju je tada predložio poslanik Korać, koji pripada Socijaldemokratskoj uniji, jednoj minornoj grupaciji koja nije sposobna da samostalno pređe cenzus i čiji bi članovi mogli da održe svoju godišnju skupštinu u telefonskoj govornici a da preostane još dosta slobodnog prostora, sada učini korisnom i prihvatljivom? Zapravo, nije se u tom smislu promenilo ništa i ta deklaracija je isto toliko pogubna sada kao što je to bila prošlog jula, kada je ušla u skupštinsku proceduru.

Ključna odredba te deklaracije je da država Srbija prihvata odgovornost za navodni genocid u Srebrenici i obavezuje se da ubuduće osporavanje pravnih akata Haškog tribunala, kojima se taj „genocid“ utvrđuje, pozitivnim zakonskim propisima proglasi za krivično delo. Dakle, da pojednostavimo stvar, od trenutka usvajanja Koraćeve deklaracije tekst kao što je ovaj više neće biti moguć, a njegov autor, za svoje jeretičke stavove, bio bi izložen krivičnom gonjenju. To bi, naravno, bilo relativno najsitnija od posledica jer ona bi pogodila samo ovog autora i nikoga više. Čitaoci ovog teksta prošli bi neuporedivo gore. Na osnovu takvog proizvoljnog i činjenički potpuno neutemeljenog „priznanja“ svoje države, oni bi postali meta basnoslovnog zahteva za odštetu, koji bi iznosio milijarde evra. U poređenju sa tim, versaljske reparacije nametnute Nemačkoj nakon Prvog svetskog rata, srazmerno broju stanovnika, izgledale bi kao „sića.“

Da podsetimo predsednika Tadića i poslanike u Skupštini Srbije na neke bitne elemente u ovoj raspravi preko kojih oni ne bi smeli da pređu ukoliko žele da odgovorno rade svoj javni posao.

1. Šta god da se faktički dogodilo u Srebrenici u julu 1995. nijedan validni pravni osnov zašto bi država Srbija, a to praktično znači celokupno njeno stanovništvo, za to prihvatila odgovornost i krivicu – ne postoji. Jedini međunarodno-pravni forum koji je u svetlu moguće odgovornosti Srbije to pitanje razmatrao bio je Međunarodni sud pravde u Hagu (koji nema veze sa Haškim tribunalom) i to u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije. U svojoj presudi, Međunarodni sud utvrdio je sledeće:

A. Srbija nije odgovorna za genocid u smislu odredaba relevantne međunarodne konvencije;

B. Srbija nije bila uključena u projekat da se izvrši genocid niti je podstrekavala na njegovo izvršenje; i

V. Srbija nije pomagala u izvršenju genocida.[5]

Na osnovu čega državno rukovodstvo Srbije sada podstrekava Skupštinu da u ime svih građana usvoji jednostranu izjavu o krivici za delo za koje je Međunarodni sud pravde, najviša sudska instanca na državnom nivou u svetu, Srbiju oslobodio od svake odgovornosti? Da li je to čin koji je dopustivo izvesti mimo utvrđenih činjenica i pravnih obaveza, ali na osnovu diskretnih dogovora i političke kombinatorike? Ili tako nešto predstavlja izuzetno ozbiljan korak, sa dalekosežnim moralnim, političkim i materijalnim posledicama za Srbiju, koji bi zato mogao biti preduzet jedino na transparentnoj i plebiscitarnoj osnovi, nakon opšte i iscrpne društvene rasprave?

2. Imaju li državno rukovodstvo i poslanici Srbije pojma o stanju srebreničke debate? Imaju li oni ikakvih činjeničkih saznanja o tome koja idu dalje od plitkoumnih medijskih fraza na tu temu? Da razmotrimo i ažuriramo neke ključne parametre te debate.

Činjenica je da od onog momenta kada se ogoli emocionalna retorika o Srebrenici ono što ostaje kao materijalni dokaz zvanične srebreničke priče stoji vrlo slabo. To se može svesti na samo dve značajne komponente: (1) forenzički dokazi ekshumirani iz različitih primarnih i sekundarnih grobnica u Srebrenici, koji su jedini postojeći corpus delicti masakra, i koji zato moraju biti polazna tačka za bilo kakvu smislenu diskusiju o prirodi događaja i o njegovim razmerama i (2) svedočenje nezaobilaznog svedoka tužilaštva pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, veterana pet srebreničkih predmeta i, po sopstvenom priznanju, navodnog učesnika u streljanjima, Dražena Erdemovića, koji je, ako je verodostojan, jedini značajan visuetauditu svedok događaja. Ukoliko bi ovi dokazi bili oboreni u velikoj meri, sa relevantnog empirijskog i sudskog stanovišta ne bi puno toga ostalo od zvanične priče o Srebrenici.

Forenzičkim dokazima bavio se dr Ljubiša Simić.[6] Dokazni materijal koji je on analizirao sam po sebi nije ništa novo, jer su ga već koristili tužioci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u nekoliko sudskih procesa vezanih za Srebrenicu, od slučaja Krstić pa nadalje. Jedina novina je ta da su sada prvi put ti dokazi bili podvrgnuti ozbiljnoj (i nemilosrdnoj) kritičkoj analizi. Dr Simić je odrešito izbegao lagodan pristup koji su u odnosu na ove najvažnije dokaze do sada praktikovali stručnjaci odbrane. Prividno, postoji pojedinačni autopsijski izveštaj za svaku žrtvu, i to naizgled vrlo korektan. Forenzički eksperti tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju svaki od ovih izveštaja koji se odnosi na određenu količinu ekshumiranih ljudskih ostataka nazivaju „slučaj“. Ovih „slučajeva“ ima ukupno 3.658. U vezi sa svakim „slučajem“ postoji 10 do 15 stranica materijala sa autopsije. Veštaci raznih timova odbrane pred MKTBJ do sada su preferirali da idu linijom manjeg otpora, što se uglavnom svodilo na nasumičan odabir od po nekoliko desetina slučajeva kao tipičnih primera, koje bi podvrgli detaljnijoj analizi. Na osnovu takve nasumične analize, oni su zatim ukazivali na defekte tih pojedinačnih autopsijskih izveštaja, u nastojanju da na taj način diskredituju forenzičke dokaze u celini. Nedostatak ovakvog pristupa je očit: ako bi se uspešno dovela u pitanje validnost samo nekoliko desetina slučajeva, Tužilaštvo bi lako moglo da učini ustupak i složi se da su se tu potkrale greške. Međutim, ono bi i dalje insistiralo na tome da su preostalih nekoliko stotina (ili hiljada) slučajeva dovoljno čvrst dokaz da se dogodio masakr približno potrebnih razmera da se utvrdi genocid.

Da bi uskratio Tužilaštvu taj argument (ili da mu ga prizna, ukoliko bi analiza dokaza potvrdila tezu optužbe), dr Simić je temeljno obavio težak zadatak koji se sastojao od pažljivog čitanja nekih 30.000 stranica forenzičkog materijala. Taj se materijal odnosio na pregled svakog pojedinog „slučaja“ koji su tužioci Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju do sada predočili kao dokaz u sudskim procesima koji su se ticali Srebrenice. Skromno rečeno, rezultati njegove analize bili su veoma interesantni.

Kao prvo, došao je do zaključka da se 3.658 prijavljenih „slučajeva“ nikako ne poklapa sa postojanjem 3.658 ekshumiranih ljudskih tela. Da se poklapa, to bi, naravno, Tužilaštvo dovelo bar na pola puta do čarobnog broja od „8000 pogubljenih muškaraca i dečaka iz Srebrenice“. Međutim, kako je utvrđeno preciznom pojedinačnom analizom, u forenzičkim dokazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju jedan izveštaj autopsije ne odnosi se uvek na telo jedne ubijene ili pogubljene osobe. U mnogim slučajevima, izveštaj je sastavljen na osnovu samo dela tela ili čak jedne kosti. Pošteno govoreći, Tribunal nikada nije izričito ni utvrdio da svaki pojedinačni autopsijski „slučaj“ predstavlja po jedno telo, ali to je nešto što se prećutno podrazumeva. Tribunal nikada nije preduzeo ništa da to važno pitanje razjasni javnosti, pa je iz toga nastala osnovana zabluda. Ova zabluda, iako neizrečena, u javnosti je toliko duboko podsvesno ukorenjena da se lako može pobrkati sa istinom.[7]

Ovo, međutim, ni u kom slučaju nije kraj iznenađenjima koja su bila otkrivena pažljivim proučavanjem krucijalnih (ali do sada samo površno ispitanih) forenzičkih dokaza Tužilaštva u slučaju Srebrenica. Ispostavlja se da u otprilike 44 odsto „slučajeva“, ili ukupno 1.583, za koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju sačinio autopsijske izveštaje, ne samo da ne postoji ništa nalik na kompletno telo iz čega bi se mogli izvoditi verodostojni forenzički zaključci[8], već da je po sredi nešto daleko problematičnije. Ono što se naziva „slučajem“ može se sastojati od fragmenta tela, često samo jedne jedine kosti, a iz toga uopšte nije moguće izvoditi bilo kakve validne forenzičke dokaze. U stvari, čak i forenzički stručnjaci tužilaštva su u svojim beleškama priznali da se u 92,4 odsto izveštaja iz ove kategorije koji se odnose na delove tela ključna stavka „uzrok smrti“ ne može utvrditi. Začudo, nesposobnost stručnjaka Tužilaštva, koju oni sami otvoreno priznaju, da profesionalno utvrde uzrok smrti u približno pola ekshumiranih slučajeva izgleda da je nešto što članove veća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nimalo nije zabrinjavalo. To ih uopšte nije sprečilo da donesu nalaz, za koji sada znamo da je bez činjeničkog uporišta, da je zaista bilo pogubljeno baš onoliko žrtava koliko je Tužilaštvo u svojim optužnicama tvrdilo da je pogubljeno i da se taj zločin dogodio tačno na način kako Tužilaštvo to tvrdi.

Analiza dr Simića takođe pokazuje da nešto preko 50 odsto ekshumiranih ostataka na kojima je moguće izvesti neke forenzičke zaključke ipak ne daje jednoznačnu sliku i da čak ni oni neophodno ne podržavaju teze Tužilaštva. Neosporno je da su 442 tela koja su pronađena sa povezima preko očiju i/ili vezanih ruku bili žrtve pogubljenja. Ali i u drugim kategorijama nalazilo se na stotine žrtava koje svakako takođe iziskuju malo pažljiviju analizu. Posmrtni ostaci tela sa ranom od metka (njih 655) mogli bi se podudarati sa hipotezom o pogubljenju, ali za to ne postoji čvrst dokaz. Čak je i jedan deo njih mogao da strada u borbenim dejstvima. Što se tiče posmrtnih ostataka (njih 477) na kojima su evidentne rane ne samo od metka već i od metalnih delića, ili samo ovih drugih, sve u svemu, logički posmatrano, kod ovih vrsta rana mogućnost pogubljenja može se u potpunosti isključiti. Za njih je mnogo verovatnija pretpostavka da su bili ubijeni u borbi. I na kraju, postoje tela (njih 411) čije stanje, ni u kom slučaju, ne dozvoljava formulisanje ubedljive pretpostavke ni o jednom mogućem uzroku smrti.

Ako saberemo broj žrtava koje su bile vezane i imale povez preko očiju (442) i one koji imaju samo rane od metka (655) što je bar konzistentno sa teorijom o pogubljenju, iako je samo po sebi ne dokazuje – dolazimo do ukupnog broja od 1.097 potencijalnih žrtava čije su stanje i vrsta rane u vreme ekshumacije bili u skladu sa hipotezom o pogubljenju. Ali, to je ipak manje od jedne trećine „slučajeva“ forenzičkih dokaza koje vodi Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, i daleko je manje od zvanične brojke od 8.000 žrtava.

Dr Ljubiša Simić je takođe sproveo i kontrolnu analizu kako bi sa najvećim mogućim stepenom sigurnosti utvrdio ukupan broj žrtava iz 13 ekshumiranih masovnih grobnica u Srebrenici, bez obzira na druge relevantne faktore. On je odabrao jednostavnu metodu: prebroje se sve desne i leve bedrene kosti, koje su najčvršće komponente kostura.[9] Kada su bile uparene, bedrene kosti su dale konačan broj od nešto ispod 2.000 žrtava (1919),[10] što je za oko 6.000 manje od cifre od 8.000 koja se mora propisno dokumentovati ukoliko se želi održati zvanična verzija o događajima u Srebrenici. Pri tome, naravno. Za samo jedan deo ovih žrtava (tj. oni sa povezima, njih ukupno 442) može se skoro nepobitno utvrditi da su bile pogubljene.

Bilo bi vrlo korisno ako bi predsedniku Tadiću i poslanicima Narodne skupštine Srbije neko javio da analiza forenzičkih dokaza koju je uradio dr Simić iz temelja menja uslove i parametre rasprave o Srebrenici. Više se neće moći navoditi izmišljeni brojevi, koji su bez uporišta u fizičkim dokazima. Niti se smeju pisati, predlagati i usvajati državne deklaracije koje se temelje na tim izmišljenim brojevima i podacima.

Ako tiho svedočanstvo u vidu ekshumiranih ljudskih ostataka u celini ne pomaže zvaničnoj priči o Srebrenici,[11] sudsko svedočenje glavnog svedoka Dražena Erdemovića još manje joj je od pomoći. Erdemović je bizarni ratni passepartout koji je tokom sukoba u BiH služio u vojskama svih etničkih grupa i koji je na kraju završio kao pripadnik takozvanog 10. diverzantskog odreda VRS. Jedinica VRS u kojoj je Erdemović služio, u vreme kada je navodno učestvovao u srebreničkom masakru, sama je po sebi vrlo čudna. Iako je 10. diverzantski odred navodno bio u komandnom sastavu VRS, nedostaju tačne informacije o višoj vojnoj jedinici ili komandi kojoj je bio podređen. Iako je u velikoj meri bio umešan u ubijanja u Srebrenici, izgleda da 10. diverzantski odred nema jasno određeno mesto u bilo kakvom borbenom rasporedu. To je bila neka vrsta jedinice za specijalne operacije koja uskače i povlači se po potrebi. Podjednako čudan bio je i sastav te jedinice. Usred etničkog sukoba koji je obeležavala izuzetna netrpeljivost i uzajamna okrutnost, ova jedinica je izgleda bila uigrani multinacionalni tim spremnih ubica u čijim su redovima bili zastupljeni pripadnici svih bosanskih zaraćenih strana, Srbi, Hrvati i Muslimani, pa čak i Slovenci![12] Samo da se zna, sam Erdemović bio je Hrvat koji je služio u vojsci bosanskih Srba.

Ovi neobični detalji, sasvim razumljivo, privukli su pažnju Žerminala Čivikova, dugogodišnjeg novinara medijske kuće Dojče vele, koji slučajno živi u Hagu i koji je često prisustvovao sudskim procesima vođenim pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, pogotovo dok je još trajalo suđenje Slobodanu Miloševiću. Podstaknut nekim bizarnijim elementima Erdemovićevog svedočenja, Čivikov je počeo da postavlja ozbiljna analitička pitanja. Rezultat je njegova knjiga pod nazivom Der Kronzeuge,[13] čiji je sažetak bio pročitan na međunarodnom simpozijumu na temu Haškog tribunala i Srebrenice koji je u aprilu 2009. godine u saradnji sa Ruskom akademijom nauka naša nevladina organizacija održala u Moskvi.

Čivikov metodički nabraja sve nedoslednosti Erdemovićevih iskaza i tvrdnji, na koje se samo može gledati sa nevericom. Jedna takva tvrdnja je da su na stratištu Pilice Erdemović i njegova jedinica uspeli da pogube oko 1.200 zatvorenika za samo pet časova. S obzirom na način i na tempo ubijanja, kako ih je opisao Erdemović, Čivikov je izračunao da bi za takav zadatak bio potreban skoro jedan dan. Na kraju je ekshumacija masovne grobnice u Pilicama, koju je obavio forenzički tim tužilaštva, otkrila ostatke samo 137 potencijalnih žrtava, od kojih 70 sa povezima, što bi ukazivalo na zarobljenike. I još jedanput, članovi veća Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u Hagu prihvatili su bez pogovora dokaze veoma diskutabilnog kvaliteta, ali sa neposrednim uticajem na pravne, moralne i političke razmere pitanja Srebrenice. Da napomenemo još jednom da je Erdemović ključni neposredni svedok tužilaštva i da je navodni učesnik inkriminišućih događaja. Ujedno, on je i jedini neposredni izvršilac protiv kojeg je podignuta haška optužnica, uprkos činjenici da je on lično imenovao još nekoliko njih. Veliki deo zvanične priče o Srebrenici zavisi direktno od njegovog kredibiliteta.

Nema sumnje da je u julu 1995. stanovništvo Srebrenice pretrpelo značajne ljudske gubitke. Uz pogubljenja zatvorenika, kojih je sigurno bilo, postojao je još jedan količinski možda važniji uzrok demografskih gubitaka među stanovništvom koje se nalazilo u enklavi u julu 1995. godine. To je bilo desetkovanje mešane vojne i civilne kolone 28. divizije muslimanske vojske koja se iz Srebrenice povlačila na teritoriju oko Tuzle, koju su kontrolisali muslimani. To je udaljenost od oko 60 kilometara, koju je trebalo preći pod borbenim uslovima i preko teškog planinskog terena.

Gubici ove kolone, koja je na početku povlačenja brojala između 12.000 i 15.000 ljudi a koja je tokom višednevnog povlačenja prema Tuzli u zasedama i borbama izgubila nekoliko hiljada pripadnika, detaljno su obrađeni i dostupni su na internet stranici Istorijskog projekta Srebrenica.[14] Pozivajući se na izjave koje su vlastima dali preživeli pripadnici kolone odmah nakon što su stigli u Tuzlu i koristeći procene međunarodnih posmatrača na licu mesta, pokazuje se da je postojao još jedan i do sada uveliko zanemaren aspekt demografskih gubitaka na srebreničkom ratištu u julu 1995. godine. Važnost ovog otkrića nije u tome što umanjuje ljudsku tragediju, već što doprinosi da se taj aspekt ljudske tragedije ispravno sagleda.[15] Ogromni gubici koje je pri povlačenju pretrpela ova mešana vojno-civilna kolona, koliko god oni bili veliki i žalosni, u potpunosti su zakoniti sa stanovišta ratnog prava. Zato je nedopustivo, pod bilo kojim okolnostima ili izgovorima, poistovećivati ih sa pogubljenjima, koja uistinu predstavljaju kažnjiv ratni zločin.

Da li stvarna činjenička pozadina događaja u Srebrenici u julu 1995. godine ikome daje za pravo da u ime srpske države i njenih građana prihvata odgovornost za jedan gnusni zločin?

Ne, jer pre svega diskutibilni su dimenzije i pravna kvalifikacija tog zločina. Nijedan bitan elemenat tog događaja, ni posle decenije i po, nije pouzdano utvrđen ni razjašnjen. Pri tome, na teritoriji države koja bi, po preporuci njenog najvišeg državnog rukovodstva, trebalo da u ime svojih građana dobrovoljno prihvati odgovornost za zločin za koji je Međunarodni sud pravde odbio da Srbiji pripiše krivicu, slobodno se kreću osobe koje su osumnjičene za neposredno učešće u tom zločinu, čiji je prst bio na obaraču kada su muslimanski zarobljenici bili streljani. Iako se zna ko su, njih niko ne uznemirava, ali se od građana Srbije očekuje da prihvate moralnu i materijalnu odgovornost za zločin sa kojim niko od tih građana nema ni najmanje veze.

(Autor je predsednik holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica“.)


[1] Večernje novosti, 5. januar 2010.

[2] Sir Harold Nicholson, 1886–1968. Britanski diplomata, pisac i političar.

[3] Harold Nicholdson: The Great Victorians, 1932. Essay on Canning. „Da bi bila dobra, diplomatija mora biti određena. Tada (u Kaningovo doba – prim. autora), kao i sada, diplomatija koja je neodređena uvek je loša.“

[7] Ovo je primer načina na koji Tribunal suptilno manipuliše ključnim činjenicama, pružajući sebi mogućnost, ako bi ikada, kao sada, bili uhvaćeni na delu da mogu odgovoriti da oni tako nešto nikada nisu ni tvrdili! Formalno, to je tačno, ali oni nisu učinili ništa ni da razjasne korisnu zabludu koju su sami stvorili.

[8]„Verodostojno” se u ovom slučaju odnosi na sposobnost da se pruže odgovori na pitanja o uzroku i načinu smrti.

[9] Pošto ljudski kostur ima preko 200 kostiju različitih oblika i veličina, one lako mogu poslužiti da se stvori slika o više osoba nego što ih je u stvari bilo. Ali, pošto svaka osoba ima samo dve bedrene kosti, broj uparenih bedrenih kostiju nam daje izuzetno pouzdan podatak o ukupnom broju pojedinačnih osoba, svodeći manipulacije prilikom brojanja na minimum.

[10] Pronađeno je malo više levih bedrenih kostiju (1.923), što znači da je četirima nedostajao desni par, a uz to je pronađeno i 28 fragmenata bedrene kosti.

[11]Pod ovim se misli na dogmatsko insistiranje na tvrdnji da je 8.000 ljudi bilo postrojeno i pobijeno, iako se, naravno, desio masakr zarobljenika, značajnih ali neuporedivo skromnijih dimenzija.

[12] Svedočenje Dražena Erdemovića u predmetu Tužilaštvo protiv Popovića i drugih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, 7. maj 2007. godine. U svom svedočenju, Erdemović je imenovao svoje saborce i saučesnike, članove odreda. Prema tome, dobro se zna ko su, pa čak i gde se nalaze, ali se još nije otvorila istraga o ulozi ovih direktnih počinilaca užasnih zločina. Ovo je još jedna u nizu neobjašnjenih srebreničkih anomalija.

[13] Žerminal Čivikov DerKronzeuge [Krunski svedok], Izdanje Brennpunkt Osteuropa, 2009.

[15] Treba se prisetiti da je u svojoj analizi podataka dobijenih sa tela ekshumiranih iz masovne grobnice dr. Ljubiša Simić identifikovao na stotine slučajeva sa tipom rane (od metka ili metalnog fragmenta ili samo ovih drugih) koje odgovaraju ranama zadobijenim u borbenim aktivnostima, ali koje ne podržavaju tezu o pogubljenjima. To čvrsto ukazuje na činjenicu da su žrtve iz obe kategorije sahranjivane zajedno, bez razlike, i da se Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju nije nimalo trudio da ih razdvoji, ili, što je podjednako važno, da napravi pravnu razliku među njima, što su, kao sudska institucija, imali obavezu da učine.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner