Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Profil Midhata Salihovića

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 10. jul 2009.

Postoje situacije gde je sračunato neiznošenje cele istine funkcionalno jednako laži. Jedan takav primer je postupak beogradske organizacije „Žene u crnom“ koja je u petak, 10. jula 2009, pred zgradom gde se nalazi kancelarija predsednika Srbije najavila sat „crnine i ćutanja“ u spomen masovnog ubijanja muslimanskih zarobljenika oko Srebrenice u julu 1995. godine.

Skrećemo pažnju javnosti na blog Jasmine Tešanović na sajtu B-92[1], i gde su u vezi sa ovim izložene sve relevantne teze.

Bitna stavka u tom tekstu je sledeće:

"Genocid u Srebrenici još uvek traje!

saopštenje za javnost

Uhapšen je Midhat Salihović, jedan od preživelih muškaraca iz Srebrenice koji je iz Švedske gde živi putovao za Potočare kako bi prisustvovao ukopu oca i brata, žrtava genocida u Srebrenici. Na osnovu poternice Okružnog suda u Bijeljini osumnjičen je za ratni zločin.

Ako je istina da je većina preživelih iz Srebrenice na bijeljinskom spisku osumnjičenih za ratne zločine protiv srpskog civilnog stanovništva koji su počinjeni pre masakra čija se godišnjica obeležava ovih dana, onda sledi da su u Srebrenici pobijeni sami ratni zločinci i da nema nikakvog razloga da im se odaje bilo kakva počast. To je smisao bijeljinske optužnice."

Ostavljajući po strani dramatičan ton kojim gospođa Tešanović izlaže svoje misli, kao i zanimljivost da na kraju tog teksta piše: Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst (što je vrlo neobično za pobornicu otvorenog društva kao što je gospođa Tešanović, i koja je pored toga nekoliko godina živela na izvoru demokratije u Los Anđelesu), fokusiraćemo se samo na gore navedeni isečak iz njenog bloga.

Nažalost, niti gospođa Tešanović, niti razni mediji koji su se bavili incidentom hapšenja i privođenja g. Salihovića, ne pružaju nikakvu informaciju o razlozima za poternicu koju je izdalo Tužilaštvo u Bijeljini, i na osnovu koje je g. Salihović bio zaustavljen na graničnom prelazu. Jedina informacija koju pružaju je da je g. Salihović išao na ukop svojih roditelja, što može da bude tačno. Implicira se da su njegovi roditelji bili žrtve srebreničke tragedije, i to takođe može da bude tačno. Ali to nikakvom logikom ne dokazuje da je i g. Midhat Salihović žrtva bilo čega, osim u smislu da je kao masa drugih žitelja srebreničkog kraja obe nacionalnosti u ratu izgubio svoje najmilije. Ali žrtva genocida to svakako nije – jer da jeste ne bi bio na graničnom prelazu pre nekoliko dana, deceniju i po posle događaja, i tamo bio uhapšen.

Što je još bitnije, nesreća koja je zadesila njegove roditelje ne amnestira njega samog za sopstvene postupke, ukoliko oni postoje i ako su oni legitimni predmet krivičnog gonjenja.

U interesu svestranog – za razliku od selektivnog – obaveštavanja javnosti, za sada smo pribavili sledeće informacije u vezi sa predmetom g. Midhata Salihovića.

Midhat Salihović rođen je 1969. godine i bio je nastanjen u Bratuncu. Posle okončanja sukoba u BiH preselio se u Švedsku.

Za vreme sukoba u BiH, bio je pripadnik muslimanskih vojnih  formacija u regionu Srebrenice i nalazio se na položaju komandanta za obuku 28. divizije Armije BiH pod komandom Nasera Orića (Dani, Sarajevo, 3-9-01). Na suđenju Naseru Oriću, g. Salihović je pominjan kao učesnik u operaciji Orićevih snaga sredinom decembra 1992. kada je bio izvršen napad na Loznicu, Bjelovac i druga srpska sela, kada je stradalo više od stotinu srpskih civila, uglavnom žena i dece (suđenje Naseru Oriću, 07-11-05, s. 14571 i dalje). Na istom suđenju takođe se pominje i u funkciji zamenika komandanta „Nezavisnog voljevačkog bataljona“ u sastavu snaga Nasera Orića tokom 1992. i 1993. godine (suđenje Naseru Oriću, 27-09-05, s. 11418). Salihović je takođe poimence identifikovan u izjavi Janje Simić, stanovnice sela Loznica, koje su Muslimanske snage, u čijem se sastavu nalazio i Midhat Salihović, napale u zoru 14-12-92 godine. Po izjavi Janje Simić, Salihović je tokom tog napada njenom sinu Zoranu pretio da će ga „živa na kolac nabiti... da znaš kako Turčin znade na kolac da natakne.“

Sada dolazimo na ono što je bitno. Naravno da je g. Salihović u svim gore navedenim situacijama mogao da bude u položaju pukog posmatrača koji ničim nije okrvavio sopstvene ruke. Zoran Simić je bio teško ranjen tokom napada muslimanskih snaga, u čijem se sastavu nalazio i g. Salihović, ali bez obzira na navedenu groznu pretnju možemo da potvrdimo da ga g. Salihović nije natakao na kolac, ma koliko njegove reči tada upućene Zoranu ružno zvučale. (Mada bi se ipak moglo reći, ako bi se rukovodili pravnom doktrinom Haškog tribunala, da bi povodom ovog napada na sela u decembru 1992. godine, g. Salihović možda mogao za nešto da odgovara, kao na primer učešće u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“, ili nešto slično.)  Ali ostavimo to po strani kao čisto teoretsku mogućnost, i ništa više.

Međutim, sada se postavlja operativno pitanje: na kakvoj osnovanoj sumnji počiva poternica Okružnog suda u Bijeljini, na temelju koje je g. Salihović doživeo neprijatnosti na graničnom prelazu? Radi se o sledećem.

Na magistralnom putu kod mesta Zalužje, opština Bratunac, 16. septembra 1992. godine bila je postavljena zaseda iz koje je pucano na jedno teretno vozilo u kome su se nalazila 25 lica srpske nacionalnosti. U toj zasedi, ubijeno je sedam lica, a teške telesne povrede zadobilo ih je pet. Po iskazima svedoka obe nacionalnosti, u toj zasedi je učestvovao g. Midhat Salihović.

U pravnom smislu, šta ovo znači? To znači da postoje prima facie elementi da  g. Salihović može da bude osumnjičeno lice u vezi sa prilično ozbiljnim deliktima, konkretno na osnovu relevantnih odredaba Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vreme rata. U odnosu na sve te delikte, koji bi mu se mogli staviti na teret, za g. Salihovića u ovom trenutku važi pretpostavka nevinosti dok se na propisan način ne bude dokazalo da je kriv (ako se to ikada dogodi), dakle, potpuno isto kao i u predmetu dr Radovana Karadžića. 

Ali, suprotno od teatralnih tvrdnji gospođe Tešanović, to takođe znači i još nešto drugo. U vezi sa g. Salihovićem, kod nadležnih vlasti u Bijeljini vodi se redovan postupak kome svi, koji veruju u vladavinu zakona, treba da pruže svoju moralnu podršku i da strpljivo sačekaju njegov ishod pre nego što se upuste u komentarisanje. (Naravno, kada proces g. Salihoviću bude bio okončan, za razliku od čitalaca njenog bloga, gospođa Tešanović će imati neograničenu mogućnost da izloži svoje mišljenje i da ga detaljno prokomentariše.)

Jedino što preostaje, da bi javnost imala potpunu sliku, to je izjava Janje Simić[2] o događajima koje je u decembru 1992. godine preživela u svom selu, i za koje ona tvrdi da je g. Salihović u njima bio umešan. 

Autor je predsednik holandske nevladine organizacije Srebrenica Historical Project    


[2] SIMIC JANjA (43) selo Loznica

Ujutro, 14. 12. 1992. godine, spavali smo ja i muz u svojoj kuci u nasem selu Loznici, kad nas je probudila eksplozija dviju bombi.

Ustali smo iz kreveta, i moj muz je posao napolje noseci u rukama pepeljaru od peci kako bi zalozili vatru. U momentu kada je izasao napolje i zatvorio vrata za sobom, zacuo se rafal koji ga je ubio. Naime, dva puta nas je zvao da mu pruzimo pomoc, ali nismo mogli izici od vatre iz pjesadijskog naoruzanja koja je otvarana iz pravca muslimanskog sela Biljace.

Kada mi je muz poginuo bilo je oko pola sedam ujutro, i vec tada su muslimani poceli da pucaju na sve strane po nasem selu. U tom momentu moj sin Zoran star 22 godine izasao je napolje, neko od muslimana ga je dozivao da se preda. Bolje je da se preda jer ce ga dati u zamenu. A to je bila varka. Jer su odmah otvorili vatru na Zorana gde su ga ranili.

Moj sin Zoran je poznao po glasu Salihovic Midhata, pa ga je pitao: Midhate jesi li to ti, na sta je on rekao: Jesam, dodji da popijemo. Ako neces doci, uhvaticemo te pa cemo te ziva na kolac nabiti. Da znas kako Turcin znade na kolac da natakne.

U tom momentu, zvala me Zukic Mulija, ranije moja komsinica: Hajde Janjo da popijemo kafu, psujuci mi cetnicku majku. Djever Lazar Simic mi je ranjen tada, a njega je neko dozivao cini mi se da je Salihovic Rifet, koji je rekao: Predajte se cetnici, nema vam pomoci. Nasi ljudi sa mudzahedinima su u Voljavici ima ih 1.500, jebacemo vam majku. Neko je bio ranjen i trazio je pomoc, a Midhat Salihovic kaze: Cekaj sada cemo mi da koljemo Srbe.

Videla sam neku grupu ljudi muslimana, oko 20, imali su maskirne uniforme, vikali su da se predamo jer Bjelovac gori. Nisam mogla nikoga prepoznati. Vec tada su bili ranjeni: moj sin Zoran, Stojanovic Milenko, Simic Lazar, Goran Lukic. A poginuli su mi muz Ratko, dok je u kuci Kovacevic Vujadina poginuo Savic Mitar i Zoran Trisic, a Aleksa Kovacevic ranjen.

U prvi sumrak, cula sam da se muslimani dovikuju: Hvatajte Janju zivu, opkolite s leve i desne strane. A neko je dozivao nase mjestane na brdu Kunjerac, govoreci: Hajte, nosite ove vase mrtve sve smo ih pobili. Kada se spustio mrak prva sam izasla napolje, a zatim su za mnom izasli moj sin i Stojanovic Andjelko, te smo otisli u Bjelovac do Drine, gdje smo se camcem prebacili u Srbiju i tako ostali zivi.  

Ostali smo zivi zahvaljujuci sto smo se sakrili u podrum, jer je gornji dio kuce sav srusen rucnim bacacima.

Bratunac, 16.12.1992. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner