Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Zašto je Srebrenica genocid, a 8000 streljanih Argentinaca žrtve drugog reda?
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Zašto je Srebrenica genocid, a 8000 streljanih Argentinaca žrtve drugog reda?

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
ponedeljak, 23. april 2012.

Senzacionalna nedavna otkrića u vezi sa zločinima koje su počinili bivši šef argentinske vojne hunte, general Horhe Rafael Videla, i njegovi saradnici pružaju nam uvid u dvojne aršine koji važe u primenjivanju takozvane „međunarodne pravde“.

Buenosajreski dnevnik “La Nacion”[1] navodi izjavu generala Videle gde on priznaje da je tokom svoje sedmogodišnje vladavine u Argentini, od 1976. do 1981, „oko 7000 do 8000 hiljada ljudi koji je trebalo da budu ubijeni“ jednostavno „nestalo“, t.j. da su bili pogubljeni od strane vlasti na čijem se čelu on nalazio. U isto vreme, nekoliko hiljada dece prisilno je oduzeto od roditelja za koje se sumljalo da su bili „levičarski pobunjenici“, da bi bili predati na odgajanje „dobrim porodicama“ koje su uživale poverenje državnih vlasti.

Sličnosti između onoga što se navodno dogodilo u Argentini (i što glavni akter tih događaja sada priznaje) i navodnih događaja u Srebrenici upadljive su. U oba slučaja, naneta je nasilna smrt (levičarskim  „pobunjenicima“ u Argentini, vojnosposobnim muškarcima u Srebrenici) segmentu stanovništva koji je bio predodređen za pogubljenje. Navodna brojka žrtava takođe se u oba slučaja podudara i iznosi oko 8000. Međutim, za razliku od generala Mladića, general Videla nije bio optužen za genocid. Zločini za koje se tereti ovaj poslednji, mada su sličnih razmera i takođe usmereni na specifičan deo stanovništva, tretiraju se kao obično ubistvo. Postavlja se očigledno pitanje: zašto pogubljenja argentinskih žrtava predstavljaju ubistvo, dok se pogubljenja sličnog broja bosanskih Muslimana definiše kao „genocid“?

Prvostepena presuda u predmetu Krstić, u paragrafu 589, otvara mogućnost za „lokalni“ ili geografski ograničen genocid, što predstavlja jasan iskorak iz dotadašnjeg tumačenja Konvencije o genocidu i opšte sudske prakse. Jedini razlog za taj iskorak bilo je da se pravna norma uskladi sa specifičnostima srebreničkog slučaja i da se iskonstruiše obrazloženje za zaključak da se u Srebrenici dogodio genocid. Prema odluci Veća u predmetu Krstić pojam genocida više se ne oslanja na tri dosadašnje kategorije (etnička, rasna i verska) za koje u Konvenciji stoji da se mora dokazati da su im mete za istrebljenje pripadale da bi zaključak o genocidu bio održiv. U predmetu Krstić opseg pojma „genocid“ samovoljno se proširuje tako što se uvodi nova ciljna grupa: srazmerno znatan broj „vojnosposobnih muškaraca“. Ako je za Srebrenicu prihvatljivo proširivanje pojma dodavanjem novih kategorija potencijalnih žrtava, šta bi sudove sprečavalo da pravnu doktrinu genocida kreativno još dalje razviju stvaranjem dodatnih novih kategorija čime bi se dozvolilo  proglašavanje i drugih vrsta žrtava genocida?

Iz paragrafa 501 prvostepene presude u Krstiću saznajemo da broj pogubljenih žrtava može da bude „ograničen“ a da se to negativno ne odrazi na zaključak o genocidu. Po Veću, srpske snage nisu morale da pogube sve vojno sposobne muškarce Muslimane, pa čak ni sve zarobljenike, pre nego što bi se mogao izvesti zaključak da se dogodio genocid. Očigledno je da ni hunta generala Videle nije uspela da pobije sve „levičarske pobunjenike“ u Argentini. Po čemu bi se onda pogubljenje ograničenog broja bosanskih Muslimana smatralo genocidom, ali pogubljenje slično ograničenog broja Argentinaca – ne?

Postoji još jedan elemenat, koga nema u Srebrenici, ali čije prisustvo u slučaju generala Videle u velikoj meri potkrepljuje tezu koja ide u prilog genocidu. To je prisilno oduzimanje dece od njihovih roditelja ili, po rečima samoga generala Videle: „Ja ću biti prvi da priznam ... da su deca tada bila oduzimana, sa najboljim namerama da se na takav način obezbedi da dete bude smešteno u okrilje neke dobre porodice“. Bez obzira na plemenite namere, prisilno oduzimanje i premeštanje dece izričito je zabranjeno Konvencijom o genocidu i tretira se kao elemenat genocida. Smišljeno i masovno kidnapovanje dece pripadnika ciljne grupe   potkrepljuje argumenat da su general Videla i njegovi saradnici počinili genocid. To je okolnost koju bi trebali uzeti u obzir argeninski sudovi ili međunarodno pravosuđe, ukoliko bi ovo poslednje bilo sklono da protiv Videle formuliše odgovarajuću optužnicu. Međunarodni krivični sud u Hagu (ICC) nesumnjivo je nadležan ukoliko bi argentinski pravosudni organi propustili da izvrše svoju dužnost da se pozabave ovim pitanjem, a što se tiče zabrane retroaktivnosti ona je kada se radi o genocidu izričito stavljena van snage.

Da sumiramo. U svetlu zločina koji se pripisuju generalu Videli i koje on otvoreno priznaje očigledno postoji prima facie osnov da se  procesuira za genocid. Taj osnov podjednako je jak, a u nekim segmentima još jači, nego u optužnicama za genocid koje su podignute protiv generala Krstića i Mladića. Ako argentinske i bosanskomuslimanske žrtve tretiramo ravnopravno, zašto se pravne kvalifikacije zločina počinjenog protiv jednih i drugih tako suštinski razlikuju?   

Moguć je teoretski prigovor na uporednu analizu koja prethodi. Jedan kolega blistavog analitičkog uma izneo je sledeću zamerku. U nastojanju da povuče razliku između slučaja generala Videle i Srebrenice, on upozorava da „procesuiranje za genocid nije moguće tamo gde se biće delikta sastoji od političkih ubistava zato što je Konvencija o genocidu bila formulisana izričito na način kojim se isključuju politička ubistva ili čistke. To je jasno na osnovu travaux préparatoires. Štaviše, čak bi i Haški tribunal oklevao da optužnice digne za dela koja su se dogodila toliko dugo pre nego  što je sam tribunal bio formiran“.

Što se tiče opaske u vezi sa optužnicom koju bi mogao pokrenuti Haški tribunal, to više čak nije ni sporno pitanje. Ovakav predmet u svakom slučaju nalazio bi se u nadleštvu Međunarodnog krivičnog suda (ICC) zato što su se Videlini zločini dogodili van konteksta Bivše Jugoslavije a Haški tribunal od 2005. godine više ne podiže nove optužnice. Međutim, ICC se po ovom pitanju uopšte nije oglasio.

Podrazumeva se da su pitanja koja pokrećemo čisto retoričke prirode i da ne proizilaze iz stvarnog očekivanja da će argentinski general biti optužen za genocid samo zato što mu se stavlja na teret ubistvo približno istog broja ljudi kao u Srebrenici. Cilj je bio da se istakne da bez ikakve teškoće Haški tribunal srpske optuženike tereti za zločine navodno  počinjene sa genocidnom namerom uprkos tome što nikakav dokaz za postojanje takve namere ne postoji (jedini dokazivi motiv je osveta, što bi pogubljenja u Srebrenici svrstalo u istu kategoriju ubistva, kao u slučaju generala Videle). Zašto bi u predmetu Videla podizanje kvalifikacije delikta na nivo genocida u principu bilo problematično? Videla je svakako imao nameru da istrebi precizno definisanu kategoriju ideoloških protivnika svoga režima i on to otvoreno i javno priznaje. („Moglo bi se reći da je tu bilo 7000 do 8000 ljudi koji su morali da umru da bi u borbi protiv pobunjenika bila postignuta pobeda,“ dnevnik La Nacion navodi Videlinu izjavu...) [2]

Međunarodni sudovi poput Haškog tribunala i Međunarodnog krivičnog suda nisu imali nikakvih teškoća da zaobiđu travaux préparatoires i da rukovodstvo Crvenih Kmera optuže za genocid (što po mišljenju sudije Haškog tribunala Kristofa Fligea predstavlja svojevrsan apsurd [3]) mada se ponašanje kambodžanskih optuženika dok su ta ubijanja bila u toku mnogo prirodnije uklapa u pojam političkog ubistva ili ideološki motivisane čistke nego u kampanju masovnog istrebljenja na etničkoj, rasnoj ili religioznoj osnovi. Na stranu pitanje da li je Videla stvarno počinilac genocida ili ne, sagledavajući njegov predmet uporedo sa Srebrenicom sa razlogom bi se moglo konstatovati da je ovde primena dvojnog aršina nesumnjivo na delu.

Da su oni koji upravljaju pravosudnim mehanizmima i javnim diskursom smatrali da bi podizanjem optužbe protiv generala Videle za genocid mogli steći neku političku korist, bez obzira na to koliko neutemeljena u njegovom slučaju takva optužba bila, sumnja li iko da bi Videla bio   optužen ne za ubistvo nego u skladu sa Konvencijom o genocidu? Nejednak tretman navodnih delikata čije su činjenične karakteristike upadljivo slične šalje nedvosmislenu poruku: pravda je politička, zločini se kvalifikuju prema političkoj koristi, a Srbi nisu jedine žrtve drugog reda u smišljeno izvedenim pokoljima koji obeležavaju naše jezivo vreme.


[2] Ibid.

[3] Der Spiegel online: 07-09-2009.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner