Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Republika Srpska i "Sandžak" - Ni isto, ni slično, ni nalik
Komentar dana

Republika Srpska i "Sandžak" - Ni isto, ni slično, ni nalik

PDF Štampa El. pošta
Nenad Pivaš   
ponedeljak, 01. avgust 2016.

Došavši na obeležavanje 26. godišnjice od osnivanja SDA u Novom Pazaru, Bakir Izetbegović je rekao da ne vidi ništa sporno u tome što prethodno nije došao u Beograd, jer jelte, i zvaničnici Srbije često svrate u Banjaluku bez da im Sarajevo bude prva stanica. Time je implicitno napravljeno poređenje i izjednačavanje Republike Srpske i Sandžaka, što se Bošnjacima dešava. Kako ih nervira svaka naznaka da bi RS mogla da se osamostali, oni u trenutku ogorčenja ističu kako bi to dovelo do raspada ne samo BiH, već i Srbije. "Sa kojim bi pravom Srbija onda mogla da zadrži Sandžak", pitaju se oni.

Pa kad se pitaju, da lepo na tasu "izvagamo" Srpsku i Sandžak. Politički gledano, Republika Srpska nije čak ni autonomija unutar BiH, kako to i dobronamerni ljudi govore, već konstitutivni deo te države, koja je faktički državna zajednica koju sačinjavaju RS i Federacija BiH. Kao takva ona ima svoju vladu, predsednika, skupštinu, policiju i mnoge druge  atribute državnosti.

Sa druge strane, Sandžak institucionalno gledano – ne postoji! Eventualno može biti poređen sa regijama, kao što su recimo Banat, Semberija ili Banija. Čak je i to vrlo upitno, jer su regije, po pravilu, oblasti oivičene nekim rekama ili planinskim masivima, što u slučaju Sandžaka opet ne postoji! Sam naziv je za vreme Osmanlijskog sultanata označavao administrativne jedinice u okviru  države, podoblasti, delove većih pašaluka. Tako je recimo postojao i Segedinski sandžak, na području Bačke. Oblast u Srbiji koju danas zovu Sandžak zapravo je samo proizvoljni naziv za skup 6 opština, Sjenice, Tutina, Novog Pazara, Priboja, Nove Varoši i Prijepolja, od kojih su Bošnjaci većina samo u prve tri i to one tri koje se ne nalaze na granici sa BiH, odnosno RS. Ne poklapa se čak ni sa Novopazarskim sandžakom, koji je postojao na tom prostoru, jer je on obuhvatao i delove Crne Gore, koje istini za volju i danas zovu tako, ali i Kosovsku Mitrovicu, koju više niko ne dovodi u vezu sa Sandžakom.

Kako stvari stoje na polju demografije? Bošnjaci, za koje je konstatovano da čine većinu u tri opštine, sačinjavaju po popisu iz 2011. godine 2,02% građana Srbije. Ako im se dodaju Muslimani (sa velikim M) ima ih 2,33%. Sa druge strane, u Bosni i Hercegovini živi preko 30 odsto Srba, čija Republika Srpska po Dejtonskom sporazumu zauzima nešto manje od polovine teritorije te zemlje. Uz to, Srbi u BiH imaju status konstitutivnog naroda, dok su Bošnjaci u Srbiji samo nacionalna manjina.

Takođe, pored toga što se RS i Sandžak nikako ne mogu porediti, valja konstatovati i da se i Srbija i BiH teško mogu izjednačiti. Formalno-pravno BiH jeste legalna država (mada je sticanje nezavisnosti na referendumu koji je bojkotovao jedan od tri konstitutivna naroda vrlo upitno, čak i sa te tačke gledišta), ali da je legitimna i da ima nekakvo veće uporište – nema.

Iako se bošnjački novokomponovani istoričari (koji ne mogu da se slože jesu li Bošnjaci Iliri ili Sloveni) svojski trude da pronađu kontinuitet između sadašnje BiH i srednjovekovne banovine/kraljevine Bosne, tako nešto ne postoji. Jer, srednjovekovnu Bosnu je zauzeo Osmanlijski sultanat, nakon čega je formiran Bosanski pašaluk, koji je obuhvatao i Slavoniju i veliki deo Dalmacije. Što i nije čudno, jer Osmanlije nisu formirale pašaluke tako da predstavljaju kontinuitet sa državama koje su se tu prethodno nalazile. Isto tako ni Beogradski pašaluk nije predstavljao kontinuitet ranije srpske despotovine.

Ono jeste, i Srbija je izgubila kontinuitet ali su Srbi putem crkve i guslarske tradicije očuvali svest o prethodnoj državi i vođeni tim sećanjem digli su ustanak 1804. godine iz kojeg je ponikla moderna Srbija. Sa druge strane, islamizovani Srbi (danas Bošnjaci) tokom osmanlijske vlasti uopšte se nisu poistovećivali sa (srpskom) državom Kotromanića i ljiljanima, već isključivo sa sultanatom, te su sebe, kao i svi drugi muslimani u okviru države koja je bila podeljena na milete, zvali Turcima. Poistovećivanje sa bogumilima je (post)moderni vid identiteta koji bošnjački intelektualci ni sami nisu baštinili u ranijim decenijama svog života.

Tako da BiH nema "hiljadugodišnji kontinuitet" kako oni laskaju sebi, već zapravo "desetljetni", jer je nastala 1943. godine u Mrkonjić Gradu na prvom zasedanju ZAVNOBiH-a i potvrđena pobedom Titovih partizana dve godine kasnije. Bitno je napomenuti i da je u novokomponovanoj državi/republici, na popisu 1948. godine, koji je usledio nakon ustaškog genocida nad srpskim narodom tih prostora, bilo 44,29 odsto Srba, 30,73 odsto Bošnjaka i 23,94 odsto Hrvata! Sam njen nastanak je u velikoj meri bio poniženje za srpsko stanovništvo te oblasti, jer im, iako su bili relativna većina, nije omogućeno da se ujedine sa maticom, tako što bi cela BiH, ili makar njeni delovi sa srpskom većinom, postala deo Srbije.

"Nije pošteno da Srbi imaju i Srbiju i pola BiH, a Bošnjaci ništa", reći će oni. No, opet će pogrešiti, jer to što imaju nije "ništa" – već druga polovina BiH. To nije malo. Zapravo, to je mnogo više nego što recimo imaju Bugari i Grci koji su tokom osmanlijske vladavine prešli na islam. Za razliku od islamizovanih Srba oni nemaju nikakve države. Niti će ih imati.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner