Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Vređanje zdravog razuma
Kosovo i Metohija

Vređanje zdravog razuma

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
sreda, 13. novembar 2013.

Protutnja nekako i ovaj istorijski 3. novembar, koji smo čekali radosnije nego Božić jer je pred nama dugo i veselo putovanje u Jevropu, a i protutnja sva sila junaka i antijunaka ovim Kosovom (Metohijom nešto manje). Možda će se neko iznenaditi, ali za mene je junak ovih izbora 128-godišnja Zenije Zekaj, rođena 20. aprila 1885, upisana u glasački spisak u Dečanima. Bila bi ona zasigurno i najstariji glasač, pa možda i predsedavala svečanoj sednici Skupštine opštine, samo da nije jadnica preminula pre više decenija.

Vredni prištinski analitičari su otkrili da je na biračkim spiskovima 108 ljudi rođenih 1913. I ranije, tako da je Kosovo po broju 100-godišnjaka opasno ugrozilo Kavkaz, barem prema glasačkim spiskovima. Broj mlađahnih 90 i 80-godišnjaka se sigurno broji hiljadama. Sve to ne ometa hvalospeve koje naši zapadni „prijatelji“ upućuju Hašimu Tačiju i „najmlađoj državi na Balkanu“, a u vezi sa izborima sprovedenim po najvišim EU standardima! Osim toga, bilo je preko 40 incidenata na glasačkim mestima, na desetine privedenih lica i tako dalje.

No to je njihov problem, i kao i do sada neću se baviti njihovim, već isključivo našim problemom. A koji je naš problem?

Naš osnovni problem je taj što je narod na Kosovu i u Metohiji, i na severu i na jugu, prepoznao prevaru koju mu je servirao zvanični Beograd. To je upravo i razlog zbog koga je beogradska vlast doživela fijasko na tzv. lokalnim izborima (a zašto “tzv”. objasnićemo malo kasnije). Niko nije baš toliko glup pa da poveruje Vulinu. Naravno, Srbi severno i južno od Ibra, nisu u jednakim pozicijama, pa je stoga južno došlo do nešto masovnijeg odziva, što je rezultat instinkta i potrebe za opstankom, ali zbog toga ni pomena nema o nekakvim podelama između severnih i južnih Srba, a što je vlast, uz podršku medija, zdušno podmetala. Odziv na severu je bio simboličan kao i što smo pretpostavljali. Razlozi su poznati, a osnovni je da narod neće iz svoje države, barem ne dobrovoljno.

Pa kad je sve poznato, ima li čega interesantnog? Ima, kako da nema! Interesantne su reakcije vlasti na neke teme, a interesantno je i njeno ćutanje na neke druge teme. A naročito je interesantno razmisliti o tome šta će biti sutra.

Ne zna se prosto ko je iz vlasti bio više iznerviran neuspehom agitacije za izbore. Ne znam da li da krenem od Drecuna i njegovog siktanja na profesora Samardžića na Studiju B; ili od savetnika Đurića i istovetne elokvencije prema Đorđu Vukadinoviću na Prvoj (pod pokroviteljstvom Dragana Bujoševića); ili pak od Vulina i njegovih traktata koje ni sam ne zna da prepriča, pa od njegovih procena izlaznosti („između deset i sto šezdeset“)... Jednostavno toliko su se zvaničnici istrčavali u samopravdanju (što bi se narodski reklo – „izlupavali“) i u optuživanju naroda, da se već sada mogu knjige napisati, a tek smo usred izborne farse.

No da krenemo od potpisnika Briselskog „sporazuma“ (I.D.), predsednika vlade Dačića koji se nije štedeo u varijacijama na temu. Ipak „najjača“ mu je izjava da „niko ne može očekivati da se sedam miliona žrtvuje za dvadeset hiljada“ (misleći valjda na sedam miliona Srba u Srbiji i 20.000 nekih drugih Srba). Pa me sada živo interesuje koliko to nas Srba ima viška (mislim, koja tisuća gore, koja tisuća dole –ne!?), pa da se tako lako razbacujemo desetinama hiljada? Englezi su zbog foklandskih 16.000 ovaca slali kraljevsku flotu 16.000 milja na jug (milja po ovci), kako bi Argentince zadržali na govedini. Za Margaret Tačer, te foklandske ovce su bile tada jednako važne kao i prvi tim Liverpula. To se zove državnički stav.

Ovo što Dačić izjavljuje nije državnički stav, i najmanje je važno što je to izjavio za Srbe sa Kosova, jer je to stav, a akteri na koje se odnosi mogu biti različiti. To možda nije državnički stav, ali politički svakako jeste, i to je ono što brine. U ovom trenutku problem je 20.000 Srba sa Kosova, sutra će biti 20.000 njih iz Raške, pa 20.000 nezadovoljnih poljoprivrednika, pa lekara... Kad se jednom padne tako nisko, teško se ustaje. To je nešto kao ona anegdota o Marku Tvenu kada pita neku damu koja mu je išla na živce: -Da li biste spavali sa mnom za milion dolara? - Naravno da bih, odgovorila je. –A za 5 dolara? - Gospodine, pa šta Vi mislite ko sam ja? –Gospođo, utvrdili smo ko ste Vi, samo još da se dogovorimo oko cene!

Prvi do njega (kad bismo se šalili), još uvek nije stišao ljutnju na Srbe sa severa zbog ubistva litvanskog policajca (koje nisu učinili), a već se proslavio zahtevom za 45 minutnim blitzkrieg-om, u kome bi pohapsio sve one koji neće da glasaju, pa uz to još i slikaju mesta na kojima će se odigrati nešto što ne sme niko da slikava osim ovlašćenih slikara koji bi poslali slike u svet posredstvom medijskih veličina, poput B-92, Blica i Kurira. Otkud PPV-u taj Pavlovljev refleks u odnosu na Srbe s Kosova i Metohije? Kakvo su mu oni zlo učinili?

Svi gore navedeni komentatori i akteri izborne kampanje su optuživali nekoga tamo da zastrašuje narod, a da su istovremeno pribegavali vrlo ozbiljnim pretnjama. Zajednički komentar svih na severu Kosova je da ih mnogo manje plaši to što ih fotografiše Mladen Obradović, na primer, nego pretnje koje dolaze od zvaničnika da će ako ne glasaju izgubiti radna mesta i plate. Ova pretnja beogradskih zvaničnika ih mnogo više plaši čak i od neke izmišljene Tačijeve oružane akcije, jer oružana akcija prođe, a glad i beda traju.

Konačno, šta se čeka sa objavljivanjem rezultata glasanja? Po vremenu da bi se prebrojali listići moglo bi se zaključiti da je glasalo na milione glasača, a ne stotinak. Otkud tolika razlika u podacima o broju izašlih na birališta između zvaničnika vlade Srbije i nadležne CIK Kosova? Kako to da Vulin zna bolje od onih koji zaista broje glasove? Otkud on zna da u Kosovskoj Mitrovici vodi tamo neko sa 2.500 glasova? To on ne može da zna. Zašto Vulin nastavlja da vređa zdrav razum i inteligenciju naroda? Pa svako zna da izbroji do sto!

Sve u svemu i svima je jasno da se ovi „izbori“ održavaju pre svega radi integracije severa Kosova u ustavno-pravni sistem tzv. Republike Kosova. To se ne krije ni u Prištini, ni u Tirani, ni u Briselu, Berlinu i Vašingtonu, a bogami u poslednje vreme ni u Moskvi. To se pokušava sakriti samo ovde, otvaranjem raznih bombastičnih tema: Borba protiv kriminala i korupcije samo što nije počela, i tako već godinu i po, a nikako da počne (ta borba sve više liči na onu čuvenu filmsku repliku Bate Živojinovića: „Sa` ću da te karam!“).

Sve se češće prozivaju politički neistomišljenici, kao što je u ovom konkretnom slučaju Marko Jakšić. Pa onda iskaču sve novije teme sa kojima će „država da se obračunava“, zaključno sa „navijačima“, huliganima, desničarima i levičarima, a sve u cilju odvraćanja pažnje („zamajavanja) javnosti sa suštine problema.

Kako god bilo, u nedelju 17. novembra održava se drugi krug tih izbora. Odziv građana će biti i manji nego što je bio u prvom, a i „argumenti“ agitatora splašnjavaju. Očigledno da su organizatori ovog integrisanja severa, i „normalizacije odnosa Beograda i Prištine“ izvršili uspešnu operaciju. Vlada sada kaže da svako za sebe odluči da li će glasati ili ne, slično onoj preporuci da svako za sebe treba da odluči da li da pije mleko sa aflatoksinom ili ne. Ali proći će i taj dan, a šta će biti posle?

Da je Ustavni sud radio svoj posao i ocenio ustavnost Briselskih sporazuma bilo bi lako predvideti. Da je predsednik Skupštine Stefanović radio svoj posao, pa raspisao u zakonskom roku izbore za četiri opštine na severu (a rok od 60 dana je istekao 10. novembra), takođe bi bilo lako. Da je vlast, nakon fijaska sa prvim krugom, ozbiljno razmislila, i prilagodila se realnom stanju na terenu i napokon ozbiljno porazgovarala sa narodom, odnosno njegovim predstavnicima, i to bi olakšalo anticipaciju događaja.

Da ostavimo po strani entuzijazam briselskih lobista, i da razmotrimo šta je realno očekivati u skorijoj budućnosti?

Rezultate ovih izbora na severu građani neće priznati. Izabrani organi vlasti neće biti legitimni i demokratski, te će stoga biti snažno bojkotovani. Oni će biti legalni po zakonima „Republike Kosova“, ali njihova legitimnost će biti pod znakom pitanja zbog simbolične izlaznosti onih kojima treba da vladaju. Skupština AP KiM (trenutno jedini organ koga prepoznaje Ustav Srbije) verovatno će insistirati na poštovanju Ustava i zakona Republike Srbije, između ostalog i u pogledu raspisivanja izbora za skupštine opština koje su raspuštene 10. septembra 2013. Ako se ti izbori ne raspišu, značiće da se ne poštuje Zakon o lokalnoj saomupravi, a nepoštovanje zakona, naročito od onih koji su se zakleli da će ih poštovati je svakako vrlo ozbiljan presedan. Ovime će nastati vrlo ozbiljna kriza u funkcionisanju organa vlasti, čime će se zaista ući u neizvesnost.

Državni službenici se upinju da ubede narod da ga Srbija i njeni organi neće napustiti, te da će predano raditi u njegovu korist, i da će državni organi uvek biti uz njega. Da će baš svi biti uz srpski narod kao jedan, itd. Do sada je to bilo neuspešno ubeđivanje. To je prepoznato kao neistina. Ko ne veruje da je tako, neka pokuša da se seti ko to beše Dejan Pavićević?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner