Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Afrička kuga svinja – informacije za početnike i napredne korisnike (od prosečnog građanina, konzumenta svinjskog mesa, do malih i velikih odgajivača)
Kuda ide Srbija

Afrička kuga svinja – informacije za početnike i napredne korisnike (od prosečnog građanina, konzumenta svinjskog mesa, do malih i velikih odgajivača)

PDF Štampa El. pošta
Milanko Šekler   
utorak, 01. avgust 2023.

Kada pročitate ovaj tekst, molim vas da ga pošaljite ili preporučite za čitanje svakom vašem prijatelju koji uzgaja domaće svinje ili je lovac. I ako ga ne nameravate čitati, molim vas da ga pošaljite vašem rođaku ili prijatelju koji se bavi uzgojem domaćih ili divljih svinja ili živi na selu ili prigradskom naselju gde gaji svinje.

Molba autora


Prolog

Cilj ovog teksta je da na što jednostavniji i razumljiviji način pokušam da pružim sve najvažnije informacije o najopasnijoj i najtežoj zaraznoj bolesti svinja koja se u ovom trenutku širi u populaciji svinja u Republici Srbiji. Svi izneti uvidi u ovom tekstu predstavljaju moj nezavisan i potpuno ličan stav i iza njih ne stoji nijedna institucija, organizacija, udruženje ili bilo kakva interesna grupa ljudi. Sve iznete činjenice i stavovi u ovom tekstu predstavljaju moje sopstveno mišljenje i rezultat su višedecenijskog iskustva u radu sa zaraznim uzročnicima bolesti, kako na njihovoj dijagnostici, tako i na sprečavanju njihovog pojavljivanja, njihovog suzbijanja i preventivi, i to primenom najnovijih naučnih i stručnih saznanja, kao i iskustava stečenih razmenom i saradnjom sa domaćim i stranim ekspertima koji se bave istom oblasti nauke.

Tekst je namenjen građanima Srbije, a posebno onima koji se bave uzgojem svinja, bez obzira da li se time bave kao usputnim i dodatnim poslom, kojim samo obezbeđuju kvalitetnu i jeftinu hranu za svoju porodicu, ili se bave svinjarstvom kao nekom vrstom usputnog i dodatnog izvora prihoda za izdržavanje svoje porodice, ili se bave svinjarstvom kao svojim osnovnim poslom

Tekst je namenjen građanima Srbije, a posebno onima koji se bave uzgojem svinja, bez obzira da li se time bave kao usputnim i dodatnim poslom, kojim samo obezbeđuju kvalitetnu i jeftinu hranu za svoju porodicu, ili se bave svinjarstvom kao nekom vrstom usputnog i dodatnog izvora prihoda za izdržavanje svoje porodice, ili se bave svinjarstvom kao svojim osnovnim poslom od koga žive i izdržavaju svoju porodicu, ili se pak bave nekim segmentom svinjarske proizvodnje kao svojim profesionalnim usmerenjem, ili su pak samo radnici koji su zaposleni u ovom važnom segmentu poljoprivredne stočarske proizvodnje.

I na kraju, želim da napomenem da ću na kraju teksta izneti i neke predloge i ideje koji možda mogu biti korisni i dobri, uz nadu da će bar neki od njih, naći svoj put do nadležnih državnih organa i službi, i pomoći im u teškoj borbi sa ovom bolesti. Ako im nijedna ideja ili predlog ne budu korisni, neka mi oproste moju krajnje dobru nameru i gubitak svog dragocenog vremena na čitanje ovog teksta.

Umesto uvoda

Afrička kuga svinja je bolest svinja čiji je uzročnik virus. Sam naziv bolesti govori o njenom poreklu, odnosno kontinentu gde je bolest prvi put otkrivena, početkom 20. veka.

Prosto ne mogu da odolim, ovako slučajno ukazanoj prilici da odgovorim mnogim medicinski i biološki visoko obrazovanim ljudima u Srbiji (ali ih je prepun i ceo svet, ne samo Srbija), koji su za vreme odigravanja pandemije koronavirusa u Srbiji pravili ogromnu štetu u javnosti, šireći potpune laži i budalaštine o koronavirusu, tako što su javno iznosili tezu u medijima kako „koronavirusa ima jednu nezabeleženu i vrlo čudnu osobinu“, jer se eto samo on  javlja u svim mogućim klimatskim uslovima, i to od hladnog Sibira i Kanade na severu, pa sve do tropskih regija u Africi, Indiji, Južnoj Americi. Upravo ta njegova čudesna osobina je po njima – tim „velikim znalcima“,  „dokaz njegovog neprirodnog porekla“, odnosno dokaz da je taj virus „sigurno veštački i poreklom iz neke laboratorije“.

E, kako je blaženo i lepo neznanje. Kako čovek može da pričao opušteno o onome o čemu ne zna ništa. Nažalost, ti znalci nisu znali jednu osnovnu karakteristiku virusa, a to je da oni kao jedinstveni predstavnici mikroorganizama, imaju takve biološke osobine da se mogu pojavljivati skoro svuda na planeti zemlji. Pogotovu je ta karakteristika svih postojećih virusa došla do izražaja u današnje vreme nezapamćenog obima trgovine i transporta, kako robe tako i ljudi i svih vrsta životinja. Dakle, virusima je jedino potrebno prisustvo njihovog domaćina (čoveka ili vrste životinje u kojima se umnožava, a ta vrsta u kojoj se virus umnožava može biti čak i bakterija ali i kit – najveći sisar na planeti zemlji), odnosno određene vrste životinja ili ljudi, ili pak nekoliko vrsta životinja, da bi se imali gde razmnožavati. Klimatski faktori gde njihovi domaćini žive (ljudi i razne vrste životinja) su potpuno minorne važnosti i potpuno su suštinski nebitni. Evo samo nekoliko naučnih činjenica, vezanih za Srbiju, a koje su dokazane, i u čijem dokazivanju je i moja malenkost dala svoj maleni doprinos.

Nabrojaću samo nekoliko primera:

1. Groznice Zapadnog Nila, je bolest koju izaziva virus koji prenose komarci, a mogu se inficirati ili oboleti sve vrste divljih ptica (u kojima se virus umnožava i koje zato služe kao veliki rezervoar ovog virusa, a čijim ujedom se komarac inficira virusom groznice Zapadnog Nila dodatno umnoži virus u sebi, a potom ga sledećim ujedom može da prenese na neke druge vrste životinja ili ponekad i čoveka), konji, goveda, živina, i još mnoge druge vrste, kao i ljudi. Bolest, kao što joj opet samo ime kaže, potiče sa Afričkog kontinenta (gde je prvi put detektovana još 1937. godine u Ugandi), i decenijama se javljala samo u toj regiji sveta, dakle Africi, i povremeno na Bliskom istoku. U SAD-u je prvi put detektovana 1999. godine, i to i kod ljudi i kod divljih ptica, ali samo kod onih (i ljudi i divljih ptica) u neposrednoj blizini Central parku u Njujorku! Činjenice i detalje kako je ovaj virus dospeo baš u centar Njujorka, u Centralni Park, a odatle se raširio na ceo američki kontinent, i to od polarnih oblasti Kanade pa sve do tropske Floride je jako zanimljiva ali preduga za ovaj tekst. O tome drugom prilikom. Od kraja 20. Veka, kao i početkom 21. veka, bolest groznice Zapadnog Nila počinje da se prvo povremeno a potom i redovno javlja i u Izraelu i Grčkoj, ali i Rumuniji, Rusiji, Ukrajini. Bolest se polako širi na skoro sve zemlje Evrope (Italija, Španija, Italija, Francuska, Nemačka, Austrija, Češka, itd), da bi 2012. godine bolest po prvi put dijagnostikovana i kod ljudi i kod komaraca i u Srbiji, od kada se u većem ili manjem obimu javlja svake godine. Kretanje virusa groznice Zapadnog Nila u Republici Srbiji se kontroliše svake godine, sprovođenjem programa nadzora nad ovim virusom, koji sprovodi i finansira Uprava za Veterinu, a kojim se za virusom groznice Zapadnog Nila traga u divljim pticama, komarcima, konjima, govedima, u kojima se redovno nalazi.

2. Bolest plavog jezika je virusna bolest uglavnom ovaca, ali i goveda, i detektovana je još početkom dvadesetog veka u Africi. Od ove bolesti oboljevaju i mnogi drugi preživari kao što su antilope, kamile, bivoli. Srećom, ljudi se ne mogu inficirati ovim virusom. Bolest je po prvi put napustila afrički kontinent 1943. godine, kada je detektovana na Kipru. Potom se povremeno javlja u južnim delovima Španije, Italije, Grčke, da bi početkom 2000. godina virus detektovan i u Srbiji. Od tada se virus povremeno pojavljuje i u Srbiji, i u okolnim zemljama, tako da je veterinarska služba bila prinuđena da nekoliko godina uzastopno vrši vakcinaciju cele osetljive populacije domaćih životinja, tako da je pojavljivanje bolest poptuno zaustavljeno i suzbijeno. Ono što moram da napomene je da se ova bolest detektovala i u Francuskoj, i Švajcarskoj i zemljama koje izlaze na Baltičko more (Belgija, Holandija, Nemačka Poljska). Bolest se inače prenosi ujedom kulikoida. Kulikoidi su vrsta sitnih insekata, koji jako podsećaju na komarce ali su dosta sitniji od njih i žive u štalama i okolini staništa domaćih životinja gde uspešno prezimljavaju, a sa njihovim preživljavanjem (preživljavanjem kulikoida) preživljava i virus plavog jezika u njima i ujedom se sledeće godine opet prenosi sa bolesnih na zdrave životinje. Eto još jedne afričke bolesti koja je prešla put od tropskih predela Afrike, pa sve do Baltičkog mora i hladne i oštre kontinentalne i subpolarne klime. Da nije veštački virus i ovaj?

3. U Srbiji se 2016. godine, pojavio do tada nikada zabeležen virus goveda, koji izaziva bolest poznatu pod nazivom nodularni dermatit, ili srpskim jezikom rečeno, „bolest kvrgave kože goveda“. Ova bolest je oduvek bila prisutna samo u Africi i afričkim zemljama, sa povremenim pojavama na Bliskom istoku, konkretno u Izraelu. No, čini se da je haotično ratno stanje u Siriji, koje je vladalo godinama, dovelo do sasvim očekivanog potpunog urušavanja mnogih državnih institucija u Siriji, pa i veterinarske službe. Tako je zaraza za svega nekoliko godina, neazustavljivo prešla put o nekoliko hiljada kiilometara, od Sirije, preko cele Turske, Grčke, Bugarske, Makedonije, pa sve do Srbije. Bolest inače prenose insekti koji se hrane krvlju ili komadićima ktiva na ranama kože obolelih grla stoka (muve, odnosno konjske muve, to jest obadi). Ta bolest je uspešno zaustavljena u Srbiji, i dalje od Srbije nije ušla ni u jednu drugu zemlju, zahvaljujući brzoj intervenciji veterinarske službe Srbije (ubijanje obolelih grla, isplata štete, i brza vakcinacija svih zdravih grla goveda u Srbiji). Eto primera da nama u Srbiji bolest uđe iz zemalja Evropske Unije a mi koji nismo njena članica, svojim kvalitetnim merama smo zaustavili dalje širenje ove zaraze na ostatak zemalja Evropske Unije. Jel i to veštački laboratorijski virus? A ako jeste laboratorijski - kako to da postoji u Africi skoro ceo vek – kad je virusologije još bila u povoju i nisu laboratorije znale ni koji virus izaziva bolest.

4. Malarija je parazitska bolest, koju prenose određene vrste komaraca, čijih predstavnika ima i u Srbiji, ali i širom Evrope. Da sada pitate bilo kog čoveka u Srbiji prosečno obrazovanog, pa i visokog, ili čak i mnoge medicinski visoko obrazovane ljude, da li epidemija malarije može da zahvati Srbiju ili Evropu, verovatno bi ogromna većina rekla da ne može, i strašno pogrešili. Malarija je već odavno harala centralnoevropskom ravnicom, nanoseći veliku smrtnost kod ljudi na teritorijama tadašnjeg Habsburškog ali i Nemačkog carstva (dakle sve do Poljske i Nemačke, a naročito su bile česte i jake pojave bolesti na terotoriji današnje Vojvodine u kojoj je bilo mnogo močvara pogodnih za razmnožavanje komarca kao jedinih prenosioca bolesti). Verovali ili ne, bolest je u Srbiji, ili Jugoslaviji, iskorenjena tek nakon Drugog svetskog rata, pri čemu su zadnja malarična područja bila upravo na pirinčanim poljima u današnjoj Makedoniji, i to sedamdesetih godina. I sad mi recite, da li može da izbije malarija u Srbiji i Evropi. Pa naravno da može. Potrebno je samo da se inficiraju komarci i zabava može odmah da počne! Pokreni zabavu, rekli bi mladi!

5. I evo, tek sada stigoh konačno i do virusa Afričke kuge svinja, kojim će se ovaj tekst posebno baviti. Virus je detektovan kod svih vrsta divljih svinja u Africi, a posebno je čest kod bradavičave svinje. Kod tih vrsta životinja, ovaj virus više i ne izaziva često bolest, jer je vremenom došlo do obostranog prilagođavanja (i divlje svinje su se prilagodile virusu i virus njima, ali je taj proces trajao decenijama, a verovatnije vekovima). Tako su one postale rezervoar virusa Afričke kuge svinja odakle se isti širi povremeno na domaće svinje koje su na virus jako osetljive dovodeći do velikog procenta oboljevanja i smrtnosti koja dostiže i 100%!Ovaj virus već pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka je povremeno napuštao afrički kontinent i pravi „izlete“ u Španiju i Italiju, ali povremeno (mislim osamdesetih godina) je stizao i sve do Holandije, Francuske i Belgije, nanoseći ogromne štete svinjarstvu. Svaki put je sprovođenjem oštrih i disciplinovanih mera virus sa uspehom iskorenjen. Jedino gde virus afričke kuge svinja uporno opstaje već više od pola veka je italijansko ostrvo Sardinija. Razloga za to je mnogo, a jedan od važnih je prisustvo velike populacije divljih svinja, ali i način uzgoja domaćih svinja (slobodno puštene u šumama). No, da se mi vratimo na do sada poznate i važne činjenice koje su dovele do poslednjeg i u istoriji pojavljivanja virusa Afričke kuge svinja, ubedljivo najvećeg širenja ove bolesti, koja je zahvatila više od trećine zemalja sveta!

Neke važne osobine virusa Afričke kuge svinja koje dovode do njenog lakog prenošenja na zdrave domaće svinje

Prva zanimljiva činjenica o njemu jeste, da je on jedini predstavnik te familije, roda i vrste virusa koji zaražava životinje. Dakle, radio se o virus koji pripada dvolančanim DNK virusa (dvolančani DNK virusi su po pravilu mnogo otporniji jednolančani), a pored toga ovaj virus ima i vrlo neobičnu građu jer ima čak trostruki omotač (spoljni omotač, kapsid ili srednji omotač i unutrašnja membrana), što ga dodatno čini još otpornijim u spoljnoj sredini. Dakle, sama po sebi otporna dvolančana DNK nukleinske kiseline, koja je uvijena u opisani trostruki omotač čini ovaj virus jako otpornim i na vrlo visoke temperature spoljne sredine, i na veoma visoke temperature, a svako dodatno prisustvo organskih materija (virus se retko nađe sam u spoljnoj sredini, već je uvek u krvi, izmetu, mokraći, slini, povraćenim delovima hrane iz želudca, delovi sluzi, tkiva, gnoja itd), što čini da virus afričke kuge svinja može opstati u spoljnoj sredini neverovatno dugo.

Veličina ovog virusa je po svim parametrima ogromna, i on ima čak 180 000 nukleotidnih parova, odnosno njegov genom je zaista ogroman. Tako ogroman genom, sasvim očekivano,kontroliše i sintezu velikog broja proteina i gradivnih elemenata virusa, što ga čini vrlo kompleksnim i neverovatno teškim za pravljenje vakcine. Taj posao se pokušava već decenijama, ali se priroda i građa virusa tome oštro opire, kao što se opire, na primer, virus SIDE opire proizvodnji vakcine ili je još bolji primer virus herpesa. Vrlo je mali broj ljudi kojima bar nekada u životu nije „izbio“ herpes, obično na usnama, ali i kod ne malog broja ljudi, isti se pojavljuje i u genitalnoj regiji. Ali bez obzira na to, vakcine za herpes još uvek nema, jer same karakteristike ovog virusa (kao i afričke kuge svinja) i njegovih mehanizama u borbi protiv imunološkog sistema čoveka utiču na to da li će biti proizvedena vakcina ili ne.

A kada kažemo da je virus afričke kuge svinja veoma otporan – šta tačno mislimo?

Na niske temperature je veoma otporan, što znači da na temperaturama frižidera, ili zamrzivača može ostati, rekao bih, jezivo dugo infektivan i živ i spreman da inficira neku svinju. Dakle, ako smo zaklali svinju koja je bila inficirana ovim virusom, ali bez izraženih znakova bolesti jer je bila u periodu inkubacije (to jest u onom periodu vremena koje mora da protekne od momenta inficiranja životinje virusom do pojave prvih znakova bolesti - a koje najčešće traje od 4 do 19 dana), onda čuvanjem takvog sirovog mesa u zamrzivaču čuvamo i virus afričke kuge svinja, ili ako smo napravili kobasice (samo malo prosušene i sirove za prženje i roštilj), takođe čuvamo i u njima virus afričke kuge svinja, i ako nakon što smo mi jeli, a ostatke hrane nehajno bacili svojim svinjama, sa sigurnošću ćemo ih zaraziti ovim virusom i izazvati pojavu bolesti.

Da bih vam ilustrovao fantastičnu otpornost ovog čudnog virusa, nabrojaću vam samo neke podatke iz stručne i naučne literature koja se bavila dužinom preživljavanja ovog virusa u različitim uslovima i sredinama.

Virus afričke kuge svinja može preživeti u krvi na temperaturi od – 20 C više od 6 godina!

U zaleđenoj slezini, na – 20 C, više od 2 godine!

U koštanoj srži, ili u kostima divlje svinje koja je recimo uginula negde u šumi, i ako je temperatura bila niža od +6 do +8 C, ovaj virus preživi više od 6 meseci!

U sirovom mesu zaleđenom na – 20 C (u zamrzivaču) preživi više od 2 godine!

U izmetu obolele svinje, na temperaturi od +4 C, virus preživi 159 dana ili skoro 5 i po meseci, odnosno, rekli bismo može prezimiti u izmetu i krenuti da zaražava svinje na proleće!

U mokraći bolesne svinje, na +4 C više od 2 meseca.

U ostacima hrane koju su jele bolesne svinje (ostaci koncentrata), na temperaturi od +4 C, više od 2 meseca može da preživi.

Na raznim vrstama zemljišta, vlažnom, peskovitom ili ilovači, najmanje nekoliko nedelja dokazano može da preživeti, a verovatno i duže!

Dakle, ovi podaci objašnjavaju zašto se ovaj virus lako širi i prenosi nesavesnim ponašanjem ljudi, odnosno odgajivača svinja, ali se isto može preneti i prilikom transporta između farmi, transporta koncentrata, nepažnjom veterinara, ili nepažnjom bilo koje osobe koja se nađe na zaraženoj farmi svinja ili njenoj blizini.

Više je nego jasno, da preko zaprljanih čizama, cipela, odela, klešta za obeležavanje svinja, vreće koncentrata, prljavih ručnih kolica, preko nogu pasa i mačaka, preko zaprljanih guma automobila, preko neočišćenog, neopranog i nedezinfikovanog kamiona koji je vozio zaražene svinje, preko cisterne sa osokom sa zaražene farme, preko zaraženog đubreta koje se vozi na njivu, gde dolaze divlje svinje, preko otpadanog mesa iz zamrzivača (na primer na proleće obično bacimo meso od svinja koje nismo potrošili u toku zime jer počne da menja miris, i ne miriše nam prijatno, baš lepo ako ga bacimo domaćim svinjama), preko otpadnog mesa iz frižidera (na primer sirove kobasice koje nismo ispržili u okviru 7 dana, pa se ubuđaju, a mi ih bacimo svinjama našim), preko pribora za klanje ako ga ne operemo dobro vrelom vodom i otkuvamo, itd., itd..

Virus afričke kuge svinja u otpacima nakon klanja svinje, ako su negde bačeni na đubrište u dvorištu ili divljoj deponiji, može preživeti i do 6 meseci i zaraziti neku svinju (domaću ili divlju) koja ih pojede. Virus u starim leševima uginulih divljih svinja, koje nađemo u šumi, može da se detektuje u kostima (u koštanoj srži), čak i posle pola godine, kada su od leša samo kosti i ostale!

Da bi se virus afričke kuge svinja uništio u svinjskom mesu sa sigurnošću, onda se takvo svinjsko meso mora tretirati temperaturom od najmanje 70 C (ali da tako visoka temperatura bude garantovano postignuta ne samo na površini komada mesa, već i u najdubljim delovima komada mesa. Dakle, ako je komad mesa dimenzija 5 cm x 5 cm, ta temperatura od + 70 C mora biti u samom centru te kocke mesa (2, 5 cm u dubini tog mesa!), a to verujte nije nimalo lak, pri čemu ta temperatura mora da deluje u trajanju od najmanje 30 minuta. Dakle, ako bi se spremio roštilj od zaraženog mesa svinje, on nikada ne bi postigao dovoljno visoku temperaturu u sredini mesa, ili ćevapa ili kobasice, i takvim termički obrađenim mesom koji bi se našao u ostacima hrane (pomijama) možemo sa sigurnošću zaraziti svaku svinju. To je i razlog zašto se meso mora od svih svinja koje su zaražene ili se sumnja da su zaražene, da se uništi!

Da bi se uništio potencijalno prisutan virus u pomijama (raznim otpacima hrane u kojima se nalazi i meso svinja zaraženo virusom afričke kuge svinja), morale bi da se kuvaju najmanje 2 čas, na +90 C uz neprekidno mešanje. Ko može garantovati tu vrstu termičkog tretmana? Zato je ogroman rizik i zabranjeno hraniti svinje pomijama, koje se organizovano prikupljaju iz na primer zdravstvenih ustanova, ili raznih restorana i hotela, ili iz vojnih organizacija ili studentskih centara ishrane itd..

No, iako je virus otporan, mnoga dezinfekciona sredstva hemijska ga ubijaju. Od najednostavnijih i najjeftinijih hemijskih sredstava za dezinfekciju se koristi 2% kaustična ili masna soda (natrijum hidroksid ili NaOH), koji se može kupiti u svim poljoprivrednim apotekama. Za dezinfekciju se mogu koristiti i mnogi drugi na tržištu prisutni dezificijensi kao što su Oksoid, Virkon i slično. Naravno, oni su dosta skuplji.

Mislim da je jasno koliko su putevi širenja ovog virusa beskrajno brojni, i kako po pravilu tim putevima virus afričke kuge svinja najčešće prenosi čovek! Naravno, moramo još jednom napomenuti da su glavni rezervoar ovog virusa u Srbiji i širom Evrope divlje svinje. Moramo imati u vidu, da se u samoj Africi virus afričke kuge svinja često prenosi i preko krpelja, ali sam ubeđen da u Srbiji, makar trenutno, taj vid prenošenja i širenja ove bolesti za sada nije značajnije prisutan.

Rezervoar virusa afričke kuge svinja su nedvosmisleno divlje svinje. Kontrola njihovog kretnja je samo donekle moguća, ali je sprečavanje njihovog kontakta sa domaćim svinjama svakako izvodljiva i zavisi samo od nas samih i naše discipline kao društva i pojedinaca.

Glavni klinički znaci pojave afričke kuge svinja kod inficiranih životinja

Upravo veliki i širok spektar mogućih kliničkih znakova bolesti kod zaraženih svinja može predstavljati veliku prepreku u pravovremenom otkrivanju bolesnih grla i sprovođenju propisanih mera.

Bolest se može pojaviti i bez ikakvih vidljivih kliničkih simptoma, gde samo zateknemo svinju iznenada uginulu.

U drugim slučajevima životinja gubi apetiti, ne jede, potištena je, nerado ustaje, ima temperaturu tela od 40,5 C pa do 42 C.

Posle nekoliko dana, kod životinje se obično mogu primetiti krvarenja ili jako crvenilo po koži (najčešće po ušima, njušci, repu, nogama, po stomaku stomaku i bočnim stranama trupa).

Kod bolesnih životinja se javlja često i: proliv (često i krvava), iznenadni pobačaj, nesigurnost u hodu, odnosno zanošenje zadnjeg dela tela, povraćanje, otežano disanje, kašljanje, iscedak oko očiju itd.

I na kraju, bolest se može javiti u hroničnom obliku, kada su jedini simptomi gubitak telesne težine (mršavljenje), povremena temperatura tela koja brzo prolazi sama od sebe, nekrotične rane na koži u obliku čireva koje teško zarastaju, pojava otoka zglobova na nogama, povremeno kašljanje, pri čemu ove hronično obolele životinje mogu živeti mesecima ili čak i godinama, i za sve to vreme izlučivati virus afričke kuge svinja kojim se zaražavaju ostale zdrave svinje!

Ovakvo šarenilo simptoma, može praviti probleme u dijagnostici bolesti, ali samo u samom početku pojave prvih slučajeva bolesti kod svinja na nekom području. Već nakon laboratorijske potvrde prisustva ove bolesti u nekom mestu, veterinarska služba gotovo rutinski otkriva nove slučajeve bolesti.

Mislim da ne trebam posebno naglašavati, kako vlasnici životinja moraju sa pojačanom pažnjom pratiti zdravstveno stanje svojih životinja, i sa pojavom bilo kakve promene zdravstvenog stanja, odmah o tome obavestiti svog ordinirajućeg veterinara. Jedan od najvažnijih faktora u suzbijanju ovakvih zaraza je zapravo vreme, i svaka brza dijagnostika i brzo uklanjanje bolesnih životinja najefikasnije zaustavlja njeno dalje širenje.

Kratka priča o današnjem velikom i globalnom širenju virusa Afričke kuge svinja u Aziji i Evropi

U svetu svinja, koji je postao potpuno neodvojiv od sveta ljudi (ovde ne važi ona stih iz narodne pesme „Dva smo sveta različita“!), već 16. godina traje zajednički i svetski veliki rat, koji je pokrenula pojava trenutno najopasnije bolesti svinja na planeti zemlji, a to je afrička kuga svinja.

Sve počinje 2007. godine, kada se iznenada i neočekivano pojavljuje afrička kuga svinja, u populaciji domaćih svinja u Gruziji. Obzirom da se između Gruzije i Afričkog kontinenta nalazi ogroman i širok pojas velikog broja zemalja Bliskog istoka, zemalja čiji veliki delovi čine pustinjski predeli (u kojima ni divlje svinje ne mogu da žive), i čiji su stanovnici skoro isključivo pripadnici muslimanske veroispovesti, a što znači da niti uzgajaju niti koriste svinjsko meso u ishrani, onda je pojava ove bolesti u tom trenutku bila još zagonetnija.

Naravno, obzirom da se ova bolest po prvi put i sasvim neočekivano pojavila u Gruziji, prošlo je dosta vremena dok je uspostavljena konačna dijagnoza da se radi o afričkoj kugi svinja, jer na njeno prisustvo niko od veterinara nije ni pomislio! Taj nešto duži protok vremena, od pojave prvih slučajeva bolesti do njene konačne i tačne dijagnostike, doveli su do velikih posledica po svinjarsku proizvodnju dva velika kontinenta: Azije i Evrope. Naime, neke obolele domaće svinje u Gruziji su već stupile u kontakt sa divljim svinjama, a Gruzija, kao zemlja čiji dobar deo predstavljaju južne padine visokih Kavkaskih planina, predstavlja prirodno stanište velikog broja divljih svinja. Divlje svinje su se međusobno zaražavale i uskoro je bolest prešla sa one strane Kavkaza, odnosno zahvatila je divlje svinje najjužnijih delova Ruske Federacije. Uskoro, ruski eksperti su dijagnostikovali prisustvo afričke kuge svinja i kod svojih divljih svinja, ali i kod domaćih svinja. Imao sam prilike da pre 7. godina (2017.), prilikom posete jedne veterinarske virusološke laboratorije, razgovaram sa starim iskusnim ruskim epizootiologom (veterinarska epidemiologija se tako tačno naziva), u vezi trenutne situacije sa afričkom kugom svinja u tadašnjoj Rusiji. Od njega sam saznao da su ruski eksperti u početku posumnjali da se radi o bioterorizmu, odnosno biološkom ratu, i da je pojava virusa afričke kuge svinja bila verovatno posledica namernog veštačkog unošenja ovog virusa u Rusiju. No, ubrzo je istraga, po rečima ovog iskusnog veterinarskog epidemiologa, pokazala da je virus afričke kuge svinja ušao u Gruziju putem otpada (pomija) sa jednog gruzijskog prekookenaskog broda. Naime, u gruzijsku crnomorsku luku Poti (gruzijska luka u Crnom Moru, gde se bolest prvo i pojavila) je pristao gruzijski brod, koji je došao iz Afrike. Za potrebe ishrane mornara na tom brodu tokom putovanja, kupljeno je svinjsko meso u Africi. Po dolasku u Gruziju, ostatke hrane je uzeo jedan od mornara da bi hranio svoje svinje u blizini luke Poti gde je i živeo. Tako je virus afričke kuge svinja zarazio njegove i okolne domaće svinje. Obzirom da su svinje uzgajane u dvorištu (kao i kod nas na selu, dakle na otvorenom i puštene u obližnje šume, one su tako bolesne izlučivale ogromne količine virusa afričke kuge svinja putem izmeta, mokraće, povraćanja, proliva, sline i time zarazile i divlje svinje sa kojima su bile u direktnom ili indirektnom kontaktu. I danas se sećam nekih priča koje sam čuo još kada sam bio dete dok sam provodio delove raspusta u selima oko Studenice, da se često dešavalo da domaće krmače oprase „prugaste“ prasiće (te „pruge“ su inače karakteristične za male prasiće divlje svinje i njihova funkcija je da pomognu prasićima malim da se lakše sakriju i budu neprimetni u gustom šipražju), što je značilo da su se puštene domaće svinje i tada, kao i sada međusobno mogle pariti sa divljim svinjama. Takvi kontakti su idealni za prenošenje mnogih bolesti i sa divljih svinja na domaće svinje, ali i obratno. Tako se inficirane divlje svinje iz Gruzije zarazile divlje svinje u Rusiji, a divlje svinje iz Rusije potom i domaće svinje u seoskim dvorištima, a potom i na velikim farmama. Bolest je polako napredovala i kretala se prema dalekom istoku, ali i prema granicama istočnoevropskih zemalja. U vreme dešavanja ove anegdote (2017. godina), bolest afričke kuge svinja je već bila ušla u Belorusiju i istočne delove pribaltičkih zemalja. Priča ruskog veterinarskog epidemiologa se završava sledećim rečima: „Ova bolest će polako ali sigurno napredovati prema Evropi i istočnoevropskim zemljama. U njima će izazvati stravične posledice po svinjarstvo i praktično iskoreniti porodično uzgajanje svinja za svoje potrebe, koje je svuda praktikovano kao tradicionalna priprema hrane za porodicu, za period zime (klanje i sušenje mesa, uz modernizovano čuvanje u zamrzivaču). Bolest sama, kao i veterinarska služba je istrebila sve domaće svinje koje su gajene u dvorištima, ali i sve svinje koje su gajene u nekim vrstama prilagođenih objekata, odnosno u lošim nenamenskim objektima proglašenim za svinjce ili improvizovanim farmama. U samom prenošenju ove bolesti je uvek dominirao faktor čovek. Iako su divlje svinje prenosile virus afričke kuge svinja među sobom i on polako napredovao u kretanju i na istok i na zapad Rusije, mi smo imali skokove novih pojava obolelih svinja i preko 1000 km za svega par dana. Bilo je jasno da nisu ni divlje ni domaće svinje kupile kartu, sele na voz i tako prenele virus afričke kuge svinja, već da su to uradili nesavesni ljudi. Bili smo prinuđeni da sve te zaražene priručne i loše farme nakon ubijanja svinja srušimo i izgradimo potpuno nove i moderne farme, u kojima je moguće strogo kontrolisati kretanje ljudi i životinja, odnosno ulazak i izlazak sa farme. Radnici se presvlače i kupaju i oblače odela samo za farmu. Kada izlaze isto. Farme su ograđene duplim ogradama, kako bi se sprečio svaki mogući eventualni kontakt sa divljim svinjama kao rezervoarom bolesti. Vrlo često se u blizini tih farmi u nepravilnim vremenskim intervalima ispaljuju manevarske topovske granate ili se puca iz puške, kako bi se plašile i terale divlje svinje. U budućnosti, i u vašoj zemlji, kao i u našoj, i svim istočnoevropskim zemljama, svinjarstvom će moći da se bave samo savremene farme sa dobrim merama biosigurnosti i biobezbednosti.“. Sledeće godine 2018. godine virus afričke kuge je preko Rusije i Mongolije, već stigao i do Kine. Kina je svetski najveći i uzgajivač i potrošač svinjskog mesa (preko 60% mesa u svinji koje se konzumira je svinjsko), odnosno i uvoznik svinjskog mesa. U njoj postoje takozvani „svinjski gradovi“, odnosno zgrade-svinjci, u obliku ogromnih i visokih višespratnica! Zemlja je ubila na desetine i desetine miliona svinja u pokušaju da zaustavi njeno dalje širenje. Nakon Kine, virus afričke kuge se spustio u jugoistočnu Aziju i zahvatio Koreju, Tajland, Vijetnam, Laos, Filipine itd. Na drugoj strani Rusije, prema Evropi, virus je ušao Ukrajinu, a odatle u Rumuniju, Bugarsku, a iz pribaltičkih zemalja (Estonija, Letonija, Litvanija) i Belorusije, virus se probio u Poljsku, Slovačku, Češku, Mađarsku, Nemačku, Belgiju. Ove godine je bolest prešla i u Makedoniju, Grčku, BiH, Hrvatsku, itd.

Kratak istorijat pojave virusa afričke kuge svinja u Srbiji

Trudiću se da dam jedan što kraći opšti pregled kretanja ove opasne zaraze svinja u Srbiji. U iznetim podacima možda nisu baš vremenski svi događaji tačno datirani i navedeni (zaista nisam imao vremena da tragam za tim podacima – jer je potreba za tekstom hitna i pisao sam samo ono što mi je bilo „dostupno odmah i velikom većinom u glavi“), ali to i nije bio cilj ovog teksta, već da se vidi i prikaže prava priroda bolesti i njen način širenja, njena podmukla priroda i napredovanje u Srbiji, a samim tim i poboljšaju i olakšaju mere zaštite od ove bolesti kod naših poljoprivrednika. Što se tiče trenutne analize stanja ove bolesti u Srbiji, za potrebe ovog teksta sam koristio isključivo svima dostupne zvanične podatke, objavljene na sajtu Uprave za veterinu.

Prva pojava virusa afričke kuge svinja u Srbiji se desila još 2019. godine, kod domaćih svinja, u okolini Mladenovca. Iako se pojava bolesti očekivala u graničnim rubnim delovima prema Rumuniji i Bugarskoj, obzirom da je tamo već vladala epidemija ove bolesti i kod divljih i domaćih svinja. No bolest se potpuno neočekivano pojavila maltene u samom centru Srbije. Ovom prilikom ne možemo pričati o detaljima i izvorima ove zaraze, sem da je vezana za donošenje „domaćih sirovih kobasica“ koje su bile poreklom iz tada zaražene susedne zemlje (mislim da je u pitanju bila Rumunija). Drastičnim merama depopulacije domaćih svinja u zaraženom području (ubijanje svih životinja jedne vrste na nekom području), bolest je veoma brzo iskorenjena i nije se dalje širila iz ovog područja po Srbiji. Bolest je registrovana i u Zrenjaninu, odnosno u malom pograničnom mestu Srpski Itebej u neposrednoj blizini granice sa Rumunijom, odnosno u Banatu. Izvršena je i u ovom slučaju depopulacija domaćih svinja i bolest uspešno zaustavljena.

Nakon toga se bolest afričke kuge svinja sporadično registruje gde je i očekivana, a to znači uglavnom kod uginulih divljih svinja u graničnim zonama prema Bugarskoj, sa povremenim zaražavanjem domaćih svinja u istom području, i to samo kod svinja gajenih u dvorištima i na pašnjacima i voćnjacima. Manja epidemija u području Zaječara 2021. godine se završava i zaražavanjem jedne na žalost velike i moderne farme svinja, koja je bila sa dobrom organizacijom kontrole kretanja kako ljudi, tako i životinja. Nažalost, ona je bila smeštena relativno blizu jedne velike i registrovane opštinske deponije, što je očigledno predstavljalo prevelik rizik za izbijanje ove bolesti. Mogući scenariji pojave ove bolesti na velikoj modernoj farmi su različiti, ali jedan od verovatnijih može biti i da je neko bio neodgovoran i možda bacio svoju uginulu svinju ili prase na deponiju ili u redovan otpad, odakle je virus afričke kuge svinja mogao biti prenet preko miševa i pacova koji su kao redovni stanari svake deponije, mogli samo sebi znanim putevima preći i na ovu farmu svinja, u potrazi za hranom (koncentratom) kojeg je bilo u izobilju s obzirom na to da se radilo o farmi od nekoliko hiljada a možda i više životinja (zaboravio sam zaista). I ovaj put je izvršena eutanazija svih obolelih životinja na zaraženoj farmi i bolest je opet uspešno suzbijena u tom trenutku. Tokom 2022. godine, sporadična pojava svinja zaraženih afričkom kugom svinja nastavlja da se registruje u domaćinstvima, kako uz granicu sa Bugarskom i Rumunijom, ali i sa sve češćim „iskakanjima slučajeva bolesti“ sve do doline reke Velike Morave, odnosno u samom Pomoravlju. Ovakva situacija u Srbiji i okolnim zemljama danas, se umnogome može objasniti i razbuktavanjem pojave epidemije afričke kuge divljih svinja u Ukrajini, čijim se suzbijanjem niko ozbiljno ne bavi već godinu i po dana, u zemlji zahvaćenoj ratnim dešavanjima. Divlje svinje, inficirane i u ogromnom broju, usled žestokih ratnih dejstava beže iz Ukrajine i samim tim rasturaju virus afričke kuge svinja u okolne granične zemlje (Slovačka, Poljska, Mađarska, Rumunija).Iz svega ovoga je bitno zapamtiti samo jedno, a to je da je veterinarska služba Srbije, sve ove slučajeve pojavljivanja zaraženih domaćih svinja na sporadičnim pojedinačnim domaćinstvima, sa uspehom suzbijala i sprečavala njihovo dalje kretanje i širenje na pre svega velike farme svinja, i regione Srbije koji su poznati kao glavni i najveći proizvođači svinja, a to je Mačva i generalno cela Vojvodina.

Početkom 2023. godine, afrička kuga svinja se iz gore nabrojanih zemalja koje se graniče sa Ukrajinom, nastavlja da putem zaražene populacije divljih svinja pre svega, preliva i ulazi u sledeći prsten zemalja koje se graniče sa zemljama koje se sa druge strane graniče sa Ukrajinom, a to su Bugarska i Srbija, a ubrzo zatim i u Makedonija, Republika Srpska, odnosno Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

Saglasno ovde ukratko iznetoj epidemiološkoj situaciji, i u Srbiji početkom 2023. godine, afrička kuga svinja i dalje nastavlja da se javlja, ali u znatno većem obimu odnosno učestalije, i to uglavnom kod divljih svinja ali i povremeno i sve češće i kod domaćih svinja, i to na istim područjima gde se javljala i kod divljih svinja. Time je jasno da su do ovog velikog unošenja virusa i povećanja broja slučajeva afričke kuge kod domaćih svinja dovele pre svega migracije i širenje bolesti kod divljih svinja. No, mora se primetiti, i da je možda ključni događaj za dalje širenje i pojavu afričke kuge svinja u Srbiji se desio tokom zime i početkom proleća 2023. godine. Pojava bolesti prvo kod divljih svinja u Braničevskom okrugu, visoko na Homoljskim planinama, odnosno njeno kasnije pojavljivanje kod domaćih svinja u sve većem broju sela i mesta na i okolo Homoljskih planina, se završava konačnim širenjem broja slučajeva pojava ove bolesti i u ravničarskom delu okruga, u okolini Požarevca i ravnicama oko Velike Morave. Prvi slučaj pojave afričke kuge svinja u Mrčajevcima, u Moravičkom okrugu se dešava početkom maja 2023. godine, i pojava bolesti je direktno povezana sa prevozom obolelih domaćih svinja iz Braničevskog okruga. Na osnovu toga, usuđujem se pretpostaviti da je sličnim načinom bolest verovatno još lakše preneta u grad Beograd (odnosno njegovu okolinu), odnosno Južnobanatski okrug i okolinu Pančeva. Razlog za ovu pretpostavku je činjenica da se prasići za tov najviše nabavljaju iz okoline Požarevca, jer ih vlasnici rado prodaju tako malo (što je retkost u Srbiji), jer se ne bave tovom svinja. Zato je čest ilegalni transport iz tog regiona u sve delove Srbije gde se ljudi bave tovom i odgajanjem svinja.

Tako se bolest afričke kuge svinja konačno domogla i Vojvodine, dela Srbije gde postoji najveća populacija domaćih svinja. Početak širenja ove bolesti u ovom delu Srbije je krenuo početkom juna meseca 2023. godine, i traje sve do današnjih dana. U nekim mestima je vršeno uklanjanje obolelih životinja toliko dugo, da je uklonjeno skoro 90% početne populacije svinja. To postavlja opravdano pitanje, da li možda ipak bilo bolje uraditi odmah depopulaciju svih svinja u zaraženom mestu i tako efikasno i odmah zaustaviti dalje pirenje bolesti na okolna mesta. Bolest se u međuvremenu raširila i na nekoliko mesta u Sremskom okrugu, ali i na mesta u Srednjebanatskom i Južnobačkom okrugu, što je naročito opasno jer se radi o okruzima sa velikim brojem svinja. Pored toga, bolest se pojavila i u Šumadijskom okrugu, to jest Kragujevcu. I ova pojava u Kragujevcu je izgleda vezana za ilegalni transport svinja! Ja nemam službene podatke izvora zaraze za sve nove slučajeve pojave bolest afričke kuge svinja, pre svega na potpuno novim upravnim okruzima, ali se da pretpostaviti da se najverovatnije radi o ilegalnom transportu svinja. Na kraju krajeva, jedan posve zanimljiv istraživački rad na temu načina širenja ove zaraze su objavili autori iz Kine, koji tvrde da je u samom početku širenja bolesti afričke kuge svinja, u preko 90% izvor zaraze nije bio poznat (da li je transport, pomije, inficirana obuća, auto, odeća, divlje svinje, krpelji itd), ali da su nakon 5 godina borbe protiv ove bolesti otkrili da je u zadnjoj godini, to jest ove 2023. godine u preko 90% slučajeva razlog pojave bolesti ilegalni transport, a svi ostali razlozi zajedno čine manje od 10% zaražavanja. Ličnog sam mišljenja da je i kod nas verovatno to glavni put širenja ove bolesti trenutno, uz vrlo slična iskustva u Rusiji, Poljskoj, Rumuniji, Bugarskoj itd.

Danas jeAfrička kuga svinja u Srbiji trenutno prisutna u 12 upravnih okruga (od 24 okruga ukupno) ili u preko 30 opština, odnosno u preko 1000 pojedinačnih domaćinstava. Do sada je ubijeno sigurno nekoliko desetina hiljada domaćih svinja.

II deo: Šta danas u Srbiji, mogu i treba da učine odgajivači svinja, bez obzira da li se radi o odgoju svega nekoliko jedinki, ili nekoliko hiljada svinja?

Pre svega, odgovorni odgajivač svinja, mora da zna da svinje u ovom trenutku ne smeju biti puštene u dvorištu, jer je rizik od zaražavanja u tim uslovima višestruko veći. Dakle svinje moraju biti zatvorene u objektu koji obezbeđuje potpuno sprečavanje kontakta svinja sa drugim svinjama iz susedstva ili divljim svinjama. Takođe treba da se zabrani ulazak svakome (i gostima i članovima porodice koji ne učestvuju u gajenju svinja) u onaj deo dvorišta (takozvani ekonomski deo) u kome se nalazi svinjac. Ako je neophodan ulazak nekoga od članova porodice ili odgajivača svinja u taj deo dvorišta onda se mora obavezno koristiti dezinfekciona barijera u koju će osoba morati da ugazi i dezinfikuje svoju obuću, i to svaki put kada tamo ulazi. Dezinfekciona barijera se obično pravi od sunđera debelog oko 5 cm koji se stavi u nekakvo korito ili lavor ili poklopac od šporeta i natopi sa 2% rastvorom masne ili kaustične sode (natrijum hidroksid), ili nekim drugim dezificijensom koji se priprema prema uputstvu proizvođača. Lično sam više pristalica toga da se kao dezinfekciona barijera koristi dublje korito ili lavor u koji je sipan pripremljen rastvor dezificijensa i to u količini koja obezbeđuje njegovu dubinu od najmanje oko 10 cm visine, a koristi se tako da osoba mora da ugazi u taj rastvor, a pošto je dubina 10 cm može ugaziti samo onaj ko ima obuvene čizme, što znači da svaka osoba koja ima cipele, tako SIGURNO MORA da se prezuje u čizme koje uvek stoje blizu dezinfekcione barijere ako neko mora zbog posla nekog da uđe u taj deo dvorišta gde je svinjac. Kod svinja treba da ide iz porodice samo jedna, unapred određena osoba, koja nakon svakodnevnog opisanog obaveznog prolaska kroz dezinfekcionu barijeru, obavezno se presvlači i ulazi kod svinja uvek u istoj radnoj odeći koja se ne iznosi iz prostorije za presvlačenje i svinjca, sem kada se ta odeća nosi na pranje.

Svinje nikada ne hraniti nikakvim ostacima hrane koji su poreklom van porodice gde se gaje svinje. A ako su ostaci hrane poreklom iz porodice odgajivača (ostaci ručka odnosno obroka), onda ih obavezno pre davanja svinja prokuvati tako da ključaju najmanje sat vremena uz mešanje. Mislim na hranu koja u svom sastavu ima delove koji sadrže meso svinja. Naravno, ni kora od lubenice neće biti bezbedna za ishranu domaćih svinja ako potiče sa njive koju često posećuju divlje svinje ili domaće svinje od nekog komšije, koje mogu biti bolesne!!! Dakle, svaki vlasnik svinja mora biti svestan svih mogućih rizika, i sam odlučivati i donositi odluke o potencijalnim rizicima.

U deo dvorišta sa svinjcem (a ako mene pitate ne primati ga ni u ostatak dvorišta, pa ni u kuću ako svraća direktno iz lova!), nikada ne dozvoljavati ulazak ljudi koji se bave lovom, čak i kada su se predhodno presvukli i preobukli kod svoje kuće. Nipošto ne konzumirati meso divljih svinja ili kobasice, ako ostaci te hrane mogu da završe kod vaših svinja u svinjcu. 

Ako traktor ili kamion dovozi koncentrat ili kukuruz ili nešto drugo za ishranu vaših svinja, vozilu ne dozvoliti da ulazi u dvorište pre nego što se kompletno ne naprskaju rastvorom za dezinfekciju sve gume. Ukoliko su prljavo gume na vozilu, koncentrat istovariti ispred vašeg dvorišta pa polako prevesti sam u svinjac, poštujući svoju dezinfekcionu barijeru. Kada unosite koncentrat u svinjac, obavezno dezinfikovati i točak ručnih kolica.

Rastvor dezificijensa menjati čim se zaprlja, ili nakon nekoliko dana (rastvor natrijumhodroksida ili masne kaustične sode) ili u skladu sa upustvom proizvođača dezificijensa koji koristite. Na svakih sedam dana, naprskati rastvorom dezificijensa sve glavne staze kojima se krećete do svinjca, ako i pretprostor ispred svinjca, ali i prostor u svinjcu kojim se krećete vi a ne svinje.

Ne dozvoljavati ni članovima porodice koji su se kretali po selu ili po komšiluku gde ima svinja da nakon povratka kući ulazi i svinjac ako se nije presvukao i koristio dezinfekcionu barijeru.

Opisanu proceduru upotrebe dezinfekcione barijere moraju proći čak i veterinari, veterinarski tehničari, pa i veterinarski inspektori koji dolaze kod vaših svinja. Ne zaboravite, vi ste gazda u vašem dvorištu, vi ste tvorac vaših procedura i glavni zaštitnik i kontrolor zdravlja vaše stoke.

Vršiti redovno trovanje glodara i insekata (pre svega muva) neposredno oko svinjca.

Ne nabavljati svinje od preprodavaca, odnosno svinje koje nemaju svu zakonom propisanu dokumentaciju i uverenja. Nabavljati ih uvek od pouzdanog i odgovornog odgajivača svinja. Ukoliko ne znate takvog, pitajte vašeg ordinirajućeg veterinara.

Sve ovde opisano ponašanje za malog odgajivača svinja važi i za velike odgajivače svinja koji imaju nekoliko stotina svinja, samo što u tom slučaju, ako imate radnike koje plaćate, oni ne smeju imati svinje niti posećivati druge svinjce niti ići u lov, i moraju se obavezno pre ulaska u svinjac presvlačiti i tuširati, kao i posle izlaska iz svinjca.

I šta ćemo sad ili kako pomoći veterinarskoj službi?

To šta radi veterinarska služba Srbije, odnosno Uprava za veterinu i njeni upošljenici se može videti na i na njenom sajtu, gde se mogu naći, videti i pročitati svi, kako zakonski, tako i odgovarajući podzakonski akti, na osnovu kojih se donose rešenja i sprovode propisane mere i postupci, u procesu sprečavanja daljeg širenja i pojavljivanja afričke kuge svinja u Srbiji. Znam da ovo svakom zvuči isprazno i pomalo dosadno, ali što se tiče ovog dela problema, mora se znati da je odgovarajuća zakonska regulativa odavno kompletirana i pripremljena i da je ona u potpunosto saglasna i kompatibilna sa međunarodnim standardima koji regulišu borbu protiv afričke kuge svinja. To su na prvom mestu standardi i priručnici koje je donela Svetska organizacije za zdravlje životinja (WOAH – što je skraćenica od punog naziva koji glasi – World Organization for Animal Health), sa sedištem u Parizu. To je organizacija vrlo slična Svetskoj Zdravstvenoj organizaciji (WHO) po svojoj prvobitnoj nameni, sa tom razlikom, bar je to moje lično mišljenje, da ova organizacija mnogo bolje funkcioniše i da su sve zemlje članice daleko ravnopravnije i da mogu ostvariti i zaštiti lako svoja prava i interese, bez obzira da li su ogromna i moćna zemlja ili pak male i siromašna, kao što je Srbija. Najbolje se to može primetiti na sastancima i skupštinama ove organizacije, i to po tome da predstavnici SAD, Kine ili Rusije, nisu ni u kom smislu privilegovani i povlašćeni u bilo kom smislu. Dakle, zakonska regulativa koja reguliše načine i postupke u borbi protiv zaustavljanja širenja ove bolesti u Srbiji, je u skladu sa priručnicima napisanim od strane najvećih svetskih eksperata za ovu bolest, ali i stavovima naših najvećih domaćih eksperata koji se bave ovom bolešću.

Dakle, državi Srbiji i njenim organima koji se bave očuvanjem zdravlja životinja (u ovom slučaju svinja), ostaje samo da u praktičnim i terenskim uslovima u Srbiji, sprovedu već dobro poznate i zakonom propisane mere i postupke, na stručan i što kvalitetniji način, kako bi efekti tih aktivnosti što pre zaustavili dalje širenje i pojavljivanje ove bolesti kod svinja u Srbiji.

Veterinarska služba Srbije je već decenijama učestvovali u suzbijanju pojave mnogih zaraznih bolesti domaćih životinja, i pri tome pokazala zaista zavidne rezultate. Nema potrebe da navodim ovde sve njene velike uspehe, ali biće dovoljno samo da pomenem neke skorije: iskorenjivanje klasične kuge svinja u Srbiji postupkom vakcinacije koja se više i ne mora da vrši (Na primer: kada sam ja počeo da radim u laboratoriji u Veterinarskom institut u Kraljevu devedesetih godina prošlog veka, skoro svake nedelje je bilo po nekoliko pojava ove bolesti svinja i to samo na 4 okruga koja je pokrivala ustanova u kojoj sam radio!), iskorenjivanje besnila kod lisica postupkom vakcinacije preko mamaca hrane koji se bacaju iza aviona na području cele Srbije, zaustavljanje daljeg širenja bolesti kvrgave kože (nodularnog dermatita) goveda 2016. godine za svega nekoliko meseci i to postupkom eutanazije zaraženih i vakcinacije zdravih goveda, itd.

Veterinarsku službu Srbije čini samo nešto preko 3000 veterinara. Jedan deo njih radi na 2 Veterinarska Fakulteta, jedan broj u 12 veterinarskih specijalističkih i naučnih instituta, jedan deo u kompanijama za proizvodnju i prodaju lekova i medicinskih sredstava i opreme, a ostatak je u veterinarskim ambulantama i stanicama. Dakle, taj ukupan broj veterinara u Srbiji se brine o zdravlju skoro 800.000 goveda, 2.700.000 svinja, 1.720.000 ovaca, 191.000 koza, skoro 15.000.000 živine, i naravno, o svim vašim kucama i macama, zečevima, hrčcima, zamorcima, morskim prasićima, ptičicama, raznoraznim drugim kućnim ljubimcima, koje ni najmaštovitiji čovek ne može nabrojati. Svakako se ovaj broj veterinara brine i, jelenske divljači, srndaća, divljih svinja, medveda, vukova, lisica, o zdravlju riba na ribnjacima i svega drugog što živi u Republici Srbiji. Ako uporedite taj broj veterinara sa nekoliko desetina puta većim brojem lekara koji brinu o zdravlju ljudi, biće vam jasno koliko veterinari u Srbiji moraju da rade u redovnim okolnostima a da ne pričam koliko moraju da rade u ovakvim vanrednim situacijama.

Iako potpuno verujem u kompetentnost, znanje i sposobnost veterinarske službe Srbije, ipak mislim da je ovaj put drugačije i mnogo teže. Zašto?

U direktnim aktivnostima na eutanaziji životinja obolelih afričke kuge svinja radi najviše 50 (ni toliko sigurno) veterinara i veterinarskih tehničara, iz postojeća 4 krizna štaba za suzbijanje zaraznih bolesti domaćih životinja. U nekim drugim okolnostima, o kojima sam ovde već pisao, se pokazalo da je to sasvim dovoljno. Ali u trenutnim okolnostima, gde se na suzbijanju ove opake bolesti svinja radi na terenu veće par meseci (uglavnom na području delova Vojvodine), moraju se uzeti u obzir neke novonastale okolnosti kojih do sada prilikom suzbijanja nekih drugih bolesti nije bilo

Postupak je sledeći. Na osnovu analize uzoraka uzetih od bolesnih svinja, koje nadležne veterinarske laboratorije urade od momenta kada dospeju u laboratoriju za najviše tri sata (bez obzira koje je doba dana i koji je dan u nedelji, i radnim danim i vikendom), veterinarska inspekcija i veterinarski radnici odmah sutradan vrše eutanaziju životinja na zaraženim domaćinstvima i farmama (bez obzira koji je dan u nedelji), i to na temperaturama od blizu + 40C u hladu! Oni često rade i na direktnom suncu gde je temperatura i daleko viša. Prvo se vrši procena tržišne vrednosti životinja koje će se uspavati i neškodljivo ukloniti, a koju će država isplatiti vlasniku svinja.. Nakon toga životinje se uspavljuju a nakon toga neškodljivo uklanjaju (ili transportom u kafilerije ili zatrpavanjem na unapred pripremljenim odgovarajućim lokacijama gde se kopaju jame grobnice za te svrhe). Pri svim ovim aktivnostima veterinarski radnici su obučeni u kompletnu zaštitnu opremu (skafandere, kombinezone, čizme), kao što su bili obučeni i zdravstveni radnici za vreme suzbijanja pandemije koronavirusa! Tim zdravstvenim radnicima je tada cela Srbija, sasvim zasluženo, a našim veterinarskim radnicima ne da niko nikada ne aplaudira, već su mnogi nažalost spremni i da im zvižde i da ih ni krive ni dužne okrive za ovu situaciju! Ne možete ni zamisliti kakav je težak psihički pritisak za veterinarske radnike dok svakodnevno vrše eutanaziju na stotine i stotine životinja dnevno. Broj zaraženih dvorišta, odnosno zaraženih svinja je već toliko veliki da se svinje ponekad i ne stižu ubiti odmah istog dana što bi bilo idealno, već sutradan ili prekosutra. Bojim se da će biti i gore. Sem što su radnici na ovim poslovima već fizički iscrpljeni u potpunosti, ne možete ni zamisliti kako je,kada nakon ubijanja tolikog broja životinja svaki dan, kada odete u sobu potpuno fizički isrpljeni da pokušate da zaspite i odmorite se za sutrašnji radni dana koji će biti isti kao i prethodni, a koji vrlo često traje od sedam izjutra do sedam uveče!??

U celoj ovoj teškoj situaciji, velika je sreća, da veterinarske laboratorije u Republici Srbiji imaju maksimalno osposobljeno i utrenirano osoblje za ovakve teške situacije i vanredne situacije. Ne postoji vrsta laboratorijskih analiza za bilo koje bolesti životinja, niti toliko velika količina uzoraka koja bi ovakvim zaista majstorima svoga posla mogla biti problem. Nije slučajno što su baš ove i ovakve veterinarske dijagnostičke laboratorije u Srbiji prve nesebično pritekle u pomoć kolegama u dijagnostičkim laboratorijama zdravstvenog sektora za vreme pandemije koronavirusa. Hvala Bogu, nama ta vrsta stručne pomoći nije potrebna, mada sam mišljenja, da kada bi nam ta pomoć i zatrebala, verovatno bi nas zdravstveni radnici začuđeno upitali „da li ste vi normalni - zar da mi da radimo uzorke svinja ili nekih drugih životinja“ u našim laboratorijama za ljude! Daj Bože da grešim. Hvala Bogu, da nismo niti ćemo biti ikada u takvoj situaciji, po pitanju same dijagnostike, ali sam mišljenja da je došao trenutak da veterinarskoj službi Srbije, pored zdravstvenog sektora, moraju pomoći i mnogi drugi delovi društva i to što pre!

I šta ćemo sad – ili kako i ko sve treba da se uključi u zaustavljanje afričke kuge svinja?

1. Kao prvo, ubeđen sam, da se moralo i da se mora mnogo više raditi na edukaciji i informisanju stanovništva Republike Srbije o prirodi ove bolesti i načinima i metodama kojima se moramo izboriti sa ovom bolesti ako je želimo što pre staviti  pod potpunu kontrolu. To znači da se ne može samo u par minuta reći kakva je trenutna situacija sa afričkom kugom svinja, govoriti samo krupne reči kao na prosidbi, i „pohvaliti se šta je sve urađeno“, i sa tim pristupom završiti sve aktivnosti oko obaveštavanja javnosti u Srbiji o trenutnoj situaciji u suzbijanju afričke kuge svinja. Pobogu, zašto uopšte govoriti o vladajućoj epidemiji bolesti svinja kao da je nekakva sramota, ili kao da se treba nekome javno pravdati oko toga. Naprotiv, moraju se organizovati javne debate i gostovanja na svim televizijama sa nacionalnom frekfencijom naših eminentnih stručnjaka za bolesti svinja, veterinarske epidemiologije i virusologije, koji bi tako u što kraćem vremenskom periodu doprli do svakog postojećeg odgajivača svinja, pa makar on imao i jednu jedinu svinju. Veterinari su u prethodnom periodu uglavnom doprli sa svojim informacijama do najvećih proizvođača svinja, kao i onih srednjih, ali nisu doprli do ogromnog broja odgajivača svinja, koji svinju gaje za sopstvene potrebe. A upravo oni i predstavljaju najugroženiju kategoriju proizvođača svinja danas u Srbiji, jer imaju najmanje informacija o bolesti, a ujedno i najlošije uslove za gajenje svinja, pa je pojava bolesti kod njih i najčešća, a upravo se prisustvom bolesti kod njih, drastično ugrožavaju srednji i najveći proizvođači svinja u Srbiji. Ne smemo zaboraviti da će bez obzira što država isplaćuje vrednost eutanaziranih životinja, doći do drastičnog pogoršanja socijalnog položaja svih onih koji su ostali bez svinja. Onima kojima su ubijene dve svinje, a ne smeju da kupe nove životinje i ubace u štalu dok zaraza ne prođe, biće teško da obezbede meso kao vrstu zimnice, za svoju porodicu. Onima koji žive od proizvodnje svinja, biće teško da u budućem periodu nađu novi izvor finansijske stabilnosti za sebe i svoju porodicu. Najveći odgajivači svinja, do kojih bolest, hvala Bogu, još nije masovno doprla (već sporadično), bili bi prinuđeni da otpuste sve svoje radnike. U uslovima trenutne geopolitičke i ekonomske situacije u Evropi i svetu, nije teško zamisliti da u jednom trenutku možda i ne možete da kupite svinjsko meso, iako imate novac za to, jer će ga svi čuvati za sebe zarad očuvanja hranidbene bezbednosti svog stanovništva. Setite se samo kako je „solidarnost“ nestala u početka pandemije, kada su zemlje otimale jedna drugoj ono što im treba, bez obzira čije je i ko je platio. I naša zemlja mora o tome danas da razmišlja. Ukoliko se hitno ne zaustavi dalje širenje bolesti, potrebno je razmotriti sa domaćim ekspertima mogućnosti klanja zdravih životinja u nezaraženim područjima, i njihov otkup po dobrim tržišnim cenama, kako bi se time smanjila šteta po državu koja nastaje isplatom eutanaziranih svinja čije se meso uništava i baca (a plaća). Otkupom svinja i klanjem država takođe daje novac, ali za svinjsko meso koje će kupiti i čuvati, a ne za meso i leševe koje će svakako baciti i sahraniti! Plus na to treba dodati troškove ubijanja životinja, njihovog uklanjanja i sprovođenja dezinfekcije u zaraženim dvorištima.

2. Ukoliko i dalje budu velika i obimna angažovanja veterinara i tehničara na poslovima eutanazije zaraženih životinja (verovali ili ne, na tim poslovima trenutno radi ukupno najviše 50 ljudi), potrebno je razmisliti o angažovanju ljudi iz vojske (koji bi prošli kraću obuku), kao i dodatnog angažovanja veterinara i veterinarskih tehničara iz privatnih veterinarskih stanica i ambulanti, koji bi omogućili širu i češći „rotaciju“ već ionako preopterećenih ljudi koji trenutno rade na ivici svojih snaga, poslove koji su jako teški i opasni. Mora se znati da se za potrebe eutanazije svinja koriste jako opasna sredstva za uspavljivanje životinja, koja se apliciraju injekciono, i koja, daleko bilo, u uslovima preopterećenja mogu dovesti i do greške i teških posledica po one koji rade.!

3. Takođe sam ličnog mišljenja, da je neophodno i da se veterinarskim radnicima koji rade na eutanaziji zaraženih svinja već mesecima obezbedi i dodatna pomoć fizičkih radnika. Vrlo često, oni pored svog teškog i odgovornog posla eutanazije životinja, moraju usled raznoraznih razloga i da fizički rade na manipulaciji obolelih životinja (njihovo prebacivanje, pa čak i fizički utovar mrtvih životinja što ih dodatno jako iscrpljuje). Razlozi za to su što često lokalna samouprava nema nikakvog razumevanja za važnost i značaj posla koji se trenutno obavlja u njihovim mestima. Izvor te fizičke snage za proste poslove manipulacije svinjama bi pored lokalne samouprave takođe mogla biti i Vojska Srbije. Mislim da bi umesto teretane povremeno mogli biti angažovani i na ovim korisnim poslovima za čitavu zajednicu.

4. Možda i moja najvažnija napomena jeste da se mora pod hitno organizovati i pojačati saradnja sa policijom. Ako sve zemlje u kojima je situacija sa afričkom kugom svinja trenutno teška (Rumunija, Bugarska, Republika Srpska, Hrvatska), ili zemlje koje su već prošle kroz tu tešku fazu (Kina, Rusija, Poljska), jasno ukazuju da je ilegalni transport najčešći izvor širenja ove bolesti, onda je više nego jasno koju bi važnu ulogu morala da odigra policija (posebno sabraćajna). Ako je ova država, u postupku usporavanja širenja epidemije kovida -19 (dok nije imala ni kovid bolnice ni vakcinu), donosila odluku da zabrani svako kretanje ljudi u Srbiji, ne vidim zašto je problem da se stavi pod kontrolu kretanje ljudi iz zaražene, odnosno ugrožene zone, odnosno zar je toliko veliki problem ograničiti i kontrolisati kretanje ljudi i životinja u jednom jedinom selu ili mestu ili opštini, i da se na taj način spreči fizički izlazak virusa afričke kuge svinja i njegovo dalje prenošenje na nove lokacije. Takođe ta ista policija mora drastično pojačano kontrolisati svaki transport živih životinja, ali i proizvoda u celoj Srbiji, i o svakoj nepravilnosti odmah obavestiti veterinarsku inspekciju i Upravu za veterinu. Mora se proglasiti nulta tolerancija na svaki ilegalni transport životinja kojim se potencijalno širi zaraza u Srbiji. Šta to znači – pa znači da kazne moraju biti drakonske i da o njihovom izricanju mora biti obaveštena najšira javnost! Mislim da je to mnogo važnije nego ko šta radi i ko je kome opsovao majku i šta već u raznoraznim „rijaliti programima“! Posebno mislim da je za pojačano angažovanje policije sada pravi trenutak jer one hiljade policajaca koji su angažovani u školama (a trenutno je raspust i deca ne idu u školu!), bi mogli da se odmah preraspodele i angažuju na ovim trenutno najvažnijim poslovima veterinarske službe Srbije. Policija i vojska bi morali kontrolisati sve ulaze i izlaze iz zaražene zone, odnosno sela, a na tim mestima bi se morali biti organizovani punktovi za dezinfekciju, koju bi mogli raditi i vojnici ABH jedinica Vojske Srbije, ali i odgovarajuće službe za dezinfekciju koju ima svaki Zavod za Javno zdravlje Srbije, a kojih ima 24 u zemlji i raspoređeni su po svakom regionu.

Da je samo ovakvim sličnim ali dosledno sprovedenim i oštrim i drastičnih kontrolama kvaliteta sprovođenja propisanih mera i postupaka u borbi protiv pojavljivanja i širenja obe bolesti, moguće postići veliki uspeh u borbi protiv afričke kuge svinja, su dobri primeri Belgije i Češke, koje su posle pojave ove bolest  kod divljih svinja, uspele da potpuno iskorene ovu bolest u svojim zemljama. Dobar primer je i susedna Mađarska, koja ima prisutnu bolest kod divljih svinja u severnom delu svoje zemlje već 5-6 godina, a da se ista nijednom nije pojavila kod domaćih svinja. Kao uzor nam može poslužiti i Nemačka, gde je bolest trenutno sveprisutna kod divljih svinja, ali je bilo svega nekoliko slučajeva pojave kod domaćih svinja na farmama (najveća je imala oko 5000 svinja), i bolest se trenutno ni u toj zemlji ne širi kod domaćih svinja, iako epidemija kod divljih svinja plamti. Dakle, mi moramo znati da je afrička kuga svinja bolest koju je teško suzbiti, ali nije i nemoguće. Iz istorije ove bolesti, se zna da je od njenog otkrivanja početkom dvadesetog veka u Africi, bolest nekoliko puta napuštala ovaj kontinent. Pedesetih i šezdesetih godina povremeno je prodirala u Španiju i Italiju, a osamdesetih godina čak i u Belgiju i Holandiju i Francusku, i daje svaki put sa uspehom zaustavljeno njeno širenje i izvršena eradikacija to jest iskorenjivanje u tim zemljama. Dakle, bolest se može na opisani način zaustaviti, samo je potrebno biti disciplinovan, i predviđene mere sprovesti kvalitetno i veoma brzo. Naravno, pri tome se moraju angažovati svi potrebni resurse na adekvatan način. 5. Pomije – kako se generalno nazivaju otpaci od hrane koji nastaju uzimanjem obroka od strane ljudi, predstavljaju užasno važnu tačku u suzbijanju pojave i širenju afričke kuge svinja u jednoj zemlji. O tome sam već pisao u ovom tekstu. No, ono što ovom prilikom želim da javno iznesem i napomenem jeste da lično mislim da je neprihvatljivo da u zemlji u kojoj se javila afrička kuga svinja, postoje oglasi i javne licitacije za prodaju pomija iz vojnih restorana i vojnih pošta i vojnih ustanova, ali i iz zdravstvenih ustanova, kao i studentskih centara. Namerno neću, i ne želim da bilo koga u ovim organizacijama prozivam, jer za time nema potrebe. Dovoljno je da svako proveri moje reči i samo ukucati na „gugl pretraživaču“ sledeće ključne reči: pomije, licitacija, prodaja, javna nabavka! I videćete koliko ima takvih slučajeva, i da su se licitacije i prodaja pomija odvijale i prošle, ali i ove godine. Zašto su pomije tako važne u postupku suzbijanja ove bolesti? Neće biti na odmet da opet ponovim.

Opisaću vam situaciju koja je za mene prava noćna mora: zamislite da se sa neke velike farme utovljenih svinja, koje je pregledao nadležni veterinar i veterinarski inspektor, i pre utovara i na istovaru i pre klanja (to može biti sve istog dana!), i ustanovi se da su svinje sve klinički potpuno zdrave! A šta ako su svinje upravo inficirane pre dan i dva, i virus se tek umnožava u njima pa nema još nikakvih znakova bolesti. Ili zamislite sve ovo isto, samo što je u pitanju neki nesavesni odgajivač svinja, koji je na ne znam koji način, uspe da deo svinja sa zaražene farme „skloni“ i pošalje na klanje. I zamislite da se te svinje iz oba slučaja, zakolju, a njihovo meso nađe u prodajnim lancima širom Srbije jer je po papirima potpuno zdravstveno ispravno. I sada zamislite da je od njih napravljena kratkotrajna kobasica ili viršla za prženje. I zamislite da se ona obično vrlo kratko bari ili prži tako da unutar njih nikada nema postignute temperature od najmanje +70C u trajanju od najmanje pola časa (što jedino sigurno ubija virus afričke kuge svinja), ili još gore, zamislite da se nekome te kobasice ubuđaju u frižideru i on ih pošto ima svinje, baci svojim svinjama kao hranu! To bi bila potpuna katastrofa za suzbijanje ove bolesti, jer bi bilo gotovo nemoguće sprečiti njeno „bujanje i širenje“ na čitavoj teritoriji Srbije. Naravno, šanse za tako nešto su nikakve ili barem minimalne, ali sam želeo samo da ukažem na jednom primeru, kolika je odgovornost koju ima veterinarska služba u ovim okolnostima i ovom trenutku. Dakle, ulazak virusa afričke kuge svinja u lanac ishrane ljudi bi bio katastrofa za svinje, a onda i za sve ljude, koji su se bavili poslom vezanim za svinje! Neverovatno zar ne?

6. Lovci i ljudi koji se kreću zbog svog posla, po šumama i prirodi, gde ima divljih svinja, moraju biti svesni opasnosti koja postoji da svoju obuću ili odeću kontaminiraju virusom afričke kuge svinja, koje su izlučile bolesne divlje svinje, donesu u svoje dvorište, kod svojih svinja, ili kod svinja svog komšije i prijatelja. Dovoljno je da po onoj šaljivoj definiciji ko su lovci (Lovci su naoružana grupa ljudi koja se kreće kroz šumu i traži kafanu), oni posle boravka u prirodi, bez prezuvanja i presvlačenja svrate usput u neku kafanu seosku na piće i jelo, i da unesu virus afričke kuge svinja na svojim čizmama u taj objekat javni, koji će potom neki odgajivač svinja, koji je ušao u tu istu kafa, da odnese na svojoj obući u svoje dvorište ili na svoju farmu (ako se ne prezuva ili nema dezinfekcionu barijeru).

Lično imam sledeći stav, da je za državu mnogo bolje i jeftinije, da čak ubijene svinje plati i skuplje od tržišne vrednosti ili cene (recimo 25 do 30%), i na taj način stimuliše novčano svakoga ko ima svinje koje su se razbolele da odmah prijavi bolest veterinaru jer zna da će dobiti više novca za bolesne svinje nego što bi dobio na pijaci da su zdrave, i to odmah za dan dva

7. I na kraju, apelujem da se finansijska nadoknada štete za svinje koje su morale biti uništene, vlasnicima svinja isplate što je moguće pre (za dan ili najviše dva). Ja znam da će se razni „pametnjakovići“ naći sada da mi kažu da to nije izvodljivo i da je nemoguće! A ja kažem, da država može bukvalno sve, ako samo hoće i razume zašto je korisno za nju da to uradi! Ne postoji ništa što država ne može. Zašto insistiram na maltene trenutnoj isplati štete vlasnicima. Pa zato što su i naši poljoprivrednici, isti kao i poljoprivrednici svuda u svetu, vrlo nepoverljivi i uzdržani, kada je u pitanju saradnja sa sopstvenom državom. Ako na primer, šteta za svinje nije nekom odgajivaču svinja kome su iste ubijene isplaćena više od mesec dana, od dana ubijanja, biće dovoljno da on to kaže svojim kolegama ili prijateljima u nekom mestu stotinama kilometara dalje, a koji isto imaju svinje, pa da oni zauzmu totalno pogrešan stav i pogrešan utisak. Naime, ako se sada njima razbole svinje, oni će zaključiti da je bolje da bolesnu ili uginulu svinju uklone (što je najgore – bace je pored puta ili na deponiju i tako dodatno rašire bolest), a one zdrave odmah zakolju i ubace u zamrzivač ili prodaju pod okriljem noći! Da, ovo je teški prekršaj, odnosno krivično delo i mogu biti kažnjeni i zatvorom, ali do svega ovoga ne bi došlo da je šteta bila plaćena brzo i „jako“. Šta znači jako? Lično imam sledeći stav, da je za državu mnogo bolje i jeftinije, da čak ubijene svinje plati i skuplje od tržišne vrednosti ili cene (recimo 25 do 30%), i na taj način stimuliše novčano svakoga ko ima svinje koje su se razbolele da odmah prijavi bolest veterinaru jer zna da će dobiti više novca za bolesne svinje nego što bi dobio na pijaci da su zdrave, i to odmah za dan dva.

Da nisu samo naši poljoprivrednici takvi, navešću primer iz jedne evropske zemlje, koliko se sećam Nemačke. Država je napravila projekat suzbijanja bolesti ehinokokoze kod životinja i ljudi, a koju prenose psi koji imaju pseću pantljičaru. Ta pantljičara psa izbacuje jajašca preko izmeta psa, i ako čovek ili životinja (svinja, ovca, goveda) unese to jajašce prljavim rukama ili pojede zaprljanu šljivu ili loše opranu salatu sa pijace, onda dobije veliku cistu, najčešće na jetri, ali i bubrezima, plućima, pa i mozgu. Kod ljudi se te ciste moraju operisati, a kod svinja i ovaca se te ciste najčešće nađu tek prilikom klanja. Naravno, takva jetra (svinjska ili ovčja ili goveđa džigerica sa tim cistama koje izgledaju kao ping-pong loptice ispunjene bistrom tečnošću) se baca, ali je najveći problem što se takva jetra nipošto ne sme dati psu da je pojede, jer samo pas ako je pojede, od nje će da dobija ponovo pseću pantljičaru koja će opet da izbacuje jajašca i širi dalje ovu opaku zarazu. Ali nikako nisu čak ni pedantni Nemci uspeli da tu lošu naviku kod svojih poljoprivrednika iskorene. I šta su uradili? Uveli su plaćanje u kešu za takvu inficiranu jetru (džigericu), koja je bila nekoliko puta (ja mislim čak 5 puta veća) skuplja od zdrave jetre svinje. I onda su njihovi „seljaci“ bili vrlo zadovoljni kad im se pojavi bolesna jetra jer odmah je odnesu inspekciji veterinarskoj i za to dobiju mnogo više novca nego da je jetra zdrava, i tako je sigurno neće dati psu da je pojede jer je „skupa“!. I bolest je na taj način iskorenjena za svega nekoliko godina – davanjem velikog novca za inficirane jetre! Dakle, to funkcioniše i kod nemačkog seljaka koji je mnogo bogatiji od našeg, a zašto ne bi kod našeg, namučenog i siromašnijeg.

(Autor je magistrirao je iz oblasti imunologije, a doktorirao ja iz oblasti mikrobiologije, odnosno virusologije, i to na virusu ptičijeg gripa. Ima dve specijalizacije: iz kliničke mikrobiologije i bolesti živine. Trenutno je u najviše zvanju naučnog savetnika i redovni je član Akademije veterinarske medicine. Autor profesor na masters studijama Prirodno-matematičkog fakulteta Kragujevcu (Institut za biologiju i ekologiju), na izbornom predmetu „Virusolgija“).

(NSPM)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner