Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Radnički bataljon i (možda) krvava bajka
Kuda ide Srbija

Radnički bataljon i (možda) krvava bajka

PDF Štampa El. pošta
Radosav Lazić   
utorak, 26. novembar 2013.

Radnici Autosabraćaja iz Kragujevca pre mesec dana autobusima su blokirali prugu i magistralni put prema Kraljevu, u prigradskom naselju Grošnica. Istovremeno, blokirali su i glavnu autobusku stanicu u Kragujevcu i svoju upravnu zgradu, ali i stanice u Rači, Topoli, Aranđelovcu i Lapovu.

Drumski saobraćaj za putničke automobile i prazne autobuse je preusmeren. Odvija se (ne)smetano lokalnim obilaznim putevima uz kontrolu milicije. Železnički saobraćaj za transport Fijatovih automobila rešen je obilazno preko Beograda.

Međugradski autobusi priđu do blokade, istovare putnike, vrate se do raskrsnice, preko brda obiđu blokadu i izađu na magistralni put. Za to vreme putnici prošetaju magistralom, uđu u autobus i produže. Tako mora jer su žitelji duž obilaznica opravdano zabrinuti za svoje puteve uglavnom predizbornog tipa, kojima (i bez blokade) uvek nešto fali. Nekad su putevi malo uži, nekad sa tanjom kamenom podlogom, nekad sa tanjim asfaltom, najčešće sve zajedno. Uređenje trotoara vlast obično ostavi za posle izbora kad para nema. Zato se povremeno na nekoliko sati dešavaju kontrablokade obilaznica.

Na osetljivom delu obilaznice gde je put počeo da se kruni dežura vozilo spremno da spreči prolaz težim vozilima. Meštani blokade obilaznih puteva pravdaju brigom za decu koja idu u školu, izbegavajući da kažu da im trotoari još nisu urađeni jer bi se zamerili gradskoj vlasti, što se ne sme jer je svaka vlast u Šumadiji duševna i osvetoljubiva.

Za iznuđeno stanje u početku je postojalo razumevanje. Od prodavaca na pijačnim tezgama kojima je opao promet, preko privatnika, okolnog stanovništva i putnika koji presedaju. Grad je obećao i ukidanje takse za gradsko-građevinsko zemljište oštećenim privatnicima iz okruženja. Bilo je komtenara „de nađoste baš ovde“, ali ne i „zašto“. Očigledno, svi znaju zašto. Zato se i solidarišu. Jedino se pouzdano ne zna ko.

Vozila u kojima su trudnice, mala deca ili invalidi se propuštaju. S vremenom je idila početne solidarnosti pomućena, pa nezadovoljstvo blokiranih, kao i onih što su ih blokirali, raste. Dešavaju se svakodnevne čarke koje mogu da eskaliraju.

Prvo je kroz blokadu, ne baš jednoglasno, propušten Toma Nikolić koji je išao u Bajčetinu. Blokada je sklonjena, a Toma je ko drug Tito prošao sa svitom uz smešak mahnuvši radnicima. Opet, mnogi se kunu da im je uz osmeh pokazao srednji prst. 

Nakon ovog gesta poverenja i dobre volje krenule su čarke. Jednog dana iznerviran vozač iz gepeka vadi motornu testeru kojom struže rampu. Skočio mu je šećer pa krenuo najkraćim putem na dijalizu. Sledeće noći kamenica pogađa šoferšajbnu jednog od dva ispravna autobusa. Trećeg dana policija hapsi vozača koji kamionom lomi rampu i produžava gurajući štrajkače koji padaju pod kamion, ali se ne sklanjaju. Krv je zamalo izbegnuta. Sledeće noći po tvrdnji žitelja okolnih kuća „policija je tukla jednog mladića“.

Istovremeno i meštani razmišljaju kako da se sami organizuju. Padaju predlozi da se štrajkači gađaju jajima, da se preko puta iskopa kanal, ili da se postavi trajna kontrablokada pre nego im se putevi potpuno uruše, „pa nek milicija vidi šta će i kako će“.

Štrajkači su odlučni u zahtevima: devet plata, 11 troškova prevoza, povezivanje staža, pronalaženje strateškog partnera i zaustavljanje lopovluka. Njih je ispred lokalne vlasti obišao Zoran Jovanović sa predlozima da se pregovara bez blokade, ali je izviždan zbog „lošeg iskustva“. Iste večeri došao je i Kovačević zamenik lokalnog šefa SNS-a, tačnije Tominog sina. I on je izviždan iako im je ugovorio sastanak sa Vučićem. Tad im je jasno rekao: „Ili sklonite blokadu ili me zabole (znaju čitaoci već šta) i za vas i za vaših 500 glasova“. Radnici su otišli na sastanak sa Vučićem zadržavši blokadu, što se pokazalo kao greška.

Vučić ih je primio u Beogradu. Potpuno ih je razumeo, izrazivši želju da oni nastave sa radom. Interesantno da je gledaoce Utiska nedelje slagao rekavši da nezadovoljnici po Srbiji prvo moraju da sklone blokade da bi razgovarali sa njim. Baš nezgodno, blokada nije sklonjena, pa Šumadija, pa Tomin sin ...

Prijem kod Vučića je bio srdačan. Taj susret im je, kako rekoše radnici, „grejao dušu i srce dobrih deset dana“. Ponadali su se. Malo li je za Srbiju? Ipak su jedanaestog dana odlučili da noću greju autobuse u kojima spavaju.

Otišli su u Topolu po dva bureta nafte, od preostalih 1786 litara. Zapisnički su istočili 440 litara, ostalo je bila voda. Sve u svemu, voda plus nafta jednako 1786. Od tad, priča se, radnici Autosaobraćaja pomalo noću diluju sa kamiondžijama koji dovoze drva u grad. Prolaz kroz blokadu jednako 500 dinara. Za naftu ili pivo? Svako će videti ono što hoće.

Gradonačelnik Veroljub Stevanović (Zajedno za Šumadiju, URS) solidariše se sa radnicima i osuđuje blokadu proglasivši je stranačkom. Mnogi će poverovati jer Verko odlično zna šta su to spontana i svaka druga radnička okupljanja. Njegovi sledbenici su pre neku godinu blokirali isti taj put, premlaćivali se sa milicijom, štrajkovali glađu, i pozivali građane da ne plaćaju komunalije. Zna Verko i kako je izgledalo 9. marta. Zato je Gradsko veće izglasalo da se odriču akcija AS-a u korist države, pa nek država (Vučić) vidi kako će i šta će.

Radnici AS-a se sa ovim ne slažu tako naprasno. Od 2008, od kad grad imenuje direktore i postavlja nadzorne odbore, nestalo je, rashodovano ili oduzeto oko 150 autobusa. Neki autobusi koji su rashodovani, isečeni i prodati otpadu kao staro gvožđe danas se voze po Paraćinu, tvrde radnici. Dvadeset i dva autobusa su uzeta na lizing, ali nisu plaćene dve poslednje rate, svi do jednog su oduzeti i prefarbani... Misteriozna prodaja garaže, novac od karata iz Crne Gore, muljanje sa limovima, kupovina goriva od privatnika po maloprodajnim cenama, krađa goriva, sklapanje štetnih ugovora... Šta sa dugovima koje gradska preduzeća imaju prema AS-u? I kako se ista usluga AS-u plaća 3,4 miliona, a Lasti i privatnim prevoznicima šest miliona mesečno?

Ima toga još zbog čega radnici nisu požurili da prigrle predlog gradske vlasti. Zaposleni u AS-u znaju kog advokata treba angažovati da bi se dugovi od firme naplatili sudskim putem, pa taman posle toga presuda pala na višem sudu. Znaju i čije su imperije izgrađene na njihovoj muci. Ne znaju šta je sa predmetima koji su stigli do tužilaštva, ali znaju ko treba da obradi predmet pa da se umesto zatvora prođe uslovno. Znaju za slučaj kad je grad plaćao branioca njihovom zastupniku (koga imenuje grad), za davanje sudskih i vansudskih hipoteka, za devizne dnevnice itd, itd, itd.

U SPS-u trljaju ruke. Ćutke puštaju da se naprednjaci sa kojima čine republičku većinu preko blokade medijski tamane sa Verkom i Dinkićem, jer sa njima čine gradsku većinu. Oni bolje od Verka, Dinkića i Vučića zajedno razumeju kako se vlada, kako se pravi kult ličnosti i dugo, dugo ostaje na vlasti. Njihova je i rečenica: „Vas niko ne sme da bije“. Na kraju oni svoje zapošljavaju po NIS-u, EPS-u, pošti, miliciji, nikako u AS-u. Stoga je Dačić iskusno sačekao da se Vučić samoinicijativno nasuče.

Sve govori da su se radnici AS-a otrgli kontroli. Trebalo je kao kolege iz FAP-a da sklone blokadu kad je Vučić to zatražio. Tad bi ih on primio, dao neku crkavicu i pomenuo na televiziji. Pošto su mu zabili nož u sujetu, ljubazno ih je ostavio do sednice Vlade početkom decembra. Da se u nadi smrzavaju i ponižavaju maltretirajući sebe i druge.

Gradska vlast procenjuje da je za nju korisno da narod vidi kako prolaze oni koji su poverovali Vučiću. Zato reaguju saopštenjima u kojima ističu „jednomesečno iživljavanje nad gradom i njegovom privredom blokiranjem saobraćajnica od strane partijskog sindikata Autosaobraćaja“, ističući da je Kragujevac poslednji slobodan i neosvojeni grad u Srbiji, koji je uveden u vladinu formulu upodobljavanja po njenoj republičkoj strukturi. „Bilo bi dobro“, ističe gradska vlast, „da Gradski odbor SNS-a, koji kontroliše ovaj sindikat, pomogne u nadležnim ministarstvima i da sindikatu sugeriše uklanjanje blokada. Građani Kragujevca ne smeju da ispaštaju zbog neostvarenih ambicija sujetnih političara“.

Iz Fonda za razvoj RS, AS-u je 24 jula ove godine prebačeno 28 miliona od dogovorenih 60. Iste sekunde je gradu prebačeno 20 miliona na ime naknade za korišćenje građevinskog zemljišta. Ostalo je pretvoreno u 7-8 hiljada akontacija za mart i podeljeno radnicima. Posle toga su pre dva i po meseca radnici primili po 1300 dinara.

Kad su otišli u Beograd da pitaju kad će nova tranša, rekonstruisani državni sekretar iz Ministarstva privrede Vladimir Milenković je bio u čudu. „Ljudi, pa vi ste već dvadeset puta uzimali pare iz Fonda“. „Da li to znači da smo mi u stvari samo protočni bojler između Ministarsva finansija i Skupštine grada“, pitali su radnici. Oni znaju da deci nisu kupili knjige, da nisu spremili zimnicu, niti obezbedili ogrev. Znaju da iz predstojeće zime neće izaći živi. Na licima žena vidi se strah. Nemoć zbog nemaštine i neverica u toliku nepravdu i zlu kob ih parališe. Dok razgovaraju, glas im podrhtava. Ako zaplaču, neće moći da se zaustave. Među muškarcima se prepoznaju iskusni, prekaljeni ratovima i životom. Razočarani su. Dok su oni pošteno radili i borili se za ovu državu, drugi su krali.Tu su i mlađi, pomalo nervozni radnici koji nikad nisu doživeli čast da rade u auto-kući sa modernim autobusima koji razvoze putnike po celoj Evropi. Od kad rade bivalo je samo gore. Zato sa nevericom posmatraju preostalih 11 autobusa, od kojih je deset neupotrebljivo.

Badava je sad Vučić „pravedno“ gnevan na radnike i Kovačevića (možda i Tominog sina). Jednostavno je. U šahu pešaci ne mogu nazad, a sad vidimo i otkud ta ideja. I u vojnoj taktici postoji borbena radnja nasilnog prelaska reke (forsiranje), ali ne i manevar unazad, što komandanti (za razliku od Vučića) znaju. Kad vojnik pod vatrom prepliva reku, on radije bira da tu pogine nego da ponovo ulazi u vodu, pa još leđima okrenut. Ako prihvati odstupanje, to znači da nije dovoljno patio. Isto tako radnici AS-a znaju da bez hrane i ogreva neće preživeti zimu. Oni moraju da izdrže jer nemaju rezervni položaj.

Možda gladne nije trebalo podsećati na ukus hrane. Brzo se stvara navika, vraća se samopouzdanje, odbija se poslušnost... Solidarišući se sa štrajkačima (istovremeno se možda udvarajući nekom drugom), jedan od sindikata policije im je doneo po sendvič i sok. Možda je, teoretiše čaršija, radnike prvo trebalo nagovoriti na odustajanje od blokada, pa im tek onda dati da jedu, kao u Priboju. Sad je kasno.

Surovo ali istinito, u šahu i životu kad nebitni potrošni pešak preživi sve peripetije, on može po želji da se pretvori u sve sem kralja. Zar su Dačić, Vučić, Nikolić, Čeda Jovanović svojim šefovima bili nešto više od potrošnog pešaka? Danas od njih Srbija očekuje spasonosna rešenja. Ako je suditi po postupcima i nedostajućim rezultatima, pomenuti su u glavama i dalje pešaci koji vladaju manipulacijama, žrtvujući podanike, dok sami rešenja čekaju od sumnjivih autoriteta iz uvoza.

Verko je pozivao na blokade i neplaćanje računa. Danas vlada sa onima protiv kojih se tukao, dok su zaostali računi plaćeni sa kamatom. Oni što su kosmetskim Srbima govorili „vas niko ne sme da bije“ iste ljude kasnije su prodali đuture, sa zemljom. Možda su naprednjaci sad iskreni: „ili sklonite blokadu ili me zabole (znaju čitaoci ...) i za vas i za vaših 500 glasova“.

Postojala je namera da se radnici (zlo)upotrebe, da im se pomogne, o čemu bi Srbija bila medijski obaveštena, čime bi se dobilo na popularnosti. Blokada zamišljena kao predstava za Vučićevo medijsko eskponiranje se otrgla kontroli i prerasla u bezbednosni rizik. Ko će biti odgovoran za moguće krvoproliće?