Antisrpski stereotip u holivudskoj produkciji

Potrebne mršave cure da glume logorašice. Dva dana 360 km. Javiti se kod izvjesnog M.S., koji, inače, organizuje koride...Ova nepristojna ponuda došla je jesenas u Republiku Srpsku putem SMS poruke kao dobronamjerna, a dobila je moja poznanica od svoje rodice koja, nekim čudom, živi u Sarajevu. Zašto mislim da je ponuda nepristojna? Upućena je osobi koja je tokom prošlog rata izbjegla iz jednog od gradića u blizini Sarajeva, u koji se, u međuvremenu, naselilo nešto mudžahedina, zbog čega je povratak u to mjesto gotovo nemoguć. Da se vrati u rodni kraj samo na dva dana i da statira kao logorašica maltretirana od strane Srba u filmu koji govori o ratu u BiH, bilo bi ravno samoponištenju.

Možda ste pomislili da se radi o filmu „ U zemlji krvi i meda“ čuvene Anđeline DŽoli? Ne. Anđelina je u to vrijeme završavala svoj film u Budimpešti, a organizator korida je sakupljao statiste za italijanski film „ Venuto al Mondo“ u kojem glavnu ulogu igra, ni manje ni više, nego Almodovarova muza Penelope Kruz, još jedno veliko svjetsko ime koje se namjerilo da ovjekovječi sarajevsku ratnu priču. U stvari, radi se o ljubavnoj priči, rat i srpski zločini su tu samo pozadina da bi filmska naracija bila sugestivnija. Za autentičnost se pobrinuo general Jovan Divjak, koji je došao na snimanje kako bi pozdravio ekipu poljubivši pri tome šarmantnu Penelope u ruku.

To što Almodovarova muza igra u filmu u kome okrutni Srbi, po ko zna koji put, muče i ubijaju nedužne muslimane i što se Almodovar našao u društvu Anđeline DŽoli na ručku organizovanom za reditelje koji su nominovani za nagradu „Zlatni globus“ ne vidim kao nekakvu antisrpsku zavjeru. Bavljenje filmom njihov je posao. Uostalom, niti Almodovar bira uloge za svoju muzu, niti je odgovoran za njene postupke. Što se tiče, najpoznatije mame na svijetu Anđeline, nema ti ona nikakav razlog da mrzi Srbe i da protiv njih smišlja zavjere. Čitav je okean udaljena od njih, a da Srbi postoje čula je preko SNN televizije. Penelope ima veze sa Balkanom samo utoliko što joj se u Odiseji pominje ime.

Ko se sve nije proslavio na našoj muci i nesreći? I ko sve nije dobijao nagrade? Nagradi se nada i nekada neprilagođena, a sada pripadnik establišmenta, zadužena za dobrotvorni rad, žena još poznatijeg glumca Bred Pita. Očekuje da će se svojim prvim filmom proslaviti kao režiser. „U zemlji krvi i meda“ već je nagrađen nagradom koju dodjeljuje Udruženje američkih producenata, a koja nosi ime, isto čuvenog, režisera Stenlija Kramera. Nominacija za „Zlatni globus“ još je veće priznanje obzirom da je dobitnik „Globusa“ najozbiljniji kandidat za glavnu američku filmsku nagradu „Oskar“.

Sem što dobro kotira u filmskim krugovima ovo Anđelinino ostvarenje priznato je i od američkog predsjednika Baraka Obame. Povodom projekcije filma u Muzeju holokausta u Vašingtonu organizovan je prijem za holivudski par u Bijeloj kući. U Vašingtonu su se našli i predstavnici sarajevskog „Dnevnog avaza“ kako bi Anđelini uručili tradicionalnu nagradu „Ličnost godine“ za 2011. zbog čega im se ona od srca zahvalila. Zaboravljen je nesporazum sa početka snimanja kada je neko proturio priču da se u Anđinom filmu žrtva zaljubljuje u dželata, te da se propagira perverzna ljubav, zbog čega je ekipa filma bila skoro pa protjerana od žena žrtava rata i bosanskohercegovačke javnosti, pa su snimanje morali da nastave na lokacijama u Budimpešti. Anđelina je na kraju dobila „Srce Sarajeva“, a njen je film hvaljen i prehvaljen od strane Sarajlija. Poredili su ga sa „Šindlerovom listom“ što se nekako poklopilo sa projekcijom filma u Muzeju holokausta.

Da se zlostavljana žena može zaljubiti u onoga ko je zlostavlja za Anđelinu DŽoli nije ništa neobično sudeći prema fotografijama koje je snimio njen bivši ljubavnik Bil Bob Torton i na kojima je čuvena glumica gola i vezana, sa ljepljivom trakom preko usta i pojasom stegnutim oko vrata. Svako ima pravo na perverznu ljubav i sado-mazohizam. Međutim, tema ovog filma nisu seksualne slobode već, prema riječima same autorice, nasilje nad ženama u ratu, pa se postavlja pitanje da li je Anđelina DŽoli najpogodnija osoba da se bavi tako ozbiljnom temom i tom teškom traumom. Pogotovo ako se uzme u obzir da je ona napisala scenario.

Naravno da Anđelina nije imala perverzne razloge da se bavi ovom temom. Njeni su razlozi sasvim druge prirode. Za ratne se teme zainteresovala kada je u Kambodži 2000. snimala „Laru Kroft“. Tamo je upoznala ljude osakaćene od posljedica zaostalih mina i, kako sama kaže, shvatila da ne zna ništa o svijetu, pa je odlučila da se obrazuje. A obrazovala se, uglavnom, iz izvještaja nevladinih organizacija odakle je saznala šta se dešavalo u Ruandi, Iraku, Avganistanu, BiH i drugdje. Sve same neuralgične tačke američke spoljne politike. Da bi situacija bila jasnija treba reći i to da je Anđelina DŽoli članica najutjecajnije američke političke think tank organizacije Vijeća za vanjske odnose (Council on Foreign Relations), koja je već nekoliko desetljeća svojevrstan nevladin servis američkoj spoljnoj politici i koja je učestvovala i u izradi istorijskog Maršalovog plana. Ova organizacija u kojoj poznata glumica ima aktivnu ulogu bila je i zvanični pokrovitelj jedne od promocija filma nakon njegove prve pretpremijere.

Gledajući trajler Anđelininog filma, koji se može naći na internetu, nameće se pomisao da je scenario za ovaj film pisala Kristijana Amanpur u saradnji sa drugim majstorima masovnih scena sa Si-En-En-a. U neka dva minuta koliko trajler traje Srbi pucaju iz snajpera na civile, uzimaju žene kao žive štitove, dižu u vazduh sanitetsko vozilo, masovno streljaju vezane muslimane i zatrpavaju buldožerom. Kristijana Amanpur, koja sada radi za američku TV mrežu ABC, prva je osoba koja je javno komentarisala film „U zemlji krvi i meda“ prilikom njegove njujorške premijere. Nazvala ga je ozbiljnim i hrabrim filmom, koji daje jako surov i nedvosmislen pogled na rat u Bosni. Za američkog generala Veslija Klarka film je u potpunosti istinit, izuzetno realističan i veoma dirljiv. Autorica filma dodaje uobičajnu frazu kako je rat u Bosni „najgori genocid od Drugog svjetskog rata“ i u maniru najvećih američkih jastrebova otvoreno osuđuje neodlučnu američku politiku prema Bosni od 92-95. godine. Barem joj se ne može zamjeriti da je politički korektna.   

Glumci koji igraju u ovom zastranjenju sa ovih su naših prostora bez kojih, prema tvrdnjama Anđeline DŽoli, ne bi bila u stanju napraviti ovaj film. Njihov uticaj bio je veliki u toku snimanja na sami scenarij. Tako barem kaže Anđelina, iako su, prema nepotvrđenim saznanjima, glavnu riječ imali politički savjetnici sa kojima se autorica konsultovala prilikom pisanja scenarija. To što su glumci pristali da pljuju po sopstvenom narodu za šaku dolara dokaz je da se razumiju u vrijednost novca i da prate devizni kurs. Mnogo je profitabilnije da to rade za šaku dolara, nego za šaku dinara. Posebna priča je, nekada buntovnik kao i Anđelina, Rade Šerbedžija, koji u zadnje vrijeme, uglavnom, glumi Ruse negativce i koji je od „ne daj se Ines“ evoluirao u „ne daj se Bosno“. On je glavni zločinac u filmu, a na zločin podstiče i sina Danijela, koji na kraju ubija svoju djevojku Ajlu pucajući joj u glavu da bi u zadnjoj sceni pao na koljena pred prestavnicima policije Ujedinjenih nacija ponavljajući nekoliko puta da je ratni zločinac.

Nesumnjivo da je ovaj propagandni film rađen prema matrici Si-En-En-a i za potrebe američke spoljne politike. Evo šta kaže Anđelina: „Isto tako želim da ljudi ne zaborave Bosnu, da ne zaborave šta se dogodilo, i da odaju poštovanje svim ljudima koji su preživjeli. Takođe, da ne zaborave da i danas Bosna liječi rane. Mi svi imamo dužnost kao međunarodna zajednica da budemo prijatelji i podrška, i da pomognemo Bosnu kroz ovu posljednju fazu. Nadam se da će ovaj moj film voditi takvoj raspravi.“ Anđelina, inače, često ističe potrebu za intervenisanjem, a koga drugog nego SAD, u postkonfliktnim društvima što je svrstava u vrle pobornike američkog intervencionizma. Postoji mišljenje da je ona glumica na zalasku karijere i da je uradila ovaj film, jer joj već neko vrijeme niko u Holivudu ne nudi ulogu. Posle filma u kojem je Srbe prestavila kao krv, a muslimane kao med, najavljuje novi projekat, koji bi takođe trebao da bude ratni i koji bi za temu imao rat u Avganistanu. Ostaje da se vidi da li će u njemu, ako bude snimljen, biti i scena u kojoj američki marinci uriniraju po mrtvim talibanima.

Premijera filma „U zemlji krvi i meda“ u Sarajevu zakazana je za 14. februar. Predsjednik Udruženja logoraša RS Branislav Dukić najavljuje da će on i kolege iz ostalih udruženja učiniti sve da se izbore za zabranu prikazivanja filma u Republici Srpskoj. Apeluje se na Vladu i Predsjednika RS da se pokrene sudski proces protiv Anđeline DŽoli na nekom od međunarodnih sudova zbog plasiranja brutalnih laži i neistina sa ciljem satanizovanja srpskog naroda. Anđelina se nada da će biti pozvana u Srbiju i da će posle sarajevske, njen prvjenac imati premijeru i u Beogradu. Sudeći prema izjavama javnih ličnosti iz svijeta filma i muzike, koje je objavio „Kurir“ i koje su, valjda, vjerodostojne, Anđelina je dobrodošla u Srbiju:

Mima Karadžić- Anđelina je zgodna žena,sve zgodne žene su dobrodošle! Ali, ona mi ništa ne znači. Svaka srpska i crnogorska glumica mi više znači od Anđeline DŽoli.

Sergej Trifunović- Sve što imam da kažem je da je to baš, baš super!

Darko Bajić- Ha, ha, ha! To je sve što imam da kažem. Jel dobila vizu?

Emir Kusturica- Što više ljudi dođe, to bolje. Anđelina je glumica, izgleda i reditelj, tako da je u redu da dođe. Nisam siguran da taj film ima bilo kakvu političku pozadinu.

Svetlana Bojković – Beograd je poslednjih godina postao zanimljiv svetskim zvezdama, pa će nam i Anđelina doneti deo svetskog šou-biznisa.

Vuk Kostić- Super, treba da dođe! Svi su dobrodošli u Srbiju. Samo što imam devojku, nisam slobodan.

Siniša Kovačević- Nemojte ne pitati te budalaštine za ime boga, drago dete!

Tanja Bošković – Dobrodošla je. Verujem da će uživati ovde pošto su Srbi poznati po gostoprimstvu.

Dragan Nikolić- Ne znam šta bih rekao, sem da je dobrodošla. Nisam gledao film, ne znam o čemu se radi, ali neka dođe.

Bora Đorđević: Anđelina DŽoli me ne zanima! Ja slavim srpsku Novu godinu u Kosovskoj Mitrovici i može ovde da dođe.

Što se tiče Željka Mitrovića on je, navodno, prošle godine odbio raditi sa Anđelinom DŽoli „zbog antisrpskog scenarija“ njenog rediteljskog debija zbog čega mu je, opet navodno, u Hrvatskoj bila zaplijenjena jahta što je bio dovoljan razlog da ukine hrvatsku muziku i turističke oglase na svojoj ružičastoj televiziji.

U nekoliko filmova Srbi se pojavljuju kao negativci. Najpoznatiji je „Mirotvorac“ u kojem glavnu ulogu igra DŽordž Kluni. Zatim „Lov u Bosni“ u kojem Ričard Gir hvata Radovana Karadžića, ili „Iza neprijateljskih linija“ gdje DŽin Hekman spasava Ovena Vilsona iz ralja „srbočetničkih agresora“. Njima se pridružuje i ovo Anđelinino zastranjenje. Neka se ne uvrijede oni koje nisam spomenuo. Međutim, sve su prilike da se na tome neće stati. Nedavno je u Sarajevu boravio DŽon Travolta povodom snimanja filma „Sezona ubijanja“, ili tako nešto, u kojem glumi srpskog negativca. A već smo vidjeli „Nemoguću misiju 4“ sa Tomom Kruzom u glavnoj ulozi, koji šalje poruku da je Srbe dozvoljeno ubijati. Srbi se u tom filmu pojavljuju u svojoj uobičajnoj ulozi terorista, što gotovo više nikoga ne iznenađuje. Da ne zaboravim „Umri muški“ peti nastavak u kojem, doduše, nisu Srbi, nego su Rusi negativci, i gdje osramoćeni ruski general kuje zločinačku zavjeru kako bi izvršio atentat na američkog predsjednika. S tim će se generalom usred Beograda obračunati univerzalni borac protiv zla Brus Vilis. 

I još nešto. Dva četnika, vojvoda Milan i kum Jovan, poveli su Mustafu i Jusufa iz njihovog sela u obližnju šumu, da bi ih ubili. Ovo je samo dio scenarija animiranog filma „Patriot“, iza kojeg je stala misteriozna Fondacija „Zlatni ljiljan“ iz Švedske, čiji je osnovni zadatak, kako je navedeno na njihovoj internet stranici, jačanje filmske produkcije, temeljene na „agresiji na BiH“. Navodnu agresiju na BiH, predstavnici Fondacije namjeravaju da obrade kroz ciklus serija, kratkih ili dugometražnih animiranih filmova. Za početak, izabrali su priču o dva „zla Srbina“, koji iz čista mira, ničim izazvani, odlučuju da ubiju dva Bošnjaka u nekoj šumi, van sela.. Ne odustaju oni od svoje verzije istine o događajima u BiH i silom prilika u to žele da ubijede i mlade generacije, koje tek stasavaju.

I da zaključim. Nemam namjeru da gledam ovo Anđelinino mučenje od filma, koje će za posljedicu imati pojačavanje postraumatskog stresa kod ovdašnjeg stanovništva. Korisnije će mi biti da to vrijeme utrošim u razgovor sa vidovitom DŽemilom na temu „Prevalencija, sociodemografski i klinički korelati kormobiditeta depresije i žećerne bolesti tipa 2 u adolescentnoj populaciji jugozapadnog Velsa“.