Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > O Srbiji, Evropi, filozofiji i poeziji
Kulturna politika

O Srbiji, Evropi, filozofiji i poeziji

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
nedelja, 31. januar 2010.

(Politika i uloga javnih intelektualaca kao stvaralaca politike)

Stiv Fauler: Izgleda da je neporeciva stvarnost da svakog filozofa oblikuje njegova biografija, u smislu emotivnog uloga njegove epohe, kao i u smislu lične biografije. Postoji očigledno habermasovsko ispitivanje koje bi se moglo pretočiti u vaš status intelektualca i Srpkinje i lične i javne posledice tog statusa. Kakve su implikacije ovako idiosinkratičkog porekla?

Bogdana Koljević: Ukoliko filozof želi da ostane pravičan i svestan granica sopstvenog mišljenja, mora se suočiti sa činjenicom da „čisto mišljenje“ ne postoji. To znači da je svaka teorijska refleksija duboko kontekstualna, da nastaje i da je u bitnoj meri prouzrokovana emotivnim, nediskurzivnim, a zatim i političkim i psihološkim ulogom epohe, ali i „mestom“ njenog događanja. Parafrazirala bih Hegela iz savremene perspektive – filozofija je sopstveno vreme i mesto prevedeno u diskurs. Ali, da izvrnemo Hegela naglavačke, čini se da filozofija u najboljem smislu sve manje i manje igra ulogu Minervine sove, a mnogo češće se pojavljuje kao Eosfor, bog zvezde Danice za koga Homer u Ilijadi piše da se „za njom. . . nad morem prosipa zora.“[1]

Ukoliko se ne vidi sjaj Eosfora, kada, recimo, politika postane slepi niz kontigentnih događaja, položaj filozofa podseća na položaj lude iz eseja Kolakovskog, kao potencijalnost koja u stvarnosti još nije prepoznata. Na taj način se epoha i njena filozofija uzajamno prepliću, kao što to čine topos i mišljenje. Ovo znači da su filozofi u isti mah uslovljeni ali i da mogu da uslovljavaju i utiču, u istom smislu u kojem reći da su svako mišljenje i diskurs kontekstualizovani ne znači reći da nema „istine“.

Uzmimo kao primer Habermasa. Kada bi se filozofsko mišljenje moglo u potpunosti svesti na kontekst, lokalitet, specifičnost, kao i na vreme/mesto njegovog događanja, za mene bi, recimo, bilo potpuno nemoguće da se složim s njim u pogledu teorije demokratskog diskursa, s obzirom na to da je Habermas bio upravo jedan od vodećih intelektualaca koji su snažno podržali bombardovanje Srbije i nasilne akcije protiv nje (jer, ukoliko ste Srbin i bombarduju vas, možete se složiti sa takvim delovanjem samo ukoliko ste potpuni mazohista). Stoga, trenutak koji nadilazi mesto, trenutak koji se može univerzalizovati – što ne znači reći da postoji nešto kao što je univerzalna istina – na duge staze je najbitniji, a možda je to i trenutak lične filozofske slobode. Slično razmišljanje može se primeniti i na odnos između filozofije i lične biografije. Na tragu Sajmona Kričlija, na primer, koji smatra da svaka doktorska disertacija predstavlja autobiografiju, rekla bih da je biografija svakog filozofa bitna, ali je njegov filozofski angažman oko sopstvene biografije još bitniji, njegova igra sa tim kao sa sopstvenom sudbinom i istina koja izvire iz takvog suočavanja.

Što se tiče pitanja o idiosinkratičkom poreklu mog identiteta kao intelektualca i kao Srpkinje, kao i ličnih i javnih posledica tog statusa, u Srbiji i na Balkanu se kaže kako ovde svaka generacija doživi najmanje jedan, a u većini slučajeva, dva rata. Biti intelektualac u Srbiji je, dakle, uvek bio ogroman izazov kroz celokupnu njenu istoriju. Istorija Srbije i Srba, od Prvog i Drugog svetskog rata pa nadalje istorija je neprekidne borbe za slobodu, što delimično objašnjava ideje i pokrete kao što su bili praksisovci u bivšoj Jugoslaviji, kao i individualna pisanja i delovanja mnogih intelektualaca u poslednje dve decenije.

Istini za volju, postoji jedna bitna razlika. Srbi kroz istoriju nikada – niti je slučaj sa bilo kojim drugim narodom ikada – nisu bili proganjani, osuđivani i uzimani za „izuzetak“ na način kakav je tokom devedesetih godina bio prisutan kod većine zapadnih političara, medija, nevladinih organizacija, a nažalost, i mnogih filozofa i intelektualaca. Tipično šmitovska paradigma razlikovanja između „prijatelja“ i „neprijatelja“ upražnjavana je i „kreativno razvijana“ uz najšire implikacije na tadašnju zvaničnu politiku Zapada. Ovo i nije čudno ukoliko se ima u vidu da se neoliberalizam u političkoj praksi čiji smo nedavno bili svedoci, u mnogim aspektima i kontekstima u okviru svetske i domaće politike, pokazao kao manje demokratsko i manje poželjno društvo nego što se maštalo da će on biti.

Na primeru Srbije, ludilo i „nenormalnost“ o kojima govori Fuko, a konkretno u kontekstu istorije i liberalizma, bili su dominantni u zapadnim društvima kao „proizvedena istina“ koja pripada jednom jedinom „režimu istine“. Optimistički verujem da je ta epoha iza nas. Postoji nešto, prostor u kome istina liči na ljubav – ona ne može zauvek ostati skrivena od sveta. Ponekad izranja kada je čovek najmanje očekuje, poput događaja koji stvara jaz u sadašnjosti i uznemirava egzistirajuću „stvarnost“.

U ovom slučaju je isto. U Polemikama (Polemics) Alena Badjua postoji poglavlje pod naslovom „O ratu protiv Srbije“ koje to čini. U Loklendovim (Laughlend) spisima pod nazivom Istorija političkih suđenja (A History of Political Trials) mogu se naći zanimljivi podaci o Srbiji i Bosni i o mnogim „proizvedenim istinama“. Na Zapadu danas ima mnogo nezavisnih i slobodnih filozofa i intelektualaca koji preispituju događaje koji su uticali na raspad Jugoslavije i na noviju istoriju Srbije.

Biti filozof znači dovoditi u pitanje svaku datu istinu. Stvar je filozofske odgovornosti da se nikada ništa ne uzima zdravo za gotovo. Javna posledica toga što je neko i Srbin i intelektualac je još zahtevnija – ona traži kontinuiranu refleksiju, dovođenje do pojma i političku praksu, ona traži „svedoka“ i „učesnika“ koji imaju istorijske obaveze koje treba ispuniti. Ona traži i razbijanje nametnute „imagologije“ Srba kao kriminalaca i demaskiranje slika koje su u poslednjih petnaestak godina služile kao zamena za stvarnost.

Da kažem nešto i o ličnim posledicama. . . Danas mogu da se smejem, da živim, govorim, pišem i dišem mnogo lakše u Njujorku, Parizu ili Londonu nego što je to bio slučaj u prethodnoj deceniji. Biti Srbin je nešto sasvim normalno. Očekujem da će ovo s vremenom postati još jasnije.

S.F.: Zanimaju me vaši počeci, pre svega kada je u pitanju obrazovanje. Da li ste filozofiju počeli da studirate u Beogradu? Ukoliko je ovo tačno, zbog čega i kako se to desilo? Prešli ste u Njujork. Na koji način je to iskustvo značajno?

B.K.: Počela sam da je studiram na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1996. godine. Tada sam pisala i objavljivala poeziju, koja je bila duboko refleksivna i otprilike se može opisati kao savremena „metafizička poezija“, naročito pod uticajem T. S. Eliota. To je bio moj put do filozofije. Bila je to staza od poezije do diskursa, koja se događala u i sa „idejom bića“, put od mladosti ka čudnom odraslom dobu i od stihova do pojmova. Ovo svakako ne znači da se susret filozofije i poezije tu završava, jer verujem da one često imaju donekle slične „zadatke“ i da se obe angažuju u interpretaciji i kreiranju stvarnosti. To je pitanje iznalaženja i artikulacije ličnog izraza.

Pošto sam diplomirala u Beogradu, godine 2003. otišla sam u Njujork, gde sam magistrirala (2005), a zatim i doktorirala (2009) Moji mentori, profesori i najzanimljiviji sagovornici su bili, a i danas jesu, Sajmon Kričli, Agneš Heler i DŽej Bernštajn. Njujork je predstavljao jedno izvanredno iskustvo, i sa filozofske i sa egzistencijalne strane. Sa filozofskog aspekta – a ovo se može i proširiti – otvorili su mi se novi horizonti za koje ranije nisam znala da postoje. Da parafraziram naslov jednog čuvenog Eliotovog eseja, filozofija je u Beogradu bila skoro potpuno svedena na poznavanje [filozofske] tradicije, a u Njujorku ona je u velikoj meri povezana sa individualnim talentom i stvaranjem. Moje veliko filozofsko i lično otkriće je bilo da filozofija nije samo filozofsko znanje, već stvaranje filozofije i rad na njoj. To je bilo otkriće da čovek može legitimno reći i zastupati ono što misli. Naravno, u potpunosti sam svesna da sam imala sreće što sam dobila oboje – rigorozno i staro napola nemačko, a napola ekskomunističko obrazovanje zasnovano na poznavanju klasičnih filozofskih dela u okviru istorije filozofije, i sa time sam otputovala u liberalnu atmosferu otvorenosti, komunikacije, dijaloga i individualnog stvaralaštva. Oboje, ili možda susret ova dva momenta, oblikovali su moje pisanje, govor i stvaralaštvo i dali mi pečat koji ću nositi celog života.

Kao što svi Njujorčani znaju, sa egzistencijalne strane Njujork može biti najokrutniji, najhladniji, najsrdačniji i najtopliji grad na svetu. On svoju beskonačno ogromnu energiju i život crpi iz takvog kretanja i ljudi koji ga neprekidno stvaraju... Njujork se ne završava.

S.F.: Kako je nedavna politička i kulturna istorija Srbije definitivno uticala na vaš izbor i usmerenje kada je reč o filozofiji? Izgleda da ste se angažovali kroz upotrebu filozofsko-političkih pojmova kako biste stvorili neizbrisiv fizički trag na srpskom političkom pejzažu.

B.K.: Nije me Srbija odvela filozofiji već me filozofija vratila Srbiji. Hoću da kažem da moje početno interesovanje i „nalaženje sebe“ u filozofiji kao „kući“ nije imalo nikakve veze sa savremenom političkom niti kulturnom istorijom Srbije. Kada sam počela da studiram filozofiju, a i u mnogim narednim godinama, bila sam usredsređena na metafiziku i ontologiju od Aristotela do Hegela, a zatim na strukturalizam i poststrukturalizam, skoro bez bilo kakvog interesa za političku filozofiju ili politiku. Takođe, ni kultura ni kulturna atmosfera u Srbiji nisu me inspirisale niti su imale bilo kakve veze sa takvom odlukom. To je taj momenat slobode, neodnošenja, spoljašnji momenat kao događanje „izvansvetskog“, koji sam pominjala u odgovoru na vaše prvo pitanje. Dakle, ukoliko postoji nešto kao „neuslovljeno kretanje“ u odnosu na vreme/prostor, ili nešto što se približava imaginarnom „čistom mišljenju“, to je bio početak mog bavljenja filozofijom i „egzistencijalne odluke“ da je to ta stvar.

Šta se dogodilo s vremenom? Angažman oko filozofskog „pitanja bića“, oko filozofije par excellence kroz istoriju filozofije, „logički“, i „hronološki“, „strukturalno“ i „prirodno“ doveo me je do Marksa, a onda do mislilaca Frankfurtske škole i kritičke teorije, do prve i druge generacije, od Adorna do Habermasa. To je bio moj susret i brak sa političkom filozofijom, praćeno većom intelektualnom radoznalošću za političku analizu i politiku.

To me je dovelo do Srbije, do njene politike, kulture, njenih izazova, a najpre do uloge bivše Jugoslavije, naročito uloge Srba u Bosni i Srbiji (premda tu ništa manje nije bitna ni sudbina Srba u Hrvatskoj). Reč je, naime, o Srbima kao živom primeru i ključnom svedoku zapadne neoliberalne politike moći iz prethodne decenije. Bodrijar je u svom delu Savršeni zločin izrekao da zločin nije savršen dokle god postoji ijedan svedok. Nedavna politička i kulturna istorija Srbije pokazala je da svedok simbolički, politički, legalno i moralno, a ponekad čak i faktički i bukvalno mora da bude omalovažen ili čak potpuno žrtvovan kako bi zločin bio savršen.

Ovo se takođe odnosi i na razliku između raspada i razbijanja Jugoslavije. Nesumnjivo je da su u građanskom ratu koji je usledio sve tri sukobljene strane činile zločine. Međutim, za razliku od politike, i to bilo ma koje politike, uloga političkog filozofa je da traga i za unutrašnjim i spoljnim razlozima, da pita o početku, da pita o kontekstu i o međusobnoj povezanosti događaja u celoj bivšoj Jugoslaviji koji su se završili „humanitarnom intervencijom“, to jest bombardovanjem Srbije i podrškom Zapada nelegalnom i jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova. Imajući u vidu širu sliku, nije potrebno mnogo da se vidi kako patnje i gubici, kriminalizacija, ubijanje i etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, Bosne i sa Kosova, tj. iz Srbije – a sve je to, implicitno ili eksplicitno, podržavala većina zapadnih zemalja – predstavljaju ono što je i dalje priča koju treba ispričati, razotkriti i interpretirati.

Ali to nije moja priča. Moja priča je pre priča sadašnjosti/budućnosti, priča savremene analize političkih pojmova u teoriji i praksi i načinima na koje se stvaranje politike može dogoditi kroz to. Izgleda mi da je politička filozofija, u jednom smislu, prisutnija nego ikad, i angažovana koliko ona može biti, za šta verujem da je i logično i dobro. Da li će postojeće svetske političke i pravne institucije, kao što su Ujedinjene nacije, i dalje ostati ključni nosilac i garant svetskog poretka? Da li će biti moguća transformacija doktrine liberalizma tako da u sebe uključi političke, pravne, ekonomske i simboličke izazove i neuspehe neoliberalizma, i da li će takav poduhvat biti praćen drugačijom ulogom i razumevanjem države? Da li je stvaranje modela veće bliskosti između države i društva nova šansa za demokratiju u vremenu koje dolazi? Kako će Evropa odgovoriti na sve veće izazove sopstvene demokratije i kako će, ako uopšte, stvoriti evropski politički identitet, i koji oblici identiteta su nam danas uopšte dostupni i poželjni? Ovo su neka od pitanja na koje pokušavam da artikulišem i da zbilja sopstvena teorijska uverenja oživim u praksi. Politička filozofija, ako nije suočena sa politikom par excellence, ostaje prazna, a nereflektovana politička praksa bez teorije ostaje slepa. Ja sam naročito angažovana u istraživanju i stvaranju kako politički pojmovi „demokratije“, „pluralizma“, „suvereniteta“, „prava“ i „naroda“ (the people) mogu i zbilja fizički da utiču na srpski politički pejzaž.

Složenost ovih savremenih dilema se dodatno reflektuje u momentu da, dok je politička praksa kontekstualna, ako će se „potpisati“ novi svetski društveni ugovor između svih sila multipolarnog sveta koji se rađa, onda će to biti moguće jedino na temelju konsenzusa u pogledu pravnih i političkih principa.

S.F.: Zanima me šta mislite o validnosti poezije i filozofije kao komentara, odnosno refleksivnoj umetničkoj praksi u kontekstu sukobâ na Balkanu iz poslednje decenije. Da li su one izuzetno vredne ili izlišne?

B.K.: Svakako da su izuzetno vredne. S vremenom će nefilozofske i neumne artikulacije, bilo da pripadaju medijskoj instant-produkciji ili političkim „rijaliti šou“ programima kao simulaciji stvarnosti, biti zaboravljene. Filozofija i poezija će ostati. Argumenti pro et contra u vezi sa bilo kojim događajem ili implikacijom sukobâ na Balkanu biće od interesa za buduće generacije. One će pokušati da shvate ono što su drugi živeli. A za to će im biti potrebna filozofija. Oni neće donositi sudove zasnovane na onome što su neki zapadni mediji govorili u nekom trenutku, u onoj meri u kojoj budu sazrevali kao intelektualci.

Međutim, kada je poezija u pitanju, to može biti teško, a ponekad možda i kontraproduktivno. Hoću da kažem da to u velikoj meri zavisi od toga o kakvoj poeziji pričamo. Ukoliko je u pitanju poezija koja uzburkava političke emocije, onda bi se, sa Melvilovim Bartlebijem, moglo reći: „Radije ne bih...“. Razlog je vrlo jednostavan – ukoliko političke emocije prevladaju nad političkim umom, onda čovek lako može skrenuti sa staze pravilnog rasuđivanja i mišljenja. Verujem da bi u tom smislu poezija trebalo da se približi Aristotelovoj definiciji koliko god je moguće – i da vođena naročitom vrstom mimezisa i bliska „političkom realizmu“ i istini događaja gleda u budućnost. U meri u kojoj je politika „umetnost mogućeg“, (angažovana) poezija je „politika mogućeg“.

I filozofija i poezija su bitni diskursi ne samo zbog njihovih interpretativnih i „istinitosnih“ potencijala, već zbog njihove sposobnosti da nadilaze svakodnevno, da nadilaze politiku u standardnom smislu, i da dosegnu u srce zajedničkog i univerzalnog.

S.F.: Slika koja je stvorena o Srbiji ukazuje na to da u njoj ima prezira i podeljenosti kada je u pitanju njena priroda kao evropske političke države. Voleo bih da čujem vaše mišljenje o tome koliko je ova slika realna, kao i o tome kakvo je raspoloženje u Srbiji, a konkretnije, kako je taj kulturni ekvivalent aktuelizovan u Srbiji.

B.K.: Ogromna većina Srba, oko 70 odsto, podržava integraciju Srbije u EU. Takvo je današnje društvo u Srbiji. Povrh toga, zvanična politika i politička praksa srpskih vlasti kao strateški cilj ima integraciju u EU. Budućnost Evrope i kako će se evropski politički identitet stvoriti i artikulisati su, međutim, drugo pitanje. Konkretno, razume se, bitno je i kakve će se odluke doneti u vezi sa novim potencijalnim državama članicama i koji vremenski okvir će biti usvojen za to. Verujem, međutim, da bi pojmovno trebalo razlikovati i razdvojiti Evropu i Evropsku uniju. Istorijski i kulturno Srbija je evropska država. Danas teži da ostvari najveću evropsku vrednost – a to je demokratija, a koliko će u tome uspeti videćemo u vremenu koje dolazi. Ima ironije i u tome da se ponekad čini da se ovaj ideal stvara više u Srbiji nego u današnjoj EU.

Takođe, moguće je zamisliti Srbiju, pa i Balkan, kako stvaraju sebe, kako rastu i razvijaju se u najboljem izvornom evropskom duhu, a da nisu punopravne članice EU. Nijedan ishod ni za jednu stranu nije per definitionem poželjan ili nepoželjan, a kamoli da je tu reč o „zagarantovanoj sreći“ koja čeka iza ugla. Sačekajmo i videćemo. Bitno je da u bilo kom scenariju Srbija ima Brisel kao jedan od stubova spoljne politike, kao što, sa druge strane, ima i Moskvu i Peking i Vašington. Filozofski pojam Evrope živi u Srbiji.

(Intervju vodio Stiv Fauler.Kraća verzija intervjua objavljena je 9. januara 2010. u britanskom magazinu 3AM.)


[1] Na osnovu prevoda Ilijade dr Miloša N. Đurića (prim. prev.).

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner