Početna strana > Polemike > Ko bi se smeo izjednačavati sa kim?
Polemike

Ko bi se smeo izjednačavati sa kim?

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
četvrtak, 27. avgust 2009.

Odgovor g. Milenka Markovića na tekst g. Ćorđa Vukadinovića „Crveni i Crni“ interesantan je, ali on ipak nije ubedljiv.[1] Takav odgovor može prividno da opstane jedino ako se zažmuri na niz činjenica, kojih g. Marković ili nije svestan ili ih nonšalantno zaobilazi.

Što se tiče retoričkog pitanja, „otkuda toliko partizanskih bitaka protiv Nemaca i zašto nema bitaka između četnika i Nemaca,“ moglo bi se odgovoriti: gde su bitke Čeha, Francuza, Danaca ili Holanđana protiv tih istih Nemaca? Odgovorne nacionalne vođe tih naroda (isto kao gen. Mihailović u Srbiji) pravilno su ocenili da bi takve „bitke“ bespotrebno vodile ogromnim gubicima među građanskim stanovništvom, a da od njih ne bi bilo srazmerne vojničke koristi. Oni su znali da takav otpor na širokoj osnovi ima strategijskog smisla samo u bliskoj koordinaciji sa nastupajućim savezničkim vojskama, a ne kao izolovani gest prkosa. Kragujevac 1941. godine, eklatantan je dokaz tačnosti prethodne teze. Kao stranac, bar na srpskoj teritoriji, Broz je prema obzirima ove vrste bio potpuno ravnodušan. Njegovi „strategijski ciljevi“ bili su revolucionarno osvajanje vlasti i stvaranje taktičke diverzije koja bi mogla da pomogne SSSR. Nemačka odmazda mu je čak koristila za popunjavanje sopstvenih redova.

A i te „partizanske bitke“ vrlo su sumnjive, osim ako se g. Marković za svoj izvor ne oslanja na falsifikovane podatke britanske obaveštajne službe koja je, kao što je Dejvid Martin to bezpogovorno dokazao,[2] bila infiltrirana agentima Kominterne koji su izveštaje sa terena frizirali u Brozovu korist. Drumske zasede nisu bitke. A što se tiče nemačke percepcije o tome, ko je po interese Rajha na ovom području predstavljao najakutniju opasnost, a ta percepcija je mnogo merodavnija od mišljenja članova SUBNOR-a, odgovor na to pitanje dao je još pre nekoliko decenija prof. Ivan Avakumović nakon brižljivog pretraživanja nemačke arhivske građe.[3] Shvatajući da je srpski narod bio plebiscitarno uz narodni pokret otpora Draže Mihailovića, Nemci su u njemu videli svog najopasnijeg neprijatelja. To je odgovor na pitanje g. Markovića, „Šta nam o tome govore nemački izvori?“ Neka pročita taj materijal pa da onda čujemo njegove komentare.

Što se tiče pitanja „šurovanja“ sa okupatorom, g. Marković je tu prilično suzdržan i oprezan, kao što bi i trebalo da bude ako mu je namera da zastupa partizansku stranu. Kada se uplašio da bi saveznici mogli da se iskrcaju u Dalmaciji, Broz je 1943. g. nemačkom opunomoćeniku, gen. Glezu fon Horstenau poslao delegaciju u Zagreb, sa konkretnim prelozima za dogovor o nenapadanju i zajedničku akciju za bacanje Saveznika u more u slučaju njihovog iskrcavanja. To predstavlja nešto znatno više od „šurovanja.“ To je veleizdaja. Sastav delegacije: Đilas, Koča Popović i Velebit, jasno ukazuje da je to bila misija za saradnju sa okupatorom na najvišem nivou.[4]

Samo zbog ovog javno izdajničkog čina, partizanski i četnički pokret se nikako ne bi smeli izjednačavati. Ali to svakako nije ona vrsta argumenta protiv izjednačavanja koji je g.Marković imao na umu.

Strategije dva pokreta bile su suštinski različite zato što su ih motivisali obziri potpuno različite prirode. Broz i njegovo malobrojno okruženje bili su komunistički revolucionari, internacionalisti, čija je lojalnost u tom periodu pripadala Sovjetskom Savezu, a ne Jugoslaviji ili Srbiji, naravno podrazumevajući SSSR kao stožera svetskog komunizma, a ne kao Rusiju u istorijskom smislu. Draža Mihailović, s druge strane, bio je srpski oficir i rodoljub koga su bolele sve nepotrebne rane njegovog naroda, kao nemačka odmazda 100:1, i koga je srpski narod od početka uzdigao na pijedestal svoga ratnog vođe. On nije imao potrebe da se pretvara, niti da oportunistički provocira okupatorsku odmazdu da bi na taj način popunjavao svoje redove. Iz te dve potpuno različite koncepcije i perspektive rodila su se dva dijametralno suprotna načina vođenja rata. Dražin način bio je profesionalno besprekoran i u suštini on je bio isti kao u svakoj drugoj okupiranoj zemlji, s tom razlikom što ni na jednom drugom mestu posle rata nikome nije palo na pamet da protagoniste takvog stava proglasi za „saradnike okupatora.“

Pitanje g. Markovića, ako su četnici bili antifašisti, kako se dogodilo da završe kao gubitnici u Drugom svetskom ratu, baš je ono što bi se na engleskom nazvalo disingenuous, lažno naivno. Nakon pedeset godina svi, pa i g. Marković, sigurno znaju da su razlozi za to čisto političke i obaveštajne prirode, i da nemaju nikakve veze sa stvarnim ponašanjem i opredeljenjem četničkog pokreta. Da li je g. Marković jednostavno prespavao poslednjih nekoliko decenija dok su se arhive otvarale i svedočanstva izlazila na videlo, mada još uvek ne sva, ali ipak sasvim dovoljno da ga liše mogućnosti da izigrava neobaveštenost?

Međutim, iako se formalno čini kao da jeste, g. Marković ni ovde suštinski nije u pravu. General Mihalović i njegov pokret su za doprinos pobedi dobili priznanja najviših savezničkih autoriteta. Tokom rata, engleski general lord Aleksander, pohvalio je Mihailovića i njegove trupe što su svojim diverzijama na prugama poremetili nemačke linije snabdevanja i time ključno doprineli pobedi saveznika u Severnoj Africi. Američki predsednik Truman je u martu 1948. g. svojim ukazom gen. Mihailovića posmrtno nagradio ordenom Legion of Merit, jednim od najviših odlikovanja koje SAD mogu da dodele strancu. Francuski predsednik Šarl de Gol, i sam vojnik i rodoljub, koji je nakon kapitulacije svoje zemlje prkosno razvio barjak otpora, i čovek istog kova i vrednosti kao gen. Mihailović, znao je vrlo dobro ko je ko na Balkanu. On je zato odlučno i sa prezrenjem odbijao da primi Broza. Tek posle de Golove smrti, Brozu je pošlo za rukom da ostvari svoj dugogodišnji san i da se najzad sa drugaricom ušunja u Jelisejsku palatu.

Teza g. Markovića, da vraćanje na ono što on naziva „Nedićevim vidokrugom“ ne može biti propusnica za ulazak u Evropsku uniju ne pomaže njegovom argumentu. Činjenica je, i g. Marković to implicitno prihvata, da su po Nedićevom vidokrugu iz vremena okupacije, partizanski i četnički pokret bili izjednačeni. Teško je zamisliti da bi vlada pod okupacijom zauzimala negativan stav prema četničkom pokretu, da je on bio prookupatorski orijentisan. Zatim, pod pretpostavkom da Srbija treba da teži ulasku u Evropsku uniju (a to nije presuđeno, nego je vrlo diskutibilno pitanje koje se tek mora razmotriti u okviru jedne svestrane i poštene javne debate), EU nigde kao „ulaznicu“ za prijem ne  postavlja uslov za privilegisanje partizanskog pokreta. Unutrašnja srpska rasprava po ovom pitanju EU se uopšte i ne tiče. Gospodin Marković bolje bi postupio kada čitaoce ne bi odvodio u zabludu koristeći taj izanđali EU trik kojem u Srbiji često pribegavaju oni koji sa činjenicama i argumentima ne baš najbolje stoje.

Ako je istorijska istina „savremeni i evropski standard,“ onda je bitno da se ona razjasni i da se pošteno definišu uloge oba pokreta otpora tokom Drugog svetskog rata. Ako istina ne ulazi u okvir tih „evropskih“ standarda, kome je takva „Evropa“ uopšte potrebna?

Autor je predsednik holandske nevladine organizacije Amicus Iuris


[1] Milenko Marković: Nema mesta izjednačavanju četnika i partizana, NSPM, http://www.nspm.rs/polemike/nema-mesta-izjednacavanju-cetnika-i-partizana.html

[2] David Martin: The Web of Disinformation: Churchill’s Yugoslav Blunder [Harcourt, Brace, Jovanovich, 1990]

[3] Ivan Avakumović: Mihailović prema nemačkim dokumentima [Beograd, 2002] Ovo je srpsko izdanje. Studija je prvobitno bila objavljena sedamdesetih godina.

[4] Walter Roberts: Tito, Mihailović, and the Allies, 1941-1945, [Duke University Press, 1987], s. 106-112

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner