Politički život | |||
Dokle će Srbija da traži sebe |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 28. septembar 2012. | |
Od početka devedesetih, kada je razbijena SFRJ u kojoj su svi Srbi, verovatno poslednji put, živeli u jednoj državi, a to nismo znali/mogli da održimo, Srbija traži sebe. U tom traženju ekonomski je devastirana, međunarodno najblaže rečeno marginalizovana, čak i bombardovana, bezbednosno „izbušena“ i ugrožena i politički destabilizovana, a njeni građani osiromašeni i dovedeni do beznađa. Političke elite, samouverene i arogantne a međusobno nekooperativne i vrlo često posvađane, dolazile su na vlast nekada pod sumnjivim okolnostima, ponajčešće bezočno obmanjujući birače lažnim obećanjima. Počinjale su svaki put, iznova – od ratova, uličnih protesta i krvavih demonstracija, preko paljenja Skupštine i kriznih štabova sa kalašnjikovima, do pravljenja neprincipijelnih i neprirodnih koalicija samo da bi se došlo na vlast. Nije ni čudo, jer je u njihovoj svesti i shvatanju vršenja vlasti da je vlast slast a moć bogatstvo. Ratno profiterstvo, međunarodne sankcije i hiperinflacija predstavljali su početak enormnog bogaćenja pojedinaca uz i iz vlasti, preteče današnjih tajkuna. Uvećavanje njihovog bogatstva i stvaranje novih bogataša omogućili su pljačkaška privatizacija, uništavanje domaćeg bankarstva, nekontrolisani uvoz i neoliberalni ekonomski koncept, što je dovelo do katastrofalnih rezultata u privredi i ogromnoj nezaposlenosti. Nabujala je sistemska korupcija i organizovani kriminal. Uništena je srednja klasa, a bez nje nema ni političke ni privredne stabilnosti. Imajući u vidu kroz šta je sve prošao, građanin Srbije može se slobodno zapitati da li je normalan ako još nije poludeo. Osiromašen do ivice bede, politički izmanipulisan i prevaren, ali ipak, za razliku od nekih iz političkih elita, ostao dostojanstven i moralno uspravan. Sa demokratskim promenama, sada bi se možda mogle nazvati takozvanim, došla je na vlast generacija političara koja je imala šansu da promeni na bolje Srbiju na unutrašnjem i povrati ugled na međunarodnom planu. Da li je u tome uspela? „Rezultati“ govore i vidljivi su i „iz aviona“, a građani su to najbolje osetili na svojoj koži. Srbija još nije iznedrila ni Broza, ni Mandelu, ni Putina. Nije imala političara – državnika da sagleda gde je Srbija i sa vizijom kuda da krene. Državnika koji bi svojom harizmom i vizijom znao da okupi sve relevantne faktore u državi Srbiji u formulisanju strateških državnih i nacionalnih ciljeva. Umesto jedinstvene državne i nacionalne strategije, koja bi ušla u programe i radne obaveze svakog subjekta u društvu, ostavljajući po strani pojedinačne, posebno stranačke interese i razlike, svaka nova vlast, po pravilu sklepana od neprirodnih i neprincipijelnih koalicija po principu „ja tebi ti meni“, dovela je do ozbiljne i opasne političke podele srpskog društva na „dve Srbije“, što je stvorilo povoljnu klimu za strane uticaje i ucene. Pri tome, građani su perfidno obmanjivani, ne samo onim o 1.000 evra deonica, već mnogo ozbiljnijim poput izjave u izbornoj kampanji 2008.: “Ja neću dozvoliti da se vrate mračne snage iz devedesetih“, a odmah posle izbora sa tim istim „mračnim snagama“ potpisuju Deklaraciju o političkom pomirenju da bi se samo sklepala bilo kakva parlamentarna većina. Sada se pak govori o „centrima moći“ koji ispod žita rade na rušenju vlade u kojoj su te „mračne snage“. Da nije tužno i ružno bilo bi smešno. Za Srbiju poražavajuće. Svima nam je jasno da je Srbija na ivici ponora. Srbija se mora okrenuti sabornosti i političkom jedinstvu. Mora konačno formulisati dva najvažnija državna i nacionalna cilja: 1. Srbija ekonomski razvijena zemlja i 2. Srbija uređena država. Teško da jedno bez drugog može. EU i KiM, za sada, na sporedni kolosek i sporovozno. Aktuelna vlast, koja ima komotnu parlamentarnu većinu, uz najšire konsultacije najumnijih ljudi Srbije, stručne i naučne javnosti, predstavnika poslodavaca i zaposlenih, uz korišćenje pozitivnih stranih iskustava, a njih nije malo, morala bi da izradi strategiju i dugoročne mere za realizaciju ova dva cilja. Pri tome, imajući u vidu međunarodne okolnosti i posebno strane uticaje i pritiske, najveću pažnju bi trebalo posvetiti maksimalnom korišćenju komparativnih prednosti, sopstvenih ljudskih potencijala i prirodnih i materijalnih resursa. Jer, što dođe sa strane biće preskupo i sa uslovima. Ne manje važno: U realizaciji ova dva strateška cilja Srbija mora crpeti svoju moralnu snagu iz slavne prošlosti i duhovnog nasleđa što su joj ostavili slavni pretci.
Najnovijom izbornom voljom građana formirana je nova vlast. Takva je kakva je. Od nje očekujemo mnogo. Početni entuzijazam i aktivnosti koje poduzima u veoma teškim uslovima, daju nadu da će doneti promene na bolje. Nemamo više ni snage ni resursa a ni luksuza da već sada razmišljamo o nekim novim prevremenim izborima. Čak ni prekomponovanje parlamentarne većine, o kojoj se sve više govori ne samo u „kuloarima“, verovatno ne di donela ništa novo već samo gubljenje vremena, nove podele i opet sve „Jovo nanovo“. Zato, dajmo joj šansu da svoje programe i koalicione sporazume, uz uvažavanje volje i interesa i onog dela građana koji su svoj glas dali opoziciji, pretoči u ova dva najprioritetnija cilja i donese strategiju za njihovu realizaciju. |