Početna strana > Rubrike > Politički život > Poseta Klintonove pokazala mesto i tretman Srbije
Politički život

Poseta Klintonove pokazala mesto i tretman Srbije

PDF Štampa El. pošta
Radoman Jović   
utorak, 13. novembar 2012.

U diplomatskoj praksi posete državnika stranim zemljama svrstavaju se u nekoliko kategorija: zvanična (obično sa dodatkom prijateljska), radna i privatna. Poseta državne sekretarke Hilari Klinton delu regiona zapadnog Balkana, makar kada su u pitanju Beograd i Priština, imajući u vidu njene izjave u Prištini, teško da bi se mogla svrstati i u jednu od ovih kategorija. Verovatno će u diplomatskoj istoriji ostati zapisano da je ova uvažena dama inaugurisala novu kategoriju: poseta iz „ličnih motiva u državnoj oblandi“. Jer ako je, kako gospođa Klinton kaže, „nezavisnost Kosova za mene, moju porodicu (svakako misli na Bila) i moje američke građane (da li?), je više od spoljno-političkog pitanja. To je lično pitanje“, onda sa protokolarnog aspekta i poseta je „ličnog karaktera“, što je i prouzrokovalo niz protokolarnih propusta srpske diplomatije.

Poseta se realizuje neposredno uoči predsedničkih izbora u Americi a radi se o gošći koja, kako je sama izjavila, neće više biti na toj funkciji, što umanjuje njen značaj, pogotovo ako se radi o „ličnim motivima“. Visoka gošća je boravkom od oko tri sata u Srbiji, na proputovanju od Sarajeva do Prištine, gde je upriličila noćenje, demonstrirala kakav značaj SAD pridaje Srbiji, ukoliko to opet nije njen „lični hir“ u rešavanju „ličnog pitanja“. Uz to, okupila je državni vrh, Predsednika Republike i Predsednika Vlade, za jedan sto, u prostorijama gde nije zvanično sedište ni jednog ni drugog. Neoprostiva je greška protokola i diplomatije da šefa države, a preko njega i državu Srbiju, dovedu u takvu situaciju.

Nije suvišno zapitati se čiji je to aranžman da uvažena gošća ovog puta ne pređe reku Savu i ne kroči na tlo Šumadije a Predsedniku Republike onemogući da, kao njegov prethodnik, primi uvaženu gošću u svom zvaničnom sedištu i to u odvojenu posetu. U Prištini su, kako novine izveštavaju, obavljeni odvojeni razgovori „predsednice i premijera Kosova“, uz srdačan retko viđen zagrljaj sa „premijerom“. Tamo su upriličeni razgovori i sa predsednicima parlamentarnih partija. Odbila je da uđe u crkvu Svetog Nikole, već samo u parohijski dvor. Pametnima dosta da shvate koliko uvažena gošća ceni Srbe i srpsku kulturnu i versku baštinu na KiM. Za iole mislećeg građanina ovo nisu pitanja protokolarnog već i te kako političkog karaktera, sa značajnim implikacijama.

No, ako pređemo na čisto politički teren, upoređujući izjave uvažene gošće u Beogradu i Prištini, zaključak je još sumorniji. Ono što je javnost Srbije bila u poziciji da čuje ne samo od Visoke predstavnice EU baronice Ešton već i od gđe Klinton u Beogradu, kao i komentara naših zvaničnika, da nije bilo onih disonantnih i veoma pristrasnih izjava gđe Klinton u Prištini, Srbija bi, u uslovima i pod pritiscima u kojima se nalazi i sa pozicijom kakvu ima u međunarodnim odnosima, mogla biti zadovoljna, čak i ohrabrena.

Verujem da niko ko se bavi politikom ne očekuje od SAD da promeni svoju odluku o priznavanju nezavisnosti Kosova. Ali, kada gđa Klinton kaže: „Mi ćemo biti sa vama (rukodstvom Kosova) i dok sa Srbijom razgovarate o normalizaciji odnosa“, sva njena priča u Beogradu o podršci fer dijalogu i obostrano korisnoj normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, „zarad evropske budućnosti za obe države“, pada u vodu. Još kada emotivno izjavi da je nezavisnost Kosova za nju i njenu porodicu „lično pitanje“ više od spoljnopolitičkog, onda to otvara lepezu za Srbiju bolnih pitanja, od bombardovanja Srbije do stvaranja nekog svog lično-porodičnog „zabrana Klintonovih“, „mezimčeta“ kome Srbija, na svojoj „svetoj zemlji“, mora obezbediti da stane na sopstvene noge, pa makar ga i ne priznala za „svoje čedo“.

Sada postaje jasnija „nepristrasnost“ američkog supervizora (za g. Kupera, EU posrednika to već znamo) na pregovorima u Briselu i uslovima pod kojima su postignuti dogovori Beograda i Prištine, koje, eto, Srbija, kao ozbiljna država, mora da potvrdi i implementira. Ako postignuti dogovori nisu prvenstveno u korist Prištine, zašto bi EU i naročito SAD vršile toliki pritisak da se nepromenjeni što pre sprovedu?

A to što nam sada niko ne traži da priznamo nezavisnost „države Kosova“, već samo normalizaciju odnosa sa Prištinom, kako naši zvaničnici stalno ponavljaju, trajaće sve do momenta ako i kada sami budemo popunjavali zahtev za prijem u EU, gde ćemo morati da iscrtamo granice države Srbije i upišemo broj stanovnika, a to bi moglo da bude „de jure“ priznanje. Vašington i Brisel su zasada zadovoljni i „de fakto“ priznanjem „države Kosova“ učinjenog dogovorima u Briselu; naravno, ako ih ne ospori Ustavni sud pre eventualne promene Ustava, čemu se ni jednom ni drugom ne bih iznenadio. Do tada proteći će mnogo vode Savom i Dunavom, a Srbija će morati, ponajviše sama, da se izbori sa svojim brojnim unutrašnjim problemima.

Izjave baronice Ešton i u Beogradu i u Prištini, makar kako sam ih ja shvatio, bile su odmerenije i sa dosta razumevanja za aktuelnu vladu i rukovodstvo Srbije u nastavku dijaloga vezano za „istoriju i ustav“. Stiče se utisak da bi njenim posredovanjem, ukoliko se odupre uticajima sa strane, nastavak dijaloga mogao da se odvija u nešto povoljnijoj atmosferi i sa više razumevanja za interese obeju strana.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner