Početna strana > Rubrike > Politički život > U toku je treći svetski rat
Politički život

U toku je treći svetski rat

PDF Štampa El. pošta
Živadin Jovanović   
nedelja, 03. mart 2013.

Ovog meseca navršava se 14 godina od početka agresije NATO protiv Srbije i Crne Gore (SRJ). Srbija mora da pamti i odaje počast žrtvama agresije NATO među kojima su dve trećine bili civili. Ne sme da zaboravi ni ogromna razaranja, ni posledice osiromašenog uranijuma koji nastavlja da uzima svakodnevni danak u životima ljudi. Agresija počiva na lažima od kojih je jedna da je to bila „humanitarna intervencija“. Druga je da je agresiju izazvao Slobodan Milošević.  Rambuje je bio ultimatum SAD gori od ultimatuma Austrougarske 1914. Zahtevan je pristanak na kapitulaciju i okupaciju cele SRJ. Dok se u ime agresora ponavljaju laži o „humanitarnoj intervenciji“, „planu potkovica“, masakru u Račku“, „kolateralnim žrtvama“, Srbija ima još veću moralnu obavezu da ponavlja i brani istinu – da je agresija NATO zločin protiv mira i čovečnosti, da je to bio osvajački rat, da su članice NATO prekršile Povelju UN i osnovne norme prava i morala, da su ubistva dece, ubistva civila u Grdelici, na mostovima u Varvarinu i Murinama, ubistva zaposlenih u medijima  – zločini u zločinu.

Cilj laži je da se se lideri NATO opravdaju za stravične zločine koje su počinili, a da se žrtve prinude da prihvate krivicu. Malo je onih koji veruju u laži agresora. Čudno je i bolesno da se advokatima agresora daje toliki prostor i dominacija u medijima. Čiji su to mediji, može li se u  medijima u Srbiji obezbediti  „minutaža“ za interese Srbije?

Kao ozbiljan evropski narod dužni smo da pamtimo ljudske žrtve u odbrani od agresora, u ratovima za slobodu. Pobedi saveznika u Prvom i Drugom svetskom ratu srpski narod dao je neizmerljiv doprinos. Pobeda nad fašizmom i nacizmom je temelj i same Evropske unije u koji su ugrađene i ogromne srpske žrtve. Srbija ne sme da dozvoli da je danas bilo ko ponižava i ucenjuje da bi se primakla nekom datumu i Evropskoj uniji, da bi se odrekla Kosova i Metohije!

Teško mi je da zamislim da se u Briselu vode bilo kakvi pregovori o kompromisnom rešenju za Kosovo i Metohiju, po najmanje, pregovori o statusu prema Rezoluciji SB UN 1244. Briselski „pregovori“ nisu ništa drugo do tehnologija Zapada – SAD, V. Britanije i Nemačke – za iznuđivanje jednostranih ustupaka Srbije i njihovo pretvaranje u dokument izvan i iznad Rezolucije SB UN 1244 i Ustava Srbije. Srbija u Briselu nema šta da dobije, ima mnogo toga da joj se otme. Datum je fatamorgana, mehur od sapunice. Mami-koncesija.

Fatalne greške

Prva je greška što su razgovori sa koloseka UN prebačeni na kolosek EU. Srbija je time samu sebe lišila podrške Rusije i Kine, kao, verujem, i podrške većine nestalnih članica Saveta bezbednosti, otežavajući svoju, a jačajući poziciju Prištine. Time ništa ne dobija, a gubi mnogo? Šta se dogodilo sa SFRJ i SRJ čiji su problemi „rešavani“ isključivo na koloseku EU? Da li je strategija „podeli pa vladaj“ napuštena sa odlaskom Genšera i Solane, ili je dobila ubrzanje? Druga greška je što je prihvaćen „dijalog“ na najvišem nivou. To se u svetu ne radi. To je slično kao kada bi golman na fudbalskoj utakmici izašao na centar da izvede početni udarac ostavljajući nebranjenu kapiju za sobom. Najviši nivoi su poslednji koji pregovaraju. Kad vrh pogreši, nema toga ko će ga ispraviti. To je aksiom u međunarodnom pregovaranju.

Treća je greška verovanje da u pregovorima posreduje Evropska unija. U Briselu nije reč o pregovorima, nije reč o posredovanju, niti je reč o ulozi EU. U Briselu odlučuju SAD, kao najveća evropska sila, Nemačka, kao druga, i V. Britanija kao treća. Francuska je aktivni posmatrač. Prisustvo Rikera u Briselu je izraz odlučujuće uloge SAD. Pristajanje Srbije na koncesije koje iznuđuju ove sile, treba, pored ostalog, da otkloni nejedinstvo unutar EU u oblasti spoljne i bezbednosne politike. Da relativizuje, ili sasvim ukloni, nesaglasnost Španije, Rumunije, Slovačke, Grčke i Kipra. Nešto slično kao što je SFRJ bila naterana da svojom sudbinom plati jedinstvo EU u Mastrihtu. Na stranu što u Briselu niko ne posreduje, već SAD, VB i Nemačka, preko Eštonove, nameću svoju volju Srbiji. Bez opasnosti da im se u to „mešaju“ Rusija, Kina ili bilo ko drugi.

Četvrto, Tači ne pregovara, ne čini i neće činiti nikakve koncesije. On zna da to nije njegov mandat. Njegovo je da odbija i čeka da mu zapadne sile formalno predaju rezultate u vidu priznavanja nezavisnosti od strane Srbije, što je više u interesu Zapada, nego i njega samog.  Da li će tzv. pregovori dovesti do zajedničke deklaracije, memoranduma ili formalnog sporazuma o dobrosusedstvu, nemešanju i priznavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta „potpisnica“, ili „strana“ nije toliko važno. Važna je suština – priznanje nezavisnosti Kosova i Metohije od Srbije. Govori se o garancijama koje bi pratile „kompromis“. Jednostrani ustupci Srbije nisu, niti mogu biti kompromis. Šta bi onda uopšte značile garancije – prava, ili samo obaveze za Srbiju? Ko bi ih dao? Hoće li Srbija tražiti da „kompromis“ garantuje SB UN, ili će se zadovoljiti garancijama EU, „kvinte“? Kakvo je iskustvo Srbije sa garancijama zapadnih sila do sada? Poštuje li Zapad garancije koje je dao Srbiji (SRJ), Republici Srpskoj? Traži se pakovanje koje bi jednostrane ustupke Srbije srpskoj javnosti predstavilo kao „kompromis“. Tačiju (čitaj – SAD, VB, Nemačka) nije važna forma. „Pregovori u Briselu“ teško da su u suštinskom smislu bilo šta više od „kreativne“ reprize Rambujea 1999. i Beča 2006-7.

Agresija 1999 – osvajački rat NATO

Agresija NATO protiv Srbije i Crne Gore pre 14 godina bio je osvajački rat. Osvajanje Kosova i Metohije bio je neposredni cilj. Agresija je nastavljena razbijanjem SRJ, a danas se nastavlja i razbijanjem Srbije. Briselski „pregovori“ imaju za cilj da konsoliduju ciljeve agresije NATO od pre 14 godina. Ko sme i želi da vidi, zaključiće da je SAD, VB, Nemačkoj i Zapadu (čitaj NATO i EU) važnije „nezavisno Kosovo“ na čelu sa bivšim vođom terorističke OVK, nego Srbija. Žao mi je što vođstvo Srbije ne sme, ili ne želi da vidi da pomenute zemlje bezobzirno ponižavaju Srbiju i srpski narod i Srbiju. Ne moramo dobiti nijedan datum, nijedno članstvo, ali bismo morali da sačuvamo jedino dostojanstvo, slobodu i prijatelje koji nas ne ucenjuju i ne ponižavaju.

Tačno je da je pokrajina Kosovo i Metohija vrlo bogata lignitom i strateškim mineralima kao što su nikl, zlato i drugi neophodni za razvoj novih tehnologija i industrija. Ipak, smatram da je glavni cilj osvajanja i otimanja pokrajine geostrateški – ekspanzija NATO na Istok, prema ruskim granicama, uspostavljanje baza za kontrolu Kaspijskog basena, Kavkaza i Bliskog istoka. Strateški cilj je slabljenje i razbijanje Rusije, ovladavanje bogatstvima Sibira. Opravdavanje postojanja NATO posle ere hladnog rata i demonstracija SAD da su i dalje najveća evropska sila bez koje je Evropa nemoćna – takođe su bili motivi agresora.

Postoje dokumenta koja potvrđuju da je neposredni cilj SAD bio da se agresijom 1999. opravda  raspoređivanje američkih vojnih snaga na Balkanu i da se na taj način ispravi propust generala Dvajta Ajzenhauera tokom Drugog svetskog rata. To objašnjava podizanje američke vojne baze „Bondstil“, kod Uroševca, najveće u Evropi, uspostavljanje, posle „Bondstila“ , tri američke vojne baze u Bugarskoj, četiri američke vojne baze u Rumuniji i mnoge druge. U Evropi danas ima daleko više stranih vojnih baza nego u vreme vrhunca hladnog rata, nadmetanja kapitalističkog i „komunističkog“ sistema i postojanja Varšavskog pakta. Kuda vodi i šta su ciljevi militarizacije Evrope danas?

Agresija NATO 1999, i Amerikanci to priznaju, bila je potrebna i kao presedan za oružane napade NATO, ili pojedinih njenih članica, bez odluke Saveta bezbednosti UN, bilo gde na planeti, u bilo koje vreme. Usledile su kao što je poznato, oružane intervencije i agresije na Avganistan, Irak, kasnije, na Libiju, nedavno, na Mali. U toku je posredni (by proxy) oružani napad (preko terorista i najamnika) na Siriju. Bivši komandant NATO za Evropu, general Vesli Klark u intervju jednoj američkoj televiziji je potvrdio da Pentagon ima listu zemalja protiv kojih se planiraju oružani napadi, uključujući Iran.

Početak trećeg svetskog rata „niskog intenziteta“

Na osnovu svega, mišljenja sam da je agresija NATO protiv Srbije i Crne Gore (SRJ) 1999. označila početak „kontrolisanog“ trećeg svetskog rata „niskog intenziteta“ čiji je strateški cilj preraspodela prirodnih bogatstava na planeti, pre svega, nafte i gasa, ali i strateških minerala. Kontrola strateških putnih pravaca i tržišta takođe je deo iste strategije. Bilo bi previše pojednostavljeno ako bi se reklo da se radi o specifičnim, ili kako to američki stratezi kažu, „unikalnim“, slučajevima. Iza „drveća unikalnih slučajeva“ treba raspoznati „šumu“, odnosno, strategiju globalne kontrole bogatstava na planeti. U dosadašnjem toku, rat se vodi na tri kontinenta. Sa osvajačkim ciljevima, „voljno“, ili nevoljno, u tom ratu učestvuju NATO, kao najveći vojni savez na svetu, EU koja je prihvatila strategiju NATO, tri od pet stalnih članica SB UN, šest od osam članica G-8. Eventualno zaoštravanje svetske krize i nastojanja bogatih da teret naknade za svoje gubitke oružanom silom prenesu na druge delove sveta moglo bi dosadašnjoj „šumi“ „unikalnih“ ratova dati sasvim nove obrise.

Iz intervjua Srpskoj TV CG, 1. mart 2013.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner