Početna strana > Prenosimo > Poreklo i funkcija evropske dogme
Prenosimo

Poreklo i funkcija evropske dogme

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Samardžić   
utorak, 10. maj 2011.

(Fond Slobodan Jovanović, 9.5.2011)

U javnom mnjenju Srbije danas preovlađuje saglasje između lošeg života i dobre evropske ideje. Paradoks ovakve vrste prepoznatljiv je u društvima u kojima postoji neka ideološka dominanta. Danas u Srbiji to je ideja njenog „evropskog puta“, tj. bezuslovnog kretanja ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji.

Takva ideja pretvorena je u zvaničnu državnu ideologiju, koja se građanstvu nameće u jednom frontalnom procesu kreiranja javnog mnjenja. Ali sâmo nastojanje određenog političkog poretka da svom javnom mnjenju nametne neki sveobuhvatni „pogled na svet" nije dovoljno za stvaranje zvanične državne ideologije. Za tako nešto neophodno je postojanje krajnje razlike između ideje i stvarnosti. Takva razlika, koja se realno pretvara u stalnu napetost, čini ne samo legitimnim nego i trajnim napore javnih delatnika poretka da u stvarnom životu dejstvuju u ime velike ideje. Sa njihovog stanovišta, a oni su nosioci zvanične ideologije, ova strukturna razlika između ideje i stvarnosti predstavlja razlog postojanja njihove misije i, uzgred, njihovog političkog položaja. Stoga se ta razlika za njih pretvara u saglasje.

U ovom članku izložićemo karakteristike oficijelnog ideološkog delovanja na primeru „evropskog puta" Srbije.

Prvi problem: zlatno doba evropske integracije je prošlo

Evropska integracija je najznačajnija realnost posleratne Evrope. U toku višedecenijskog procesa približavanja država i objedinjavanja dobrog dela njihovih funkcija, zemlje zapadne Evrope - najpre njih šest, pa devet, potom dvanaest i na kraju petnaest - ostvarile su značajne dobitke. Obezbedile su trajan mir među sobom, stvorile zajedničko tržište, ostvarile rastući standard stanovništva, omogućile svojim građanima slobodnu komunikaciju ne samo u ekonomskom već i u svakom drugom pogledu, postigle kao celina (Evropska ekonomska zajednica, EEZ) zavidan ugled u svetu. Dodatni dokaz ovog opšteg uspeha predstavlja i činjenica da je posle raspada socijalističkog bloka i Varšavskog pakta deset država iz ovog kruga odmah istaklo svoju proevropsku kandidaturu.

Projekat (zapadno)evropske integracije postao je početkom devedesetih godina prošlog veka panevropski projekat, a Evropska unija sve više se identifikovala sa Evropom. Petnaestak godina kasnije, sredinom prve decenije ovog veka postalo je jasno da je ovakav projekat došao do svog kraja iako nije dovršen. Najjača simbolika ovog neuspeha sadržana je u odbacivanju dokumenta koji je već u svom naslovu - Ugovor o ustavu Evrope - sadržavao panevropsku eshatologiju planiranog kretanja.

Šta se dogodilo u ovom međuvremenu? Pod pritiskom opštih promena u svetu, u skladu sa tim i promena opšte slike sveta, Evropska ekonomska zajednica našla se pred izazovima strateškog političkog delovanja. Da bi postala merodavan učesnik u međunarodnim odnosima, ona je morala da preraste u političku uniju. Taj imperativ vremena nalagao je promene i u unutrašnjoj integraciji i u međunarodnom delovanju.

Od tržišno integrisane zajednice država i naroda EEZ je trebalo da se okrene ka politički integrisanoj zajednici kako prema unutra tako i prema spolja. Da bi ostvarila taj cilj, ona je morala u unutrašnjim odnosima da izvrši objedinjavanje poslova u policijskoj i pravosudnoj sferi, što joj je samo delimično uspelo. U spoljnim odnosima, pak, morala je da objedini poslove u diplomatskoj, bezbednosnoj i odbrambenoj sferi, što joj uopšte nije uspelo. Bez obzira na ovako polovične ili krajnje skromne rezultate, međutim, sada već Evropska unija ponašala se kao „svetski igrač".

Posebno veliki izazov predstavljalo je spoljno delovanje Evropske unije. Kao ekonomska unija (Evropska ekonomska zajednica), ona je predstavljala pravu alternativu postojećim vojno-političkim blokovima svojom mirnodopskom i razvojnom strategijom saradnje sa tzv. trećim svetom. Kao politička unija (Evropska unija), ona je bila obavezna da izgradi svoju samostalnu strategiju delovanja u promenjenom svetu i da održi prethodno stečeni ugled činioca svetskog mira i opšteg razvoja. To joj nije pošlo za rukom iz prostog razloga što nije uspela niti da izgradi samostalnu strategiju međunarodnog delovanja niti da razvije odgovarajuće mehanizme delovanja.

Umesto svega toga, Unija je postajala voljni ili nevoljni pratilac geopolitičke strategije Sjedinjenih Američkih Država i NATO saveza. Svoj „identitet na međunarodnoj sceni", kao glasi opšti cilj njene zajedničke spoljne i bezbednosne politike, Unija nije potvrdila. Naprotiv, u svetskim poslovima postala je poznata samo kao deo „zapadne svetske politike" i to njen periferni deo.

Drugi problem: Evropska unija je stala sa širenjem

Za našu osnovnu temu najznačajnije su posledice ovih mena evropskih integracija po delovanje EU u evropskim relacijama. Njeno masivno proširenje na istok Evrope (2004-2007) predstavlja labudovu pesmu njenog sveevropskog značaja. To proširenje bilo je suviše obimno i suviše brzo da bi se dalo pretpostaviti kako je ono izvršeno po uzoru na prethodna proširenja. Ovoga puta proširenje se nije rukovodilo klasičnim kriterijumima integracije, pa ni kriterijumima posebno pripremljenim za bivše socijalističke zemlje, već je dobrim delom bilo predodređeno geopolitičkim razlozima.

Bar pet od deset bivših socijalističkih zemalja nije ispunjavalo poznate integracione zahteve u momentu kada su otvoreni pregovori o pristupanju sa njima (2000. godine; Slovačka, Letonija, Litvanija, Rumunija i Bugarska). Njihov ekspresan prijem u Uniju (2004. i 2007. godine) svedoči o već promenjenoj politici proširenja gde nepisani geopolitički uslovu igraju važniju ulogu od onih pisanih. Test-pitanje za ovo glasi: da li bi bilo koja od ovih zemalja bila primljena u Uniju da prethodno nije postala članica NATO?

Da je EU do poslednjeg proširenja izgradila svoju samostalnu spoljnopolitičku i bezbednosnu strategiju, na šta se obavezala početkom devedesetih, ovakvo proširenje, iako ekonomski neopravdano, možda bi imalo neki drugi unutrašnji cilj i smisao. Problem je u tome što se tako nešto nije dogodilo i što je, posledično, ovo proširenje bilo proizvod već integrisane Unije u „zapadni" sistem bezbednosti. Ali, ovim po svemu geopolitičkim činom Unija je, kao što je već rečeno, zapečatila svoj panevropski projekat. Od tada, ona je svoju strategiju širenja stavila ad acta, iako nije promenila svoju politiku proširenja (o ovome kasnije). Suočena sa velikim unutrašnjim otporima daljeg širenja, a potom i ekonomskom i institucionalnom krizom, EU je primorana na strateško odstupanje od svog daljeg uvećanja. Tako se dogodilo da negdašnji panevropski projekat danas zastupaju još samo samo SAD i NATO. 

Da je Evropska unija dosledno izvela konsekvence poslednjeg proširenja na svoju politiku na zapadnom Balkanu, ona bi morala znatno da izmeni politiku namenjenu ovom prostoru (tzv. proces stabilizacije i pridruživanja) koju je formulisala i pokrenula još 1999. godine. U najmanju ruku, morala bi izglede pristupanja ovih zemalja Uniji da stavi u realnije okvire, mnogo realnije od onih iz Solunske agende (2003) kada se još moglo misliti da klasični uslovi integracije igraju presudnu ulogu u ovom procesu. 

Tako nešto bilo je neophodno ne samo zbog nekog opšteg fer-realnog pristupa, nego i zbog troškova sa kojima je zemlja - potencijalni kandidat ili kandidat - suočena na prvobitnom i srednjem nivou pridruživanja. Naime, u ranijim fazama pridruživanja svekoliki troškovi zemlje pretendenta znatno su veći od onih u kasnijim fazama kada Unija različitim potporama olakšava državi kandidatu podnošenje tranzicionih teškoća. Bez realne perspektive prijema, rok velikih opterećenja na državu i društvo se produžava a da pravi cilj svekolikog odricanja nije na vidiku. 

Treći problem: kako se evropska ideja pretvara u ideološku fikciju

Zašto Unija svoju politiku proširenja ne prilagođava realnosti, posledica je upravo promene o kojoj je bilo reči. Njena politika proširenja nije više nastavak njene unutrašnje integracije „u širinu", već je ona pre svega deo njene manje-više neautentične spoljne i bezbednosne politike. U tom smislu, politika proširenja ne deluje po ranijoj logici (unutrašnje) integracije, već dobija drugu ulogu: ona postaje snažno sredstvo držanja pod svojom kontrolom unutrašnjih prilika u zemljama potencijalnih kandidata (to je status koji danas ima Srbija) i kandidata. Od pet zemalja zapadnog Balkana, Srbija je zemlja u kojoj se ova novija politika Unije najviše ispoljava. 

Kada političke elite zemalja o kojima je ovde reč bespogovorno prihvate ovakvo strateško delovanje Evropske unije, njihov najpreči zadatak je da razviju ideološko-propagandni mehanizam pomenut na početku ovog članka. U Srbiji je to naročito slučaj. 

Pretvaranje jedne strateške orijentacije zemlje u tranziciji u preovlađujuću ideološku fikciju može se paradigmatično pratiti upravo u Srbiji. Razume se, ovo kretanje treba slediti u stvarnim zbivanjima a ne u ideji („evropskog puta Srbije") koja je stajala na početku procesa. Za deset godina evropskih integracija Srbije ideja i stvarnost su se do te mere razišle da je postalo neophodno ili preoblikovati ideju, recimo kroz modifikaciju strategije, ili od ideje napraviti javno obavezujuću dogmu preko mehanizma ideološko-propagandnog delovanja. 

U Srbiji je politički pobedila druga strategija. Ali, njen uspeh ne može se pripisati samo umešnosti domaće političke klase koja vodi ovaj proces. On je proizvod sinhronog delovanja „briselskih aktera" i domaćih učesnika. Naime, svekoliki uticaj EU na unutrašnje opšte prilike u Srbiji ne bi bio moguć bez dobrog prijema tog uticaja u političkoj klasi Srbije. Ali, ni unutrašnje vođstvo i upravljanje osnovnim ideološkim procesom u zemlji ne bi bili uspešni bez odlučujuće podrške i potpore od strane za to zaduženih briselskih funkcionera i službenika. 

Potreba ove političke simbioze na relaciji Beograd-Brisel proizilazi iz proste činjenice da je Srbija sve veći gubitnik u procesima evropske integracije. Evo nekoliko osnovnih pokazatelja: 

- Srbija se u ime svoje evropske budućnosti mora odreći Kosova i Metohije, samim tim i načela o suverenosti i teritorijalnom integritetu, kao i odgovarajućih garancija koje joj tim povodom daju međunarodno pravo (Rezolucija Saveta bezbednosti UN br. 1244) i unutrašnje pravo (njen Ustav);

- Srbija se zarad istog cilja mora odreći svoje vojne neutralnosti i pristupiti NATO savezu, najpre posredno, preko bezbednosnih struktura i akcija EU, a potom neposredno i potpuno;

- Srbija je dužna da pomogne centralističkoj integraciji Republike Srpske u BiH pod izgovorom da time pozitivno deluje u pravcu integracije celog regiona u EU;

- Srbija mora da prizna izvornu i najveću krivicu za ratove vođene na prostoru bivše Jugoslavije tokom devedesetih godina; 

- Srbija mora da prihvati neustavni statut AP Vojvodine kojim se stvara kvazifederalna struktura države; u skladu sa tim, u institucijama EU se izražava poželjnost njene dalje državno-teritorijalne fragmentacije; 

- Srbija je dužna da izvrši potpunu liberalizacije spoljne trgovine sa EU bez bilo kakve realne perspektive članstva, pa samim tim i bez odgovarajuće materijalne nadoknade; 

- Srbija je izložena svakojakim zahtevima institucija, različitih aktera, čak i pojedinaca iz EU, usmerenih na ubrzanu i neselektivnu promenu njenog javnog života, obrazaca ponašanja i moralnih normi. 

Ovakvi teritorijalni, politički, materijalni i moralni gubici za Srbiju (ili bilo koju zemlju koja bi bila suočena sa njima) ne mogu se ničim nadoknaditi. Ono što EU stalno čini a zvanična Srbija rado prihvata jeste fiktivna nadoknada tih gubitaka putem obećanjem prijema Srbije u EU. Naime, ono što i Brisel i Beograd smatraju premijom, a to je punopravno članstvo u EU, krajnje je neizvodljivo. To ostaje samo puko obećanje. A ono što je realno izvodljivo, prelazak brojnih etapa do imaginarnog cilja, predstavlja sve duži niz iscepkanih procesa, koji su i sami podvrgnuti brojnim nepisanim ad hoc uslovljavanjima. Kako je jedna inostrana autorka slikovito rekla, na delu je politika seckane šargarepe. 

U ovakvim prilikama domaćoj političkoj klasi preostaje samo pojačanje proevropske retorike u javnom govoru kao ideološka kompenzacija za drugačiju stvarnost. Kao po negdašnjem obrascu vladajuće političke ideologije, za koji smo mislili da je ostao u prošlosti, svi realni problemi rešavaju se u irealnoj stvarnosti, ovoga puta - sveevropskoj stvarnosti Srbije. Pitanje Kosova i Metohije definitivno će se rešiti pod zajedničkim evropskim krovom; članstvo u Uniji će biti onaj najzad pronađeni okvir za mir (pomirenje) i saradnju u regionu, za opšte uživanje bezbednosti i blagostanja, za jednakost šansi i opštu slobodu. 

Što je ovakva perspektiva rešavanja domaćih neprilika manje realna, proevropska propaganda u Srbiji postaje sve više zaglušujuća. Kao da je osnovni cilj da se stanovništvo vrati u stanje maloletnosti i nevinog verovanja u svetlu budućnost. Što je najgore, Srbiju neprekidno pohode evropski svedoci njene svetle budućnosti, koji doduše dolaze iz evropske sadašnjosti ali sa ciljem da oposle svoje obaveze. Oni treba da potvrde „evropski put Srbije" uz obavezno upozorenje da sve zavisi od nje same: i priznavanje Kosova i puna saradnja sa Haškim tribunalom i prihvatanje opšte istorijske krivice i suzbijanje neevropskog javnog ponašanja i mnogo šta drugo. Domaćim učesnicima ovog jedinstvenog procesa preostaje zadatak da ove realnosti obmotaju plavom zastavom sa žutim zvezdicama i javnost ubede u magijsko dejstvo ovog poduhvata. 

A, kako se ovakav javni diskurs sve više razvija, sve više se uočava i njegova nužna posledica. Za one koji se protive ovako normalnim, ljudskim i samorazumljivim ciljevima (i dakako, vrednostima) neće biti ni mira, ni bezbednosti i blagostanja, ni jednakosti šansi, a bogami ni slobode. To je neizbežna stvarnost evropske ideje kada se ona kao po nekom istorijskom šablonu pretvori u dogmu. 

Izvornik teksta: Književni list (štampano izdanje)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner