Početna strana > Prenosimo > Si-En-En nije javio
Prenosimo

Si-En-En nije javio

PDF Štampa El. pošta
Ljiljana Nedeljković   
petak, 29. oktobar 2010.

(NIN 28. 10. 2010)

Vebsajt Vikiliks ponovo je izazvao buru objavivši najveću količinu bez dozvole obelodanjenih dokumenata u istoriji američke vojske. Poražavajući podaci da je među žrtvama više od šezdeset odsto civila, šokirali su svet

Na vebsajtu Vikiliks objavljena su 391.832 vojna dokumenata. Svi ti dokumenti, od kojih mnogi nose oznaku tajnosti, odnose se na rat u Iraku od 2004. do kraja 2009. godine. To je najveća količina bez dozvole obelodanjenih dokumenata u američkoj vojnoj istoriji. Dokumenti sadrže sirove, neobrađene izveštaje o iole značajnijim akcijama preduzetim u ratnoj svakodnevici; događaji su opisani onako kako su te akcije videli pripadnici američkih snaga na terenu, svedeno, skoro telegrafski. Ponekad ti opisi deluju hermetično, toliko da je čitaocu koji nije vojnik potreban neki vodič s objašnjenjima.

Postoji nekoliko ključnih tema koje privlače najveću pažnju, a ponavljaju se u svim papirima. Na prvom mestu su podaci koji se odnose na nasilnu smrt. Prema ovim dokumentima, ispostavlja se da je broj ljudi koji su u Iraku u navedenom periodu izgubili život iznosio 109.032, od čega je 66.081 civil, 23.984 „pripadnika neprijateljskih snaga”, pobunjenika kako se oni zovu u američkoj terminologiji, odnosno ustanika, u terminologiji zemalja koje su tokom istorije vodile oslobodilačke ratove; život je izgubilo i 15.196 pripadnika iračkih snaga koje su sarađivale sa koalicionom vojskom i 3.771 pripadnik koalicionih snaga. Više od 15.000 civila poginulo je, kako su izbrojali novinari Gardijana, u incidentima za koje se ranije uopšte nije znalo.

U februaru 2007. godine posada jednog američkog helikoptera ubila je dvojicu Iračana sumnjajući da nameravaju da ispale minobacačke granate, iako su ti ljudi zapravo pokušavali da se predaju. Na Vikiliksu se može naći obrazloženje vojnog pravnika za opravdanost njihove akcije: „Oni (misli se na ubijene) su znali da ne mogu da se predaju helikopteru, prema tome, bili su pravovaljane vojne mete, piloti su opravdano posumnjali u njihove namere”. Opisani su i mnogi slučajevi ubistava civila na kontrolnim punktovima ili u njihovoj neposrednoj blizini. Bilo je dovoljno da neko vozi malo brže, ili da učini bilo šta što bi kod stražara na kontrolnom punktu moglo da izazove strah koji rađa „opravdanu sumnju”.

Osnivač Vikiliksa DŽulijan Asanž odbacio je kritike Pentagona čiji predstavnici tvrde da objavljivanje hiljada tajnih izveštaja može ugroziti živote američkih vojnika, pripadnika ostalih koalicionih snaga ili njihovih iračkih saveznika. Irački premijer Nuli al Maliki osudio je trenutak izabran za objavljivanje izveštaja, posebno onih u kojima su obelodanjeni podaci o žestini obračuna između verskih zajednica, tvrdeći da je usled toga još više otežano formiranje nove iračke vlade. Ta vlada, doduše, već sedam meseci nikako da se formira, još od marta kad su održani izbori.

Na konferenciji za novinare u Londonu, na kojoj mu se pridružio Danijel Elzberg, čovek zaslužan za svojevremeno obelodanjivanje papira iz Pentagona, bez koga bi rat u Vijetnamu potrajao još bar koju godinu, Asanžu je postavljeno pitanje: „Zar niste zabrinuti da ste možda ugrozili živote naših vojnika?” Asanž je odgovorio: „Ne, jedino zbog čega sam ja zabrinut jeste to što mediji uopšte odlučuju da s punom pouzdanošću koriste saopštenja iz Pentagona.” I on i Elzberg nedvosmisleno su osudili pokušaje američke administracije da se na ovaj ili onaj način razračuna sa onima koji razotkrivaju ratnu zbilju. Da se u tim obračunima ni od čega ne preza, vidi se po optužbama koje na Asanžov račun učestalo iznose lica koja ga, navodno, poznaju. Prvo su ga u maju, nešto posle objavljivanja dokumenata o ratu u Avganistanu, optužili za silovanje. Prijava je ubrzo zvanično odbačena, ali se rep i dalje vuče. Sada ga, mada uvijeno, optužuju za mobing, priča se da je tiranin prema kolegama, da je monoman koji ne vodi računa o poslovnoj budućnosti Vikiliksa. Britanski tabloidi mu zameraju što ga nema u javnosti, kažu da se krije. A on najavljuje nove dokumente, ovog puta ponovo o Avganistanu.

Od šestoro ljudi koji su danas na čelu SAD i Velike Britanije, dvojica su 2003. bili protiv rata u Iraku: sadašnji američki predsednik Barak Obama i zamenik britanskog premijera Nik Kleg. Preostalih četvoro – britanski premijer Dejvid Kameron, njegov ministar spoljnih poslova Vilijam Hejg, američka državna sekretarka Hilari Klinton i potpredsednik SAD DŽozef Bajden, glasali su za rat.

4. maj 2005: nešto posle 10 sati pre podne. Konvoj čuvara zaposlenih u Blekvoteru vozi putem od bagdadskog aerodroma ka gradu. Pojavljuje se domaće putničko vozilo. Blekvoterovci bez upozorenja otvaraju vatru. Kad su ugledali grupu vojnika iz 69. puka američke vojske njima su pucali iznad glave, a sami su odjurili dalje. Iza njih u uništenom automobilu ostao je ubijeni irački vozač, čije su žena i ćerka bile ranjene.

Tako glasi jedan od kratkih izveštaja objavljen na Vikiliksu, 57 reči u izvorniku. Blekvoter, istina, više ne postoji, bar ne pod tim imenom. Sada se zove Zi servisiz i radi punom parom, kao jedan od tri izvođača kojima Stejt department poverava najviše poslova, od toga skoro dve trećine bez konkursa.

19. mart 2008: Peta godišnjica američke invazije. Iračka policija dobija poziv da pomogne američkom 87. pešadijskom puku koji u blizini Kirkuka demontira bombu nađenu u nekom vozilu. Tri iračka policajca kolima jure ka Kirkuku. Američkom stražaru na kontrolnom punktu nešto se učini sumnjivim, a lak je na obaraču. Rezultat: sva trojica Iračana su mrtvi.

4. novembar 2005: Vojnici 502. pešadijskog puka čuju pucnjavu iz ličnog naoružanja u Bagdadu. Pretpostavili su da je vatru otvorio neprijatelj. Odlučno su uzvratili. Posle dva sata, u svojim redovima su izbrojali petoricu ranjenih i jednog poginulog, narednika DŽozefa Feglera (24). Onda se ispostavilo da su pucali na svoje, na konvoj američke vojske koji je vozio ispred njih. Ono što se njima u početku učinilo kao neprijateljska vatra, bili su hici upozorenja kojima im je poslednji iz konvoja davao znak da drže rastojanje.

Tri nedelje kasnije druga četa istog puka izložena je žestokom neprijateljskom napadu. Komandir zaustavlja putničko vozilo koje je prolazilo putem kako bi u njega smestio svoje ranjenike i vratio ih u bazu svoje čete. Dok jure u tom putničkom automobilu, pokušavajući da stignu što pre kako ranjenici ne bi iskrvarili, nailaze na sopstveno vojno vozilo. Njihov saborac iz iste čete, ugledavši putnički automobil u kome se nalaze naoružani ljudi, ne oklevajući otvara vatru: ubio je dvojicu a ranio četvoricu saboraca, i jednog civila, prevodioca.

14. decembar 2005: U postupku isleđivanja oficir preti zatvoreniku da će ga prepustiti Vučjem bataljonu, gde će ga mučiti kako samo oni znaju, ako ne bude odgovorio na pitanja koja mu on postavlja. Mnoge takve pretnje nisu bile prazne.

Vučja brigada je osnovana u oktobru 2004. godine pod komandom šiitskog generala poznatom po nadimku Abu Valid, nekadašnjeg oficira Sadamove vojske. Pripadnike Vučje brigade obučavali su Amerikanci i oni su često, bar u početku, radili sa Amerikancima; osnovna namera kada je formirana takva jedinica bila je da nekadašnji pripadnici Sadamove Republikanske garde, prevaspitani i „reciklirani“, posluže za lov na naoružane pobunjenike. Vođi sunitske zajednice tvrdili su, međutim, da je ta jedinica korišćena kao najubojitije sredstvo u sektaškom nasilju. Snimala je svoja isleđivanja i prikazivala ih na televiziji, u seriji „Terorizam u čeljustima pravde”. Jedno vreme, te emisije su bile veoma popularne, ali su ubrzo postale kontraproduktivne. Pripadnici te jedinice kojih je bilo oko 2.000 mogli su se prepoznati po crvenim beretkama i tamnim naočarima, poput onih iz holivudskih filmova. Vozili su se okolo u džipovima, sejući strah. Ubrzo je ta slika postala sinonim za način na koji je novi, demokratski aparat vlasti preuzeo i usavršio ozloglašene metode prethodnog režima. Već 2006. godine, u drugoj godini postojanja Vučje brigade, nagomilale su se mnogobrojne pritužbe, često potkrepljene nesumnjivim dokazima, da jedinica pribegava ubistvima, mučenju, maltretiranju zatvorenika, iako i dalje tesno sarađuje sa američkim snagama, koje im prepuštaju zarobljenike na dalju obradu i isleđivanje.

Frago 242, odomaćena skraćenica za Delimičnu naredbu 242, ne samo da dopušta koalicionim snagama da zatvaraju oči pred mučenjima zatvorenika u rukama iračke policije, nego nalaže da ne čine ništa u takvim situacijama. Predstavnik Pentagona izjavio je za Njujork tajms da, shodno važećoj proceduri, američka vojska, kada dobije izveštaj ili verodostojne dokaze o zlostavljanjima, „obaveštava o tome nadležne vlasti u Iraku kako bi one povele istragu”. To je sve što može i što sme da učini. U brojnim izveštajima o nečovečnom i ponižavajućem postupanju prema zatvorenicima opisuje se kako su zatvorenici premlaćivani, stavljani su im povezi na oči pa bi ih potom okačili za vezane ruke i bičevali, šutirali, ili podvrgavali elektro-šokovima. U šest izveštaja mučenje se završava smrću zatvorenika.

U decembru 2009. godine Amerikancima je dostavljen video-snimak na kome je zabeleženo kako pripadnici reformisane iračke armije ubijaju zatvorenika u Tal Afaru, na severu zemlje. U dokumentu je zabeleženo: „Na snimku se vidi 12 iračkih vojnika. Desetorica vojnika ćaskaju među sobom a dvojica drže zarobljenika. Zarobljeniku su ruke vezane. Potom se vidi kako ga vojnici izbacuju na ulicu, obaraju na zemlju, šutiraju ga i na kraju pucaju u njega.”

U tom izveštaju navedeno je ime barem jednog počinioca, ali zbog naredbe Frago 242, ništa nije preduzeto. Na kraju, kao i u mnogim drugim izveštajima, piše: „Dalja istraga nije potrebna”.

Jul 2007: Taksista Sala Mutašer Toman vozi beli taksi kombi, pun putnika. Tu su i njegova deca. Nije prešao ni 400 metara kada je američki helikopter u brišućem letu razneo njegov automobil. Sala je poginuo, i još šest putnika u vozilu. Samo su deca preživela, Sadžad i Dua. Ceo događaj snimljen je ugrađenom kamerom helikoptera koji je na njih otvorio vatru. Zabeleženo je i kako je jedna američka patrola stigla na mesto događaja i, videvši među gomilom mrtvih tela dvoje dece, odnela ih u sanitet. Dua koja je u to vreme imala četiri godine danas kaže da se seća kako su je nosili, kako je bila strašno uplašena i kako ju je stomak jako boleo. Njen brat Sadžad danas ima 12 godina. Zadiže košulju da pokaže ožiljke. Kaže da je premro od straha kad je shvatio da je u rukama američkog vojnika. Posada helikoptera je tada ukupno pobila 19 ljudi. Helikopter je kružio pružajući podršku američkoj vojnoj operaciji koja je tek trebalo da bude izvedena. Doleteli su nešto pre jedinice, ugledali ljude kako stoje na ćošku i učinilo im se da vide kalašnjikove i ručne bacače. Otvorili su vatru iz teških mitraljeza. Tu su poginuli i snimatelj televizije Rojters i njegov pomoćnik. Neposredno potom na sceni se pojavljuje beli kombi. Posada helikoptera je ubeđena da je vozilo koje se pojavilo stiglo kao pojačanje onim nesrećnicima iz prve pokošene grupe. Na snimku se vidi kako se jedan ranjeni čovek izvlači iz vozila i puzi. Čuje se glas pilota: „Samo napred, druškane, sad još da se mašiš oružja”. Sledi rafal.

Ispostavilo se da je to isti onaj helikopter čija je posada u februaru ubila Iračane koji su hteli da se predaju. Stacionirani su u Fort hudu u Teksasu, u Iraku im je baza u logoru Tadži, i odazivaju se na ime Krejzi hors 18.