Početna strana > Prenosimo > Zvanična srebrenička dogma se urušava
Prenosimo

Zvanična srebrenička dogma se urušava

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
ponedeljak, 11. jul 2011.

(Frontal, 11.7.2011)

Istorijski projekat Srebrenica američkog advokata srpskog porijekla Stefana Karganovića najpedantnije prati i dokumentuje onaj drugi projekat po kome su jedni momci loši, a "istina" se može imati već par sati nakon spornog događaja.

Premda uporno piše, saopštava, demantuje, dokumentuje, prostora za Stefana Karganovića ima u jednom uskom krugu medija, koji su alternativa ukupnoj medijskoj slici Srbije. Frontal je i ranije prenosio neke od njegovih tekstova, a danas je pred čitaocima intervju sa prvim čovjekom Istorijskog projekta Srebrenica.

Ko je Stefan Karganović i otkud posvećenost borbi za istinu o Srebrenici?

Stefan Karganović je jedna skromna i beznačajna osoba, Amerikanac srpskog i ruskog porekla, pravnik po obrazovanju.

Pitanje, „otkud posvećenost borbi za istinu o Srebrenici“ mogli bi postaviti ne samo njemu već i Norvežaninu Ole Flumu koji je nedavno napravio spektakularan dokumentarac gde prikazuje objektivnu istinu o tim događajima, kao i Amerikancu prof. Edvardu Hermanu i njegovim saradnicima koji su pre nekoliko sedmica objavili kapitalnu studiju „Srebrenički masakr: dokazi, kontekst, politika“, koju ćemo mi uskoro prevesti i objaviti na srpskom, gde se mitovi zvanične priče nemilosrdno i ubedljivo demontiraju, da navedem samo nekoliko primera.

Aleksandar Solženjicin nam je ostavio u amanet „da ne živimo po laži.“ Zvanični, jednostrani i lažni, srebrenički narativ je laž koja truje i podstiče susede na nepoverenje i mržnju. Obe zajednice su podjednako stradale u Srebrenici, samo jedna tokom tri dana, a druga tokom tri prethodne godine, ali suština stvari time se ne menja. I sadašnja i buduće generacije obe zajednice moraju se suočiti sa tom istinom i na tom temelju graditi iskrene i ljudske odnose.

Podeljena patnja ljude zbližava i solidariše. Otrovne laži podstiču klimu mržnju koja tinja i neizbežno proizvodi nova krvoprolića. To je nešto što po svaku cenu moramo onemogućiti, a put istine, kojim mi idemo, po našem mišljenju je jedan od najboljih načina da se to postigne..

Čime se bavi Istorijski projekat Srebrenica ik akvu podršku institucija ima?

Istorijski projekat Srebrenica u prvom redu bavi se sakupljanjem i arhiviranjem dokumentacije i istorijske građe o ratnim dešavanjima na području Srebrenice. Objavili smo niz naučnih publikacija na ovu temu i održali smo dva međunarodna simpozijuma stručnjaka, jedan u Banja Luci, drugi u Ruskoj akademiji nauka u Moskvi.

Pripremili smo tužbu pred sudom u Holandiji u ime srpskih žrtava koje su nastale tokom postojanja zaštićene zone pod pokroviteljstvom UN. Tu se Država Holandija i Ujedinjene Nacije pozivaju na odgovornost za nesprečavanje napada na srpska sela i pogroma srpskog stanovništva iz zaštićene enklave koja je morala biti mirna i demilitarizovana, ali to nije bila.

Mi imamo dva kriterijuma od kojih ne odstupamo. Prvo, naš pristup je naučan, što znači da se naše analize drže utvrđenih činjenica i ne odražavaju ideološka ili politička predubeđenja bilo kakve vrste. Drugo, naš pristup je kontekstualan, što znači da mi ne razmatramo samo istrgnute fragmente iz jula meseca 1995. već srebreničku dramu proučavamo kao integralnu celinu, od početka sukoba 1992. godine pa do zaključenja mira.

Od toga da li je vaš pristup srebreničkoj tematici kontekstualan ili fragmentaran umnogome zavisi da li će vaši zaključci nositi ozbiljan naučni ili samo površan propagandni karakter. Mi imamo dragocenu logističku podršku institucija i razumevanje za naš rad na najvišem državnom nivou Republike Srpske.

Koje neistine se najčešće proturaju kad se govori o dešavanjima u Srebrenici ‘95?

Centralne neistine odnose se na pravnu kvalifikaciju zločina, da je to bio genocid, i na profesionalno neodrživu analizu materijalnih dokaza, gde se bez ikakvog uporišta u stvarnosti tvrdi da je bilo pobijeno 8,000 ratnih zarobljenika.

Ovde moram da istaknem da se legitimni zaključci mogu izvoditi samo na osnovu materijalnih dokaza kojima u datom trenutku raspolažemo, a oni uopšte ne podržavaju ni jednu ni drugu od napred navedenih teza. Na tome se temelji naše odbacivanje obe te teze.

To teoretski ne znači da sledeće sedmice ne bi mogla biti otkrivena masovna grobnica sa nekoliko hiljada nedostajućih tela streljanih ratnih zarobljenika koja će rešiti sve probleme zagovornika zvanične priče. Ukoliko bi se tako nešto dogodilo, ja ću biti prvi, pre sudija Haškog tribunala, da pred kamerama potpišem zaključak da je zvanični narativ istinit.

Ali sve dok se to ne dogodi, a iskreno sumnjam da će se to desiti zato što je šesnaest godina dovoljno vremena da se na tako malom prostoru pronađu svi relevantni dokazi, mi ćemo nastaviti sa našom kritičkom dekonstrukcijom lažnog prikazivanja materijala kojim faktički raspolažemo.

Šta se dogodilo u julu '95, na tom području, kako bi ste nam u najkraćem objasnili najznačajnije činjenice koje poznajete?

Da ne bi bilo nikakvog nesporazuma ili zabune u vezi sa našim stavom, pored uništenja jednog zločinačkog i mafijaškog gnezda unutar zaštićene srebreničke enklave (a to nisu moje reči nego je to ocena reditelja norveškog dokumentarca, Ole Fluma), što Srbi doživljavaju kao oslobođenje Srebrenice, dogodio se i jedan veliki, nažalost propagandno naduvani, zločin – streljanje do hiljadu Bošnjaka ratnih zarobljenika.

U tom paklu jula 1995. stradao je običan narod jedne od konstitutivnih zajednica Srebrenice, hladno i nemilosrdno žrtvovan na oltaru bolesnih ambicija svoga rukovodstva u Sarajevu. Norveški reditelj Ole Flum je sve to maestralno prikazao u svom filmu „Izdani grad,“, i oni čije je mitove na takav način on neslavno srušio mogu se na njega ljutiti koliko hoće, ali stvarnost izmeniti ne mogu.

Prema podacima koje ste iznijeli u Pečatu, ukupan broj tijela koja su stručnjaci Haškog tribunala dosad ekshumirali u vezi sa istragom o događajima u Srebrenici iznosi najviše 1.923. Broj dosad sahranjenih u Potočarima iznosi 3.749 za koje se tvrdi da su „žrtve genocida.“ U Srebrenici se sahranjuje godišnje nekoliko stotina novih žrtava. Šta se tu dešava, ko je sve, po vašim saznanjima, sahranjivan u Potočarima?

Činjenica da ne mogu da vam pružim pouzdan odgovor na vaše sasvim primereno pitanje, ko je sve sahranjivan u Potočarima, mnogo govori i predstavlja jedan veliki deo problema, odnosno nerešene zagonetke Srebrenice.

Iako se sva mesta ukopa nalaze na teritoriji Republike Srpske, ona uživaju praktičnu eksteritorijalnost jer kao posledica vrlo loših odluka i podleganja pritiscima od strane ranijih vlasti, sadašnje vlasti Republike nemaju pravo aktivnog prisustva niti uvid u proces otkopavanja i klasifikovanja posmrtnih ostataka. Sve je u rukama organizacije g. Amora Mašovića i tuzlanske laboratorije ICMP, koja se navodno bavi i DNK analizama ali nikome ne dopušta da pregleda uzorke koje ima u svom posedu niti da rezultate uparivanja tih uzoraka podvrgne proveri u nekoj nezavisnoj laboratoriji.

U pozadini svega ovoga je informacija koju je 11. decembra 2007. godine doneo londonski Financial Times da su 93 odsto osoblja te ustanove, koja se bavi forensičkim poslom koji je u ovoj priči od ključnog značaja – Bošnjaci. Istovremeno, direktorka Katrin Bomberger je iz SAD a njen glavni pomoćnik Adam Bojs je iz Velike Britanije. Dakle, mi tu imamo jedan začarani krug u koji niko ko nije određenog profila nema šansu da prodre a mogućnost provere njihovih tvrdnji uopšte ne postoji.

Utisci koji se medijski projektuju u međunarodnoj javnosti i, nažalost, presude sudova kao što su Haški tribunal i Sud BiH za ratne zločine grade se na tim nebulozama. Nasuprot tome imamo činjenicu da se u masovnim grobnicama koja su vezana za streljanja posle zauzimanja Srebrenice, a koje su ekshumirali forenzički stručnjaci Tribunala, ukupno nalazi najviše 1,923 osoba.

Međutim sudeći po forenzičkoj analizi obrazca ranjavanja, uzroci smrti u tim grobnicama su raznovrsni i samo oko 800 uklapa se u teoriju o streljanju, dok je to u oko 650 slučajeva isključeno zato što su te osobe poginule od šrapnela, mine, granate i sličnog, dakle u borbenim dejstvima, što ne predstavlja ratni zločin po međunarodnom pravu.

Po svoj prilici, oni su poginuli u borbama koje je VRS vodila sa kolonom 28. Divizije koja je izvršila proboj iz Srebrenice prema Tuzli. Upravo zbog svojih ogromnih ali pravno legitimnih gubitaka, ta kolona je tabu tema o kojoj se ne priča da bi se posmrtni ostaci tih ljudi mogli podmetnuti kao žrtve streljanja i „genocida.“

Kakvo je viđenje u svjetskoj javnosti srebrenici, i da li se može promijeniti? Da li recimo vi možete dobiti prostor u zapadnim medijima za vaše stavove?

Viđenje svetske javnosti u ogromnoj meri je iskrivljeno političkom propagandom za poslednjih šesnaest godina čiji je sadržaj dobro poznat i vama i vašim čitaocima. Naravno da se ta propagandna slika da menjati i to je jedan od naših osnovnih zadata.

Mogu vam sa zadovoljstvom saopštiti da kritička pitanja i nedoumice u vezi sa Srebrenicom u sve većoj meri niču svuda u svetu i da se klima mišljenja ubrzano menja na štetu ostrašćenih agitatora srebreničkog kulta. Mi dobijamo sve veći prostor u zapadnim medijima i sarađujemo sa ne malim brojem ustanova i uticajnih pojedinaca.

To je, kako bi se u Americi reklo, uphill battle, ili za sada još uvek neravnopravna borba, ali strategijska situacija se menja u korist onih koji traže objektivnu istinu o Srebrenici. Zvanična dogma se urušava.

Da li srpsko insistiranje na rasvjetljenju dešavanja u Srebrenici 1995. godine, može negativno dodati na značaju ovom slučaju, te podstaći novu lavinu stereotipa o Srbima?

Insistiranje na rasvetljavanju dešavanja u Srebrenici je moralni imperativ. Ako to podstakne neki stereotip o Srbima, on samo može biti pozitivan. Svet će doživeti Srbe kao male Davide koji su tvrdoglavo posvećeni istini, i insistiraju na njenoj potpunoj ekshumaciji, po svaku cenu i kuda god ona vodila. Mislim da je to reputacija koja bi Srbima odgovarala.

Kakva su vaša mišljenja o norveškom filmu Izdani grad? Da li smo dobili predistoriju događaja u vidu srpskih žrtava, uz do sada forsirane cifre?

Naravno da sam gledao taj izvrsan film i preporučujem ga svima. Na početku se pominju politički korektne cifre na koje smo navikli, to je tačno, ali one su tokom filma u okviru izlaganja raznih aktera u ovoj priči potpuno obesmišljene.

Da vas samo podsetim da dr. DŽon Šindler, profesor na Akademiji ratne mornarice SAD i specijalista za nacionalnu bezbednost i obaveštajne poslove koji je tokom sukoba u BiH pomno i zvanično pratio zbivanja u vašoj zemlji, iznosi da je broj streljanih zarobljenika najviše 2,000, a da je cifra poginulih u proboju, dakle legitimnih ratnih gubitaka, 5,000.

To predstavlja prvorazredan činjenični šamar srebreničkom lobiju, a nisam im ga udario ja nego jedan američki zvaničnik visokog ranga koji je bio na takvom položaju da je svakako besprekorno obavešten o stvarima o kojima govori. Ako je 2,000 vojnih zarobljenika bilo streljano a 20,000 žena i dece prebačeno na teritoriju suprotne strane, da li je to i dalje genocid?

U pravu je prof. Emil Vlajki kada kaže da su nemački nacisti vršili genocid nad Jevrejima kao Srbi nad Bošnjacima u Srebrenici, najmanje četiri miliona Jevreja preživelo bi Drugi svetski rat, a njegova majka i tetke danas bi takođe bile žive.

Zločina u ratu je bilo svuda, ali Srebrenica je bila uvijek prva isticana. Haris Silajdžić je tokom rata u uključenjima za strane televizije govorio da tu svakog dana gine 1000 ljudi. Zašto je ovaj grad istican, i da li je javnost spremana na to da će se baš tu nešto desiti?

Silajdžić je neumorno lupetao i za vreme i posle rata o svemu i svačemu i njegove gluposti ne zavređuju nikakav ozbiljan komentar. Srebrenica je izabrana i posebno istaknuta kao paradigma navodne kolektivne i isključive krivice srpske strane za nametnuti građanski rat u BiH.

Po meni najbolji analitički okvir za razumevanje ovog fenomena pruža nam objašnjenje koje nudi dr Dijana DŽonston kada govori o „političkim upotrebama Srebrenice“ (the political uses of Srebrenica).

Čemu toliko insistiranje na terminu Genocid? Da li "lingvistika" utiče na politiku, pa ova čarobna riječ onome ko je žrtva može donijeti beneficije bez obzira na ostale činjenice?

Nažalost prave žrtve na bošnjačkoj strani nemaju apsolutne nikakve koristi, nikakve beneficije, koje bi se mogle pripisati zloupotrebi reči „genocid“ u vezi sa tim nemilim događajima.

Političku i materijalnu korist ubiraju isključivo njihove vođe iz Sarajeva, pre svega tako što neprestano podsticanje kolektivne ozlojeđenosti kod svoga naroda koriste kao sredstvo za permanentnu mobilizaciju i da ih drže pod što efikasnijom političkom kontrolom.

Postoje li realne opasnosti od stigme genocidnosti na srpskom narodu?

Realna opasnost koja mene najviše zabrinjava odnosi se na potencijal za delegitimizaciju Republike Srpske. Srebrenički „genocid“ očigledno nije rezultat trezvene pravne analize činjenica, već je politički iskonstruisana teza koja ima vrlo precizan cilj, a to je osporavanje prava Republike Srpske da postoji kao institucionalni predstavnik srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive.

Mi ćemo dati sve od sebe, na planu utvrđivanja relevantnih činjenica i objektivne kritike propagandnih floskula i često bezočnih falsifikata kojima se zagovornici zvanične srebreničke priče služe, da ti napori usmereni na poništavanje tekovina naroda Republike Srpske nikada ne urode plodom.

Razgovarao: Marko Šikuljak

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner