Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Albanski protesti i potencijalne regionalne posledice
Savremeni svet

Albanski protesti i potencijalne regionalne posledice

PDF Štampa El. pošta
Stratfor   
ponedeljak, 24. januar 2011.

(STRATFOR, Januar 22, 2011)

Nekoliko demonstranata koji su pozivali vladu da podnese ostavku poginulo je u sukobima sa policijom u glavnom gradu Albanije Tirani. Sukobi podsećaju na prethodne periode nestabilnosti, uključujući potpunu anarhiju male balkanske zemlje iz 1997. godine. Da bi se ona ponovila, međutim, nemiri bi trebalo da se prošire i izvan prestonice.

Sukob albanskih demonstranata sa policijom u Tirani 21. januara

Analiza

Tri demonstranta ubijena su u glavnom gradu Albanije, Tirani, 21. januara u sukobima između pristalica opozicije i organa reda. Procenjuje se da se 20,000 ljudi okupilo ispred zgrade vlade u Tirani, gde su se sukobili sa oko 1,000 policajaca pozivajući premijera Salija Berišu i njegovu vladu da podnesu ostavke. Policija je koristila vodene topove i suzavac kako bi rasterala okupljene, a mnogi demonstranti su bacali kamenje na policajce i napadali ih motkama. Opoziciona Socijalistička partija je pozvala na proteste 20. januara, nakon ostavke zamenika premijera optuženog za korupciju.

Sukobi u Tirani predstavljaju vrhunac više od godinu i po dana prigušivane tenzije između Berišine vlade i opozicione Socijalističke partije, koju predvodi gradonačelnik Tirane Edi Rama. Opozicija tvrdi da sporni izbori iz juna 2009. koji su doveli Berišu na vlast su bili namešteni. Značajno je da sukobi odražavaju i albansku kulturološku podeljenost, podižući verovatnoću da bi mogli biti varnica za reprizu anarhije iz 1997. U ovom trenutku, međutim, protesti su ograničeni na prestonicu.

Plemenski zasnovano društvo

Albanija, komunistička zemlja nakon 1944, nedugo nakon rata je raskinula veze sa Sovjetskim Savezom i provela ostatak hladnog rata u klimavom savezu sa Kinom. Sovjetski Savez i Zapad dozvolili su da se ova situacija održi pošto Albanija nije bila geopolitički značajan deo evropskog prostora.

Albansko društvo je najviše klanovski-zasnovana kultura u Evropi, zbog čega je centralnim vlastima izuzetno teško da kontrolišu celu zemlju. Rani eksperiment sa uvođenjem tržišne ekonomije završio se katastrofom u 1997. godini, kada je propala velika Ponzijeva/piramidalna šema sa štedionicama. Ta piramidalna šema, u kojoj je učestvovalo skoro dve-trećine celokupnog stanovništva, bila je u stvari sredstvo za prikupljanje kapitala za različite klanovske grupe organizovanog kriminala koje i danas u velikoj meri kontrolišu zemlju. Kad je stanovništvo izgubilo svoju ušteđevinu, na ulicama je izbila pobuna. Usledila je anarhija koja je trajala oko pet meseci, sve dok UN intervencijom predvođenom Italijanima nije okončana.

Zbog toga što je zemlja zasnovana na klanovskom društvu i zbog rasprostranjenosti organizovanog kriminala, stabilnost vlade je vazda krhka. Iz tih razloga nikada ne treba mnogo da se zemlja stropošta u haos. Ovo može da postane regionalni problem iz dva razloga.

Prvo, članice EU Italija i Grčka strahuju od priliva bujice albanskih imigranata – ilegalnih i legalnih. Jedan od glavnih razloga za od Italijana vođenu UN intervenciju iz 1997. godine bila je zabrinutost Rima da bi anarhija u regionu Otrantskih vrata dovela do nekontrolisanog priliva migranata.

Drugo, većina zapadnoevropskih policijskih službi smatraju albansku mrežu organizovanog kriminala drugom najmoćnijom kriminalnom mrežom u Evropi, odmah nakon ruske mafije. Anarhija iz 1997. godine omogućila je veliki obim protoka oružja iz albanskih vojnih arsenala u ruke organizovanih kriminalnih grupa, koje su tada isto prosledile na otvoreno tržište za izvoz, ili pak direktno albanskoj separatističkoj grupi Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) na Kosovu, tadašnjoj pokrajini u Srbiji. U stvari, pobuna 1997. godine bila je faktor u pomaganju da se OVK naoruža dovoljno za početak operacije protiv srpskih snaga za sprovođenje zakona u pokrajini, što je na kraju dovelo do intervencije NATO-a protiv Beograda 1999. godine i jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova 2008.

Protesti odražavaju kulturni rascep

Dve ključne stvari razlikuju nemire iz 1997. godine od tekućeg protesta. Prvo, 1997. godine je Ponzijeva šema uticala na čitavu zemlju, dok su danas protesti ograničeni na pristalice Socijalističke partije. U tom smislu, sadašnja kriza liči na poslednju epizodu masovnog protesta na ulicama Tirane iz februara 2004, kada je Beriša predvodio opozicioni pokret zahtevajući da korumpirana vlada podnese ostavku. I protesti iz 2004. godine, i ovi aktuelni, više reflektuju geografski i kulturni rascep zemlje nego nekakav svenarodni bunt.

Socijalistička partija uglavnom crpi podršku iz južnih albanskih gradova Valona, Berat i Đirokastra, u regionu kojim dominiraju Albanci Toske. Severna Albanija, u kojoj dominiraju Gege Albanci, je uporište Berišine Demokratske partije Albanije. Gruba geografska granica između ove dve kulture je reka Škumbin (Tirana se nalazi u kulturnoj središnjoj zemlji između dva plemena.)

Kulturne razlike između ove dve grupe imaju uporište u istoriji i geografiji. Toske Albanci, koji naseljavaju pitomiji deo zemlje, bili su više integrisani u Otomanskom carstvu, dok su Gege pružale značajniji otpor na planinskom severu - i mnogo više očuvali svoju klanovski zasnovanu strukturu. Gege stoga gledaju na Toske kao na kulturne izdajnike i osećaju veću bliskost prema Gege Albancima na Kosovu i u Makedoniji nego prema svojim sunarodnicima na jugu zemlje. Toske u međuvremenu gledaju na Gege kao na zaostale i usijane glave. Dve grupe takođe koriste različite, ali međusobno razumljive dijalekte, lako raspoznatljive kao Gege ili Toske.

Da bi trenutna kriza dovela celu zemlju u anarhiju kao 1997. godine, do protesta bi trebalo da dođe i u severnim albanskim gradovima Skadar, Leže, Peškopi i Kukeš, Berišinim uporištima, ili do nasilja na jugu Albanije protiv Berišine vlasti. Godine 1997. policija i vojska suzbili su nasilje brže na severu zemlje, nesumnjivo zato što je Beriša, koji je bio na vlasti u vreme raspada Ponzijeve šeme, izgubio vlast u potonjoj anarhiji.

Kakvu god formu da ovaj protest na koncu poprimi, nestabilnost u Albaniji je važan regionalni problem. Osim što grupe organizovanog kriminala profitiraju od destabilizacije i problema u vezi s ilegalnom imigracijom, postoje i nerešena pitanja u vezi sa albanskom zajednicom u Makedoniji i sporu Kosova sa Beogradom oko nezavisnosti. Beriša je imao ličnu korist iz albansko-srpskog sukoba na Kosovu 1999. godine podstičući taj sukob, i na taj način usmeravajući stanovništvu pažnju sa posledica njegove propale ekonomske politike. Ovo je njemu i njegovoj stranci omogućilo da se vrate na vlast 2005. godine, što predstavlja veliki uspeh s obzirom da je njegova prethodna vlada bila ona koja je odobrila Ponzijevu piramidalnu šemu.

(Prevod: NSPM)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner