Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Francuska na raskršću
Savremeni svet

Francuska na raskršću

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
petak, 04. novembar 2011.

Posmatrano istorijski sve do današnjih dana, Francuska je jedna od najvećih evropskih i svetskih sila, što se još više odnosi na njen civilizacijsko-kulturni uticaj. Nakon Drugog svetskog rata njen uticaj u svetskoj politici i privredi nešto je manji nego u ranijim epohama, najviše zbog opšteg porasta uticaja vanevropskih sila. Međutim, Francuska je zadržala sve elemente evropske sile, gde je posebno značajno vodeće mesto, zajedno sa Nemačkom, u oblikovanju i upravljanju Evropskom unijom. U isto vreme ona raspolaže i sa nekoliko važnih faktora koji joj još uvek daju i epitet svetske sile – sopstveno nuklearno oružje, stalno mesto člana Saveta bezbednosti UN i liderstvo u integracijama nezavisnih država sa bivšim kolonijama i kulturno srodnim zemljama poput Francuske zajednice i Frankofonije.

Francuska je osnove svoje međunarodne, a delom i unutrašnjopolitičke pozicije definisala u vreme nastanaka Pete republike i povratka na političku scenu legendarnog De Gola. Prvo je 1958. godine donet Ustav, koji je na snazi i danas, dovršen je proces dekolonizacije na taj način što su bivše kolonije izabrale demokratskim putem nezavisnost, ali su se opredelile da nastave da participiraju u dobrovoljnoj kulturno-ekonomskoj Francuskoj zajednici naroda. Koncept Evropske ekonomske zajednice se razvija, ali kao privredni savez suverenih država. De Gol izvlači zemlju iz punog članstva u NATO paktu, pošto je geopolitički tumačio da bipolarni ideološki sukob između Istoka i Zapada donosi Francuskoj ne samo direktno učešće u hladnom ratu, već i podređenost u okviru Zapadnog saveza hegemoniji i interesima Anglo-Amerikanaca.

Nakon De Gola, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina Francuska je nastavila svoj razvoj na osnovnim postulatima Pete republike, a to je jedna vrsta nezavisne politike u odnosu na blokove. Nakon nestanka Istočnog bloka, Francuska je pokušala da nađe svoje mesto u monopolarnom svetskom poretku, zadržavajući svoje državne interese i nezavisan položaj u međunarodnim odnosima. Takođe za razliku od anglosaksonskih zemalja, francusko društvo je pokazalo tradicionalno veću prijemčivost za socijalnu pravdu i solidarnost. 

Nakon nestanka Istočnog bloka, Francuska je pokušala da nađe svoje mesto u monopolarnom svetskom poretku, zadržavajući svoje državne interese i nezavisan položaj u međunarodnim odnosima.

Međutim, od izbora Nikole Sarkozija za predsednika države maja 2007. dolazi do velikog zaokreta u politici zvaničnog Pariza kako prema spolja, gde je došlo do ulaska u puno članstvo NATO 2009. godine i do približavanja Americi (suprotno tradiciji Pete republike), a na unutrašnjem planu do uvođenja izvesnih elemenata neoliberalizma. Krah svetskog neoliberalizma od septembra 2008. godine, paralelno sa ubrzavanjem procesa prelaska monopolarnog svetskog sistema ka multipolarizmu, uticali su da i Sarkozijeva politika koriguje svoj početni entuzijazam u zavođenju neoliberalizma i naglog približavanja SAD.

Približavanje kraja Sarkozijevog petogodišnjeg mandata, paralelno sa burnim pregrupisavanjima u međunarodnim odnosima, dovodi Francusku sve više pred postepeno opredeljivanje u odnosu na zauzimanje buduće spoljnopolitičke strategije. Sadašnja Francuska se nalazi na izvesnoj raskrsnici u odnosu na spoljnopolitičke strateške pozicije koje se mogu zauzeti u budućnosti. Taj izbor je dobrim delom uslovljen međunarodnim okruženjem gde dolazi do krupnih promena.

Francuska se u međunarodnom okruženju danas nalazi kao jedna od potencijalno retkih sila koja još uvek može da računa na elemente tvrde i meke moći koji bi joj garantovali koliko-toliko samostalan put i način odlučivanja. Veličina njene teritorije od oko 560 000 km² je čini najprostranijom državom na evropskom kontinentu van postsovjetskog prostora, gde su od nje veće Rusija kao najprostranija zemlja sveta, i Ukrajina, koja Francusku minimalno premašuje u površini. Vanevropski svet raspolaže u proseku sa nešto prostranijim državama, ali i tu Francuska spada u red velikih (ali ne i kolosalnih) država. Po broju stanovnika od oko 60 miliona, ona spada u red najvećih država u Evropi i većih u svetu. Istina kao i kod većine drugih evropskih naroda prirodni priraštaj je dosta skroman, a dodatan problem predstavljaju brojni potomci emigranata sa vanevropskih područja, pretežno Afrike i Azije (Arapi i predstavnici crne rase uglavnom) čiji je tačan procenat teško utvrditi, ali se procenjuje na preko 10%, sa tendencijom daljeg skoka zbog visokog nataliteta, kao i zbog mehaničkog priraštaja (useljavanja).[1] Gustina naseljenosti nije velika (nešto preko 100 stanovnika na km²) za pojmove zapadne i srednje Evrope, te je Francuska jedna od retkih zemalja tog područja koje nisu prenaseljene. Francuska je 1914. godine imala 39 miliona stanovnika, približno toliko i na kraju Drugog svetskog rata. Sledećih decenija broj stanovnika je beležio porast, pa je tako 1960. bilo oko 45 miliona stanovnika, 1970. već nešto preko 50 miliona, 1980. blizu 55 miliona, 1990. oko 57 miliona, 2000. nešto manje od 60 miliona, i danas blizu 64 miliona.[2] Obrazovna struktura stanovništva je veoma visoka, karakteristična za najrazvijenije zemlje sveta. Kada se posmatra struktura zaposlenih u francuskom društvu poslednjih decenija može se zapaziti da je udeo zaposlenih u poljoprivredi opao sa 6,5% 1985. godine, na svega nešto preko 2,5% danas. Udeo službenika se povećao od oko 26% 1985. na blizu 30% danas, s tim da se udeo radnika smanjio od 31% 1985. godine na svega 24% danas. Udeo predstavnika upravljačkih struktura, samostalnih zanimanja i umetnika se smanjio od nešto preko 7% na oko 5,5%, a intelektualni sloj se povećao, i to viših intelektualnih zanimanja sa 8,4% u 1985. godini na 14% danas. Udeo niže kotiranih intelektualnih zanimanja se takođe povećao od 18% na 22%.[3] U celini, to su tendencije i u ostalim razvijenim zemljama, gde dolazi do stalnog smanjenja broja zaposlenih u primarnom i sekundarnom sektoru, a do povećanja zaposlenosti u tercijalnom sektoru.[4]

Društveni bruto proizvod, odnosno proizvod po stanovniku je vrlo visok, karakterističan za bogate zemlje (2009. godine oko 29 000 evra)[5]. Raspored stanovništva u zemlji je takođe povoljan, pošto je ona ravnomerno naseljena, nema posebno izraženih predela koji su slabo naseljeni, a posmatrano po nacionalnoj strukturi etnički Francuzi su većina na najvećem delu nacionalne teritorije.

Kada su u pitanju prirodni resursi, ogromna prednost zemlje je njena povoljna morfometrijska (reljefna) struktura, pedološki pokrivač i izlaz na dva važna morska pravca, te izuzetno povoljan klimatski faktor.

Francuska se u međunarodnom okruženju danas nalazi kao jedna od potencijalno retkih sila koja još uvek može da računa na elemente tvrde i meke moći koji bi joj garantovali koliko-toliko samostalan put i način odlučivanja.

Francuska ima izvesna nalazišta ruda i uglja, ali ona nisu ni izbliza dovoljna za potrebe privrede, tako da je upućena na uvoz važnih energenata i značajnog dela ruda metala i nemetala, drveta i dr.

Na početku druge decenije HHI veka, Francuska se nalazi u svetu koji je prilično haotičan, sa velikim previranjima i nedorečenostima. Monopolarni svetski poredak je u procesu prelaska ka multipolarnom, centar svetske privrede se takođe lagano seli sa severnog Atlantika ka severnom Pacifiku i to posebno Dalekom istoku, zemlje BRIK imaju perspektivu, a SAD se iako u silaznoj putanji u odnosu na najbliže rivale, i dalje nalaze na čelu kao vodeća planetarna sila. Veliku važnost dobijaju zemlje koje imaju kapitalne planetarne resurse, ali sa druge strane, ogroman značaj je u posedovanju i stvaranju novih tehnologija, gde su SAD i vodeće zapadne sile u prednosti. Koncept Evropske unije se pokazao u mnogo čemu kao uspešan, činilo se tokom niza proteklih godina da je nezamenljiv, ali poslednjih nekoliko godina ulazi u veoma ozbiljne krize, iz čega je neizvesno kako će se nastaviti.

Svet se nakon relativno kraćeg perioda izrazitog monopolarizma u svetskim tokovima, gde je SAD nakon nestanka Istočnog bloka i raspada SSSR egzistirala kao jedina svetska sila, našao u procesu prelaska ka multipolarnom poretku, gde paralelno postoji više svetskih sila i gde je Amerika pojedinačno posmatrano i dalje najjača, ali ne može više da samostalno odlučuje o najvažnijim pitanjima planete. U sledećim godinama, recimo u sledeće dve decenije doći će do potpunog uspostavljanja multipolarizma, gde će čak Kina po nekim parametrima prestići Ameriku. Centar svetske ekonomije će se pomeriti sa severnog Atlantika na severni Pacifik i to posebno na oblast Dalekog istoka i Kinu. Zemlje BRIK će zahvaljujući svojim kolosalnim prirodnim resursima i koliko-toliko pristizanju vodećih zapadnih sila u tehnološkom razvoju, uspeti da dostignu (Kina), ili stignu blizu samog vrha svetske piramide moći i uticaja. Rusija će dobiti ulogu balansera uticaja između suprotstavljenih centara moći koje sa jedne strane predstavlja Kina, a sa druge SAD. Uloga Evropske unije pri tome postaje dosta maglovita, nejasno je da li će ona, i u kom obimu zadržati pravac daljih integracija. Da li će se institucionalno ili vaninstitucionalno podeliti na „elitni klub“, ili kako ga još nazivaju „Stara Evropa“, ili će on egzistirati u okviru postojećih pravnih okvira ostaje da se vidi u perspektivi, ali je verovatno da će odluka Francuske o njenom daljem odnosu prema EU biti veoma važna za njenu dalju sudbinu.

Činjenica je da će tokom HHI veka enormno porasti značaj prirodnih resursa, i to ne samo energenata i praktično svih važnijih ruda metala i nemetala, a posebno do tada ne preterano važnih resursa poput čiste pitke vode, drveta i šuma, obradivog zemljišta, prostora za život. U tom pravcu je jasno da zapadna i srednja Evropa imaju najbliži, najjeftiniji, najsigurniji i najperspektivniji izvor ovih resursa u kvantitetu planetarne rezerve prvog reda, upravo na prostoru Rusije i drugih zemalja postsovjetskog prostora koje su u različitim integracionim procesima u čijem je centru Rusija. U tom pravcu zvanična Francuska će se verovatno opredeliti za neki od oblika strateške saradnje sa Rusijom, ali to će dobrim delom zavisiti od one strateške opcije svoje budućnosti koju izabere kao najvažnija, što je i tema ovog rada. Dakle, moguće su generalno posmatrano tri strategijske opcije sa više drugih podvarijanti.

U tom pravcu se mogu grubo rečeno izdvojiti tri glavna hipotetička modela buduće spoljnopolitičke strateške pozicije Francuske od kojih bi jedna bila tesna povezanost sa NATO i Amerikom, gde bi se u snažnoj zapadnoj koaliciji pokušalo vojno-političkim pritiscima izdejstvovati od ostalih zemalja sveta što više povlastica, pre svega u vidu prirodnih resursa kojima su zapadne sile sve deficitarnije. U isto vreme bi se u odnosu na planetarne ekonomske institucije poput MMF, STO, Svetske banke takođe izdejstvovale povlastice zahvaljujući uticaju zapadne koalicije. Ovaj koncept podrazumeva i niz ratnih sukoba i oružanih intervencija širom sveta, po ugledu na slučaj Libije. U unutrašnjoj politici se prednost daje neoliberalizmu koji je tek delom korigovan od strane Sarkozija nakon neoliberalnog kraha 2008. godine u svetu.

Zastupnik ovakve političke doktrine u pragmatskoj političkoj sceni Francuske je sadašnji predsednik Nikola Sarkozi, koji načelno zastupa ovu opciju od kako je 2007. godine izabran na tu funkciju, što sve predstavlja ozbiljan diskontinuitet u odnosu na celokupno iskustvo i osnovne postulate Pete republike. Ovu stratešku opciju podržava anglosaksonski kapital i njegovi predstavnici u Francuskoj, deo globalizovane elite i francuskog krupnog kapitala, koji uz to mogu da računaju na svoju prevlast u najznačajnijim medijima Francuske zahvaljujući delimično njihovoj privatizaciji poslednjih godina.

Drugi model je u osnovnim postulatima Pete republike, koje je postavio još De Gol, a nastavili sledeći predsednici i političari uključujući i one iz levice, čiji je najkarakterističniji predstavnik bio predsednik Fransoa Miteran. U osnovi ovo je nezavisna pozicija Francuske u međunarodnom okruženju, koja se zasniva na njenim prednostima u elementima tvrde i meke moći, a koja podrazumeva i elemente svetske sile koje još imajuFrancuzi. To su samostalno nuklearno oružje, stalno mesto člana Saveta bezbednosti UN i reformisanu Francusku zajednicu naroda i Frankofoniju. Ovome treba dodati i zajedno sa Nemačkom liderstvo u Evropskoj uniji, ali koja nije zamišljena kao supranacionalna tvorevina, već kao ekonomsko-politički savez od interesa za suverene države, koji bi vremenom razvio i evropske oružane snage kao dopunu, ili čak protivtežu NATO. U okviru ovog pravca Rusija se doživljava kao važan strateški saradnik i istorijski prijatelj, pošto između ostalog ima sve kapitalne planetarne resurse koji su potrebni Francuskoj u HHI veku (energente, rude metala i nemetala, čistu vodu, drvo i dr.), a forma institucionalizacije odnosa na liniji Pariz–Moskva je stvar političkog dogovora dve sile, kao i EU i Rusije. U unutrašnjoj politici se zamišlja distanca u odnosu na neoliberalni koncept privređivanja, za veća socijalna davanja.

Drugi model je u osnovnim postulatima Pete republike, koje je postavio još De Gol, a nastavili sledeći predsednici i političari uključujući i one iz levice, čiji je najkarakterističniji predstavnik bio predsednik Fransoa Miteran.

Pristalice različitih modaliteta ove strateške opcije na francuskoj političkoj sceni su lideri levice, centrista Fransoa Bajru i izdvojena frakcija vladajuće UMP na čelu sa Domenikom De Vilpenom, koji je formirao i novu stranku čiji je lider Pokret za republiku. Predstavnici levice poput predsedničkog kandidata Fransoe Olanda, šefice stranke Marti Orbi,  Segolen Rojal, pa i Stros Kan se zalažu za hibridnu opciju ove strategije koja u odnosu na napred iznetu matricu Pete republike, uvažava dodatno prijateljske odnose i sa SAD te nešto obazrivijim odnosom prema Moskvi. Sa druge strane čini se da su centrista Fransoa Bajru, a posebno bivši premijer i degolista Domenik De Vilpen i predstavnik umerene levice i antiglobalista Pjer Ševenman bliži napred iznesenim postulatima ove opcije u punom smislu. U francuskom društvu pristalice ove opcije su zastupljene praktično u svim slojevima stanovništva, a najviše u srednjem i nižem sloju, uključujući jednim delom i migrante.

Najzad postoji strateška opcija potpune distance prema NATO i SAD, uslovni opstanak u veoma labavoj EU, gde je akcenat na savezu suverenih država i strateškom odnosu sa Nemačkom. U isto vreme sa Rusijom bi se razvijao takođe strateški savez imajući u vidu značaj ne samo njenih prirodnih resursa već i bezbednosne kooperacije. U unutrašnjoj politici je akcenat na sintezi državnog kapitalizma i izvesnih elemenata socijalne države, sa restriktivnom migrantskom politikom i favorizovanjem francuskog nacionalnog identiteta kontra supranacionalnim i globalističkim tokovima.

Politički predstavnik ove opcije u Francuskoj je Nacionalni front i njegova liderka Marin Le Pen. U francuskom društvu ovaj koncept ima pristalice među svim slojevima Francuza, a posebno u srednjem i nižem sloju, ali ne i među migrantima. 

Neizvesnost daljeg strateškog opredeljivanja Francuske u međunarodnom okruženju ostaće otvorena i nakon parlamentarnih i predsedničkih izbora koji su u planu tokom proleća 2012. godine, čime će navedene glavne strateške postavke kao alternative ostati aktuelne i u sledećim godinama. Ipak, jasno je da će se ona politička grupacija koja bude osvojila vlast na predstojećim izborima naći u prednosti, ali to svakako neće biti konačno opredeljenje kojim će geopolitičkim putem krenuti Francuska.

Srpsko-francuski odnosi su tradicionalno bili prijateljski i saveznički, dok su se u poslednjih nekoliko godina, kao možda nikada do sada u poslednja dva veka, našli u izvesnoj krizi, posebno po pitanju Kosova. Čini se da su na osnovu analize, za srpske interese u budućem opredeljenju Francuske povoljnije sve varijante spoljnopolitičke strategije, osim ove aktuelne koju zastupa Nikola Sarkozi. Imajući u vidu važnost ove teme – perspektive francusko-srpskih odnosa u svetlu ishoda predstojećih predsedničkih i parlamentarnih izbora u Francuskoj proleća 2012. godine autor ovog članka najavljuje uskoro svoj poseban tekst za sajt NSPM na ovu temu.


[1] To dugoročno može biti veliki demografski problem, pa čak prerasti i u poseban problem čitave zemlje. Disparitet između nataliteta Francuza, odnosno evropeidnog stanovništva, i potomaka migranata je očit, a u pariskom i lionskom regionu posebno je izražen.

[2] L’état de la France, édition 2009-2010, Découverte, 2009, p.19.

[3] L’état de la France, édition 2009-2010, Découverte, 2009, pr 86-87.

[4] Ukupno je zaposleno u poljoprivredi 2,9 %, u sekundarnom sektoru 21,7% (od čega na građevinarstvo otpada 7 %) i u tercijalnom sektoru 75 %. http://www.pks.rs/PrivredauFrancuskoj/tabid
/3659/language/sr-Latn-CS/Default.aspx

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner