Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Srbija: Vajmarska Republika?
Savremeni svet

Srbija: Vajmarska Republika?

PDF Štampa El. pošta
Stratfor   
petak, 15. oktobar 2010.

(Stratfor 14.10.2010)

Holandski parlament je u sredu jednoglasno izglasao da se odloži kandidatura Srbije za Evropsku uniju (EU) bar do decembra. Odluka je doneta, iako ostalih 26 zemalja članica EU su jasno dali do znanja da su za kandidaturu Beograda. Sve se to dešava takođe nakon što je američka državna sekretarka Hilari Klinton izrekla vrlo pohvalne izjave o prozapadnoj vladi u Beogradu, a posebno o predsedniku Borisu Tadiću, prilikom posete 12. oktobra, nazivajući Srbiju "liderom u Evropi" i bezrezervno dajući podršku Vašingtona za prijem Beograda u EU.

Holandsku odluku širom Srbije doživljavaju kao reakciju na nemire u Beogradu od 10. oktobra, predvođene dobro organizovanim i motivisanim nacionalističkim grupama - samozvanim "patriotskim pokretima" - kao i naknadnim nemirima 12. oktobra u Đenovi, na fudbalskoj utakmici Srbija-Italija. Međutim, Holandija bi verovatno donela istu odluku bez obzira na događaje u Beogradu i Đenovi, uglavnom zbog kombinacije holandske politike - koja se okrenula na desno, i stoga je izrazito protiv proširenja EU - i holandskog insistiranja na postizanju određenog seta EU standarda, bez obzira na geopolitičke koristi od članstva pojedinih zemalja.

Holandska odluka u vezi sa Srbijom na prvi pogled možda nije očigledan izbor za centralni događaj dana. Ali, ako nas istorija uči išta o Balkanu to je da naoko sitno politikanstvo ume da primora velike sile da usmere svoj fokus na njegovu banalnu nestabilnost.

Godine 2000, srpski nacionalistički vođa, Slobodan Milošević - koga Zapad krivi za veći deo etničkih sukoba u bivšoj Jugoslaviji - zbačen je nečim što je tada izgledalo kao prozapadni narodni ustanak. Na zapadu se činilo da taj ustanak predstavlja okončanje decenije geopolitičke neodlučnosti Srbije, zbog toga što su njegove vođe, studentski pokret „Otpor“, bili nedvosmisleno orijentisani ka evropskoj budućnosti Srbije - i pride vrlo fotogenični, što je uvek korisno kad je Zapad u pitanju. Međutim, ustanak - kao i većina koalicije stvorene da bi se svrgao diktator – okupio je kakofoniju perspektiva o tome kakva Srbija treba da bude, od prekaljenih nacionalista do ultra liberala. Njihov uspeh je bio više proizvod neuspeha Miloševića da uspostavi balans među opozicionim stranama nego jasnog nacionalnog konsenzusa o budućnosti Srbije.

"Čini nam se da polako naziremo portret Srbije, čijih proteklih 10 godina počinju da liče na one iz nemačke Vajmarske Republike."

Problem za Srbiju, međutim, nije bio samo to što je opozicija ujedinjena isključivo u želji da ukloni Miloševića sa vlasti. Problem je bilo i to što zbacivanje Miloševića sa vlasti nije bila nasilna revolucija, što je omogućilo institucijama i strukturama moći kreiranim u vreme Miloševića da i dalje ostanu u funkciji u značajnoj meri. Civilni birokratski aparat kojim je on suvereno vladao, organi za sprovođenje zakona kojima se Milošević mukotrpno dodvoravao e da bi ga služile, kao i kompleksne veze između organizovanog kriminala i države koje su bile namerno podsticane, ostale su na snazi. Prozapadna vlada koja je usledila, na čelu sa premijerom Zoranom Đinđićem, promenila je ministre, ali joj je dopao nezahvalan zadatak da isplevi korov bivših uticaja i veza između srpskog podzemlja i vlade. Vladine odluke bile su otvoreno ignorisane ili su, preko doušnika u ključnim institucijama za sprovođenje zakona kao i u obaveštajnom sektoru, curele do mreže organizovanog kriminala. Sada je jasno da je Đinđić postizao rezultate, jer su ga napori da eliminiše senoviti svet organizovanog kriminala na kraju koštali života 2003.

Mada je stanje na površini postepeno bivalo stabilnije - Srbija je održala seriju relativno mirnih izbora i prenela vlast sa nacionalističke na proevropsku vladu 2008. godine - država nije sledstveno postala snažnija. Suočavanje sa organizovanim kriminalom i nasilnim nacionalističkim grupama još uvek nije nešto čemu Beograd želi da se u potpunosti posveti, ne zbog nedostatka političke volje, već zbog očiglednog manjka kapaciteta.

I u tome je ironija holandske odluke. Zapad je dugo bio skeptičan po pitanju političke volje Srbije da se suoči sa svojom prošlošću. Ali događaji u Beogradu i Đenovi iz proteklih par dana, u stvari pokazuju da za Srbiju problem može biti nedostatak kapaciteta, koji je na puno načina mnogo ozbiljniji. Bolje je biti u nečem tvrdoglav - ali kadar - nego otvoreno demonstrirati slabost države. Prvi problem se bar može rešiti promenom stava; dok drugi problem može zapravo ohrabriti ekstremne elemente da nastave da zastrašuju Vladu. Beograd pak ne može jasno i glasno reći da mu nedostaje kapaciteta i tražiti pomoć, jer ako Evropa shvati koliko je impotentna ta vlada, nije sigurno da će pokušati da pomogne ubrzanju članstva u EU. Ovo posebno stoji u trenutku kada se Evropa suočava sa institucionalnim i ekonomskim problemima nastalim usled finansijske krize. Srpskom predsedniku Tadiću - slično kao i nekada Đinđiću - stoga ostaje gotovo nemoguć posao da zamaskira slabost Beograda nudeći Evropi izgovore, dok se sa druge strane suočava sa izneverenim očekivanjima svojih birača.

U međuvremenu, nasilni srpski fudbalski "navijači" - čije tobožnje sportsko poreklo stoji u kontradikciji sa njihovim organizacionim sposobnostima, nasilnoj istoriji učešća u etničkom čišćenju 1990-tih i vezama sa organizovanim kriminalom - i nasilne nacionalističke grupe, stalno pronalaze nove regrute među nezaposlenom, nezadovoljnom omladinom u velikoj meri lišenom ikakve perspektive. Generacije rođene devedesetih nemaju referentnu tačku na zlatne godine Srbije za vreme Jugoslavije i počeli su da smatraju kao normalnom pojavom političke nemire, ulično nasilje i ekstremni nacionalizam. Ni Srbiji ni njenoj omladini ne manjkaju razočarenje, bes i frustracija, i to posebno prema Zapadu. Zapad je sproveo tromesečno bombardovanje Srbije 1999. godine, potom je ponudio praktično jednoglasnu podršku za nezavisnost Kosova i na posletku primorao Beograd da za ulogu u sukobima 1990-ih prihvati nešto nalik na savremeni ekvivalent nemačke "Klauzule o krivici za rat" (War Guilt Clause) iz Prvog svetskog rata. Istovremeno, privreda je u stanju kolapsa zbog kombinacije nastavka političke nestabilnosti - koja sprečava značajnije investicije u zemlju - i tekuće globalne ekonomske krize. Prosečna mesečna plata u Srbiji je sada ispod proseka čak i susedne Albanije, što je za Srbe ravno civilizacijskom kolapsu. Ovo je plodno tle za uzgoj ekstremizma poput onog od nedelje.

I ovde polako počinjemo da naziremo portret Srbije čijih poslednjih deset godina počinju da liče na one iz nemačke Vajmarske Republike. Slično 15-godišnjem postojanju Vajmarske, Srbija je pretrpela niz neuspeha: primorana da prihvati poraz i krivicu za ratove za koje veruje da ih je izgubila zbog intervencija Zapada u korist njenih protivnika, dužna da plaća za grehe režima za koji smatra da ga je sama zbacila, i na kraju biva primorana da se bavi ekonomskom krizom nad kojom nema kontrolu i sa kojom nije u stanju da se sama nosi. I, da bi ponovo ušla u zapadni klub nacija mora - baš kao Nemačka između dva rata – da uvede demokratske institucije u vreme kada borba protiv nasilnih nacionalističkih grupa zahteva posebno snažnu, potencijalno nedemokratsku ruku. Najveća opasnost za Srbiju nije u tome da država propadne, nego da - kao u Vajmarskoj Republici - pojedine političke snage u zemlji na kraju odluče da je lakše napraviti kompromise sa ekstremističkim elementima nego da se i dalje trude da jačaju republiku uprkos međunarodnim i domaćim otporima.

A takva Srbija bi vrlo brzo mogla da vrati globalni fokus natrag na Balkan.

(Prevod: Vasilije D. Mišković)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner