Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > BiH nosi svoju istoriju kao par cipela od cementa
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

BiH nosi svoju istoriju kao par cipela od cementa

PDF Štampa El. pošta
Gardijan   
petak, 06. april 2012.

(Gardijan, 6.4.2012)

Ima više načina koje bi radoznali putnik mogao izabrati da poseti Bosnu i Hercegovinu ove godine, koja je obeležena 20-godišnjicom početka rata u njoj. Postoji onaj uobičajeni način da se doputuje u Sarajevo, ili da se tamo ode preko Hrvatske, bacivši usput pogled i na Jadran. Ili – kako sam nedavno otkrila – može se odabrati i nešto pod nazivom “politička tura“, a to je putovanje koje, kako organizatori kažu, obećava da pruži “aktuelne događaje iz prve ruke“.

Između ponuda putovanja u “post-revolucionarnu Libiju“, Severnu Koreju, Etiopiju i Gruziju, postoji i mogućnost pod imenom “Bosna & Srbija” (sa onim znakom “&”koji kao da sugeriše da te zemlje priređuju neku duplu predstavu). Može se ručati u planinama koje nude pogled odozgo na Sarajevo – sa onog mesta sa koga je grad granatiran do sagorenja, nudi se i piknik na putu za Srebrenicu, kao i večere sa meštanima koji su preživeli genocid – a pored toga još i autobuska tura duž starih granica.

Postoji čak, po izboru, i putovanje u Mostar, moj rodni grad, gde će ratni turisti bez sumnje stajati na liniji podele, dok im lokalni vodič priča kako je “ova strana muslimanska, a ona tamo hrvatska“. Pri poseti parlamentu Bosne i Hercegovine, lokalni političari daju uvodnu reč o tekućoj političkoj krizi kao nastavku prethodnih ratova u regiji, koji će bez sumnje biti uvod i u još mnoge ratove koji će uslediti. Mogu da zamislim te posetioce, olakšane za 2.400 funti sterlinga, na devetodnevnom putu kroz taj region, kako sa ručkovima, uz piknike i večere, gutaju i jezive priče, pa kako – najzad oslobođeni od začaranog kruga priča o konfliktu – najzad nalaze olakšanje jedući onaj obrok u avionu.

Puštanje u opticaj filma Anđeline DŽoli “U zemlji meda i krvi“, naciljano baš za tu godišnjicu i snimljenog ubrzo posle posete te holivudske zvezde Bosni u 2010. godini, ostavlja sličan utisak.

Verovatno ophrvana talasom sentimentalne indignacije užasima rata i nepravdama posleratne Bosne i Hercegovine, DŽoli u njemu kao u vakuum-pakovanju nagomilava klišee koji tu zemlju i čitav region svrstavaju u kategoriju “nema im pomoći“.

Osim pohvalnog skretanja pažnje na, uglavnom zanemarenu, stvarnost ratnih logora za silovanje, DŽoli predstavlja svog glavnog junaka Srbina kao nevoljnog nitkova, pod uticajem svog oca iskvarenog istorijskom etničkom mržnjom, koja je često bila obeležje Jugoslovena na svim stranama sukoba.

U zbunjujućoj sekvenci filma, neka muslimanska beba biva izbačena iz neke zgrade od strane staratelja, unezverenog od nasilne provale srpskih snaga. Poruka tog filma, kao odjek opšteg gledanja na Bosnu i Hercegovinu, jeste jasna: ako ljude već ne ubiju na početku njihovog života, oni upadaju u začarani krug nasilja, sposobnost da se vole im je svedena na gorčinu punu nepoverenja i sadizma i, izgleda, nemaju drugog ishoda od još većih nasilja u generacijama koje im slede.

Tužno je to da Bosna i Hercegovina čak i 20 godina kasnije ima samo etikete “raskidana ratom“ i “pomućena“. Jedan od mnogih članaka napisanih posle tog filma kaže da (nas) je Anđelinin film “vratio na mapu“ – kao da je kao nekom detetu žednom pažnje bilo šta bolje nego da bude gurnuto u zapećak. Nekim zemljama koje su imale sreću da se otrgnu i krenu dalje, rat postaje samo deo istorije, ostali događaji ga stavljaju u hronološki red stvari i guraju u prošlost. Međutim, u slučaju Bosne i Hercegovine nikakav feniks se nije digao iz pepela – umesto toga, svakodnevno strastveno podsećanje na neizlečive patnje, kombinovano sa uzajamnim prebacivanjem i velikom političkom i ekonomskom nefunkcionalnošću, pokazuje da je istorija Bosne i Hercegovine kao neki par cipela od cementa koje njeni ljudi moraju da nose.    Pritisnuti neadekvatnom i korumpiranom državnom infrastrukturom, beskrupuloznim sistemom sudstva, visokom nezaposlenošću i politizovanim prosvetnim sistemom – što je sve deo i drugih problema – kao i preteranim naglašavanjem verskog i nacionalnog nasleđa, oni koji su zainteresovani za progres i istinsko pomirenje imaju malo mogućnosti. Pozitivni signali, kao što su pokušaji formiranja političkih partija koje se bore za zakonitost i multietničku koegzistenciju, prečesto bivaju nadglasani retorikom onih koji, vitlajući sopstvenim zastavama, prožimaju sve životne aspekte.

Jedna stara balkanska izreka glasi: “Kad ti svako kaže da si pijan, bolje ti je da počneš da se valjaš po podu.“ To može tako i da bude. Ako političari Bosne i Hercegovine ne učine nešto da promene svoju političku nacionalnu retoriku koja razdvaja ljude i ne bore se protiv percepcije da su njihovi ljudi ratnohuškački čovekomrsci, onda ona misao da je međuetnička mržnja jedina svetla tačka može da se pokaže tačnom.

Vesna Marić

Sa engleskog posrbio: Vasilije Kleftakis