Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > “Briselska” BiH – sizifovski posao EU
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

“Briselska” BiH – sizifovski posao EU

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
petak, 01. april 2011.

Već nekoliko godina iz sedišta EU se srpskim, bošnjačkim i hrvatskim političarima u BiH šalje poruka da je potrebno da BiH pređe iz „dejtonske“ u „briselsku“ fazu ukoliko želi brže da se kreće ka članstvu u EU. Ali, iza ovog poređenja po nazivu ne stoji ništa što bi barem približno moglo da zameni Dejtonski sporazum na kojem počiva posleratna BiH. Istina, iz Brisela se najavljuje strateški plan EU za BiH, ali, sudeći po onome što je do sada procurelo u javnost preko „neimenovanih diplomata“ u Briselu, taj plan neće sadržavati mnogo više od uobičajenih fraza o usvajanju standarda zakonodavstva EU. To ponekad podseća na onu čuvenu formulu „standardi pre statusa“ koja je nakon nekoliko godina „primene“ rezultovala priznanjem jednostrano proglašenog otcepljenjenja Kosova i Metohije.

Preko političke krize do standarda EU ?!

U slučaju BiH, teško da će neko iz EU u narednih nekoliko godina prihvatiti da Srbi u RS i Hrvati u tri svoja većinska kantona u Federaciji BiH više ne žele da žive u jednoj državi sa Bošnjacima iz preostalih sedam federalnih kantona. Nije, međutim, ništa manje verovatno ni da će se formula „standardi pre statusa“ moći efektivno primenjivati dok ne bude rešen status Hrvata u FBiH.

Na to veoma jasno upućuje goruća politička kriza u tom entitetu. Situacija u kojoj će federalna vlada SDP-a BiH i SDA, u kojoj nema dva HDZ-a, delovati pored tri kantonalne vlade koje će voditi ona dva HDZ-a – teško da će se moći nazvati stabilnom, a još manje će tako izgledati1. Tim pre što nije dobila puni legitimitet Hrvata, ustavnost joj je ostala upitna, a ispitivanje zakonitosti tako formirane vlade pred Sudom BiH sprečio je, bukvalno, svojim nalogom visoki predstavnik u BiH Valentin Incko.

Zato neće biti čudno ukoliko buduće tri kantonalne vlade pod kontrolom HDZ-ova – a kantoni u FBiH imaju dobar deo nadležnosti – svoj novac budu čuvali podalje od entitetske kase, gledajući istovremeno da zbog svake marke za koju većinski hrvatski kantoni budu eventualno zakinuti optuže vladu SDP-a i SDA za ponovnu „majorizaciju Hrvata“. Vlada FBiH mogla bi naići na kočnice i u Domu naroda Parlamenta FBiH, jer tek kada bude popunjen Dom naroda delegatima iz tri kantona u kojima dva HDZ-a imaju većinu – biće jasno šta sve HDZ-ovi mogu blokirati od vladinih predloga upućenih parlamentu.

Politička kriza, čije obrise je još uvek teško spoznati, neće se, međutim, zaustaviti samo u Federaciji BiH. Elem, tek pošto bude konstituisan Dom naroda parlamenta FBiH, moći će da bude konstituisan i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, odnosno klubovi Bošnjaka i Hrvata čiji se delegati biraju u FBiH. Ukoliko dva HDZ-a „osvoje“ većinu od sedam delegatskih hrvatskih mesta u Parlamentarnoj skupštini BiH, a pozicije vodećih srpskih, bošnjačkih i hrvatskih stranaka ostanu jednako udaljene kao do sada – veliko je pitanje kako će se uopšte konstituisati izvršna vlast na nivou BiH. Jer, SNSD Milorada Dodika i SDS zahtevaju da Srbima pripadne mesto ministra spoljnih poslova BiH i još tri ministarstva, a da HDZ-ovi daju predsedavajućeg Saveta ministara BiH i popune kvotu ostalih ministarstava koja pripadaju Hrvatima. SDP i SDA bi možda i pristali da Srbima daju ono što traže, ali ne i da ispune sve zahteve dva HDZ-a. Međutim, SNSD i SDS su sada učvrstili političko savezništvo sa dva HDZ-a uoči pregovora o podeli izvršne vlasti na nivou BiH, time povećavajući ulog u predstojećoj igri naspram vodećih bošnjačkih partija2.

Sa tim ulogom, vodeći srpski i hrvatski političari će pokušati da privole manje bošnjačke partije (Savez za bolju budućnost BiH i Silajdžićevu Stranku za BiH) da sa njima formiraju Savet ministara BiH, ali o tome bi moglo da se razgovara jedino ako dva HDZ-a obezbede većinu svojih delegata u hrvatskom klubu u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. I obrnuto: ako u taj klub nekako izaberu većinu „svojih“ Hrvata, SDP i SDA će uvećati svoj ulog u podeli mesta u Savetu ministara BiH. Tako bi, u stvari, mogli zaobići dva HDZ-a, a SNSD i SDS bi se našli u situaciji da idu u matematički savez sa SDP-om i SDA i njihovih malim hrvatskim saveznicima, „pravašima“ i Narodnom strankom „Radom za boljitak“.

Ova varijanta raspleta ima podršku američkih diplomata, kako je to glasno primetio i vođa HDZ-a BiH Dragan Čović3, a ni EU se, kako sada stvari stoje, ne bi upinjala da takav rasplet pokvari. Ali, bilo koja od dve moguće varijante neće olakšati posao briselskim činovnicima. Savet ministara BiH bez podrške dva HDZ-a biće meta oštrih kritika vodećih hrvatskih stranaka prilikom svakog pokušaja da u Parlamentu BiH bude izglasan bilo koji „evropski“ zakon, s obrazloženjem da nema legitimitet Hrvata sve dok ga ne prihvate HDZ-ovi koji predstavljaju njihovu većinsku volju u BiH. Još više komplikacija nastaće prilikom pregovora o sprovođenju odluke „Sejdić, Finci“ – što je jedan od tri uslova za kandidatski status BiH za članstvo u EU – odnosno razgovora o izmenama Ustava BiH, na čijim će radikalnim rešenjima „istisnuti“ HDZ-ovi možda insistirati istrajnije nego pre, opet sa istim onim obrazloženjem. I, naravno, ništa manje komplikovana situacija neće nastati ni ako, nekim čudom, SDP i SDA ostanu izvan vlasti na nivou BiH, sem što bi, verovatno, njihovi zahtevi za ustavne izmene bili još radikalniji od HDZ-ovskih.

Briselska“ BiH kao utopija

Zato će narednih sedmica, a možda i meseci, iz Brisela pokušati da nekako pomire sve aktere političke krize, kako bi ih privoleli da u vlasti sede svi zajedno, s tim da se dogovore da izglasaju zakone o popisu stanovništva i o sistemu državne pomoći i postignu kompromis o obimu ustavnih promena. To je moguće učiniti ukoliko bi EU bila dovoljno jaka i jedinstvena da jasno saopšti da u ispunjavanju tri „standarda“ poštuje specifičnost državne strukture BiH, odnosno da je dejtonska struktura BiH sasvim dovoljna da podnese usvajanje pomenutih standarda bez zadiranja u načela na kojima počivaju temelji sadašnje BiH. To bi, recimo, značilo: 1) da se zarad donošenja zakona o sistemu državne pomoći ne menja Ustav BiH, već da se formira krovna agencija za distribuciju pomoći; 2) da se popis stanovništva sprovede ove godine, a da se ne čeka sledeći popis da bi se primenjivale tzv. nacionalne kvote u podeli vlasti prema ovogodišnjem popisu; 3) da se odlukom „Sejdić, Finci“ Ustav BiH promeni samo u onom delu zbog kojeg je i osporen pred Evropskim sudom za ljudska prava – da se kandidovanje za članove Predsedništva BiH omogući svakom građaninu BiH bez obzira na nacionalnost.

Sve ovo su odgovori koje je RS već ponudila i na koje niko iz EU nije imao nikakve ozbiljne primedbe. Primedbe su, međutim, uvek imali bošnjački političari, zahtevajući mnogo više od ponuđenih rešenja iz RS, dok je iz Brisela na nesuglasice na relaciji Banjaluka–Sarajevo uvek stizao jedan te isti odgovor – „dogovorite se“. Kako je, međutim, izvesno da će se sada Srbi, Hrvati i Bošnjaci još teže dogovoriti o tri „standarda“ EU – kad ni o podeli vlasti ne mogu lako da se dogovore – bilo bi mnogo korisnije da iz Brisela jasno preciziraju kako oni vide primenu pomenutih standarda na primeru BiH.

No, kako se to neće dogoditi, barem ne uskoro, „standardi“ EU ostaće u senci borbi Srba, Hrvata i Bošnjaka za svoj status u BiH. Srbi će se grčevito boriti da očuvaju dejtonsku poziciju Republike Srpske, a Hrvati da što čvršće međusobno povežu svoja tri većinska kantona unutar „međužupanijskog veća“, na šta im pravo ne spori čak ni visoki predstavnik Valentin Incko. Formiranjem Vlade FBiH, SDP i SDA su već pokazali da im je namera da „tvrde“ Hrvate izoluju što je moguće više, ne bi li Bošnjaci proširili svoj uticaj na više od 25 odsto teritorije BiH, na koliko su sada „stisnuti“, kako je to nedavno poručio bošnjački član Predsedništva BiH Bakir Izetbegović. Ni rešavanje ovih „statusnih“ pitanja možda ne bi bio veliki problem, kada bi se bošnjački političari zaustavili na svojih sedam većinskih kantona, prihvatili da Hrvati objedine svoja tri kantona u jednu federalnu jedinicu, a Republiku Srpsku ostavili celovitu – ne bi li tako učvrstili i celovitu saveznu državu BiH.

No, kako EU nije jedinstvena u pogledu statusa Hrvata u BiH, a SAD i Turska su skloniji viziji što više centralizovane BiH koju nude bošnjački političari, dok Rusija stoji na političkom braniku RS – tako će BiH i ubuduće ostati najzanimljiviji kutak regionalnog poligona za nadmetanje velikih sila. A nedavni pokušaj nemačkih diplomata da privole tri strane na kompromis mogao bi postati ilustrativan primer razmera konfuzije koju (ne)svesno stvaraju zapadni saveznici kada pokušavaju nešto da učine u BiH.

Naime, iako razgovori koje je savetnik nemačke kancelarke Angele Merkel, Kristof Hojzgen, iza zatvorenih vrata vodio mesecima sa političkim vođama Srba, Hrvata i Bošnjaka, nisu doneli gotovo nikakav rezultat - sizifovski posao se nastavlja bez ikakvog novog plana koji bi doneo rezultate. Još pre nepunih godinu i po dana, ako je verovati američkim tajnim depešama objavljenim posredstvim „Vikiliksa“ - Hojzgen je izražavao „pesimizam da će se od BiH ikada moći napraviti funkcionalna država“.“Ali, treba nastaviti pokušavati“, poručio je Hojzgen u razgovoru sa tadašnjim američkim pomoćnikom državnog sekretara Filipom Gordonom. Hojzgen je tada još rekao Gordonu i to da „predsednik Srbije Boris Tadić tvrdi da je oštar prema Miloradu Dodiku“, ali da bi „morao biti oštriji“4.

Ako je verovati samo ovim Hojzgenovim rečenicama, reklo bi se da se ustupci u BiH opet traže najpre od RS i Srbije. Ima, naravno, i drugih diplomata sa nemačkog govornog područja koji poručuju da BiH može opstati samo kao decentralizovana država, a da se preskupo uređenje Federacija BiH „mora racionalizovati“, što, drugim rečima, znači ukrupnjavanje kantona5. Međutim, sudeći po političkim programima svih bošnjačkih stranaka, decentralizacija dolazi u obzir samo ako bi se cela BiH administrativno preuredila u ekonomske regije, o čemu Srbi i Hrvati neće ni da razmišljaju, a kamoli da razgovaraju.

Tako statusna pitanja u BiH ostaju i dalje kamen spoticanja među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, s tim što su sada najuočljivija na relaciji Sarajevo-Mostar. Dok je to tako, nikakvi „standardi“ EU neće moći uticati na stabilizaciju situacije u BiH, sem ukoliko, možda, nemušti „standardi“ nisu dati baš zato da bi se počela rešavati statusna pitanja - najpre među Bošnjacima i Hrvatima. Pojedini hrvatski analitičari ironično primećuju da bi se taj gorući nesporazum mogao završiti tako što će „Hrvati ostati između Srbistana i mini džamahirije“6. S druge strane, u Sarajevu se misli – kao za Srbiju onomad u SFRJ – da samo slaba RS može osigurati stabilnost BiH. S treće strane, u Republici Srpskoj ostaje ukorenjeno uverenje da su Srbi rešili svoje statusne probleme, sem ukoliko ne dođu u priliku da budu pitani da li žele da ostanu u BiH. U međuvremenu, vodeći srpski političari u RS postali su evrorealisti: ako im se ne dira u dejtonski status RS i ako vide neki ekonomski interes u tome, rado će ispunjavati standarde EU, mada u poslednje vreme ne beže ni od razmišljanja o nekim paralelnim pravcima7, iako to sada više izgleda kao deo političke taktike, negoli plod ozbiljnog strateškog planiranja.

No, i odsustvo realističnog strateškog plana EU za BiH, uz ozvaničene pretnje „restriktivnim merama“8, pre će naterati Srbe u RS na snažnije preispitivanje svog učešća u „bezalternativnom“ putu ka EU, negoli što će ih učvrstiti u nameri da i dalje koračaju putem na čijem kraju ne vide jasno svoju poziciju utemeljenu Dejtonskim sporazumom. U tome ih neće ni najmanje obeshrabriti ni preporuke i kritike sa poslednje sednice Upravnog odbora Saveta za primenu mira u BiH (PIC), tim pre što je Rusija jasno izvojila svoje mišljenje kada je reč o nametnutim, autokratskim odlukama OHR-a9. Izgleda, zapravo, da će ponajviše od konkretnih poteza direktora Direktorata EU za zapadni Balkan, Rusiju i zemlje “istočnog susedstva” Miroslava Lajčaka ubuduće zavisiti kako će većina Srba, Hrvata i Bošnjaka doživljavati EU. Ako li, pri tome, i budući šef “ojačane” kancelarije EU u BiH bude shvatio da se “briselska” BiH ne može stvoriti rasturanjem dejtonske BiH, onda bi se možda moglo govoriti da ta zemlja ima “evropsku budućnost” kao savez(na) država. U suprotnom, krah briselske politike u dejtonskoj BiH je neminovan.

 

1http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dragan-Covic-Krecemo-u-gradjanski-neposluh-84483.html

 

3Srna, 29.3.2011.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner