Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Da li je u Republici Srpskoj nastao novi DOS i koja mu je svrha?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Da li je u Republici Srpskoj nastao novi DOS i koja mu je svrha?

PDF Štampa El. pošta
Nenad Pivaš   
utorak, 19. avgust 2014.

O DOS-u danas znamo dovoljno, to je bila koalicija od 18 manje-više heterogenih stranaka koja je nastala 2000. i nakon izbora u septembru iste godine organizovala proteste, što je za rezultat imalo nasilno preuzimanje vlasti 5. oktobra. Rušenjem Miloševića i njihovim dolaskom na vlast započeo je proces kojim je Srbija prestajala da bude država. Postoje brojne sličnosti između dešavanja u Srbiji 2000. i Republici Srpskoj 2014. Prvo, i jedna i druga godina bile su izborne i vlast je u oba slučaja pripadala ljudima koji se nalaze u konfrontaciji sa Zapadom. I Dodik i Milošević predstavljaju ličnosti sa šarolikom političkom karijerom koji su posle nekog vremena prihvatili srpsko stanovište, zbog čega su postali smetnja stranim silama koje svoj interes vide u slabljenju srpskog faktora.

Sličnost se tu ne završava. Godine 2014. u Republici Srpskoj stranke opozicije osnovale su koaliciju pod imenom "Savez za promjene". Samo ime nije novo, isto tako se zvala i preteča DOS-a koja je 1998. osnovana na inicijativu Građanskog saveza Srbije. „Ime nije ništa“ rekao je Vilijam Šekspir, no mi koji pratimo politiku ne možemo tek tako složiti sa ovim jer je dosadašnje iskustvo pokazalo da određenu terminologiju i retoriku po pravilu prati i određena politika.

"Savez za promjene" čine Srpska demokratska stranka, Partija demokratskog prograsa i Demokratska partija. Svaka od njih zaslužuje posebnu analizu.

„Riječ globalizam uglavnom asocira na njegovo istorijski uvriježeno doživljavanje i identifikovanje sa hegemonizmom i supremacijom. U istoriji čovječanstva mnogo puta je dominacija jednih nad drugima dobijala globalne razmjere. Globalizam po mjeri Demokratske partije predstavlja viziju pravednog svijeta u kome globalizacija nije negacija autentičnih vrijednosti državnih i nacionalnih identiteta, koja isto tako nije dominacija jednih nad drugima, već dominacija pravila nad svima, bez izuzetaka. Takva globalizacija bez hegemonizma i supremacije svakako je ideal vrijedan podrške.
Svi mi ovdje dajemo svoj skroman doprinos ideji globalne jednakosti i globalnoj ljudskoj vrlini – humanizmu, a time i globalnom miru kojem težimo.“ Ovo na prvi pogled izgleda kao deo nekavog manifesta Demokratske stranke u Americi, međutim, u pitanju je deo programa DP Republike Srpske koju vodi Dragan Čavić[1]. Reč je o bivšem predsedniku RS i bivšem predsedniku SDS-a za vreme čijeg mandata je Republika Srpska ostala bez vojske.

Partiju demokratskog progresa (PDP) vodi Mladen Ivanić, koji je ranije imao blisku saradnju sa Mlađanom Dinkićem i njegovim G17 plus. Iz redova ove partije je i bivši premijer RS Dragan Mikerević, čija vlada je 2003. na zahtev Pedija Ešdauna formirala komisiju čiji je cilj bio da napravi izveštaj o događajima u Srebrenici u julu 1995. Komisija je došla do neutemeljene cifre od 7108 nestalih, a vlada Mikerovića je dati izveštaj usvojila. Na ovaj izveštaj rado su se pozivale razne NVO, ali i Vlada Srbije kada je 2010. donosila štetnu rezoluciju o osudi zločina u Srebrenici.

SDS je najveća partija unutar "Saveza za promjene" i najveća opoziciona partija u RS, te zbog toga zaslužuju najdetaljniju analizu. Reč je o partiji koju je osnovao i vodio dr Radovan Karadžić, prvi predsednik Republike Srpske, zaslužan za njeno osnivanje i odbranu u ratu. Međutim, Pedi Ešdaun je 2004. smenio šezdesetak ljudi iz vrha stranke pod izgovorom da opstruiraju Dejtonski sporazum i da pomažu skrivanje haških optuženika i zabranio im politički angažman. Nakon toga u vrhu maltene da više nije ostalo ljudi iz starog rukovodstva i na čelo je došao Dragan Čavić, koji je nakon gubitka vlasti 2006. smenjen sa funkcije predsednika stranke da bi ubrzo bio i izbačen iz nje. Novi predsednik SDS postaje je Mladen Bosić koji i danas vodi stranku.

Bosićevo vreme je, pored tvrdog opozicionog delovanja protiv Milorada Dodika i SNSD-a, obeležila i nova retorika i drugačiji pristup politici. O nacionalnim temama se više nije mnogo govorilo, čak je isticano kako su one manje bitne, kako za njih nije vreme, kako se time zamajava javnost, i kako se skreće pažnja sa pravih problema, a to su kriminal i korupcija. No i pored svih ovih promena, stranka je uspela da očuva snagu jer ih je značajan deo patriotskog biračkog tela i dalje video kao onu stranku koja ih je vodila u ratu.

Stranka je ranije imala sporazum o saradnji sa DSS-om, no za vreme parlamentarnih izbora u Srbiji 2014. prilično im je zasmetao Dodikov susret sa Koštunicom i Kusturicom u Andrićgradu. Smatrali su da ovim Dodik ruši Vučića jer „mu ne odgovara nikakva vlast u Srbiji koja za prioritet ima borbu protiv korupcije i kriminala“ A projekat Emira Kusturice je za SDS „privatni projekat koji finansiraju građani RS, po ko zna koji put, koristi za političku promociju Milorada Dodika“[2].

No, nedostatak ideologije i razvodnjene i površne fraze nisu bili jedino što krasi stranku. Sa nižeg i srednjeg nivao bilo je puno vrlo jasnih poruka. Tako je Obren Petrović, gradonačelnik Doboja iz redova SDS-a, izjavio za Dnevni avaz: „Jasno je da smetam vlasti, odnosno SNSD-u ne samo zbog toga što sam iz opozicionog SDS-a. Kriv sam i zbog toga što sam probosanski orjentiran. Svi znaju da je njima Doboj crna rupa. Ne mogu prihvatiti to da je politika Doboja, koju ja jasno zagovaram, takva kakva jeste. Ja sam gradonačelnik kojeg su izabrali svi građani i poštujem i izvršavam odluke građana svih nacionalnosti. To je politika koja ne želi nikakvo odvajanje iz BiH, želimo integracije u NATO pakt, Evropsku uniju“[3].

Ali dobro, to je lokalni nivo gde se rešavaju druga pitanja i nije bitno šta o velikim temama kaže jedan gradonačelnik kome to i nije u nadležnosti, to ne mora biti odraz politike stranke, rekli bi neki. Slažem se da ne mora. Ali zato Politička akademija SDS-a baš i nije telo koje se bavi komunalnim pitanjima! Ona ima plodotvornu saradnju sa nemačkom Fondacijom "Konrad Adenauer"[4]. Predsednik ove Političke akademije je Aleksandar Savanović, koji ima vrlo jasne stavove i koji se ne zadržava samo na nemuštim kritikama za kriminal i korupciju. On je recimo nezadovoljan privatizacijom naftne rafinerije Brod koju je kupila ruska firma Neft Gaz In Kor. Veliki problem vidi i u tome što je vlada RS ruskom biznismenu Serdarovu dala koncesiju na eksploataciju uglja u rudarskom nalazištu u Ugljeviku.

Na prvi pogled se može steći utisak da Savanović brine o tome da RS ne bude oštećena, on „brigu“ za nju zaista pokazuje tako što se plaši da ne prođe „loše“ kao Srbija „koja je nakon privatizacije Naftne industrije Srbije (NIS), došla u situaciju da mora balansirati svoju stratešku odluku ka evrointegracijama sa zahjtevima ruske strane. Srbija ima vrlo mali prostor da donosi suverenu odluku o svojoj strateškoj orjentaciji, jer je kritično vezana činjenicom da Rusija ima tako moćan instrument pritiska unutar Srbije, kakav je NIS.“[5].

Dakle, Rusija je ta koja nas ucenjuje te je zbog toga otežan naš „strateški promišljen“ izbor da se ide u EU?! Ovo kao da je saopštenje neke nevladine organizacije. Generalno, Savanović je prilično nezadovoljan spoljnom politikom Dodika i SNSD-a, koja je rešena za saradnju sa Rusima, pa tako dalje navodi da „Odluka Vlade RS da zaigra isključivo na kartu Rusije, i spali sve mostove prema zapadnim partnerima, predstavlja nacionalni rizik najvišeg ranga, naročito imajući u vidu suprotnu orijentaciju zvaničnog Beograda“.

Nedugo nakon toga ponovo poručuje da „Otvorena i ničim izazvana“ agresivna retorika kojom predsednik RS konstantno napada predstavnike SAD administracije i (kvazi)“proruska“ politika, nema nikakve veze s „proruskim“ osjećajima, već je zapravo izazvana ovisnošću Vlade od Rusije i potencijalnih ruskih kredita. S aspekta političke stabilnosti RS ova praksa ima vrlo negativne konotacije, jer proizvodi regionalnu konfrontaciju i animozitete“.

E ovo je već vrlo prepoznatljiva retorika! Po datoj logici do konfrontacije ne dolazi zato što mi pružamo otpor onima koji na nas nasrću već zato što mi njih bespotrebno čačkamo?! I čelnicima DOS-a je isto tako smetala saradnja sa Rusijom i konflikti sa svetom (a zapravo otpor napadima onih koji su nam nenaklonjeni) za koje su tvrdili da ih sami proizvodimo.

Za kraj, tačno je da se u RS, kao i u celom regionu, teško živi. No, građani nikako ne bi smeli da se poveruju obećanjima onih koji tvrde da će sve to biti rešeno kada na vlast dođu oni koji tvrde da su nacionalne i identitetske teme nebitne a da je pitanje svih pitanja ekonomija. Neka uče na negativnom iskustvu braće iz Srbije, kojima kad su izabrali „bolji život“ umesto „velikih apstraktnih pitanja“ nikada nije bilo bolje na ekonomskom planu, već naprotiv! Mora se razbiti zabluda da ekonomski oporavak može doći sa onima kojima država nije prioritet.

Ovakva politika, neobična za izvorni SDS, izazvala je nezadovoljstvo ljudi iz starog rukovodstva stranke. Pa tako bivši predsednik Kalinić, kome je 2004. zabranjeno bavljenje politikom, tvrdi da treba smeniti Bosića i kaže da ''moramo da igramo oštro i samo radikalnim potezima možemo dovesti do promjena u SDS“[6].Poraz "Saveza za promjene" na izborima bi mogao olakšati ove promene unutar stranke i omogućio bi da se SDS vrati sebi. To bi ojačalo poziciju RS jer bi o ključnim nacionalnim pitanjima postojao konsenzus najznačajnijih političkih činilaca.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner