Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Doris Pak i promašeno predavanje iz Brisela
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Doris Pak i promašeno predavanje iz Brisela

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
ponedeljak, 18. april 2011.

Doris Pak je poslanica u Evropskom parlamentu, ali ona istovremeno nosi i titulu izvestioca tog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu. To podrazumeva da bi ona o prilikama u BiH trebalo da zna ponešto više od prosečnih članova tog tela.

Izjave koje je ona upravo dala sarajevskom „Dnevnom Avazu“[1] stavljaju pretpostavke o opsegu njenog znanja pod veliku sumnju. Prvo, gospođa Pak je odluku Narodne Skupštine Republike Srpske da raspiše referendum o Sudu BiH okarakterisala kao „vrlo ozbiljan napad na Bosnu i Hercegovinu.“ Drugo, u vezi sa tim pitanjem, ona naglas meditira: „Da sam stanovnica RS, zapitala bih sebe – zašto je ovo pitanje bitno? Zašto političari od mene traže da idem na referendum o jednom sudu? Je li to njima treba sud koji ih neće procesuirati, koji će raditi po njihovim nalozima, a ne na osnovama nezavisnosti, činjenica, profesionalnih kriterija...“

Ad 1. Referendum je najviši oblik neposredne demokratije, zato što nam nepogrešivo ukazuje šta ljudi misle po nekom pitanju. Kako demokratija može da predstavlja „napad“ na neku državu, osim ako je to država koja je uređena na nedemokratskim načelima i funkcioniše u prkos volji i mišljenju građana? Ako sprovođenje referenduma po Pakovoj predstavlja pretnju, to znači da Bosna i Hercegovina nije demokratska država. Ako je Pakova protiv primene instituta referenduma u BiH, to onda znači da je ona protiv demokratskog načina rešavanja spornih pitanja na državnom nivou, pa čak i protiv pukog izjašnjavanja građana o njima. Zaista inspirativna vizija demokratije koju Doris Pak u ime Evropske unije i parlamenta kome pripada nudi građanima Bosne i Hercegovine i šire u regionu.

Ad 2. Ali još je interesantnije retoričko pitanje koje gopođa Pak sebi postavlja, hipotetički kao da je stanovnica BiH: „Zašto političari od mene traže da idem na referendum o jednom sudu? Je li to njima treba sud koji ih neće procesuirati, koji će raditi po njihovim nalozima, a ne na osnovama nezavisnosti, činjenica, profesionalnih kriterija...“

Tu se vraćamo na ono pitanje koje je ključno za nekoga na njenoj funkciji: zna li Doris Pak više o BiH od evropskih poslanika koje kao izvestilac o toj državi treba da informiše i prosveti? Da zna išta, bar što se stava i raspoloženja naroda u Republici Srpskoj tiče, bilo bi joj jasno da je kritičko preipitivanje statusa i delatnosti Suda BiH zahtev javnog mnjenja, koje više nije spremno da ćutke podnosi diskriminatorsku politiku te ustanove, a da to nije inicijativa koju su iz nekih svojih razloga smislili i pokrenuli političari. Političari u ovom slučaju, za promenu, samo savesno vrše svoju dužnost. Oni građanima stavljaju na raspolaganje mehanizam koji je sinonim za demokratski proces da iskažu svoje mišljenje po jednom pitanju koje im je veoma bitno i da na taj način pošalju jasnu poruku strukturama koje njihov stav i volju već dugo sistematski ignorišu.

Očigledno je da izvestilac zna vrlo malo (najverovatnije ništa) o radu i strukturi „suda“ čijem se kritičkom preispitivanju energično protivi. Svrha referenduma nije da se osporavanjem suda političari zaštite od procesuiranja. Ogromna većina procesuiranih osoba pred Sudom BiH nisu bili političari i viši funkcioneri, nego obični ljudi na najnižim stupnjevima lestvice moći za koje se sumnja da su učestvovali u ratnim zločinima. Od malobrojnih političara koji su se zaista našli na meti tog suda, i koji su bili procesuirani, nekoliko je na kraju bilo oslobođeno i dobili su novčanu odštetu za vreme nepravedno provedeno u pritvoru, ili su pokrenuli tužbu za obeštećenje. A što se tiče onog glavnog, za koga se podrazumeva da gopođa Pak na njega najviše cilja, on za vreme sukoba nije ni igrao nikakvu ulogu za šta bi mogao krivično da odgovara pa samim tim u odnosu na osobu koja joj je najinteresantnija isvestilac Evropskog parlamenta na spektakularan način puca u prazno.

Tvrdnja da Sud BiH političarima koji su doneli odluku o referendumu smeta zato što radi „na osnovama nezavisnosti, činjenica, profesionalnih kriterija“ predstavlja još jedan dokaz neozbiljnosti i neobaveštenosti, svesne ili ne, gospođe Pak koja bi po službenoj dužnosti trebala da zna bolje. Osnovni podaci o delovanju tog suda dovoljni su da se njegov kredibilitet najozbiljnije dovede u pitanje. Kako gospođa Pak činjenicu da se malobrojnim Bošnjacima optuženim za ratne zločine sudi po blažem zakonu SFRJ, a da se daleko mnogobrojnijim Srbima optuženim za iste delikte sudi po mnogo rigoroznijem krivičnom zakonu BiH iz 2003. godine, miri sa svojom tezom da Sud BiH primenjuje profesionalne kriterijume? Relevantno podpitanje je, naravno, i to kako se ikome može suditi po zakonu iz 2003. godine za zločine počinjene pre toga? Da li i „profesionalni“ sudovi u Evropskoj uniji na sličan način zakon primenjuju retroaktivno kao ovaj u Sarajevu, za čiju se neprikosnovenost Pakova zdušno zalaže?

A što se tiče statistike o izricanju kazni, ona je čak i na prvi pogled katastrofalna. Tek se tu jasno vidi pravo, diskriminatorsko, lice ovog suda u vezi sa kojim Pakova želi da građanima Republike Srpske zabrani da se na referendumu izjasne. Sud BiH je do sada izrekao pravosnažne i nepravosnažne kazne od ukupno 1,384 godine i tri meseca, od čeka su Srbi osuđeni na 1,093 godine i devet meseci, Hrvati na 161 godinu, a Bošnjaci na 129 godina. Kao reakcija na ove vrlo primetne disproporcije, zatvorenici Srbi i Hrvati pre kratkog vremena su se obratili kolektivnim pismom Predsedniku Republike Srpske sa molbom da preduzme potrebne korake da se ove i niz drugih nepravdi u tretmanu kojem su izloženi isprave. Tekst njihovog apela 2011. godine može se pročitati ovde. Čitaoci mogu pročitati i jedan prethodni apel 2008. godine, u vezi sa istim pitanjima, zatvorenika i osuđenika iste dve nacionalnosti.

Sud BiH ne samo da ne radi u skladu sa normama koje mu gospođa Pak pripisuje, on je nastao pod vrlo sumnjivim okolnostima koje ne samo njegov način rada već i sam legitimitet dovode u pitanje. Taj sud nepoznat je u aneksu Dejtonskog sporazuma koji služi kao ustav Bosne i Hercegovine. On je 2002. godine formiran naređenjem Visokog predstavnika DŽeremi Ešdauna, i to na vrlo interesantan način sa kojim javnost, pa i poslanici Evropskog parlamenta, zaslužuju da budu upoznati, mada je malo verovatno da će tu informaciju ikada dobiti od Doris Pak. Ešdaun je prvo objavio zakon kojim se predviđa osnivanje takvog suda, pa ga je onda poslao na obavezno usvajanje Parlamentarnoj skupštini BiH, uz pretnju da će poslanici koji bi glasali protiv biti izloženi kaznenim sankcijama. Što se tiče Narodne skupštine Republike Srpske, njoj niko nikada taj predlog nije ni ponudio na usvajanje niti je ta skupština ikada dala svoju saglasnost, u ime građana RS, na formiranje takvog suda. Referendum koji Doris Pak želi da zabrani prva je mogućnost koju bi građani do sada imali da ocene legitimitet i rad te ustanove.

Ako više od sedamsto poslanika u Evropskom parlamentu ove činjenice ne zna, to nije toliko strašno. Ali ako to ne zna (ili ignoriše) ni Doris Pak, osoba koja je zadužena da te poslanike obaveštava sa terena i čija je obaveza po funkciji koja joj je dodeljena da nauči ponešto više od njih o predmetu svoga izveštavanja, ona je onda pogrešna osoba na pogrešnom mestu i zato treba da podnese ostavku ili da bude smenjena. Na položaj izvestioca treba da bude postavljena osoba koja zna više od nje i koja je sposobna i spremna da pošteno informiše one koji znaju manje.


[1] Dnevni Avaz, 17. april 2011.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner