Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Komšić „protiv“ Lagumdžije
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Komšić „protiv“ Lagumdžije

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
petak, 30. mart 2012.

(Novi Reporter, 28. 3. 2012)

Za ljude u medijskom poslu, jedna od najvećih glavobolja trebalo bi da budu situacije u kojim stvarnost drastično demantuje njihove procjene, posebno ako se to dogodi u vrlo kratkom nakon objavljivanja određenog teksta ili priloga. Međutim, u Bosni i Hercegovini takvo pravilo znatno češće važi u teoriji, nego u praksi. „Prestrojavanje u hodu“ čitavog niza profesionalnih posmatrača političkih događaja naročito je došlo do izražaja prilikom nedavne patetično saopštene odluke Željka Komšića da podnese ostavku na sve funkcije u Socijaldemokratskoj partiji BiH. „Lupanje šakom od sto“ dogodilo se 19. marta, a samo dva dana kasnije, 21. marta, takozvani hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine pokajnički se vratio na teatralno napuštene pozicije u forumima najuticajnije bošnjačke stranke. 

Brzopotezni susret sa dvije krajnosti u ponašanju osobe od koje se, bez obzira na razlike u mišljenjima, očekuje minimum ozbiljnosti i konzistentnosti, izazvao je različite vrste korigovanja vlastitih opservacija među tumačima aktuelnih dešavanja u SDP-u. U Republici Srpskoj i zapadnoj Hercegovini, kroz naslage dominantne ravnodušnosti tokom Komšićevog puta od tačke A do tačke B, ipak je mogao da se nasluti lagani šok zbog bizarnog obrta, kao i trag nelagode usljed pogrešnog uvjerenja da će čitava pometnja unutar Socijaldemokratske partije imati dalekosežniji karakter. Međutim, u Sarajevu ništa od toga nije bilo na dnevnom redu. Iste osobe su, u slučaju da su Komšićevi navijači, ushićeno pozdravile njegov „izlazak na crtu“ Lagumdžiji, a zatim jednako euforično objasnile posipanje pepelom njihovog favorita kao vrhunski „znak mudrosti“. Takođe, identične ličnosti, lojalne Lagumdžiji, prvo su očekivale od „šefa“ da bez milosti pomete nezahvalnika iz Predsjedništva BiH, da bi samo 48 sati kasnije, bez pardona, truli kompromis dvije strane u tim redovima bio označen kao fenomenalni „dokaz zrelosti“ kompletnog SDP-a.

Jalijaški arsenal: Uglavnom, oba navodna pola unutar te partije, poslije svega, posmatrala su čitavu farsu u skladu sa otrcanim citatom iz dnevnika srednjoškolki: „Ono što me ne ubije, čini me jačim“. Ili, kako je na prijateljskom portalu Petra Lukovića u neprijateljskoj Srbiji napisao jedan fan stranke, koji nije mogao da se odluči između dva oka u glavi: „Mislim da je Komšićeva ponuđena ostavka dobro uzdrmala SDP- to i jeste bila svrha ostavke, a ne nekakva pretpostavljena infantilna Komšićeva rezignacija”. Dakle, čitava frtutma nije ni trebalo da izazove definitivnu polarizaciju, već je sav igrokaz izveden da bi se ostvarila fantomska „promjena klime“, tako poželjna i za Željkovu i Zlatkovu struju u partiji?! Nije nego. Biće da, ipak, stvari stoje malo drugačije. Za početak, treba znati da u SDP-u, ni u članstvu, ni u vrhu, ne postoje frakcije u klasičnom smislu te riječi. Postoji relativno homogena populacija, koja je juče podržala Lagumdžiju zato što nije bilo dileme da je jači u tom momentu, a sutra bi hladno, aklamacijom, prihvatila Komšića kao novog kalifa, kada bi im se učinilo da je sinji kukavac na funkciji potpredsjednika SDP-a, nekim čudom, ovladao polugama unutarpartijske vlasti.

O takvom odnosu snaga svjedoči jedna karikaturalna situacija sa posljednje sjednice Predsjedništva Socijaldemokratske partije BiH. Naime, prema nezvaničnim interpretacijama, koje niko nije demantovao, Lagumdžija je poslije obostrane „razmjene vatre“ na početku tog skupa predložio da Komšić preuzme liderstvo u stranci. Zatim je zatražio glasanje prisutnih o toj odglumljenoj inicijativi i jedini u Predsjedništvu glasao za nju! Mora se priznati da takav folirantski čin iz poznatog jalijaškog arsenala posjeduje izvjesnu dozu specifičnog uvrnutog humora. Ali, sadrži i izobilje dokaznog materijala o potpuno amorfnoj stukturi statista iz rukovodstva partije, nespremnih da manifestuju bilo kakva konkretna uvjerenja, a spremnih na sve vidove pukog političkog preživljavanja. To, naravno, uključuje i „ispravnu“ reakciju na predsjednikove pošalice.   

Osim elementarne personalne dimenzije, „sukob“, logično, ima i interesnu konotaciju. Ona se ogleda u Komšićevom negodovanju povodom činjenice da sadašnji predsjednik SDP-a, preko tandema Marin Ivanišević – Damir Hadžić, inače krajnje opskurnog dueta za publiku van Sarajeva, usmjerava sve finansijske tokove pod kontrolom bošnjačkih maksimalista crvene provenijencije. Međutim, i na tom nivou Komšić nije uspio da se nametne kao nekakvo „oličenje poštenja“. Čak i među simpatizerima on je bliži reputaciji diletanta, koji bi htio da se okoristi od „prijateljstva“ sa tajkunima, ali ne umije da to diskretno uradi, nego statusu „moralne vertikale“, prezrivo raspoložene prema svakom partnerstvu političara i novokomponovanih biznismena. U prilog prvoj opciji ide čuvena epizoda iz 2007. godine, kada je Komšić od vlasnika trgovinskog lanca „Robot komerc“ Selvera Oruča dobio luksuzni automobil – mercedes CLS 350, pa je nakon burne reakcije javnosti odlučio da vrati „poklon“, našavši za shodno tek toliko da posramljeno poruči da limuzina ne košta baš 250.000 maraka, koliko su mediji tada procijenjivali.   

Ipak, taj dio terena za nadmetanje Komšića i Lagumdžije može da izazove interesovanje isključivo u bošnjačkim kantonima u Federaciji BiH. Kao i sve ostalo u Bosni i Hercegovini, i korupcija ima etnički predznak, pa je pažnja svakog od konstitutivnih naroda usmjerena prema parametrima potkradanja u onom nacionalnom prostoru u kojem su većina. S opravdanim razlogom, jedini aspekt „sukoba“ Lagumdžija – Komšić, vrijedan pažnje u Republici Srpskoj, jesu eventualne nijanse u njihovim pogledima na međunacionalne i međuentitetske odnose u BiH. Podsjećanja radi, upravo u tu kategoriju spada neposredni povod za jednokratni izliv Komšićevog negodovanja -Lagumdžijina spremnost, manifestovana prilikom nedavne posjete Beogradu, da podrži kandidaturu ministra spoljnih poslova Srbije Vuka Jeremića za predsjedavajućeg Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Nekoliko nedjelja ranije, potpredsjednik je takođe bio bijesan na predsjednika SDP-a, jer je za prvu destinaciju u inostranstvu, u koju će otputovati u svojstvu novoimenovanog šefa diplomatije BiH, izabrao – Banjaluku.

Militant i kalkulant: Na osnovu takvih indicija, u prvi mah, dalo bi se zaključiti da je Komšić nedvosmisleni srbofob, dok je Lagumdžija čovjek sa pruženom rukom prema Srbima, bilo da su iz Republike Srpske ili Srbije. Naravno, od toga nema ništa, kada je riječ o lideru SDP-a. Radi se samo o razlici u sredstvima, ali ne i u ciljevima. Za Komšića nije sporno da je akter ogoljenog „bosanstva“, ne zbog toga što ta (nad)nacionalna kategorija zaista postoji, osim u glavama malog broja lunatika, već zato što ga tek „nepodobno“ ime i prezime sprečavaju da bez zadrške nastupa kao zagovornik bošnjačkog integralizma, koncepta s kojim se uistinu identifikuje. Lagumdžija nije suočen sa tom preprekom. Međutim, u njegovim potezima, posebno u novijem periodu, vidljivo je da se on danas nalazi na onom tragu kojim je predsjednik SDA Sulejman Tihić svojevremeno uzaludno hodao. To je taktika kalkulantskog bošnjaštva, kao način da se, prema procjenama njenih nosilaca, korak po korak realizuje strategija brisanja granica između imaginarnih balkanskih pandana „zapadne Njemačke“ i „istočne Njemačke“, ovog puta smještenih između Une, Save, Drine i Neretve.

U tom kontekstu, Lagumdžija sebi dozvoljava povremene „ofanzive šarma“ ka Banjaluci i Beogradu, računajući na srpsku infantilnost, nerijetko istorijski potvrđenu. Ipak, od 1992. do 2012. potrošen je dobar dio zaliha te pretpostavljene naivnosti u RS, odnosno, blagoteleće predusretljivosti da se na par galantnih gestova reaguje političkim ustupcima, naoko sitnim, ali, sasvim dovoljnim za sklapanje mozaika centralizovane BiH u dogledno vrijeme, ukoliko budu iole učestali. Šta dvije najeksponiranije osobe iz vrha SDP-a rade u takvoj situaciji? Komšić gubi živce kada shvati da u partiji pokera sa Republikom Srpskom ima samo jedan par sedmica i histerično baca karte na konkurente s druge strane međuentitetske linije. I Lagumdžija zna da raspolaže sa istom nejakom kombinacijom, međutim, on blefira i nastupa kao da ima četiri asa.

Dakle, sa stanovišta nekakvih „koncepcijskih“ finesa, potpuno je svejedno ko je izašao kao pobjednik u duelu unutar SDP-a, jer pozitivne namjere spram RS u oba slučaja naprosto ne postoje. Ipak, kada se stvari posmatraju iz ugla političkih vještina Lagumdžije i Komšića, jasno je da je u nadmetanju sa aktuelnim „brojem 1“ bar neophodno stalno biti na oprezu, pošto se često ne vidi odmah gdje će izbiti „podzemne vode“ koje on usmjerava. Sa sirovim „brojem 2“ nema tih problema – dovoljno je na jedan pokušaj verbalnog krošea ovog političara perolake kategorije uzvratiti sa dva aperkata iz poluteškog repertoara i već je vrijeme za pauzu. Zbog toga je čak i „poželjniji“ kao sarajevski „glavni pregovarač“ sa RS, mada je poslije trodnevne „bitke“ sa Lagumdžijom jasno da Komšić nema nikakve šanse za uspjeh. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog urnebesno komične najave da će se kandidovati za novog predsjednika SDP-a. Zaboravio je da doda da će mu se prva prilika za to pružiti tek 2015. godine.                

Do tada, Lagumdžija sigurno neće učiniti ono što Haris Silajdžić radi poslije svakih izbora, uključujući i ove posljednje – naljutiti se na birače, prepustiti sopstvenu stranku nekoj blijedoj rezervi i otići na dugi odmor u Tursku. Ali, kada se prašina slegne, osjetan broj birača SDP-a nepovratno će se naduriti i na Lagumdžiju i na Komšića. I to ne zbog razloga za „svađu“ koji su trenutno u opticaju, već zato što nijedan od njih ne može da realizuje ključno očekivanje te pastve – apsolutnu vlast na nivou BiH, bez koaliranja sa „zelenom bandom“ iz SDA, pri čemu se maksimalna distanca od bilo kakve varijante „četnika“ i „ustaša“ podrazmijeva. Taj megalomanski zahtjev da se uspostavi jednopartijska „antinacionalistička“ vladavina, u zemlji u kojoj niko nije dobio više od 20 odsto glasova od Dejtona naovamo, prevazilazi bilo čije političke i matematičke moći u ovom dijelu svijeta. Pa, čak i kapacitet Lagumdžije i Komšića. Dovoljno verziranih da budu ono što jesu danas – Lolek i Bolek, Stanlio i Olio ili Momo i Uzeir. Ali, nedovoljno starih da budu ono što bi najviše željeli – Branko i Hamdija.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner