Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

O nacionalnom pitanju

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Savanović   
četvrtak, 09. septembar 2010.
(Novi Reporter, Banjaluka, 25.8. - 1.9.2010)

Dijagnoza: „Nemoguća država“ i smisao ekspanzionizma Turske

Novija dešavanja oko statusa Kosova ponovo su zaoštrila pitanje koje opterećuje balkanske prostore od raspada SFRJ, naime srpsko nacionalno pitanje. Dodatna činjenica, od koje mi u Republici Srpskoj moramo početi u promišljanju toga pitanja, jeste da Bosna i Hercegovina ni petnaest godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma nije uspjela da se konstituiše kao država, niti u pravno-političkom, niti u ekonomskom, a što je još važnije, niti u legitimacijskom smislu. BiH postoji kao pocjepano društvo i fundamentalno podijeljen politički prostor, u kome narodi koji ga čine nisu u stanju da ostvare bazični konsenzus da žele da žive zajedno. BiH očigledno nije u stanju da ostvari unutrašnji legitimitet i niti jedan od naroda BiH ne identifikuje se sa ovakvom državom, a ta kriza identiteta se od samog ustrojstva BiH kao samostalne države manifestuje kao kriza integriteta. Zajednička država održava se isključivo zahvaljujući međunarodnom protektoratu.

Istorijsko iskustvo, a i teorijski uvidi, poučavaju nas da se politički entiteti ne mogu na duge staze održavati silom, te da se prije ili kasnije, kada spoljnje energije kohezije oslabe, neminovno raspadaju. Pri tome treba imati u vidu da istorijat ovih prostora ukazuje na činjenicu da odsustvo bazičnog konsenzusa naroda u BiH nije specifičnost sadašnjeg vremena, već opšta karakteristika ovih prostora. BiH, kada je postojala kao politički entitet, uvijek je bila održavana vanjskim silama: bilo Otomanskom imperijom, bilo Austrougarskom, bilo Kraljevinom Jugoslavijom, komunističkom ideologijom, ili danas OHR-om. S obzirom da je odsustvo bazičnog konsenzusa imanentna karakteristika BiH, te imajući u vidu prethodnu dijagnozu po kojoj se politički entiteti ne mogu održavati samo na bazi legaliteta, već moraju ostvariti unutrašnji legitimitet, imaju osnova predviđanja da BiH u perspektivi tendira ka disoluciji.

Nedostajući unutrašnji konsenzus u periodu nakon rata 1992-95. god. obezbjeđivan je na strategiji postepene integracije BiH u EU. Međunarodna zajednica je održavala cjelovitost BiH kombinacijom, s jedne strane „štapa“ u vidu najrazličitijih mjera prinude protiv subjekata koji su ocjenjeni kao dezintegracioni faktor, i, s druge strane „mrkve“ u vidu obećanog članstva u EU. Ono što Srbe u RS, a i u cjelini, treba zabrinjavati je da se u okviru EU, i naročito SAD-a, postepeno sve više napušta ideja integracije ovih prostora u EU, kao kohezivne sile koja bi eventualno mogla održavati BiH. Nasuprot tome promoviše se ideja neootomanističke dominacije Turske na Balkanu kao faktora koji bi pored ostalog imao funkciju održavanja cjelovite BiH. U tom scenariju proces proširenja EU završio bi se sa Hrvatskom, dok bi ostale (pravoslavne) republike bivše SFRJ, uz Albaniju, ostali izvan. S druge strane, Turska, prije svega zbog protivljenja Njemačke i Grčke, takođe po svemu sudeći ostaje izvan Unije, ali joj se to kompenzira time što joj se prepušta strateška dominacija nad ovim dijelom Balkanskog poluostrva. S obzirom da je Turska jedan od ključnih geostrateških igrača SAD-a na globalnoj sceni, a da je srpski narod jedini u kapacitetu da dovede u pitanje stratešku dominaciju Turske na Balkanu, onda je jasna i antisrpska politika SAD-a u poslednjem periodu. Smjer sve većeg slabljenja Srbije motivisan je potrebom da se osigura ekspanzivna neootomanistička politika Turske, i da se ona obešteti za neprimanje u EU tako što će joj se ponovo obezbjediti prostori nekadašnje dominacije.

Zaoštravanje nacionalnog pitanja

Nesposobnost BiH da ostvari unutrašnje priznanje, te realni izgledi njenog vještačkog održavanja od strane antisrpskog faktora, po prirodi stvari postavljaju pitanje statusa i sudbine RS. Pristup koji mi u ovom tekstu želimo afirmisati je da se to pitanje ne može efikasno tretirati van šireg konteksta srpskog nacionalnog pitanja. S obzirom da je srpsko nacionalno pitanje, uz albansko koje ga prakseološki nužno prati, jedino neriješeno pitanje na Balkanu nakon raspada SFRJ, smatramo to i nužnim dijelom šireg kompromisa balkanskih naroda nakon tragičnih sukoba iz devedestih godina. Bilo kakva kozmetička rješenja, pa čak i ubrzana integracija ovih prostora u EU, ukoliko ignoriše to pitanje, po našem mišljenju ostaje ograničenog dometa i prenosi to opterećenje sljedećim generacijama, te samo produkuje buduće sukobe koje pretenduje da riješi.

Najbolji primjer toga upravo je kolaps sadašnje strategije međunarodne zajednice u BiH, koja je u potpunosti zapala u slijepu ulicu. Potrebno je naglasiti da ponovno postavljanje nacionalnog pitanja nema ovdje nikakve veze sa ideologijom „Velike Srbije“ i sl., već je po našem mišljenju kompatibilno sa opštim tokom političkih procesa u tranziciji iz blokovskog u postblokovski svijet sa kraja 20. vijeka, gdje se tzv. ideološka paradigma zamijenila nacionalnom paradigmom. Taj je scenario primjenjen u svim uspješnim primjerima, poput Čehoslovačke, koji su se pokazali vrlo stabilnim i sposobnim da se u rekordnom vremenu priključe EU i, što je za nas još važnije, da na eksplicitan način pounutre suštinske vrijednosti Evrope.  Nažalost, samo se u slučaju BiH insistiralo na napuštanju ovog pristupa zarad nekakvog vještačkog „skoka u kosmopolitski poredak“. Samo u tom smislu mi vidimo potrebu vraćanja na nacionalno pitanje, i smatramo da  se može argumentovano braniti teza da proces formiranja nacionalnih država i na prostoru bivše SFRJ treba dovesti do njegovog logičnog i prirodnog kraja.

Transformacija nacionalnih prioriteta i model realizacije

U formulisanju ovog pitanja mi želimo afirmisati pristup koji u mnogome odstupa od sadašnje politike, kako Republike Srbije tako i aktualne Vlade Republike Srpske. Naime, država Srbija je formulisala nacionalnu politiku na način da je prioritet dala dvjema, vjerovatno međusobno isključujućim koncepcijama: „Evropa nema alternativu“ i „Kosovo je dio Srbije“. Republika Srpska u tom kontekstu često je tretirana sasvim instrumentalno, na primjer u smislu potencijalne prijetnje otcjepljenja u slučaju forsiranja kosovske nezavisnosti i sl. Vlada Republike Srpske i sama je dobrovoljno pristala na tu vrstu uloge i u više navrata podržala zvanični Beograd, kako to, na primjer, ilustruje i nedavna izjava predsjedavajućeg Vijeća ministara. Naše je mišljenje da takva orijentacija Srbije ima izrazito destruktivne posljedice po šire nacionalne interese, kontraproduktivna je, i sama po sebi apsurdna, s obzirom da spaja očigledno nespojive ambicije ulaska u EU i zadržavanja Kosova. Time se u bitnoj mjeri Srbija, a preko nje i srpski narod u cjelini, stavlja u krajnje defanzivan i izložen položaj.

Umjesto toga mi smatramo da je potrebno preokrenuti red nacionalnih prioriteta u smislu da Republika Srpska treba posmatrati kao primarni nacionalni interes, pa sljedstveno tome i prvu stavku politike zvaničnog Beograda. Osnova ove promjene je ne samo gore opisani opšti tok uspješnih tranzicija, već i realpolitičko sagledavanje stvari: u Republici Srpskoj Srbi imaju mnoge ključne političke mehanizme, od teritorije, stanovništva u gotovo jednonacionalnom entitetu, do ekonomskih, i drugih snažnih pozicija. Sa druge strane, na Kosovu, Srbija nema ništa sem, kako vidimo, nedovoljno snažne pravne argumentacije, dakle bez ičega je realpolitički relevantnog. S druge strane, i obećana zemlja EU još uvijek je daleka budućnost, i svakako ne nešto zbog čega treba podrediti zdravu sadašnjost – Republiku Srpsku. Umjesto da tretira Republiku Srpsku kao materijalno sredstvo za odbranu Kosova, i mjesto na kome politika zvaničnog Beograda želi pokazati svoju evropsku kulturu, mi smatramo da RS predstavlja „bolji dio“ nacionalnog i da ju stoga treba promovisati kao prvi cilj nacionalne politike. Imajući to u vidu RS bi, umjesto da pasivno pristaje na ulogu žrtvenog jarca, trebalo da pritisne zvanični Beograd u tom ravcu, a umjesto velikih troškova brendiranja RS po svijetu, koji su svakako korisni i potrebni, prvo mjesto na kome treba sprovoditi takve aktivnosti ipak je Beograd.

Praktični put na koji je  moguća realizacija ovog programa sastoji se u  kompleksnoj mješavini različitih aktivnosti, koje obuhvataju širok front političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih povezivanja. Da bi oni postali u potpunosti razumljivi potrebno je istaći da mi polazimo od toga da kategorija suvereniteta u savremenim međunarodnim odnosima trpi suštinsku transformaciju, u pravcu toga da klasičnu, čisto političku formulu narod+teritorija+vlast zamjenjuje kompleksnija šema političko-ekonomsko-kulturnog uticaja, suštinski neovisnog o međunarodno priznatim granicama. Suverenitet je transformisan u interesnu sferu i u tom kontekstu treba, npr., posmatrati spomenute neootomanističke nastupe Turske na Balkanu. Kategorija interesne sfere konvergira činjenicama iz ekonomske baze, iz kojih proizilazi da suverenitet u uslovima moderne ekonomije sve više transcendira političke granice. Za nas to znači da srpsko nacionalno pitanje takođe poprima novi oblik, i nije više dato u formi neposredno pravno označenih granica koje bi objedinile „sve Srbe“ u politički entitet, već u formi pitanja da li Srbija i RS mogu da ostvare ekonomsko-kulturnu, pa onda i političku dominaciju nad prostorima na koje pretenduju.

S obzirom da Srbi, u sadašnjoj konstalaciji snaga na međunarodnoj sceni, nemaju mogućnost da ostvare neposredno političko ujedinjenje ovo je činjenica od odlučujućeg značaja i istovremeno uputa na koji se način prethodno opisano nacionalno pitanje može sprovesti u postojećim uslovima. Ovaj metod istovremeno omogućuje Srbiji da ne preuzima prenagljene i previše obavezujuće korake, jer se kroz intenziviranje svih aspekata već postojećeg Sporazuma o paralelnim vezama, može ići do de facto ujedinjenja pod de jure odvojenosti. Istovremeno, ovim se objašnjava racionalna podloga za predloženo rangiranje nacionalnih prioriteta: RS je već ekonomski, kulturno, pa i politički otvoren prostor za formiranje interesne sfere Srbije, dok na Kosovu tako nešto nije realno u doglednoj budućnosti.

Značaj ekonomske politike

Iz prethodno rečenog jasno je da odlučujući faktor u uspjehu ove strategije čini ekonomska efikasnost. Efikasna ekonomska strategija podrazumijeva da može odgovoriti zahtjevima, s jedne strane odbrane od neootomanističkih pretenzija Turske, a s druge strane podržati koncept srpskog nacionalnog pitanja kroz interesnu sferu.

Ekonomska politika koja bi mogla odgovoriti ovim zahtjevima svakako nije nekontrolisana liberalizacija, već jedan pristup koji će kao rezultat imati nekoliko velikih nacionalnih igrača na tržištu. Koncept je poznat kao „Korejski model“ i podrazumijeva da se ekonomski prostor principijelno otvori, s tim da država preuzme podršku za konsolidaciju nekoliko, najviše četri do pet, ključnih strateških privrednih grana u kojima postoje objektivni uslovi za međunarodnu konkurentnost. Najozbiljniji kandidati za takav povlašten status su, kako se sada čini, elektroenergetski sektor, poljoprivreda, građevinski sektor, drvnoprerađivačka industrija, a eventualno i vodni kapaciteti. Oni bi u prvoj fazi ostali u vlasništvu i pod zaštitom države, a u drugoj fazi, kada postanu konkurentni, državna zaštita bi se eventualno minimalizovala. Način na koji se ovi sektori trebaju favorizovati donekle je sužen nepostojanjem komercijalnih banaka pod kontrolom države, i dominacijom stranih, što znatno otežava upumpavanje potrebnih sredstava. Investiciono-razvojna banka RS se dokazala kao dobar instrument, i treba ga podržati otklanjajući neke postojeće anomalije, prije svega vanjski pritisak na rad te institucije. Ona treba biti nadopunjena i drugim instrumentima, posebno nekom vrstom nacionalne banke, poput već postojeće ideje Post banke.

Koncept izgradnje nekoliko velikih nacionalnih privrednih igrača u suprotnosti je sa sadašnjim haotičnim ekonomskim konceptom „privatizacije svega“. Mišljenja smo da je privreda RS još sasvim nespremna za hvatanje u koštac sa izazovima međunarodnog takmičenja. Negativna istorijska iskustva tranzicija po modelu „Šok terapije“ upozoravaju da se kretanje ka slobodnoj trgovini mora modelirati i voditi kao proces, a ne kao događaj. Karakterističan primjer su efekti CEFTA sporazuma na privredu BiH i RS. Iako je zamišljen kao mehanizam prilagođavanja domaće privrede uslovima slobodnog tržišta, na način da se privreda BiH prvo uključi u regionalnu konkurenciju i očvrsne u takmičenju sa koliko-toliko ravnopravnim konkurentima, sporazum je imao negativne efekte na privredu zemlje, posebno deficit. 

U nedavno prezentovanom izvještaju u Senatu RS, izneseni su sljedeći komparativni podaci: RS je u okviru CEFTA u 2008 god. imala izvoz 37,6% od ukupnog izvoza, i uvoz 39,5% od ukupnog, pri čemu je samo 41,1% uvoza iz zemalj CEFTA pokriven izvozom. Nasuprot tome, Srbija u okviru CEFTA izvozi 33% a uvozi 5,8%; a omjer Hrvatske je 23% izvoza i 5% uvoza.

U kontekstu ovdje razmatranog problema, važno je da ovaj koncept ima principijelni značaj ne samo u čisto ekonomističkom smislu, već i kao mehanizam realizacije nacionalnog pitanja po modelu interesne sfere. Naime, infiltracija kapitala Srbije na teritoriju BiH, očigledno je ključni faktor u ostvarenju srpske interesne sfere i, da bi mu se obezbjedio prolaz, idealan mehanizam je postojanje nekoliko velikih firmi pod zaštitom države.

Promjena strategije

Koncept izgradnje nekoliko velikih nacionalnih ekonomskih igrača važan je i kao odgovar na promijenjenu strategiju onih koji zagovaraju minimalizaciju RS. RS je sada politički poprilično konsolidovan entitet sa pravno obezbjeđenim statusom. To je tekovina uspješne borbe srpskog naroda i njenih lidera u prethodne dvije decenije. Za vrijeme SDS kao narodnog pokreta RS je, prvo, konstituisana kao politička činjenica; i drugo, u Dejtonskom mirovnom sporazumu dobila snažne formalno pravne instrumente za očuvanje svog suvereniteta. Međutim, u postdejtonskom periodu SDS je prolazila kroz bolnu transformaciju od nadinstitucionalnog narodnog pokreta na institucionalnu političku partiju, usljed čega često nije bila dorasla izazovima odbrane ostvarenog. U tom kontekstu slijedila je tradicionalnu sudbinu srpske borbe u kojoj se po pravilu u miru gubilo ono što je u ratu dostignuto. Odbranu dejtonske pozicije odigrali su kasniji politički predstavnici srpskog naroda, a konačno [naravno, uz potreban daljnji oprez] je taj zadatak priveden kraju u prethodnom periodu vladavine i uspješne političke borbe SNSD-a.

Stoga, sadašnji zadatak državotvorne politike treba biti primarno koncentrisan na ekonomskoj ravni: RS više nije ugrožena prvenstveno niti vojno niti politički, već ekonomski, i mišljenja smo da neprijatelji RS igraju upravo na kartu njenog ekonomskog iscrpljivanja. To se, na primjer, može prepoznati i u promjeni retorike, koja sve više prelazi iz oblika „ukidanja RS“ u formu „samoukidanja RS“. Koncept cilja na dokazivanje ekonomske iracionalnosti RS, neefikasnosti RS kao ekonomske kategorije, sa pretpostavkom da će sami građani RS odustati od svog entiteta zarad racionalnijih oblika ekonomskog organizovanja. Naprosto, čeka se da se potroši novac dobijen u sretnim privatizacijama strateških preduzeća poput Rafinerije i Telekoma. Na tom fonu stalne optužbe za korupciju, upućene aktualnoj vlasti, bez obzira koliko bile tačne ili ne, ciljaju na ekonomsko slabljenje RS. Nesposobnost Vlade da se na neki način izbori sa stalnim obnavaljanjem optužbi za kriminalizovanost i korupciju nanosi izrazite štete poziciji RS, kako u političkom tako i u ekonomskom smislu. U političkom smislu RS slabi svoj legitimitet i međunarodni ugled i poziciju [bez obzira na značajne troškove brendiranja RS], a u ekonomskom smislu destimulativno djeluje na priliv stranih investicija. Veliki broj stranih firmi iz tih razloga je odustao od ulaganja u RS, a ambasade nekih država dale su i eksplicitnu preporuku svojim poduzetnicima da neinvestiraju u RS. Jedan od mnogobrojnih primjera je slučaj „Štrabag“-a koji je povukao investiciju u autoput Banjaluka-Doboj, ali je istovremeno ostao u sličnom projektu u Srbiji.

Zebnja je dodatno pojačana odsustvom jasne ekonomske politike. Trenutno ponašanje je najobičniji miks svega i svačega, a „mjere“, ako ih se tako uopšte može nazvati, su ad hoc rješenja tekućih i tehničkih problema, bez ikakve vizije gdje bi RS u ekonomskom smislu trebala biti u dogledno vrijeme. Ono što je potrebno je vizija ekonomskog puta RS iz koje bi se izvodila konkretna rješenja, a ne parcijalni potezi prodaje/stečaja ovog ili onog preduzeća. Drugi vid ovoga problema je nedostatak hrabrosti da se građanima predoči realno ekonomsko stanje u RS: da li je RS zaista „bolji entitet“, ili mi živimo u fiktivnom stanju u kome su socijalna davanja i kupovina socijalnog mira progutala privatizaciona sredstva potrebna za pogonske projekte. Državnički potez Vlade bi trebao biti da izađe pred narod sa elaboracijom stanja na računu, i politikom izlaza iz stanja, ma kakvo ono bilo. Sudeći po pojedinim indikativnim parametrima objektivna situacija u ekonomiji RS daleko je od idilične slike „boljeg entiteta“. Na primjer, rast BDP u RS daje lažnu sliku koja postaje jasna kada se razmotri loša struktura rasta. Rast nije bio praćen povećanjem učešća proizvodnje u ukupnom BDP, a posebno je zabrinjavajući izuzetno nepovoljan omjer materijalnih i nematerijalnih usluga u stvaranju BDP. RS je jedina od zemalja u okruženju kod koje je u stvaranju BDP znatno veće učešće nematerijalnih usluga. Ako je, kao što dakle mnogi opravdano sumnjaju, račun u popriličnoj mjeri ispražnjen, to je manje tragično od daljnjeg ignorisanja realnosti. Stanje, ma koliko loše, da bi se promijenilo mora se prvo definisati i konstatovati. Zato je potrebna čerčilovska poruka: „krv, znoj i suze“. Međutim, zarad kupovanja socijalnog mira u službi dobijanja glasova na predstojećim izborima, Vlada se odlučuje za kukavičko zatvaranje pred vlastitim građanstvom.

Veličina i granice strategije „Odbrane Dejtona“

Suočena sa činjenicom blokiranosti BiH, sadašnja Vlada RS odlučila se za strategiju opstrukcije oličene u paroli „odbrane Dejtona“, koja je iz defanzivnog prikrivnog udara na institucije zajedničke države već prešla u ofanzivnu fazu otvorene opstrukcije u paroli „legitimiranja koncepta disoloucije“. Nada je da će se prije ili kasnije, sama EU uvjeriti da je BiH „nemoguća“ i odustati od zastupanja nečeg tako iracionalnog. Ova je strategija bez sumnje odigrala veliku povijesnu ulogu u odbrani srpskog nacionalnog interesa, i u izvjesnom smislu je njena efikasnost bez presedana u novijoj istoriji srpskog naroda, ali, u sada promijenjenim uslovima, ćini se da traži određeno revidiranje, ili bar prelazak u novu fazu. Osim toga, bez obzira na eventualni uspjeh ili neuspjeh te strategije, postavlja se pitanje njene smislenosti: šta i u slučaju idealnog scenarija i dokaza da je BiH beznadežna konstitucionalna greška? Bez prethodno jasnog formulisanja problema srpskog nacionalnog pitanja i formulisanja njegovog rješenja, te još važnije – postizanja konsenzusa sa Beogradom po tom pitanju, problem se tim načinom ne rješava, već samo preformuliše, pri tome uz sve rizike koji takav put sa sobom nosi. Nakon potencijalne disolucije BiH dospjet će se u politički vakuum i ozbiljnu prijetnju getoizacije u nekoj vrsti kriminalizovane jednonacionalne enklave. Sve to praćeno je izuzetno velikim društvenim troškovima strategije opstrukcije, i žrtvovanjem i osiromašenjem cijelih generacija koje će „pojesti skakavci“. Društveni troškovi manifestovaće se ne samo u ekonomskom osiromašenju, već i u svim drugim aspektima – od izuzetno negativnih demografskih tendencija do iseljavanja najkvalitetnijih mladih kadrova [RS je već sada suočena sa takvim nedostatkom kadrova da praktično većinu javnih funkcija ne može kvalitetno popuniti]. Dakle: BiH i Republici Srpskoj kao njenom dijelu, prijeti dugotrajna „palestinizacija“ na jednom imanentno konfliktnom prostoru.

Upravo je dugotrajnost izolacije bila najrealnija prijetnja u donedavnoj konstalaciji snaga u međunarodnoj zajednici, gdje nije bila na vidiku snaga koja bi obezbjedila prevagu nekoj od opcija u BiH – kako disoluciji, tako i centralizaciji. Pored očiglednih opasnosti sadržanih u samom konceptu „opstrukcije“ rizik je prisutan upravo usljed takve zavisnosti o budućim promjenama globalne konstalacije snaga. To naročito dolazi do izražaja u scenariju obnavaljanja neootomanističke interesne sfere. Treba uzeti za indikativan parametar da se u, nedavnoj izjavi, i predsjednik vodeće bošnjačke partije odlučio za „čekanje promjene konstalacije snaga na međunarodnoj sceni“. Nedavna posjeta premijera Izraelu dobar je profilaktički potez u tom smjeru i aktivnost koju svakako treba intenzivirati kao matricu budućeg djelovanja. Međutim, imajući u vidu ekonomsku ugroženost RS, te realnu perspektivu naginjanja konstalacije snaga u nepovoljnom smjeru, politika „opstrukcije države“ postaje kontraproduktivna, i tjera vodu na mlin strategiji ekonomskog isrpljivanja RS. Po našem mišljenju, adekvatan odgovor može biti ekonomska konsolidacija na snažnim strateškim osnovama nekoliko velikih grana, koje mogu iznijeti teret političke borbe. Umjesto da se politički angažman vodi u iscrpljivanju oko najrazličitijih verzija ustavnih reformi, a ekonomska politika poima po modelu „sve rasprodati“, može se predložiti „korejski model“ u kome  država u ovoj fazi preuzme na sebe ulogu ekonomskog igrača kroz favorizovanje odabranih grana.

U svakom slučaju, RS treba izaći iz kolosjeka stalnih natezanja oko ustavnih rješenja i postaviti se kao da je dato pitanje nepostojeće jer je riješeno – što ono uistinu, postojećim ustavom, i jeste. Prijetnje obnavljanja anti RS angažmana međunarodne zajednice, poput najave imenovanja Pedija Ešdauna za predstavnika EU u BiH treba naprosto ignorisati. RS treba svoje kapacitete i energije usmjeriti u drugom pravcu. To se najjednostavnije može uraditi formiranjem biroa Vlade, ili čak ministarstva za međuentitetske i ustavne odnose, koje bi bilo sačinjeno od pravnih eksperata, i koje bi sva pitanja iz tematike ustava i međuentitetskih politika tretirala kao ono što ona i jesu: kao pravna i institucionalna, a ne kao politička pitanja. Preuzimajući tu tematiku na sebe takav jedan biro bi rasteretio druge činioce vlasti za koncentrisanje na stvarne – ekonomske probleme, i na borbu za stvarni suverenitet kroz interesnu sferu oblikovanu posredstvom izgradnje nekoliko velikih grana pod kontrolom države.

(Autor je nastavnik na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci; kraća verzija ovog teksta objavljena je u banjalučkom nedeljniku „Novi Reporter“ u dva dela, 25. 8. i 1. 9. 2010. godine)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner