Vreme raspleta u BiH i šire

Dijagnoza stanja

U opštem političkom smislu 2011. god nije donijela ništa novoga, već je samo zaoštrila opšti utisak da je BiH iracionalna tvorevina, koja egzistira isključivo voljom međunarodne zajednice, nespremne da se upusti u raščišćavanje haosa koji je sama napravila. Najgore u svemu je da BiH živi na račun vlastitih građana, vampirski im pijući krv i cijedeći iz njih i poslednje ostatke humanog života. Jasno je da je dugoročno posmatrano održavanje takvog stanja bremenito opasnostima, premda ne i nemoguće. No, mi koji smo prinuđeni da tavorimo u bosanskom tamnom vilajetu, ne možemo a da ne analiziramo moguće opcije raspleta bosanske slijepe ulice. Nekoliko je mogućih alternativa.

Opcije raspleta

Prva od njih je rat. Nažalost, usljed nedvršenog mira, opcija krvave disolucije, premda malo vjerovatna, još uvijek nije potpuno nemoguća i stoji kao potencijalni scenario. Naročito ako se ima u vidu dubina i snaga frustracije onog dijela BiH koji nije zadovoljan dejtonskim mirom, a koja se institucionalno iskazuje kao izborna podrška radikalnim (Silajdžić) i šovinističkim (Lagumdžija) snagama.

Suprotna opcija je sada već pomalo zaboravljena mogućnost: unutrašnji konsenzus. Konsenzus ovdje ne treba miješati sa dogovorima o konkretnim pitanjima, poput nedavnog imenovanja Vijeća ministara, ili usvajanja budžeta, jer su ti dogovori taktička rješenja, iznuđena nekim vanjskim pritiskom – bilo „međunarodnom zajednicom“, bilo problemima oko finansiranja institucija usljed nepostojanja budžeta. Konsenzus međutim znači dogovor o opstanku zemlje, tj. konstitutivni ugovor kojim bi BiH dobila unutrašnje priznanje, koje zapravo nikada nije ni imala. Kako sada stvari stoje, ova opcija je definitivno prokockana sa obaranjem aprilskog paketa. U uslovima agresivnog ponašanja Silajdžića, i kasnijeg vulgarnog makijavelizma Lagumdžije, te tvrdog odgovora na takve pristupe koji je došao iz RS u formi platforme o usaglašenom djelovanju SNSD-a i SDS-a, čini se da opcija unutrašnjeg priznanja nije moguća u okviru sadašnje garniture političara. Ona bi eventualno mogla postati realna opcija tek sa novom generacijom političkih lidera, koja se ovdje objektivno ne nazire, i za koju i nema nužnih uslova. Naime, ako pogledamo iskustva drugih zemalja koja su prošla takva iskustva, vidimo da je ta nova generacija koja je donijela kvalitativno nove društvene promjene uglavnom bila sačinjena od ljudi koji su imali strano obrazovanje, i u toku studija bili vaspitavani u duhu konsenzusa evropske demokratske tradicije. Međutim, koliko možemo sada da vidimo, nama nedostaje potreban broj pojedinaca neophodnih za takvu evoluciju, što i ne čudi s obzirom na to koliko su ovdje sazrjeli uslovi za smjenu generacija. Ipak, glas razuma koji se u tom kontekstu ipak događa je koncept „novog političkog govora“, koji je nedavno promovisan i u praksi demonstriran od strane SDS-a, a koji pokazuje da je tako nešto još uvijek moguće.

Treća moguća opcija je kontrolisana disolucija, o kojoj je u nekoliko navrata govorilo aktuelno rukovodstvo RS. Sudeći prema nekim informacijama i naročito nedavnim izjavama predsjednika RS, upravo ovo je program koji se forsira. Tako je predsjednik čak otvoreno izjavio da bi, prema trenutnom stanju stvari, u slučaju separacije desetak država priznalo RS, među kojima i neke vrlo moćne (pretpostavlja se da je time mislio na Izrael, a možda čak i Rusiju). Čestitajući u Banjoj Luci Dan i krsnu slavu Republike Srpske (RS), patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irinej uputio je i blagoslov „najmlađoj srpskoj državi“. Učinio je to u prisustvu srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Više političkih analitičara, npr. Ibrahim Prohić, ukazali su da Milorad Dodik ima strategiju koju je uspostavio kada je proglašena nezavisnost Kosova: “On je tada rekao da na primjeru Kosova i Srbi mogu da uče. Suština je da ukoliko neko stanje traje dovoljno dugo svi se na njega naviknu i ono pokazuje tendenciju da postane legalno.” Premda je principijelno posmatrano ostvariv, ovaj je program bremenit rizicima, i, gotovo da se graniči sa političkim avanturizmom. U svakom slučaju on zahtjeva vrlo sofisticirano modeliranje i jednu vrhunsku tehniku upravljanja rizikom, te odgovarajuću konstalaciju međunarodnih odnosa. Njemu ide na ruku ponašanje zvaničnog Sarajeva, i mora se priznati da sadašnja vladajuća garnitura u RS vješto tjera vodu na ovaj mlin. Opasnost se sastoji u tome što dokaz da je BiH nemoguća može voditi ka raspadu, ali i ka rekonstrukciji u formi potencijalno nepovoljnog Deyton II, a na kraju krajeva i mogućnost sukoba. Spremnost režima da se kocka sa takvim stvarima može se objasniti sljedećom logikom: izboriti nezavisnost podrazumjeva da bi uspjeh na čisto političkom polju – ostvarenju sna o nezavisnosti, poništio sve zahtjeve za sanaderizacijom RS-a, pri čemu bi ekonomski zločini bili zaboravljeni u nacionalnoj euforiji. Ova koncepcija svoje opravdanje nalazi u činjenici da je naš narod u više navrata posvjedočio da je spreman prihvatiti izrazito snižavanje životnog standarda u zamjenu za san o nezavisnosti.

Ukoliko se ne dogode neka značajnija regionalna pomjeranja snaga, najrealnija posljedica forsiranja programa kontrolisane disolucije je četvrti scenario, koji možemo nazvati palestinizacija bosanskohercegovačke situacije. Nemogućnost da se sprovede disolucija, kao i odbijanje da se promoviše konstitucionalizacija BiH, zacementiraće Bosnu u duboki, vjerovatno decenijski, status qvo. Iskustvo sa komunističkim režimom upozorava nas da se politički sistemi, koji su i ekonomski iracionalni i politički apsurdni, i pri tome i nesposobni, mogu održavati u dugom vremenskom razdoblju jednom spregom medijskog totalitarizma i različitih simboličkih razgradnji energija otpora. Koncept “palestinizacije” snažno pogoduje povećanju tzv. “demokratskog raskoraka”, gdje su političke elite, izabrane da “služe” narodu i administriraju potrebe građanstva, pretvorene u od naroda odmetnute oligarhije. Tako nastaje sistem pljačkaše partitokratije, koji je dugoročno posmatrano, i po svojim generalnim posljedicama, možda čak i destruktivniji od nasilne disolucije.

Sličan ovom scenariju je Kiparski model – koji, čini se, kao plan B forsira aktuelna politička elita RS. Kao i u projektu postepene konrolisane disolucije on se sastoji od politike opstrukcije i blokade zajedničkih državnih institucija, sa ciljem da se fiksira i zacementira postojeća entitetska podjela. Sudeći prema Lagumdžijinoj formuli „dvije Njemačke“ u BiH, ova je opcija u sadašnjem stanju stvari bliska i Sarajevu. Suština je da se teoritorije, resursi i stanovništvo hermetički razdvoje u svoje nacionalne šorove, pri čemu je prvi cilj SDP-a politička eliminacija Hrvata (tj. sprječavanje da se asimetrična federacija transforimše u troentitetsku konfederaciju) a ne konflikt sa RS, koji se ostavlja za kasnije. Sa pozicije RS ideja je da se političkim i ekonomskim iscrpljivanjem postepeno proizvede pozicija u kojoj niko, računajući i političke predstavnike Bošnjaka i „međunarodnu zajednicu“, ne bi mogao ignorisati apsurdnost projekta zajedničke države. I u slučaju palestinizacije i u slučaju kiparskog scenarija neminovno je da i narod i resursi postaju objekt dominacije jedne političko-medijsko-ekonomske oligarhije. Karakterističan dio oba programa je upadljivo insistiranje pripadnika vladajuće partije na samosvojnosti RS u odnosu na Srbiju, sa očiglednom namjerom da se svoj dio kolača ne uklopi u veću tortu.

Peti mogući scenario je intervencija međunarodne zajednice prema unitarnoj BiH, kroz prizmu EU integracija. Premda je jedno vrijeme djelovala kao najvjerovatniji scenario, sada je, čini se, ova opcija napuštena. Što usljed pritiska vlastitih problema sa kojima se „međunarodna zajednica“ suočava, što zbog nedostatka energija za provedbu takvog opsežnog plana „štapa i šargarepe“, Bosna će biti prepuštena sama sebi. „Međunarodna zajednica“ ne pokazuje spremnost da formuliše snažnu izlaznu strategiju koja bi mogla rasplesti stvari, i po svemu sudeći sklona je da postojeće stanje održava do unedogled.

Međutim, ova opcija dobija sada radikalniju formu u jednoj mogućnosti raspleta koju smo rijetko imali priliku čuti, naime ideji da se Republika Srpska stavi u poziciju dužničkog ropstva prema Federaciji BiH. Smisao ove koncepcije postaje jasan kroz u zadnje vrijeme snažno forsiranu srebrenizaciju RS-a. Zamisao je da se Srebrenica fiksira ne kao masovni zločin, već kao genocid, i Srpskoj nametne formalno-pravna odgovornost za genocid. To znači da RS ne bi imala obavezu samo na odštetne zahtjeve prema žrtvama po imenu i prezimenu (i obrnuto FBiH prema srpskim žrtvama), već da se Srpskoj nametne obaveza reparacije za genocid. Ta reparacija ne bi išla prema individualnim licima oštećenim u ratu, već prema državi BiH (čitaj: Federaciji BiH), i ona bi u tom slučaju nosila neuporedivo veći iznos, nesumljivo mjeren milijardama dolara. Jasno je da to znači i više i gore od ukidanja RS - stavljanje srpskog naroda u RS-u u stanje haračkog ropstva prema Sarajevu. Imajući u vidu da se Srbija, presudom Međunarodnog suda pravde, izvukla iz te priče ostavljajući RS samu, te potencijalno vrlo negativne moguće konotacije presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ovaj je scenario izrazita opasnost po Srpsku, i stvar na koju je neophodno reagovati rezolutnim sredstvima. Imajući u vidi mjeru do koje je u zadnje vrijeme intenzivirana hajka na RS, te očito insistiranje sarajevskih krugova da se ova tematika ne stavi ad acta, već stalno permanentno obnavlja, može se s pravom zaključiti da je to dugoročna „ekonomska politika“ Sarajeva, kojom Federacija planira izaći iz katastrofalne situacije u koju se dovela.

Balkanska karantena

Pored ovih scenarija, koji su manje-više poznati i analizirani, nova situacija nastala ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju otvara i neke nove realnosti, a samim tim i neke nove opcije. Jedna od njih je neka vrsta konfederacije onih koji ostaju izvan EU. Takva konfederacija, u apstraktnoj formi, de fakto će nastati sama po sebi, jer će države od hrvatske granice pa do Grčke, predstavljati neku vrstu karantene. Dugoročno posmatrano ova je opcija jedan od modela koji može biti povoljan za Republiku Srpsku i Srbiju, i u izvjesnom smislu je šansa.

Naime, očigledno je da u toru koji nastaje nakon ulaska Hrvatske u EU, srpski narod postaje dominantan kako po brojnosti tako i po ekonomskim pokazateljima.

Što se tiče broja stanovnika, aproksimativni podaci su sljedeći: Srbija (popis 2011. god): 7 120 666 (Srbi – 6 011 000; Crnogorci - ; Albanci – 150 000; Bošnjaci – 151 000). Crna Gora (popis 2011.god.): 625 266 (Crnogorci – 44,9%; Srbi – 28,77%; Albanci – 8,65%; Bošnjaci – 4,91%). Kosovo i Metohija: Procjenuje se da je Kosovo 1991. imalo oko 1.950.000 stanovnika (prema neslužbenim procjenama Jugoslavije 1.956.196 stanovnika), od čega su Albanci činili 82%, Srbi 10%. Albanija: 3,087,000 (novembar 2001) (Albanci 95%, Grci 3%). Makedonija: (popis 2011. iako planiran nije održan.) Prema popisu iz 2003 god. ukupno ima 2 022 547 stanovnika, od kojih 1 297 981 (64,18%) Makedonaca, 509 083 (25,17%) Albanaca; te 35 939 (1,78%) Srba. Bosna i Hercegovina: Procjena broja stanovnika FBiH iz 2008 : 2.327.195; a za RS (2010) : 1.433.038. Prema procjenama u BiH živi 1.900 000 Bošnjaka, 1.400 000 Srba i 485 000 Hrvata. To znači da u Balkanskom toru živi ukupno oko 18 600 000 stanovnika. Od toga Srba ima oko 8 000 000; Albanaca oko 5 500 000; Bošnjaka oko 2 200 000; Makedonaca oko 1 500 000; i Crnogoraca 500 000.

Teritorija, odnosno resurs zemlje, nam daju sljedeću sliku. Srbija: 88.361 km² ; Crna Gora: 13.812 km² ; Kosovo: 10.887 km²; Albanija: 28.748 km²; Makedonija: 25.333 km² ; Bosna i Hercegovina: 51.209,2 km² (Republika Srpska 25.053 km²).

Što se tiče BDP-a stanje je Prema podacima Svjetske banke za 2010.god. (u milionima dolara):

1. Srbija: 39.128

2. Crna Gora 4.004

3. Kosovo 5.591

4. Albanija 11.786

5. Makedonija 9.118

6. Bosna i Hercegovina 16.888

Ovi približni podaci ukazuju na nekoliko ključnih stvari. Prva je vezana za geografiju: „Balkanski tor“ čini neku vrstu hermetički zatvorenog prostora neriješenih sukoba koji su ostali nakon disolucijskih procesa SFRJ. Pitanja konstituisanja/raspada BiH, problem Kosova, rascjep u crnogorskom društvu, te albansko pitanje u Makedoniji su restlovi koji su ostali nakon disolucije. Evropa je izvukla Hrvatsku iz ove proklete avlije i ostatak izolovala u hermetički zatvorenu karantenu. Takav hirurški zahvat omogućava da se na preostalom malignom tijelu sprovode neki radikalniji tretmani, ali i da se ono dugoročno izoluje.

Druga činjenica koja upada u oči je da Srbi čine gotovo polovinu stanovništva „Balkanskog tora“, i nose više od polovine ekonomskog potencijala izraženog BDP, te nešto manje od polovine teritorije.

Treće, iz prethodno navedenih konfliktnih žarišta jasno je da je temeljni problem ovog prostora vezan za nerješeno srpsko nacionalno pitanje (sa izuzetkom makedonsko-albanskog).

Rekapitulirajući, ovo znači: (1) hermetizacija omogućava radikalnije tretiranje; (2) temeljni problem vezan je za nerješen istorijsko-politički status srpskog naroda; (3) predominacija Srba u populacionom i smislu kapaciteta. Jasno je da takva dijagnoza predstavlja povijesnu šansu, koja međutim neće trajati duže od desetak godina, a vjerovatno i kraće (u tom kontekstu ne treba zaboraviti Tursku). Ključna stvar je da se Srbija konsoliduje, prije svega u ekonomskom smislu, te da afirmiše prirodni prostor svog afiniteta, naime Republiku Srpsku i Crnu Goru. Jer superiorni kapaciteti Srbije i saradnika, u odnosu na preostale članove „tora“ omogućavaju da se poklopi ekonomski i kulturni prostor „tora“. Upravo zato je politika koja trenutno dominira zvaničnom Banjalukom kratkooka. Vašar koji permanentno proizvode pojedini predstavnici RS u BiH, u pokušaju da isforsiraju nepotrebnu, i rekli bismo čak apsurdnu nezavisnost, reflektuje nerazumijevanje novonastale situacije. U bitnom smislu to podsjeća na 1990-tih, kada srpske elite nisu shvatile suštinu promjene koja je nastala padom Berlinskog zida. Tako i sada, spremnost „salonskog“ Beograda da zarad nekakvih političkih fikcija ostavi RS na cjedilu u stvarima poput zloupotrebe Srebrenice, reflektuje isto nerazumijevanje. SNSD-politika palestinizacije sa nadom na kontrolisanu disoluciju, te, naročito, insistiranju na samostalnosti u odnosu na Srbiju, proizilazi iz istog strateškog promašaja. Ili su motivi još gori: partitokratijska vlast nad minientitetom. Umjesto da politikom opstrukcije provodi jedno pravo pravcato raskućavanje „naše kuće Republike Srpske“, prirodan koncept, adekvatan novonastaloj situaciji bio bi pokušaj da se forsira saradnja sa Srbijom i pokuša konstituisati jedan ujednjeni virtualni entitet, dominantna ekonomska i politička činjenica u „Balkanskoj karanteni“. Nedavno pompezno najavljena rekonstrukcija Vlade RS, te formiranje jednog ekonomskog ministarstva čiji bi zadatak bio da „napadne" tržište „tora“, svakako je dobar potez u tom smjeru. Ali, prvo, nadamo se da to neće ostati na nivou demagogije, poput svojevremeno najavljenog građevinskog koncerna RS. Drugo, jasno je da RS nema kapacitete da bez Srbije ozbiljno djeluje u tom pravcu. Najava preuzimanja i konsolidacije JAT-a od strane vodećih srbijanskih biznismena, iskustvo Telekoma, te jasne mogućnosti tog tipa u elektroenergetskom sektoru, mogu biti konture strategije koja se traži. Međutim, to traži odustajanje od strategije opstrukcije.