Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Fiksni kurs, uvođenje evra ili devalvacija
Ekonomska politika

Fiksni kurs, uvođenje evra ili devalvacija

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
petak, 13. april 2012.

U poslednje vreme, kada dolazi do pada vrednosti dinara, guverner brani monetarnu politiku koju sprovodi Narodna banka (a koju se ne razlikuje od one koju su vodili njegovi prethodnici), ali su sve učestaliji zahtevi da se napravi kopernikovski obrt i pređe na evro ili neki fiksni kurs (M. Labus). U tim zahtevima najglasniji su upravo oni koji su odlučujuće uticali na dosadašnju pogubnu ekonomsku (pa i monetarnu) politiku, a sada nude kopernikovski obrt koji bi srpsku privredu odveo u još dublju krizu.

Ono čime su se naši ekonomski „reformatori“ i njihovi neoliberalni istomišljenici od 2000. godine posebno ponosili jeste stabilan kurs dinara i „zdrav“ bankarski sistem, koji je skoro u celini prepušten u ruke inostranog kapitala. Neverovatno ali istinito dokazivali su da može postojati jak novac i zdrave banke u državi u kojoj je privredna aktivnost zamrla, a nezaposlenost dostigla ogromne razmere. Štaviše, bivši guverner je javno isticao da očekuje da će za to dobiti i Nobelovu nagradu iz ekonomije. Nasuprot njima, od 2000. godine pišem i tvrdim da smo se u Srbiji opredelili za pogrešnu ekonomsku politiku, a da su najveće greške u njenom sprovođenju upravo bile politika stabilnog (precenjenog) kursa dinara i prepuštanje bankarskog sistema u vlasništvo inostranog kapitala, odnosno da je to založena razorna mina odloženog dejstva koja će imati katastrofalne posledice po srpsku privredu i njene građane.

U Srbiji se od 2000. godina, sprovodeći politiku precenjenog kursa dinara i mi celu jednu deceniju imali relativno stabilan devizni kurs. U prethodnom periodu rast cena je bio višestruko veći od promene kursa dinara. Ostavljajući po strani druge faktore (ne)konkurentnosti naše robe, ovakva politika precenjenog kursa dinara sa svoje strane "poskupljuje"domaću robu na inostranom tržištu i destimuliše izvoz, a podstiče uvoz pošto strana roba postaje "jeftinija". To neminovno dovodi do rasta spoljnotrgovinskog deficita i "gašenja" domaće proizvodnje.

Održavanje relativno stabilnog, precenjenog kursa dinara bilo je moguće zahvaljujući značajnim deviznim prilivima koje je Srbija imala sve do izbijanja svetske ekonomske kriza. U tom periodu, samo po osnovu privatizacionih prihoda i novih zaduživanja u inostranstvu Srbija je zabeležila devizni priliv od preko 30 milijardi dolara. Procenjuje se da je isti toliki devizni priliv bio od doznaka naših građana iz inostranstva. Taj ogroman devizni priliv (60 milijardi dolara), umesto u razvoj, bio je uglavnom usmeren u potrošnju.

U uslovima brzog rasta cena i plata uz relativno stabilan devizni kurs plate zaposlenih iskazane u evrima brzo su rasle (podsetimo se da je prosečna plata u Srbiji u oktobru iznosila oko 80 marake, odnosno 40 evra) i stvarao se privid uspešnosti reformi. U takvoj situaciji mnogi građani – tržišno neiskusni, doskora nezaduženi i živeći godinama u priličnoj oskudici – uzimali su izuzetno skupe bankarske kredite i uglavnom kupovali inostranu robu (automobile, tehničke uređaje, itd) i na taj način stimulišu proizvodnju, ali ne domaću nego proizvodnju u zemljama iz kojih dolazi ta roba ali i kapital.

S druge strane, u uslovima dobrih zarada (zbog lihvarskih kamata) na kreditiranju naših građana, imali smo i značajan dodatni priliv (spekulativnog) kapitala, koje su banke povlačile od svojih centrala iz inostranstva. Odobravajući kredite, banke su se od neminovnog pada kursa dinara zaštitile deviznim klauzulama, a građani su masovno uzimali kredite naivno verujući da će dugoročno kurs dinara biti stabilan (precenjen), a da će njihove zarade iskazane u evrima i standard i dalje rasti.

Naši ekonomski „reformatori“ morali suprevideti da ovakav model ekonomije (koji sam još 2003. godine slikovito nazvao bećarskom ekonomijom – prodaj, pozajmi, potroši) neće moći dugo da funkcioniše jer, pre ili kasnije, dolazi period kada se neće imati šta prodavati, niti (zbog prezaduženosti) dodatno zaduživati, što će dovesti do rapidnog pada deviznih priliva i dodatnog pogoršanja svih performansi srpske privrede, te osetnog smanjenja standarda zaposlenih. Tada će se i prostor za visoke zarade banaka smanjiti i doći će do odliva spekulativnog kapitala. Značajno smanjenje deviznih rezervi usloviće osetan pad vrednosti dinara, odnosno devalvaciju.

Kao što sam ranije već pisao (Politika, 20. 2. 2010) posle pogrešne ekonomske politike srpska privreda se sada nalazi u tako lošem stanju da ne postoji dobro rešenje. Tako i u politici deviznog kursa izbor može da se vrši između lošeg (devalvacija) i katastrofalnih rešenja (nastavak dosadašnje monetarne politike, fiksiranje deviznog kursa, jednostrano uvođenje evra kao zvanične valute).

Devalvacija bi dugoročno imala pozitivne efekte (pre svega, smanjenjem ogromnog spoljnotrgovinskog deficita i povećanjem proizvodnje i zaposlenosti), ali za to je neophodno vreme, a u početku su neminovne i određene žrtve, što je skopčano i sa, ne malim, rizicima. Svaki dan odlaganja više nego potrebne devalvacije neminovne žrtve i rizike čini sve većim, pogotovu ukoliko devalvacija bude iznuđena, a ne planski sprovedena. Ukoliko tome pristupimo osmišljeno danas to će biti veoma bolno rešenje za veliki broj građana, ali odlaganje neminovnih rezova dovešće do iznuđenih poteza koji će biti znatno skuplji, mnogo bolniji i socijalno dramatičniji.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner