Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Glavna pljačka u Srbiji bila je u korist stranaca, tajkuni sporedni igrači i pogodne mete
Ekonomska politika

Glavna pljačka u Srbiji bila je u korist stranaca, tajkuni sporedni igrači i pogodne mete

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
utorak, 14. januar 2014.

Tajkuni su sve opljačkali u privatizaciji i zato nam je ovako loše! Ova jednostavna, gotovo sama sobom razumljiva tvrdnja, jedna je od najvećih zamki koje nam se uporno plasiraju.

Prvo ću izneti stav, a zatim ću ga argumentovati:

1. privatizacija u celini je samo manji uzrok lošeg ekonomskog stanja u kome se nalazimo,

2. i da nije bilo korupcije u privatizaciji, ona bi u najvećoj meri doprinela lošem ekonomskom stanju,

3. glavna pljačka je bila u korist stranaca,

4. ono što su tajkuni opljačkali podelili su sa političarima,

5. naravno da je korupcije u privatizaciji bilo, ali je ona i u tom delu manja nego u drugim oblastima.

6. lažnom tvrdnjom da su za sve krivi tajkuni postižu se dva cilja: mržnja ljudi se usmerava u pogrešnom pravcu, odnosno vlast nije kriva zbog pogrešne politike i potpuno se strani uticaj čini neodgovornim za pogubni model koji je primenjen.

Unapred se izvinjavam zbog toga što će argumentacija biti sažeta, ali i u toj formi članak će, bojim se, biti duži od strpljenja čitaoca.

Krenimo redom.

Osnovni model koji je u Srbiji od 2001. godine do danas primenjen sastoji se u sledećem:

A) brzom i velikom obaranju carinskih stopa,

B) monetarnom politikom koja utiče na taj način da je uvoz ispltiv a proizvodnja neisplativa,

V) prepuštanje bankarskog tržišta strancima,

G) brza i sveobuhvatna privatizacija u kojoj uz to cena nije važna.

Izuzetno važan element ove pogubne ekonomske politike je i odsustvo ekonomske strategije Srbije, koja zapravo prethodi primeni neoliberalnog koncepta koji sam skicirao. To odsustvo strategije nije slučajno. Naime, političar na vlasti mora prethodno imati ideju da u centar svog delovanja stavi srpski interes, da bi pomislio da je strategija neophodna. A odatle, do odbacivanja neoliberalnog modela koji nam je nametnut sa Zapada, samo je jedan korak.

Na loše stanje u velikoj meri je uticalo i blago rečeno očajno upravljanje javnim i državnim preduzećima i penzionim fondovima. Opet bez mnogo objašnjavanja, tvrdnja da je takvo loše upravljanje nužno čim je reč o državnom vlasništvu je besmislica. Pa mi smo stvorili te sisteme, a sada se tvrdi da nismo u stanju da njima upravljamo. A u isto vreme druge države nesumnjivo umeju da upravljaju državnim vlasništvom. Tvrdnja da je državno samo po sebi loše je takođe jedna veoma rasprostranjena neoliberalna laž.

O pravilnom upravljanju penzionim fondovima opširno i detaljno sam govorio 2006.godine, pa to sada ostavljam po strani, uz tužnu konstataciju da je sve rečeno i napisano danas još aktuelnije nego tada.

A) Obaranje carinskih stopa izvršeno je odmah i u meri da je zaštita naše privrede bila ispod zaštite npr. Australije. Tako je naša privreda nakon godina sankcija i bombardovanja izložena konkurenciji koja je bila potpuno neprimerena njenom stanju.

Plastično rečeno, to je kao da gladnom lavu bacite bebu sa kopljem u kavez. Neoliberalni ekonomista bi to prokomentarisao na sledeći način: sve je u najboljem redu, molim vas i beba je gladna! Osim toga znate li vi koliko treba ulagati u bebu da dostigne nivo da može da upotrebi koplje. I na kraju, ali ne kao manje važno (obožavaju da koriste anglosaksonske poštapalice) ovako ostvarujemo uštedu u hranjenju lava.

B) Monetarna politika je građanima najmanje jasna, a baš ona, u paketu sa bankarskim sektorom, daleko najviše utiče na oblikovanje ekonomije jedne zemlje. Ovde ću izdvojiti samo nekoliko važnih elemenata koji su izuzetno pogubno delovali na privredu Srbije:

- kurs dinara koji je neprekidno precenjen, tako da nije moguće uspešno izvoziti bez ogromnih državnih stimulacija, a veoma je unosno uvoziti,

- politika kamatnih stopa Narodne banke Srbije (NBS) koje odlučujuće utiču na enormne kamate koje se zaračunavaju privredi Srbije,

- takođe izuzetno važno, a često potpuno zanemareno, zakonom je NBS zabranjeno da u kriznim vremenima interveniše onako kako to rade sve centralne banke, uključujući i Evropsku centralnu banku, što za direktnu posledicu ima zaduživanje Srbije kod stranih investitora sa enormnim kamatnim stopama.

-dozvoljavanje da se krediti izražavaju u stranim valutama, što dodatno stavlja banke u nadređen položaj i negativno utiče na devizni kurs.

V) Prepuštanjem bankarskog sektora strancima (danas u Srbiji strano vlasništvo iznosi oko tri četvrtine) suštinski je prepuštanje važnih ekonomskih poluga jedne države strancima. Bez mnogo polemike, samo ću navesti da Kina, koja u poslednjih 30 godina (trideset) ostvaruje prosečnu stopu rasta od oko 10%, tek u periodu 2014-2020. planira da privatnom kapitalu uopšte dozvoli pristup i to isključivo u male i srednje banke. To znači da o stranom kapitalu u bankarskom sektoru Kina uopšte i ne razmišlja. Sad sami zamislite od kolikog je značaja da taj segment bude pod kontrolom države i obrnuto, kakvu štetu smo pretrpeli i trpimo zbog pogrešne politke u toj oblasti. Najkraće rečeno, nemamo bankarski sektor koji prati realni sektor. On služi samo izvlačenju ekstraprofita iz Srbije. Rezultat toga je da smo do sada samo na ime kamata i otplaćenih dugova platili više nego što iznosi sadašnji dug. I nikad se ne može izaći iz tog začaranog kruga.

Kada posmatramo celinu problema u kome se privredni sistem Srbije nalazi, onda prethodno nabrojano: odsustvo strategije, loše upravljanje javnim sektorom, carine, pogrešna monetarna politka, bankarski sektor prepušten strancima - na jednoj strani u odnosu na privatizacija na drugoj dovodi do odnosa 85/15 ili čak 90/10. Privatizacija je za naše nevolje kriva mnogo, ali je to tek 15% ukupnih uzroka (pri tome ne mislim da je gornje nabrajanje iscrpno).

2.- Koncept privatizacije primenjen od 2001. godine (opet sve detalje izostavljam) doveo je do toga da su prodata sva preduzeća koja su svoju profitabilnost crpla pre svega iz tržišta Srbije ili su imala od ranije plasman na strana tržišta: duvanska industrija, cementare, telekomunikacije, banke, osiguravajuća društva, farmaceutska industrija, naftna industrija i benzinske pumpe, prehrambena industrija, industrija piva,trgovina (poslednja dva kao sekundarna prodaja već većinski privatizovanih preduzeća).

Ukartko, prodali smo sve ono čime smo i sami mogli da upravljamo i što bi ostvarivalo visoku akumulaciju za nove investicije. To je najveća šteta u sprovedenoj privatizaciji,mnogo veća od korupcije.

3.- Ukupan iznos transakcija u privatizaciji od 2001. godine iznosi oko 5 milijardi evra.

Od toga u dve transakcije, dva naša tajkuna su daleko preplatila ono što su kupovali - Robne kuće Beograd i hotel Interkontinental. Te dve kupovine su iznosile ukupno oko 500 miliona evra.

Od preostalih 4,5 milijardi, stranci su kupili za 4,1 milijardu, a domaća lica (i tajkuni i svi ostali zajedno) oko 400 miliona. Možemo uzeti kao verovatno da su tajkuni učestvovali sa oko 300 miliona evra. Stranci 14 puta više od njih.

Dakle tajkuni su oko 7% u privatizaciji, koja je oko 15% u celini našeg lošeg stanja. Ukupno to je 1,05%. Značaj tajkuna nam se prikazuje sto puta većim nego što on zapravo jeste. A značaj stranaca u privatizaciji se potpuno zanemaruje, iako je on 14 puta veći od značaja tajkuna.

Može se argumentovati da su na malim cenama tajkuni pravili ogromne razlike, pa je zato njihov uticaj na pogubno stanje veći, što je sigurno tačno. Ali i tako gledano, umesto 9 evra za tri šećerane u pravilnoj prodaji po proceni konsultanta moglo se dobiti oko 15 miliona evra (treba da znate da taj konsultant više nikada nije angažovan od strane Agencije za privatizaciju), ali šta je to u odnosu na Sartid ili NIS.

Možemo, dakle, polemisati oko procenata, ali oko toga da se neverovatno preuveličava značaj tajkunske korupcije u privatizacji kao uzroku lošeg stanja ne može biti ozbiljne rasprave, baš kao ni oko tvrdnje da je najveća pljačka u privatizaciji bila u korist stranaca.

4.- Pored onoga što su tajkuni kupili, dodatno su deo novca morali da daju političarima i državnim činovnicima koji su im omogućili da kupe jeftino.

Po mom saznanju, u periodu od 5.oktobra do danas taj odnos tajkuna i političara je otprilike izgledao ovako: za vreme Đinđića 50/50. Za vreme Koštunice 20/80 u korist tajkuna. Za vreme Tadića 80/20 u korist političara.

5.- Obim pljačke u privatizaciji za ovih 12 godina od strane svih domaćih lica je oko jedne milijarde evra. Obim korupcije u javnim nabavkama je oko jedne milijarde evra godišnje u „najboljim“ godinama, a ne manji od 500 miliona evra godišnje. Dakle, korupcija u javnim nabavkama je desetak puta veća od pljačke tajkuna u privatizaciji.

Veća šteta od pljačke tajkuna u privatizaciji je načinjena u bankarskom sektoru u kome država ima odlučujući uticaj. Tu su tajkuni takođe veoma bitni, ali u senci.

Veća korupcija u ovih 12 godina je bila u svim poslovima vezanim za građevinske dozvole, lokacije, urbanističke uslove i sl.

Velika (ne znam da li baš veća) korupcija je bila u loše ugovorenim stranim kreditima.

Naš problem su političari i oni koji vrše vlast na svim bitnim nivoima. Tajkuni su samo izveden problem. Njihova pljačka je velika, ja to ne sporim, ali se njihov značaj neverovatno preuveličava. Sa političarima koji polaze od srpskog interesa tajkuni postaju nebitni u prvih 100 dana vlasti.

6. Ovo iskrivljavanje ima svoje duboko suštinsko objašnjenje.

Koncept koji je primenjen i u Srbiji, a koji se kao loš pokazao u svim zemljama koje su ga primenile, čini čoveka usamljenim i uplašenim. To vidimo: ljudi ili nemaju posao, ili ne primaju platu za posao koji rade, ili imaju veoma mala primanja, ili se plaše da će ostati bez posla. Bezbrižnih i onih koji veruju u boljitak, onih koji se osećaju socijalno sigurnim, praktično nema. Takvo stanje traži nadu u nečemu što bi bilo nesumnjivo i rađa bes koji se mora iskaliti.

Ako bi se stvari trezveno sagledale, onda bi većini bilo jasno da put ka EU isključuje nadu u bolji život. Ekonomski model koji se primenjuje pod dirigentskom palicom EU i SAD nužno je doveo i dovodi Srbiju do kolapsa. Otuda je nadu moguće vezivati za pridruživanje EU, samo i isključivo ukoliko se za sve nedaće okrivi neko drugi, a EU uzdigne iznad domašaja svake dnevne, bolne i opipljive, muke građana.

Istovremeno se mržnja usmerava na tajkune sa jasnim ciljem da se bes istutnji, kako se ne bi okrenuo protiv stvarnih kolonizatora.

I dok opsena traje, Srbija se odriče Kosova i Metohije, dalje ubrzano zadužuje i sve više pogoršava stanje u prosveti i zdravstvu, brižljivo vodeći računa samo o interesima stranih banaka i stranom kapitalu u celini.

Rešenje se nameće samo: nadu vezati za srpski interes i nacionalnu državu punog kapaciteta, a to znači odbaciti sve iluzije o EU i mržnju okrenuti prema sopstvenoj vlasti koja je najodgovornija za stanje u kome se nalazimo. Kada se oko toga složimo sve postaje moguće.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner