Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Mala seoska gazdinstva kao pokretač ekonomskog razvoja
Ekonomska politika

Mala seoska gazdinstva kao pokretač ekonomskog razvoja

PDF Štampa El. pošta
Bojan Panaotović   
sreda, 22. maj 2013.

U moru popularnih priča, projekata i analiza o šeicima, fijatima, tržnim i „autlet“ centrima, mostovima, koridorima; potpuno skrajnuta, marginalizovana i defavorizovana u Srbiji ostaje debata, idejna razrada i politička podrška nekim izvodljivim pregnućima u poljoprivredi koji bi mogli biti jedan od zamajaca privrednog oporavka zemlje.

Sijaset je respektabilnih mogućnosti koje naše tle, iskustvo i tradicija donose u sferi poljoprivrede, a ovaj tekst će predstavljati kratak ogled o malim seoskim gazdinstvima koja mogu domaćinima doneti ne samo ekonomsku samoodrživost i nezavisnost već i profit i domaću i međunarodnu promociju. S druge strane država dobija nekoliko socijalnih slučajeva manje i povrh toga ubira porez i puni sopstvenu kasu. Da se u ovom tekstu ne propagiraju bajke već realan koncept dokazi se mogu pronaći u svakodnevnim napisima u štampi kao i realnim životnim primerima[1] širom Srbije ljudi koji razvijaju sopstveni biznis[2] kombinujući na malim posedima voćarstvo, povrtarstvo, stočarstvo, ugostiteljstvo i turizam!

Dakle, belodano je da koncept malih seoskih gazdina[3] postoji i u praksi funkcioniše, tako da cilj ovog teksta nije da "izmišlja toplu vodu" već da popularizuje jedan koncept koji nezaposlenom može doneti posao, gladnom hranu, a državi od socijalnog slučaja vrednog radnika, pregaoca i poreskog obveznika.

Kako bi u jednom krokiju, recimo, moglo da izgleda profitabilno malo seosko domaćinstvo? U nekom od lepih brdsko-planinskih ili ravničarskih područja Srbije, a ima ih na pretek, od Fruške Gore do Šar Planine, gde se kuće, placevi, voćnjaci, njive i gazdinstva prodaju po neverovatno niskim cenama, čovek sa svojom porodicom može da se doseli iz velikog grada u kome nema posao ili živi skromno, ispod egzistencijalnog minimuma. Jedan član porodice radi, a troje ne rade etc. Za početak će nezdravu, neurotičnu i tržištem rada preopterećenu gradsku sredinu, zameniti prirodnim i zdravim seoskim ambijentom u kome će novac ležati po podu, samo ga je potrebno pokupiti. Mislim na pootpadale orahe, neobrane šljive, lekovito i začinsko bilje na svakom koraku, pustih, zaboravljenih i od domaćina zapostavljenih imanja!

Uz predan rad, malo veštine, umeća, ljubavi i dobre volje, a naravno i određenih ulaganja, za relativno kratko vreme, domaćin ili porodica mogu da renoviraju, poprave i doteraju kuću koju su kupili i koja će imati više kvadrata od stana u kome su se gužvali u velegradu. Mogu da zaseju sopstvenu baštu, kupe kravu, orežu i srede voćnjak koji već daje odličan rod, uz ogradu imanja posade još i kupine, maline, borovnice i aronije (koje su izuzetno skupe na tržištu) kao i razno začinsko bilje od kojih se prave melemi, lekovi, sirupi i sokovi. Jedna od pomoćnih zgrada koje se po pravilu nude u oglasima za prodaju seoskih domaćinstava, a koje veoma često odlično izgledaju, uz vešte ruke i nešto ulaganja može se doterati i upristojiti. Takve građevine mogu da postanu gostinske kuće, bungalovi, etno restorančići i slično. Koga ova tema bude zanimala videće da se u oglasima uz tzv. glavnu kuću, veoma često nudi i "nabijača", stari vajat, drvena koliba i slično, što u startu pruža izvanredan potencijal za početak ugostiteljsko-turističkog biznisa.

U eri interneta kada se bezmalo besplatno možete predstaviti čitavom svetu, preko sajtova, Jutjuba i društvenih mreža, jedan od doskora najvećih troškova - marketing, minimalizovan je! Sasvim je izvesno da neće svi Nemci, Francuzi, Englezi, Mađari, Beograđani, Novosađani hrliti na Zlatibor i Kopaonik. Uvek ima onih koji traže ušuškana, neizvikana, mirna, gužvom neopterećena mesta u potpuno prirodnom ambijentu. Osim što je jedno ovakvo gazdinstvo ekonomski samoodrživo pošto može da proizvede hranu i veći deo energije za sopstvene potrebe, ono potencijalnim turistima osim prenoćišta i odmora može da ponudi i zdravu domaću hranu, različite poslastice, neprskano voće, ono što se moderno naziva „organskom hranom“, kao i čitav niz aktivnosti u prirodnoj sredini od planinarenja, branja divljeg voća i raznih sportova pa do učestvovanja u različitim seoskim aktivnostima.

Najčešće kritike i primedbe ovakvim zalaganjima glase - odakle čoveku, a posebno nezaposlenom novac za kupovinu seoskog domaćinstva negde u okolini Čačka, Kragujevca, Beograda ili Novog Sada. Najpre treba podsetiti da veliki broj ljudi u svom vlasništvu ima stanove i/ili automobile koje nekako održava i čije troškove plaća. Često se pristojno seosko imanje u blizini Kragujevca može kupiti za cenu jednog dobrog polovnjaka iz 2010. godine.

Evo još jednog ogleda za one koji će reći da armija mladih i nezaposlenih nema ni posao, ni stan, ni kola. Devedeset devet posto mladih na dnevnom nivou i to onih najskromnijih, u obližnjem kafiću popiju najmanje jedan „espreso“ i kiselu vodu a često popuše i kutiju cigareta. Trista šezdeset pet dana u godini pomnoženih sa sumom koja se za pomenuto odvoji daje cifru od preko 1000 evra. To je već respektabilan deo sume kojim se može obezbediti sopstveni dom na selu.

Ovaj tekst ne pledira asketizam niti je protivnik „espreso“ kafe ili druženja mladih već želi da ukaže da neki novac uvek postoji, može da se nađe i uštedi, naravno kad postoji volja i strast za nečim. Trenutak je da se mladi prenu i okrenu ćurak na drugu stranu. Ovo nije zemlja iz koje izvire nafta ili koja ima morsku obalu ali svakako jeste zemlja u kojoj se može proizvoditi zdrava hrana i pružiti bogatoj klijenteli odmor u zdravoj, zelenoj sredini.

Drugi blok kritičara ovakvih zalaganja, počeće da debatuje o državi i tome da prvo ona mora da obezbedi ambijent, kredite itd. Odmah ću se složiti sa svim komentatorima koji će to kazivati uz jasno zalaganje da država treba da preduzme čitav set mera, aktivnosti i projekata kako bi podržala ovakav koncept. Ipak treba podsetiti da su Ameriku (koja naravno nije uzoran primer za mnogo toga) izgradili iseljenici koji su dolazili i sami krčili puteve, formirali rančeve, stvarali uslove za sopstveni život. Država dolazi tek kasnije. Drugim rečima, svi oni svetli primeri o kojima pišu novine i koje možete sresti u realnom životu, ljudi koji su napustili zadimljene gradove i napravili svoja lepa gazdinstva na selu, nisu čekali na državu i njenu pomoć već su svoju sudbinu uzeli u sopstvene ruke.

(Autor je jedan od osnivača Treće Srbije.) 


 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner