Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Prodavati kravu ili menjati čobanina?
Ekonomska politika

Prodavati kravu ili menjati čobanina?

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
nedelja, 08. maj 2011.

I zvanično je potvrđeno da tender za prodaju Telekom-a nije uspeo. Tome je prethodila živa diskusija zagovornika i protivnika ove prodaje. Oni koji su kritikovali prodaju potencirali su veoma važne činjenice kao što su: (ne)zakonitost same procedure tenderske prodaje, cene po kojoj je prodaja vršena, (ne)solidnost kupca i slično. Međutim, sigurno je da su ovo veoma značajni problemi, ali oni ne bi trebali da odvuku pažnju od ključnog – osnovnog pitanja: da li država uopšte treba da prodaje Telekom?

Prodaja Telekom-a je sasvim logičan u seriji pogrešnih poteza koji se povlače od „srpske oktobarske revolucije“ kada se naša vlast opredelila za atipičan model privređivanja, a koji se zasnivao na (ras)prodaji imovine, zaduživanju i potrošnji (takozvana „bećarska ekonomija“). Ovim modelom privređivanja – koji je Srbiji, ali i mnogim drugim zemljama u tranziciji, ponuđen (tačnije, naturen) u vidu „dobrih usluga“ međunarodne zajednice (pre svega, preko MMF-a) – celokupni postsocijalistički prostor je tretiran kao tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja, a ove zemlje je trebalo i lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolažu i dovesti ih u veliku dužničku zavisnost (dužničko ropstvo), kako bi bili bespogovorni poslušnici bogatih i moćnih.

Šta se navodi kao glavni argument u prilog prodaje Telekom-a? Sa (formalno) najvišeg mesta u državi mogli smo da čujemo (Press, 03.04.2010): „da država prodaje deo akcija Telekom-a zato što država ne treba da upravlja privredom… Ekonomska nauka je kao aksiom stavila da je privatna svojina efikasnija od državne.“

Ranije, kada je privatni (po pravilu, 100%) vlasnik bio i menadžer, privatna svojina je bila efikasnija od državne i tada je to mogao da bude „aksiom“. Danas kada imamo ogromnu disperziju vlasništva velikih kompanija (najveći privatni akcionari raspolažu samo sa nekoliko procenata vlasništva) došlo je do razdvajanja vlasništva i upravljanja. Upravljanje je (i kod privatnih i kod državnih kompanija) uvek posao profesionalnih menadžera, ali državno vlasništvo obezbeđuje stratešku kontrolu nad onim kompanijama čija važnost prevazilazi goli komercijalni interes (kao što su na primer, telekomunikacija, energetika, bankarstvo, vodosnabdevanje…). Upravo zbog toga je država najveći akcionar dominantnih telekomunikacionih operatora, i nad njima ima stratešku kontrolu, u mnogim evropskim državama (Nemačka, Francuska, Norveška, Švedska, Finska, Švajcarska, Belgija, Luksemburg, Slovenija..), a to je, za divno čudo, slučaj i sa Telekom Austrija.

Uostalom država je ranije prodala Mobtel norveškoj državnoj kompaniji Telenor, koja (mada državna) spada u red svetski najuspešnih kompanija u ovoj oblasti. Tako smo kroz privatizaciju našu državnu kompaniju, u jednoj od najprofitabilnijih oblasti ekonomije, prepustili u ruke državne kompanije druge zemlje. Teško je u tome, sa stanovišta interesa Srbije i ogromne većine njenih građana, videti bilo kakvu ekonomsku racionalnost i elementarnu zdravu logiku.

Isto tako, sličnu argumentaciju svakodnevno možemo da slušamo od – na javnoj sceni mnogobrojnih – vatrenih pristalica ekonomskog neoliberalizma, koji zagovaraju minimiziranje države uopšte i posebno njeno eliminisanje od uplitanja u ekonomiju. U skladu sa tim oni takođe smatraju da država treba da se reši vlasništva u toj kompaniji pošto je loš domaćin – ne zna da upravlja kompanijama (na rukovodeća mesta postavlja poslušne partijske kadrove koji zapošljavaju partijske aktiviste, izvlače novac iz kompanije za finansiranje svojih partija, a ponešto „kraduckaju“ i za sebe lično). Međutim, država nije problem sama po sebi, kako to tvrde neoliberali, nego ona jeste problem kada je nekompetentna, neefikasna i neodgovorna, a kakvom su je stvorili naši vlastodršci. Zbog toga nije rešenje da se zbog sadašnjeg lošeg rada državne administracije, zagovara minimiziranje uloge države, nego lošu treba zameniti dobrom državom, na čijem čelu će biti kompetentna, efikasna i odgovorna vlast.

Slikovito rečeno, domaćin koji ima kravu, koja daje najviše mleka, sigurno je neće prodavati, zato što ima lošeg čobanina (zbog koga mora da plaća kazne za štetu, jer krava-muzara često „zalazi“ u komšijske useve, a pored toga čobanin i krišom „kraducka“ mleko), nego će umesto lošeg, angažovati profesionalnog i odgovornog čobanina.

P.S.

U prvomajskom izdanju emisije „Utisak nedelje“ (TV B92) gosti su bili (kako ih je najavila voditeljka – Olja Bećković): Jasna Matić, državni sekretar za digitalnu agendu i bivši ministar za telekomunikacije, Dana Popović, profesor Ekonomskog fakulteta i saradnik (i jedan od osnivača) Centra za liberalno-demokratske studije, te Aleksandar Stevanović, ekonomista i saradnik Centra za slobodno tržište, te (na čemu je on dodatno insistirao) bloger sajta „Tržišno rešenje“.

Tema emisije bila je prodaja Telekom-a. Po sastavu učesnika bilo je jasno da postoji potpuna saglasnost između sva tri gosta o temi koja je bila predmet rasprave. O ekonomskoj strani problematike prodaje Telekom-a govorili su predstavnici dva centra u kojima su okupljeni vatreni zagovornici ekonomskog neoliberalizma i tržišnog fundamentalizma. Da vidimo šta smo od njih mogli da čujemo (na internetu sam ponovo pogledao emisiju, kako bih njihove reči što vernije preneo).

Od saradnice Centra za liberalno-demokratske studije saznali smo da Telekom treba prodati jer se njime loše upravlja i u njemu se ljudi zapošljavaju po partijskim vezama, te je poenta priče da se kroz privatizaciju kupuje dobar menadžer. Zbog toga je najvažnije ko će biti kupac. Naglasila je da je Telekom Austrije upravo takav kupac (precizirala je da je to ipak „drugo najbolje rešenje“ – posle Dojče Telekoma), te da bi bilo loše ako bi kupac slučajno bio neki ruski tajkun koji hoće da pomlati pare i ode.

Saradnik Centra za slobodna tržišta ističe da je prodaja Telekom-a sjajna vest i bilo bi dobro da toga bude što više, kako bi državu u celosti (od republičkog do lokalnog nivoa) razvlastili i tako se rešili ogromnog partijskog balasta. On smatra da je cena koju nudi kupac (tenderom je za 51% vlasništva određena minimalna cena od 1,4 milijarde, a Telekom Austrija je ponudio 950 miliona evra) odlična, jer sve (bilo da se prodaje Telekom ili njegovo odelo – jer tu ne postoji nikakva razlika) vredi onoliko koliko kupac hoće za to da plati – i to je kraj priče.

Neću sada govoriti koliko su ovi i slični argumenti ekonomista neoliberala i tržišnih fundamentalista validni (o tome sam pisao do sada mnogo puta,[1] a nešto od toga ima i u osnovnom tekstu koji prethodni ovom post skriptumu) pošto je drugi motiv moga osvrta na ovu emisiju. Radi se naime o tvrdnji voditeljke Olje Bećković (na konstataciju jednog gledaoca da bi bilo korektno da je u emisiju pozvala i nekoga koji smatra da Telekom ne treba da se proda) kako je pozvano više od troje ljudi koji su protivnici prodaje, ali da oni nisu hteli da dođu u emisiju.

Posle emisije me poznanici pitaju da li sam bio pozvan i zbog čega nisam pristao da učestvujem u emisiji. Iznenadili su se kada sam im rekao da me niko nije kontaktirao kako bih bio gost u emisiji, a oni su već imali svoj spisak od četiri (što je više od troje ljudi, kako reče voditeljka) sigurno pozivana učesnika koji bi, sa ekonomskog aspekta mogli da argumentuju zbog čega Telekom ne treba prodati – Mlađen Kovačević, Danijel Cvetićanin, Branko Pavlović, i ja, a pretpostavili su da Nebojšu Katića nisu pozivali pošto on živi u Londonu.

U isto vreme rekao sam im da ne znam razloge onih koji su odbili pozive za tu emisiju, te da bih verovatno i ja tako postupio da sam bio pozvan. Po pravilu, u toj emisiji, gosti koji ne zastupaju vladajuće („jedino ispravno“) mišljenje protiv sebe imaju dva „pravovernika“, a i voditeljka je najčešće na njihovoj strani, te je teško tu imati smislenu i fer debatu. Nažalost, tako je, ili još gora, i u skoro svim sličnim emisijama na drugim TV stanicama, gde (umesto ljubaznih domaćina) imamo neljubazne i agresivne voditelje koji goste, koji pokušaju da nešto ozbiljno i celovito izlože, stalno prekidaju pokušavajući da ih i tako dekoncentrišu, isprovociraju i ponize. I kada se raspravlja o najozbiljnijim pitanjima sa kojima se kao društvo susrećemo, za njih su najpoželjniji oni gosti (sagovornici – zabavljači) koji mogu sve da relativizuju, te raznim anegdotama, pošalicama i doskočicama, emisiju pretvore u šou ili rijaliti program.

Posle ovih razgovora, telefonom sam se čuo sa kolegama M. Kovačevićem, D. Cvetićaninom i B. Pavlovićem i saznao kako i oni nisu pozivani da budu gosti emisije o kojoj je reč. Zbog toga ostaje bez odgovora veoma interesantno pitanje:  da li je zaista pozivan u emisiju, neko od onih koji smatraju da (ni) ekonomski nije celishodno prodavati Telekom?

(Kraća verzija ovoga teksta objavljena je 06.05.2011. u listu Politika pod naslovom „Država nije uvek loš domaćin“)


[1] O tome rečito govore naslovi i podnaslovi dve moje knjige: „Monetarni i tržišni fundamentalizam – kao alibi za nekompetentnost“ i „Washingtonski consensus – kodifikovani program ekonomskog neokolonijalizma“ (podsetimo se da je Washingtonski consensus svojevrsni „Kratki kurs neoliberalizma“).

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner