Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > “Rat” sa Ljubičićem i Dolancom - Ispovest Titove udovice (9)
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

“Rat” sa Ljubičićem i Dolancom - Ispovest Titove udovice (9)

PDF Štampa El. pošta
Vladan Dinić   
četvrtak, 20. jun 2013.

 “Rat” između Jovanke Broz i general-pukovnika Ivana Miškovića, specijalnog savetnika predsednika Republike za pitanja bezbednosti, bio je otvoren, žestok, direktan. Protivnici se nisu ni malo štedeli. Koliko je taj sukob bio eskalirao otkrivaju zapisnici sa sastanka najviših državnih organa koji su raspravljali “o neprijateljskom i destruktivnom ponašanju Jovanke Broz”. Ti papiri su sada u rukama Titove udovice.

Jovanka je za Ivana Miškovića tvrdila da je “organizator i inspirator svih protivzakonitih radnji protiv nje, a u krajnjoj liniji i protiv predsednika Republike”. U razgovoru sa Ratom Dugonjićem, predsednikom partijske komisije, ona je kazala da se general Mišković “bavio ozvučenjem rezidencije, praćenjem njenog kretanja, otvaranjem njene pošte i vrbovanjem osoblja”. Za Titovog specijalnog savetnika Titova supruga je otvoreno rekla da je “hrvatski nacionalista kao i brat mu Milan”. Ističući da je Ivan Mišković pomagao Tripalov i Savkin maspok, Jovanka je naglašavala da u Hrvatskoj postoji dosta jaka struja koja pokušava da otupi oštricu borbe protiv hrvatskog nacionalizma. Po njenim rečima, Srbi u Hrvatskoj su i dalje dosta zapostavljeni.

Treba imati u vidu da Jovanka Broz ovo govori početkom 1974. godine, dakle samo koju godinu posle obračuna sa nacionalističkom euforijom u Hrvatskoj.

Ali, ni general Ivan Mišković nije ostajao dužan Jovanki. U pismu koje je uputio partijskoj komisiji, on nastoji da dokaže svoju tezu da je Jovanka Broz plen neprijateljskih snaga i da se, pošto poto, želi dokopati vlasti. Da bi to potkrepio Mišković navodi nekoliko svojih razgovora s Titom iz kojih se može zaključiti da je vrhovni komandant od njega zahtevao da istraži za koga to radi njegova supruga. Jednom prilikom, kaže Mišković, Tito ga je pitao - šta to Jovanka ima protiv njega. I sam je dao odgovor:

“Mora da ste Vi nju negde pričepili. U top bi Vas stavila...”

Tito je svog specijalnog savetnika zatim upitao: “Ko to nju inspiriše na takvu hajku... Interesantno je da se ona toliko zakačila za Ruse, hm, hm”.

Mišković kaže da mu je Tito još rekao:

“Ko stoji iza nje, ko ju je smotao, odgovorite mi na to pitanje, recite mi šta znate”.

General Mišković Jovankine optužbe na njegov račun povezuje sa radom stranih obaveštajnih službi.

“Po sredi su, kaže on, i teški nesporazumi i opterećenja Jovanke Broz na bazi iskustva iz prošlosti, a duboko je uveren da su u to umešani i prsti nekih neprijateljskih snaga”.

Po rečima generala Miškovića, Jovanka je “htela i činila mnogo da baš sve zna, a bila je u mogućnosti da zna više od nekih pojedinaca iz političkih vrhova. Nastojala je da dozna sve o čemu je predsedniku referisano, otvarala je sporedna vrata i prisluškivala, a po nekim indicijama čak je bila postavila prislušne uređaje”. Ali, oni, po Miškoviću, očigledno nisu bili dovoljni. Jovanka je, kako on kaže, svoga supruga “prisluškivala na uvo”. Odškrinula bi vrata od Titovog kabineta, prislonila glavu na njih i napregnuto pratila šta se unutra događa. U više navrata, kaže general Mišković, Tito je, za vreme razgovora, znao iznenada ustati sa stolice, prići odškrinutim vratima i ljutito ih - zalupiti.

U svedočenju pred partijskom komisijom general Mišković izneo je da je Jovanka Broz “agresivna, egoistična, gruba, da je mogla biti predradnik u rudnicima dijamanata u Junoj Africi, gde se bičem šibaju kopači...” On ističe da je “Predsednik Republike preko njega davao novac svojoj unučadi i molio ga da vodi računa da ona to ne sazna”. Naglašavajući da je Jovanka sebe prikazivala “kao ličnost koja na svojim leđima nosi teret državnih poslova, kojoj treba sve referisati da bi mogla da pomaže predsedniku Republike u vršenju državne politike”, general Mišković se ne libi da, pred komisijom, s tim u vezi, iznese i sledeći “autentični” detalj:

“...Tako je (Jovanka) jednom prilikom generalu Valteru, za vreme posete Indiji, rekla da je ona ta koja sve poslove vodi, on je star i mora mu čak i šlic da zakopčava”.

Kad je partijska komisija saslušala sve koje je imala na spisku, Rato Dugonjić je izveo ovakve zaključke:

- Komisija je došla do saznanja da postoje krupni problemi opšte organizacije Kabineta Predsednika, organizacije obezbeđenja, posebno zdravstvene službe, u koju Jovanka Broz nema poverenja, jer je prisutna stalna sumnja da je sve okrenuto protiv nje. Ustanovljeno je da nije bilo nikakvih prisluškivanja telefona predsednika od strane Službe bezbednosti. U tom smislu potpuno su neargumentovane i nedopustive optužbe Jovanke Broz da su neki ljudi iz ovih službi sovjetski špijuni, hrvatski nacionalisti i slično i da oni ugrožavaju predsednikovu bezbednost. Utvrđeni su, zatim pokušaji spoljnjeg uticaja na rezidenciju od strane određenog kruga ljudi iz JNA, penzionisanih vojnih lica pripadnika Službe bezbednosti i drugih krugova. Ta akcija je bila grupaškog karaktera i vodila se u raznim pravcima. Akcije ove grupe bile su usmerene i prema rezidenciji s ciljem da se putem intriga, izazove uznemirenost predsednika i Jovanke Broz i pokuša stvoriti sumnja u rukovodstvo JNA”.

Svoj izveštaj komisija je dostavila Izvršnom birou Predsedništva CK SKJ. “Slučaj Jovanke Broz” ovaj partijski organ staviće na dnevni red 7. marta 1974. i na njemu će Edvard Kardelj elaborirati svoje, u ovom feljtonu već citirane, teze o izolaciji Jovanke Broz.

Evo šta je tom prilikom rekao general Nikola Ljubičić, tadašnji savezni sekretar za narodnu odbranu (citati su uzeti iz stenograma koji je priredio i publikovao Andrija Čolak):

- Cilj spoljnih uticaja i prodora u rezidenciju je da se onemogući Predsednik Republike u vršenju svojih funkcija - rekao je Ljubičić. - Sa nekim od tih uticaja Jovanka Broz se poistovetila, jer joj je to konveriralo. Na osnovu podataka koje dobija spolja, ona vrši pritisak na predsednika. To njega nervira i sve zajedno dovodi do toga da je organizacija službi u rezidenciji razbijena. Time je oslabljena bezbednost predsednika, za koju sad niko ne može da garantuje. Pa, molim vas, tamo su sada ljudi pred infarktnim stanjem, gledaju da pobegnu iz rezidencije i upravo traže posao na drugoj strani. Meni je ordonans pukovnik Kulić nedavno rekao da ona sumnjiči sve i svakoga i rasteruje ljude, da su sve devojke iz Dvora otpuštene i da sada nema nikog u rezidenciji. Zamislite, nema ko da namesti krevet, da počisti kuću, nema kuvara - stanje je grozno. Ljudi koji tamo rade osećaju da su u odnose u rezidenciji umešani i drugi. Treba videti šta se tamo iza tog brda valja...

Ljubičić je zatim rekao: “Ako bih postavio ma kakvo pitanje, pogotovo o ovim odnosima, i ja bih uskoro došao na indeks kao što je došao Mišković. Ja to ne želim i neću. Takođe, ne mogu da dozvolim da se iko meša u armiju dok sam ja ovde. Primanja pojedinaca iz JNA na razgovor, njene ocene o tome kakvo je stanje u generalskom sastavu - ja to ne mogu dozvoliti, niti mogu da prihvatim. Na to niko ko nije nadležan nema pravo, osim, naravno, najviših državnih i partijskih organa i foruma. Ali, niko ko je izvan tih foruma, ma kako se zvao, nema prava na to. Jer, mislim da je to opasnost i da to može razbiti komandovanje u armiji. Ja u ovakvoj situaciji ne mogu primiti odgovornost za bezbednost druga Tita, jer nemam nikakvog uticaja na bezbednost rezidencije”.

Kad smo, u razgovoru u Ečkoj, zamolili Jovanku Broz da komentariše ove Ljubičićeve tvrdnje, ona je rekla:

- Ljubičić je odigrao zaista vrlo ružnu ulogu. To je jako dvoličan čovek. Njegove mogućnosti su uvek bile ograničene, a uvrteo je sebi u glavu da može naslediti Tita. U stvari, on i Dolanc su se oko Titove stolice najviše jagmili. Ljubičić je mislio da će mu to poći za rukom uz pomoć vojske, a Dolanc je računao na partiju. Ljubičić je špijunirao sve i svakog. Špijunirao je i vrhovnog komandanta. To je vrlo rđav čovek.

o Prema zapisnicima sa tajnih sednica, Ljubičić i Dolanc tvrde da su sve činili da Titu pomognu.

- Videla sam šta rade. To su opasne udvorice. Metanisali su Titu ne da bi mu pomogli, već da bi osvojili što bolju startnu poziciju kad njega više ne bude.

o Jednom ste, kažu, rekli, da su Dolanc i Ljubičić svojim intrigama, ucenama i političkim korupcijama onemogućili Tita da obavlja svoje državne i političke funkcije.

- Da. To je istina. Njih dvojica su glavni krivci ne samo za ono što se meni i Titu desilo, već i za ono što se dogodilo sa ovom zemljom.

o Šta su, konkretno, Ljubičić i Dolanc imali protiv Vas.

- Dolancu je smetalo što sam Srpkinja. On je od toga, prosto, zazirao.

o A Ljubičiću?

- On je znao da sam prozrela njegovu zakulisnu, intrigantsku borbu za vlast. A i dobro mu je bilo poznato da baš ne cenim njegove sposobnosti.

OBILAZAK STRAŽE

Pred partijskom komisijom general Nikola Ljubičić je 26. februara 1974. godine kazao “da mu je Jovanka Broz jednomprilikom govorila o situaciji u Hrvatskoj (maspokret), da je isticala da je situacija teška i da je Milka Planinc dolazila kod Predsednika Republike da spase Miškovića koga hoće da dovede za šefa države Hrvatske, a eliminiše Dragosavca, zatim nastavila da će, ako Mišković dođe na tu funkciju, situacija biti beznadežna, da je pojedince iz rukovodstva Hrvatske optužila za nacionalizam (Jakova Blaževića, na primer)”. Ljubičić je još rekao da je Jovanka “obilazila straže oko rezidencije”, da je od njega tražila da obiđe gardijsku brigadu i “vidi kakva je”. Ljubičić je pred Komisijom zaključio: “Ako će se neko iz JNA žaliti Jovanki Broz, i ona o tome odlučivati - onda nema JNA”.

(SUTRA: Izolacija ili razvod)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner