Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Dačić-Vučićeve vratolomije i kosovska anestezija
Kosovo i Metohija

Dačić-Vučićeve vratolomije i kosovska anestezija

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
sreda, 09. januar 2013.

Od formiranja nove srpske Vlade (popularno poznate kao Dačić-Vučićeva) može se na različitim poljima pratiti jedan karakterističan manir političkog delovanja – odluke i usmerenja koja u najmanju ruku nisu samorazumljiva i koja mogu biti podvrgnuta kritici (a alternativna gledišta pošteno saopštena nosiocima političkog suvereniteta odnosno građanima) prikazuju se kao nešto kao apsolutno determinisano i izvan svake kritike i polemike. Iako sličan manir postoji na različitim poljima političkog delovanja on je najvidljiviji i potencijalno najštetniji kod tzv. kosovske politike. Ovde, gde je svaki pokušaj autonomnog političkog delovanja pažljivo praćen od strane briselskih i vašingtonskih službenika zaduženih za naš slučaj političari koji nastoje da budu podobni da se smeste u poželjne, manje ili više precizno zadate okvire. Kosovska politika Vlade je u većem broju članaka analizirana (Antonić, Vukadinović, Vukadinović, Vukadinović, Vukadinović, Jovanović) tako da neću pokušavati da je detaljno pretresem i kritički preispitam – cilj mi je isključivo da ukažem na politički manir, karakteristične forme ponašanja srpskih vladajućih političara koje se sa nešto manjom jasnoćom mogu pratiti i u drugim segmentima Vladine politike.

U čemu se sve sastoji taj politički manir? Taj manir pre svega podrazumeva retoričko—medijsko žongliranje, korišćenje različitih sredstava kako bi se ključna politička pitanja zaobišla a kada to nije moguće izvesti onda se slojevima udarnih izjava, spinovanja i maštovitih tumačenja marginalizuju. Demagoške izjave, kojima premijer Ivica Dačić tako vešto uspeva da zaobiđe da odgovori na neka sasvim jasna pitanja i da racionalno pristupi problemima države čiji je jedan od ključnih službenika, spadaju u najinteresantnije primere ovakvog ponašanja. Anatomija ovakvih izjava poprilično je jednostavna – auditorijum se nadobudno uverava kako je ličnost koja ih daje i politička opcija kojoj ona pripada od apsolutnog integriteta, potom se situacija prikazuje kao potpuno zaokružena, da bi se onda odgovornost za neprihvatanje te situacije prebacila na neku drugu instituciju. Ponekad se ovome doda i samodemantovanje ili u blažem slučaju relativizacija sopstvenih reči. Iako svi premijerovi istupi povodom Kosova i Metohije ne sadrže sve navedene elemente ili ih sadrže u izmenjenom obliku sličan pristup kosovskoj problematici može se gotovo nepogrešivo pratiti bez izuzetka. Moramo da naglasimo da je Dačić vrlo vešt političar, a i veština javnog nastupa mu je, uz povremene gafove, na prilično visokom nivou – ovo su uostalom i razlozi zbog čega njegov pristup kosovskoj politici nije meta temeljnije kritike. Druga karakteristika političke prakse nove Vlade, koja je najizrazitija na primeru Kosova i Metohije je sklonost srpskih političara da se paternalistički odnose prema građanima. Ovo opasno marginalizovanje političke volje građana, neodvojivo od prvog potpredsednika Vlade i zvezde borbe protiv korupcije Aleksandra Vučića, u najkraćem se može prikazati kroz pristup da će se raditi na dobrobiti građana hteli to oni ili ne. Treća karakteristika je da se efemernim dešavanjima pridaje široko značenje a sve sa ciljem da se izbegne suočavanje sa ključnim državnim problemima – a pitanje Kosova i Metohije je provrazredno državno i nacionalno pitanje. O ovom pristupu pronicljivo je pisao Aleksandar Kostić u članku Mišković za Kosovo. Četvrta karakteristika je sklonost da se postavljanjem lažnih dilema u propovedničkoj formi izbegne svaka ozbiljna diskusija koja je bez obzira koje političke pozicije zauzimali preko potrebna. Poslednja karakteristika Vladinog pristupa političkim problemima je sklonost da se dešavanjima pripiše nekakav determinizam koji stoji daleko iznad dostupnog polja delatnosti srpskih političkih aktera. Ovakvim naglašavanjem determinizma – od toga kako je sve udesila prethodna vladajuća garnitura do apsolutizacije moći i uticaja Evropske unije i međunarodne zajednice (a pritom se isključivo misli na njen zapadni deo) – zapravo se odriče mogućnost bilo kakve autonomne politike.

Odmah po inaugurisanju predsednika Nikolića a još jasnije po formiranju i prvim potezima nove Vlade postalo je jasno da nema otklona u odnosu na ključnu političku doktrinu prethodne Vlade – i Kosovo i EU, u različitim stilizacijama ponavljale su ključne ličnosti političke scene Nikolić, Dačić i Vučić. Ipak, s vremena na vreme izjave evropskih zvaničnika su bile toliko ogoljene da je postalo jasno kako ova retorika u neizmenjenom obliku više ne odgovara novim uslovima. Posvećenost evropskim integracijama se vremenom pokazivalo kao sve bezuslovnije, a deo i Kosovospomenute mantre se sve više relativizovao i razvodnjavao, tako da danas teško da mu je moguće odrediti pravo značenje. Na sve oštrije izjave evropskih zvaničnika u prilog kosovskoj nezavisnosti i srpskom pomirenju sa realnošću na terenu srpski zvaničnici su reagovali uglavnom relativizujući ovakve poruke – evrointegracije čak i po cenu teških ustupaka ni na koji način nisu dovođenje u pitanje. Kada je Đorđe Vukadinović u članku Kosovsko resetovanje ili spin ukazao da je odricanje od politike EU nema alternativu uslov svakog zaokreta usledio je odgovor Nebojše Krstića u kome kaže kako je obmana da ćemo odustajanjem od EU sačuvati Kosovo. U izvesnom smislu Krstić je bio u pravo i njegov stav verovatno odslikava i mišljenje barem nekih od vodećih srpskih političara. Ali i ovakav stav je samo parola bez bilo ikakvog ozbiljnijeg sadržaja – pre svega Srbija se ne može odreći EU jer nije njen član, a pitanje je da li i uz krajnje povlađivanje interesima EU to može da postane u doglednom periodu.  Srbija bi se mogla odreći evropskih integracija ali čak ni to ne bi značilo da će vratiti (ili da neće konačno izgubiti) Kosovo i Metohiju – ali je to svakako preduslov bilo kakve autonomne politike. Oni koji zagovaranju bezalternativnu odanost evropskim integracijama morali bi da naglase da eventualno srpsko priključenje EU je u daleko većoj meri pitanje odluke u samoj Uniji nego što zavisi od srpske posvećenosti. Takođe, morali bi zarad elementarnog političkog poštenja da ukažu da čak ni priključenje EU ne znači eksplozivan ekonomski napredak niti je uslov bez koga je nezamisliv srpski ekonomski napredak. Uskraćivanje informacija javnosti od političara i drugih javnih delatnika stvara takvo stanje gde jedan problem nije moguće racionalno i svestrano sagledati nego se vođenje politike svodi na istrošene parole i takmičenja u demagogiji. Nesumnjivo da evrounijazam srpske političke elite ima uporište u činjenici da bez EU ne bismo mogli da isplaćujemo plate i penzije, da parafraziramo Vučićev vapaj pred Narodnom skupštinom. Ipak, deluje licemerno kritikovanje ekonomske politike ako se sa jednim od njenih vodećih kreatora sedi u Vladi a  ona se vodi na istim osnovama uz vrlo površne promene.

Pored odanosti istrošenoj formuli i Kosovo i EU vodeće ličnosti nove vlade ističu se po pompeznim izjavama kojima se srpskoj javnosti daju poluinformacije i na osnovu njih izvode dalekosežni zaključci koji treba da budu temelj državne politike. Početkom decembra je tako Ivica Dačić dao karakterističnu izjavu koja začudo nije privukla mnogo pažnje: Mi Kosovo imamo u Ustavu. Ustavni sud neka vrati Kosovo u ustavni okvir – jel to moguće – nije.Da je ova izjava potekla od nekog kafanskog bukadžije mogla bi da posluži kao predložak za raspravu za stolom sa kariranim stolnjakom ali kada nju da predsednik republičke Vlade postavlja se pitanje njegove političke kulture i pravne pismenosti ali se postavlja i pitanje kakvo je javno mnjenje koje bez reakcija ovakve izjave prihvata. Najbolje se parafraziranjem ove izjave može ukazati koliko je ona apsurdna: primera radi premijer bi mogao da ukaže da u Ustavu postoji Vlada i da pozove Ustavni sud da formira istu.  Svaki ko sa malo više interesovanja poznaje pravni sistem R. Srbije zna čemu služi ustavni sud – da procenjuje ustavnost različitih akata – i kome pripada izvršna vlast i ko ima odgovornost za njeno obavljanje – to je Vlada Srbije čiji je vickasti Dačić premijer. Dačić ovakvim istupom ne samo da se ogrešio o činjenice već je i omalovažio institucije Republike Srbije. Moglo bi mu se postaviti pitanje zašto sličnu dilemu ne uputi recimo nekoj evropskoj instituciji kada pozivaju na ukidanje srpskih institucija na severu Kosova – zašto ih ne ukinu ako već pozivaju na njihovo ukidanje? Možda se pribojava da će ga poslušati?

Kako bi se kosovska politika učinila još konfuznijom u srpskom javnom diskursu insistira se na razdvajanju interesa i pozicija kosovskih Srba i interesa države Srbije. Bolji život prvih se onda proglašava za krajnji cilj kosovske politike države Srbije (sve u skladu sa realnošću na terenu, razume se). Ali kako je svojevremeno rekao Zoran Đinđić: Čak i da Srbi, što nije moguće, imaju sva prava na Kosovu i Metohiji, time se još pravo Srbije nije ni pomenulo.Ovo zapažanje i dalje zadržava punu aktuelnost – državni interesi Srbije su polje koje ne sme biti povezano sa položajem Srba na Kosovu i Metohiji a čija prava ni u kom slučaju na smeju biti uslovljavana državnopravnim ustupcima Srbije.  Ovakav stav ne proističe samo iz ustavnopravnog poretka Republike Srbije i njene dosadašnje kosovske politike već je i posledica slobodno izražene političke volje Srba na severu Kosova i Metohije održanog 14. i 15. februara 2012. godine na kome je negirana mogućnost prihvatanja kosovskih institucija. Čak je i izrazito prokosovarski orijentisani Dojče vele svojevremeno pisao: „Za sve Srbe na Kosovu može da se kaže da ne žele da imaju ništa sa Prištinom. Tu ništa ne mogu da promene izjave nemačkih političara da je referendum nedemokratska farsa. To možda jeste farsa, ali nedemokratska – nije.“Pokušaji da se pitanje Srba na Kosovu odvoji od pitanja Srbije na Kosovu ne samo da su protivni interesima Srbije nego su i protivni volji samih Srba o čijoj sudbini se odlučuje. Ovakvo način formiranja politike može se prihvatiti samo ako se  prihvatilo načelo jer je to najbolje za građane Srbije, bez obzira da li oni misle da je to tačno, kako pokroviteljski poručuje Vučić. Takva politika isključuje svaku ozbiljnu raspravu, nacionalni konsenzus i određivanje prioriteta u vođenju državne politike – pitanje da li će se u najskorijoj budućnosti u okvirima koje postavlja Vlada uopšte moći da se govori o srpskoj politici prema pitanju Kosova i Metohije. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner