Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Dum, dum – referendum
Kosovo i Metohija

Dum, dum – referendum

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
četvrtak, 26. januar 2012.

Politika je vrlo stara i nadasve jednostavna delatnost čoveka. Starija i od najstarijeg zanata. To je jednačina sa jednom nepoznatom. Postoje: akteri, interes i rezultat politike. Šta god od toga bilo nepoznato, lako se može izračunati. Sve ostalo što naizgled komplikuje politiku su mnogobrojna i raznovrsna zabašuravanja, kako bi se suština što duže održala nevidljivom, za one koji bi želeli da je menjaju. Samo fokusiranjem na suštinu, postižu se i povoljni politički ishodi. Naravno, tome mora prethoditi želja za povoljnim ishodom.

Pre gotovo 14 godina, godinu dana pre strašnog NATO zločina, u beogradskom magazinu Duga, objavio sam tekst pod naslovom „Referendum – dum, dum“. Bilo je to uoči jednog od Miloševićevih referenduma, na kome je narod trebalo da odluči (tj. da opravda poteze političkog vrha), da li treba strana ruka da upravlja Srbijom, ili tako već nekako. Sećam se da je u tom tekstu napisano da će bez obzira na to kakav ishod referenduma bio, strani faktor u vidu nekakve misije biti instaliran. Otišlo se i korak dalje, u anticipaciji događaja. Pretpostavljeno je naime da će nakon aktiviranja stranog faktora, doći do insceniranja napada na neki UNUNUN humanitarni konvoj, što će radikalizovati strano mešanje, do dolaska strane vojske u srce Srbije. Na moju ogromnu žalost, bio sam u pravu. Jedino je povod za intervenciju bio slučaj „Račak“, a ne napad na humanitarni konvoj. Povodi ionako spadaju u gorepomenuto zabašuravanje, a ne u suštinu. Na tom referendumu, narod je rekao svoje, ali se kasniji događaji nisu odvijali po narodnoj volji. Nekoliko meseci nakon referenduma, došla je posmatračka misija OEBS, a zatim i strašnih 78 dana smrti i razaranja.

Iznenadna pojava, barem za nas iznenadna, Viljema Vokera na blokadi administrativnog prelaza Merdare, 22. januara, probudila je neke neprijatne uspomene. Za mlađe čitaoce objašnjenje, koliko da se ne zaboravi: Viljem Voker je američki oficir (špijun, obaveštajac) zadužen za izazivanje nereda u centralnoameričkim državama, a te nesrećne 1998. šef „posmatračke“ misije OEBS, koja se sastojala od 2.000 njegovih kolega iz evropskih država. Amerikanac na čelu evropske misije? Da, baš tako. Šta je tu čudno!? Elem, taj Voker je svoju majstoriju pokazao na Kosovu. Jedno pola godine naoružavajući bande OVK, a onda nakon briljantne vojno-policijske akcije naših snaga, uviđajući da ni dobro noružani ne mogu ništa ozbiljnije uraditi, režira poznati slučaj „Račak“. Uz pomoć finskog patologa Helene Rante (za koju se kasnije ispostavilo da i nije patolog, nego zubar), koja je nakon rata priznala da je po nalogu finskog MIP-a (čitaj, Ahtisari) slagala, jer je stradale OVK borce, predstavila kao masakrirane civile, i tako svečano otvorila Pandorinu kutiju.

Nakon 14 godina od otvaranja pomenute kutije, na severu Kosova se organizuje referendum. To će u stvari biti zasigurno poslednji kako-tako formalizovani vapaj, čiji je cilj buđenje uspavane savesti države. U kakvoj se atmosferi on priprema?

Pojava Viljema Vokera u masi protestanata na Merdaru, okruženog zastavama Republike Albanije (sic!), jeste nedovoljan razlog da naš MIP reaguje, barem nekim demaršom. Zašto se blokada protoka robe odvija pod zastavama strane države? Otkud zastave Albanije u nečemu što pledira da bude država, i to multinacionalna, demokratska, multi-kulti, i iznad svega nezavisna? Znamo odgovor, ali ipak ostaje nejasno kako to da mi preko tog ćutke prelazimo. Pa Velika Albanija se gradi na našem tlu, a ne u Gvineji. Šta Voker tamo traži? Kakve on ima veze sa plazma keksom. Da li je slučajno odabrao tajming?

Neposredno pre toga, visoko pozicionirani američki diplomata Filip Riker je izjavio da će se sever Kosova integrisati u institucije tzv. države Kosovo. U trenutku kad je trebalo da izgovori suštinu: “milom ili silom“, neko mu stao na palac, tako da su mediji preneli samo taj izgovoreni deo njegove izjave.

Neposredno pre ovoga, Titov omladinac, Azem Vlasi izjavljuje da su blokade na Merdaru samo priprema za proleće i akciju usmerenu na sever Kosova. Ako se vratimo malo unazad, sve akcije koje su rađene protiv države Srbije, od 1981. do danas uglavnom su rađene u proleće, zaključno sa NATO zločinom 1999. Na ovu izjavu takođe naše vlasti ostaju neme, iako se radi o ozbiljnoj pretnji, a nem ostaje i EULEKS tužilac, iako ovde ima dovoljno elemenata za pokretanje istrage. Radi se o klasičnom pozivanju na nasilje i podsterkavanje istog.

Ako ova tri momenta sagledamo, videćemo da se nekome strašno žuri. Iskustvo nam govori da imamo posla sa mašinerijom koja ne preza od nasilja, što je nebrojeno puta dokazala, a što očigledno za one koji vode našu naciju još uvek nije dovoljno. Srbi sa Kosova ove pretnje vrlo ozbiljno shvataju, ali se ne plaše.

Sa druge strane, Srbi sa severa Kosova se ne kotiraju visoko kod beogradskog političkog vrha. To je za njih veliki problem, čak bih se i usudio reći, veći problem nego pretnje koje dolaze iz Prištine. U čemu se sastoji taj problem?

Prvo, po oprobanom sistemu kontrole uma, potpuno se zaboravilo na pravi uzrok zaoštravanja stanja na severu Kosova. Vratimo se na početak teksta, pravi uzroci se uvek zabašuravaju. Ne dozvolimo da se to dešava: rapidno pogoršanje stanja na Kosovu je izazavano neuspešnom akcijom šiptarske policije ROSU, 25. i 26. jula 2011. I to znaju i ministar za Kosovo i Metohiju, i Borko Stefanović (kakva god da mu je funkcija) jer su tih dana bili na licu mesta, i ne znam zašto se sada prave „Toše“. Tog 26. jula, EULEKS je stao na šiptarsku stranu, i hrvatskim helikopterima izvršio desant šiptarske policije na prelaze Jarinje i Brnjak, čime je srpski narod sa „severa“ odsekao od matice.

U Beogradu postoji odavno malobrojan ali vrlo glasan blok političara, medija i NVO, koji nanose štetu i državi i narodu na Kosovu. Zabrinjavajuće je sada to što se stavovi naših zvaničnika sve više približavaju stavovima tog bloka. Krenimo redom:

Sever Kosova se iz Beograda napao tezom o kriminalu. Kao, na severu cveta kriminal, pa čim se integriše u kosovske institucije sve će biti rešeno. To je poslužilo kao povod za policijsku akciju EULEKSA i ROSU. Ništa se nije promenilo, osim što je narodu otežan život. Zatim je sve svaljeno na jednu osobu sa severa Kosova, koja je uhapšena, i ništa se nije promenilo. Zatim je nemačka vojska napala narod na Jagnjenici, i ništa se nije promenilo, osim što je to Angeli Merkel poslužilo da se malo poigrava našom EU kandidaturom. I traje tako represija na severu Kosova, ali narod nije poklekao čak ni u ovim hladnim zimskim danima, bez struje, vode, puteva, a organizatori represije to nisu očekivali.

Tri su osnovne teze koje se odapinju iz političkog vrha Srbije. Razmotrimo ih:

Prva: Akcije na severu Kosova su stranački obojene. Čak je Borko Stefanović koji Kosovo i Metohiju po svemu prikazanom smatra svojim privatnim posedom, otišao korak dalje tvrdnjom da iza predstojećeg referenduma stoje političke stranke iz Beograda. Ne kaže koje? Podsetimo; na severu Kosova postoje četiri opštine. U jednoj je na vlasti SNS, u dve DSS, i u četvrtoj DS. Na koga je mislio, ako je išta mislio, nije važno. Istina je jedna, a to je da se narod bori za opstanak, i da ko god da je na vlasti morao bi da se ponaša jednako, pa sve da ga iz Beograda šibaju.

Druga: Referendum na severu Kosova neće ništa dobrog doneti Srbima koji „dole žive“ (taj izraz „dole“ im je omiljen i pokazuje da Kosovo i Metohiju vide samo na karti). Gledajmo stvari sa ove strane: Šta Srbi mogu ovim referendumom izgubiti? Ništa, njihova sloboda kretanja je suspendovana gorepomenutim zaposedanjem administrativnih prelaza, a biće još i više nakon famoznog Borkovog sporazuma sa Prištinom, koga za unutrašnju upotrebu krste raznim eufemizmima, a koji se izvorno zove: IBM (Integrated Border Management – Zajedničko upravljanje granicom). Ako se protivno Ustavu, prave nove granice, one svakako nisu na korist srpskog naroda. Srbi to prepoznaju kao opasnost po svoj opstanak, i zato između ostalog koriste i referendum, kao sredstvo.

Treća: Referendum na severu će loše uticati na Srbe južno od Ibra. Ovde se možemo složiti sa Borkom, jer ovu tezu lansiraju srpski političari južno od Ibra, zaista po nalogu svojih stranačkih (i drugih) centrala u Beogradu. Šta će to referendum na severu lošeg doneti Srbima južno od Ibra, a što već nemaju? Ništa. Da li će Srbima južno od Ibra biti lakše, ako potpadnu pod zdravstveni sistem Kosova? Hoće li im biti lakše ako za medicinske usluge u Srbiji budu morali da plaćaju, kao i drugi stranci? Hoće li im biti lakše ako decu na školovanje umesto u Kosovsku Mitrovicu šalju u Kragujevac, ili ne daj bože u Prištinu? Ne, ne i po sto puta ne! Srbima južno od Ibra nepristajanje na šiptarske institucije na severu, donosi samo dobro.

Pa zbog čega ova nervoza u Beogradu, povodom najavljenog referenduma? Kakav je to motiv koji tera naše političare da se služe, pa možemo slobodno reći i lažima, kako bi Srbi od njega odustali?

Samo održavanje referenduma je poraz vlasti u Beogradu. Taj očajnički potez Srba je znak da u Beogradu ne vide nekoga ko bi se borio za njihova elementarna prava. Za njihov opstanak. Oni u Beogradu vide samo ideologiju, koja će ih žrtvovati zarad EU kandidature. To je opšti utisak. Štaviše, to će biti znak da u vlasti nisu imali sagovornika koji bi razumeo njihove argumente. Nema tu nikakvog strančarenja, kriminala, i sličnih kvaziargumenata. Radi se o opstanku Srba na Kosovu, jer dovoljno smo pismeni da vidimo da tamo gde nema institucija države Srbije, nema više ni Srba.

Da se ne zavaravamo, velika je sila na vratu tih ljudi, da bi se referendumom postiglo Bog zna šta. Štaviše, on sa sobom nosi i rizike, poput forme referendumskog pitanja, koje ne sme uključivati atribute državnosti Kosova. Nije svejedno kakvo pitanje stoji na listiću. Međutim, demokratičnost referenduma kao sredstva ne sme se dovesti u pitanje. Ljudi imaju pravo da kažu šta misle o ukidanju institucija naše države. Ljudi imaju pravo da kažu da ne žele da im deca u školi uče epopeju OVK i ličnost i delo Adema Jašarija. Ljudi imaju pravo da kažu da ne žele da se leče u šiptarskim bolnicama. Ljudi imaju pravo da direktno kažu da žele da žive u svojoj zemlji, kad već političari u njihovo ime to nisu umeli da kažu. Šta će od toga biti, videćemo, ali svakako će se pokazati volja naroda i odnos države prema toj volji

Naravno, kako se bliži dan referenduma, pojačavaće se i pritisci na Srbe da od referenduma odustanu. Ti pritisci Beograda će biti snažni onoliko koliko Brisel bude pritiskao Beograd. Sve je jasno. Beograd ima snažne instrumente za pritisak, počev od elementarnih potreba: struja, voda, putevi, a da ne pominjemo plate i penzije, pa do medijskog drilovanja. Međutim, ne treba se zavaravati i ljude bespotrebno mrcvariti. Srbi neće druge institucije, osim institucija svoje države, pa ma kako bili pritisnuti, jer se radi o golom opstanku, jer...

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner