Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srpski demokratski duh i izgradnja države - nekad i sad
Kuda ide Srbija

Srpski demokratski duh i izgradnja države - nekad i sad

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
ponedeljak, 01. decembar 2014.

Obeležavanje izuzetno značajne stote godišnjice početka Prvog svetskog rata – u najvećoj meri iskazano kroz lični entuzijazam pojedinaca – u isti mah predstavlja i vreme u kojem je potrebno prisetiti se koje su najbitnije odlike tadašnje Srbije. U tom svetlu, posebno su zanimljivi i relevantni zapisi istaknutih zapadnih istoričara u periodu između 1914–1918. koji su praktično bez izuzetka pozitivni i u kojima se skreće pažnja na jedinstvene kvalitete Srbije.

Ono što je jedan narod u to vreme činilo posebnim narodom, po čemu se isticao i postao prepoznatljiv, pre svega bio je srpski egalitarizam. Ili, još preciznije, bila je to živa spona između jednakosti i prave demokratije. Prvo, to znači da – kao primer ostvarenja najboljih filozofskih teorija kakve pronalazimo još kod Žan Žak Rusoa – po zakonu niko nije smeo biti sasvim siromašan, te se vlasništvo koje obezbeđuje život nije moglo otuđiti. Isto tako, niko nije smeo biti ni previše bogat, jer je postojala svest o tome da izražene socijalne nejednakosti direktno utiču na pitanje demokratije. To je smisao zapisa u kojima se ističe da srpski narod ima poseban osećaj za jednakost, i da je ovaj osećaj autentičan, tj. da nije rezultat uticaja sa strane.

Zabeleženo je i da je upravo iz takvog karaktera proisticala težnja za izgradnjom demokratske države, i za demokratskim duhom u celini. Štaviše, Srbija, koja je u to vreme – kako ističu mnogi pravnici - imala najprogresivniji ustav u Evropi, smatrala se više demokratskom od SAD i Velike Britanije. Patriotizam je bio političko osećanje Srba, a obzirom da je društvo bilo uređeno, jedina politika bila je spoljna politika. Pojedini ugledni istoričari čak su istakli da su Srbi nezavisne Srbije bili redak primer čisto demokratskog društva – u kojem niko ne govori o demokratiji jer su svi demokrate. U korenu te demokratije je činjenica da je bogatstvo, pre svega zemlja, bila jednako i pravično raspodeljeno.

Tako je slika Srbije koja je vodila rat za oslobođenje, samostalnost i ujedinjenje upotpunjena iscrtavanjem najbitnijih odlika jednog naroda na početku 20. veka i jedne države koja je po mnogo čemu bila ispred svog vremena. Vrednosti borbe za slobodu i borbe za jednakost i pravdu izrastale su u neraskidivoj celini, baš kao i sinhronizacija politike i etike ili naroda i društva.

Osnovna pitanja koja se, sto godina kasnije, postavljaju nakon ove kratke retrospektive, su sledeća: šta se desilo sa Zapadom, od vremena u kojem je i Vudro Vilson isticao da najveći srpski praznik Vidovdan svi treba da proslave i obeleže, ali i šta se desilo sa Srbijom, koja je ne samo čuvala svest o kosovskoj vertikali kao temelju duhovnog postojanja, već je bila i živi primer prave demokratije kao jednakosti?

Odgovor na oba pitanja tiče se, ponajviše, dve činjenice – sprege nacionalnog i demokratskog elementa i razumevanja da demokratije ne može biti bez ravnopravnosti. Odnosno, vreme u kojem je politika Zapada priznavala državu kao vodeću političku kategoriju koja ima sopstveni suverenitet, i u kojem se nacija prepoznavala kao politički subjekt – bilo je vreme u kojem je postojala politička etika. Savremeni globalizam kao imperijalizam neposredno je suprotan ovim idejama. Iz njega je nastala priča o liberalnoj demokratiji koja nema nijedne dodirne tačke sa pravom demokratijom. Jer, upravo tzv. zapadna „liberalna demokratija“ dovela je ne samo do najvećih socijalnih razlika – simbolički označenih kao razlika između 1% i 99% - već i do uspostavljanja logike neprestanog uvećanja profita za nekolicinu i srazmernog sve većeg siromašenja svih ostalih.

To je, u isti mah, i razlog zbog čega se i u savremenoj Srbiji socijalni i društveni jaz produbljuje, i srednja klasa praktično nestaje. Jer, prihvatajući isti model „liberalne demokratije“ ili, preciznije, nekritički i bezrezervno „uvozeći“ ga sa Zapada, Srbija je pristala na otuđenje od sopstvene istorije i posebnosti. I sasvim u skladu sa naznačenim procesima, što se više odmiče na putu koji se udaljava od, makar delimične, socijalne i društvene jednakosti, sve manje prostora ostaje za demokratiju i za izražavanje volje naroda.

U toj situaciji gubi se smisao slobode i pravde, a država gubi suvernitet. Zato je danas od presudnog značaja da se osećaj za solidarnost – koji, uprkos svemu, još uvek postoji – izdigne na nivo principa, kao i da se obnovi sećanje na činjenicu da su nacionalna politika i demokratska politika jedan isti način izgradnje nove stvarnosti. Ta nova stvarnost bila bi politika istorijskog kontinuiteta Srbije i njenih vertikala.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner