Početna strana > Rubrike > Politički život > Ustavnosudska prevara stoleća (II)
Politički život

Ustavnosudska prevara stoleća (II)

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
sreda, 14. oktobar 2020.

Dakle, sudija Hans Danelius više nego jasno iznosi svoje mišljenje o tome da preambula Ustava BiH ne sadrži (kao što i ne sadrži) bilo kakve pravne odredbe, što je i najvažnije u njegovom izdvojenom mišljenju kada je riječ o preambuli. Jer, takav stav imalo je još četvoro sudija Ustavnog suda BiH (Snežana Savić, Vitomir Popović, Mirko Zovko i Zvonko Miljko) koji su učestvovali u donošenju odluke broj U 5/98 od 30.6. i 1.7.2000. godine, tako da je većinom sudija (5:4) glasano da preambula Ustava BiH ne sadrži (kao što i ne sadrži) pravne norme.

Međutim, i u tome i jeste izražena sva količina kriminalne aktivnosti u vidu zloupotrebe sudijskog položaja, kada se čita obrazloženje te odluke zapaža se da je u njemu prikazano kao da je većina sudija odlučila sasvim suprotno, to jest da preambula Ustava BiH navodno ima pravne norme. Zbog toga se za ovu odluku može sasvim osnovano reći da predstavlja prevaru i podvalu stoljeća, pri čemu treba imati u vidu i to da je ovakva prevara napisana u Kancelariji visokog predstavnika u BiH, što mi je svojevremeno posvjedočila osoba koja je bila službenik te kancelarije, a čije ime iz razumljivih razloga ne mogu otkriti.

Dakle, četvoro sudija koje su ostale u manjini se, uprkos svemu navedenom, nisu nimalo ustručavali da u obrazloženju svoje odluke, čiji tekst slijedi a koji odaje utisak kao da je to stav većine sudija, napišu sledeće (kurziv u citatu je moj):

„26. Budući da svaka odredba ustava entiteta mora biti konzistentna sa Ustavom BiH, uključujući i preambulu ovog ustava, odredbe preambule pružaju pravnu osnovu za preispitivanje svih normativnih akata nižeg reda u odnosu na Ustav BiH dok god pomenuta preambula sadrži ustavne principe...Odredbe preambule onda nisu samo opisne, već im je takođe data moćna normativna snaga, te one predstavljaju valjan standard za sudsku kontrolu.

Kako se može zapaziti iz prethodnog citata, četvoro sudija koje su ostale u manjini sve vrijeme govore na način koji bi neobaviještenog čitaoca trebao da navede na zaključak da su sve sudije Ustavnog suda (ili barem njihova većina) donijele odluku u pogledu pravne prirode preambule Ustava BiH. Ali, to ne odgovara istini i predstavlja falsifikat, jer je pokazano da je sudija Hans Danelius o toj nepravnoj prirodi preambule Ustava BiH sasvim jasno rekao da „ne sadrži nikakvu pravnu normu iz koje slijede specifična prava ili obaveze“, što je stav i još četvoro sudija.

Zašto je važno da se iznova ukazuje na navedeni kriminal koji je u osnovi treće djelimične odluke Ustavnog suda BiH? Samo po sebi se razumije da je to potrebno činiti prije svega kako bi javnost znala da je riječ o zloupotrebi sudijskog položaja, što je kriminal stoljetnih razmjera, nezabilježen u svjetskim razmjerama

Zašto je važno da se iznova ukazuje na navedeni kriminal koji je u osnovi treće djelimične odluke Ustavnog suda BiH? Samo po sebi se razumije da je to potrebno činiti prije svega kako bi javnost znala da je riječ o zloupotrebi sudijskog položaja, što je kriminal stoljetnih razmjera, nezabilježen u svjetskim razmjerama. Ali, pored tog razloga, ukazivanje na ovaj kriminal je potrebno i zbog još dva razloga. Prvo, taj kriminal je u osnovi današnjih ustavnih „rješenja“ koja postoje u Ustavu Republike Srpske, zbog čega se na osnovu te treće djelimične odluke i može potpuno osnovano reći da je njome Ustavni sud BiH pretvoren u neustavnog ustavotvorca. Drugi razlog se ogleda u tome što se Ustavni sud BiH veoma često, sve do danas, poziva upravo na tu odluku kao osnov za brojne druge svoje odluke. U nastavku ću za svaki od ta dva razloga navesti konkretne dokaze.

Prvi razlog. Navedena odluka Ustavnog suda BiH je bila osnov za nešto što nije revizija Ustava Republike Srpske, već predstavlja korjenitu zamjenu njegovih suštinskih odredaba potpuno drugačijim sistemom kako zakonodavne, tako i izvršne vlasti. Ključnu ulogu u tome je, kao i kod donošenja navedene protivustavne odluke Ustavnog suda BiH, imala Kancelarija visokog predstavnika u BiH i tadašnji visoki predstavnik Vofgang Petrič lično. On je odlukom od 11. januara 2001. godine protivpravno nametnuo tzv. ustavne komisije u Republici Srpskoj i Federaciji BiH i imenovao njihove članove.

Navedena odluka Ustavnog suda BiH je bila osnov za nešto što nije revizija Ustava Republike Srpske, već predstavlja korjenitu zamjenu njegovih suštinskih odredaba potpuno drugačijim sistemom kako zakonodavne, tako i izvršne vlasti

Te komisije će, sa procedurama odlučivanja i nadležnostima koje su takođe nametnute od Volfganga Petriča, biti nukleus onoga što se danas u Ustavu Republike Srpske naziva Vijećem naroda Republike Srpske koje je, kako praksa pokazuje, pretvoreno u drugi zakonodavni dom. Takvo nametnuto rješenje je pod pritiskom visokog predstavnika servilno usvojila Narodna skupština Republike Srpske u aprilu 2002. godine. Ali je i takva servilna skupštinska odluka mogla stupiti na snagu tek nakon što ju je Volfgang Petrič odobrio svojom odlukom od 19. aprila 2002. godine. Ovome treba dodati i suštinske promjene sistema izvršne vlasti, jer je nametnuto da Vlada Republike Srpske mora imati određeni broj ministara iz reda Bošnjaka, Hrvata i tzv. ostalih, dok je u Ustavni sud Republike Srpske uvedeno Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa. 

Sve to je učinjeno suprotno Ustavu BiH, jer je članom 9. stav 3. tog ustava propisano da „Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine“. Dakle, iz ove ustavne norme, ali i iz svih drugih normi Ustava BiH, jasno proizlazi da je konstitutivnost naroda tim ustavom propisana samo na nivou zajedničkih institucija BiH (zbog čega je, između ostalog, tim ustavom predviđeno postojanje Doma naroda samo u Parlamentu BiH, a ne i u entitetima), pa zbog toga član 9. stav 3. Ustava BiH i ima sadržaj koji je prethodno citiran.

Drugi razlog. Prethodno citirani dijelovi iz treće djelimične odluke su važni, jer se iz njihovog sadržaja jasno otkriva da Ustavni sud BiH u toj odluci nije tumačio i primjenjivao važeće odredbe Ustava BiH, već je kreirao svoje norme pa je onda te svoje norme, a ne norme Ustava BiH, primjenjivao u konkretnom slučaju. Iako su izrečene poslije ove odluke i za potrebe drugog predmeta, ovo protivustavno ponašanje u Ustavnom sudu BiH najbolje potvrđuju riječi Zlatka Kneževića, sudije tog suda, iznesene u njegovom izdvojenom neslažućem mišljenju od 13. jula 2012. godine, u predmetu broj U 1/11, u kom je sudija Knežević doslovno napisao sledeće (kurziv u citatu je moj):

„Ova vrlo opasna tendencija prema kojoj Ustavni sud, kroz odluke devet sudija, daje sebi za pravo da u isto vrijeme i tumači tekst Ustava i ne samo modelira već u suštini donosi nove odredbe Ustava, stavlja u ozbiljnu sumnju legitimitet predstavnika koji je stečen na Opštim izborima i koji jedini ima pravo na promjene Ustava.“

Citirani tekst je takođe dokaz zloupotrebe položaja sudija u Ustavnom sudu BiH, kojom su sebe pretvorili u ustavotvorca ne samo u tom nego i u brojnim kasnijim predmetima. Ilustracije radi, ovdje ću iznijeti samo jedan iz niza takvih primjera. Samo nekoliko godina poslije, Ustavni sud BiH je 27. februara 2004. godine u predmetu broj U 44/01 donio odluku u kojoj se kaže (kurziv u citatu je moj):

„47. Ustavni sud se, takođe, poziva na svoju treću djelimičnu odluku u predmetu broj U 5/98 u kojoj se ističe da ustavni princip kolektivne ravnopravnosti konstitutivnih naroda, koji proizlazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti...“

Dakle, u prethodnom citatu se poziva na označavanje pomenutih naroda kao konstitutivnih naroda, čime se jasno aludira na preambulu Ustava BiH, a zatim se i u ovom slučaju želi prikazati da je to navodni ustavni princip (tj. ustavna norma) i da je to tako navodno odlučeno trećom djelimičnom odlukom u predmetu broj U 5/98. Time se hoće prikriti da je u predmetu U 5/98 većina sudija (5:4) odlučila sasvim suprotno, tj. da preambula Ustava BiH ne sadrži bilo kakve pravne norme. Stoga u preambuli Ustava BiH nema tih navodnih ustavnih principa koji se na neustavan način žele isfabrikovati i u odluci broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine. Upravo suprotno, jedini ustavni princip koji je o tome sadržan u normativnom dijelu Ustava BiH jesu njegove pravne odredbe o Domu naroda Parlamenta BiH, kojima je propisano da se u tom parlamentarnom domu na nivou BiH obezbjeđuje konstitutivnost naroda (kao brana od majorizacije nad bilo kojim narodom), kao i već pomenuta odredba člana 9. stav 3. Ustava BiH prema kojoj samo funkcioneri imenovani na položaje u institucijama BiH (a ne i u institucijama entiteta) u načelu odražavaju sastav naroda u BiH.

S obzirom na ovakvo neustavno ponašanje Ustavnog suda BiH, što je ne samo to nego je i klasično krivično djelo zloupotrebe službenog položaja od strane pojedinih sudija Ustavnog suda BiH, ne čudi što taj sud contra constitutionem sam sebi daje za pravo da donese svoja i danas važeća Pravila i da u njima (u preambuli Pravila) propiše i ovo:

„...samo Ustavni sud Bosne i Hercegovine može da donosi propise i opšte akte koji se tiču njegovog rada i njegove uloge utvrđene Ustavom Bosne i Hercegovine, budući da su Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine jedini pravni akt kojim se regulišu ova pitanja u vezi sa Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine“.

U Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba kojom bi expresis verbis niti implicitno bilo zabranjeno Parlamentarnoj skupštini BiH da donese zakon kojim se uređuje postupak pred tim sudom i način izbora sudija, niti je ijednom riječju u tom ustavu propisano da samo Ustavni sud BiH može da donosi propise i opšte akte koji se tiču njegove uloge i rada

I ovo je vid zloupotrebe vlasti od strane sudija tog suda, jer u Ustavu BiH ne postoji nijedna odredba kojom bi expresis verbis niti implicitno bilo zabranjeno Parlamentarnoj skupštini BiH da donese zakon kojim se uređuje postupak pred tim sudom i način izbora sudija, niti je ijednom riječju u tom ustavu propisano da samo Ustavni sud BiH može da donosi propise i opšte akte koji se tiču njegove uloge i rada. Ni u komparativnom ustavnom pravu ne nailazi se na ovakvo nešto, što su dale sebi sudije Ustavnog suda BiH na samovoljan način. Jer, primjera radi, ova pitanja se u SAD, Argentini, Kanadi, SR Njemačkoj, Belgiji i Venecueli uređuju zakonom, a u Ruskoj Federaciji se uređuju ustavnim zakonom.

Kada taj sud samovlasno pribavi sebi „pravo“ da donese svoja Pravila u kojima kaže da navodno samo on može da donosi propise koji se tiču njegovog rada i njegove uloge, onda je odatle samo korak do toga da taj sud sebe pretvori i u zakonodavca. 

Učinio je to u već navedenom predmetu broj U 44/01, u kojem je 22. septembra 2004. godine donio odluku koja je postala zakon u Republici Srpskoj, zamijenivši dotadašnje odredbe njenog Zakona o teritorijalnoj organizaciji. Tom odlukom Ustavni sud BiH je, između ostalog, propisao da se naziv „Grad Srpsko Sarajevo“ zamjenjuje nazivom „Grad Istočno Sarajevo“, naziv „Srpsko Novo Sarajevo“ se zamjenjuje nazivom „Lukavica“, naziv „Srpska Ilidža“ se zamjenjuje nazivom „Kasindo“, itd.

Ova odluka je bila zakon u Republici Srpskoj sve do 2009. godine, kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela novi Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, u kom su samo ponovljena pravila iz navedene odluke Ustavnog suda BiH.

Iz prethodnog izlaganja može se u konačnom zaključiti kako su vrijeme i događaji od završetka građanskog rata u BiH do danas obilježeni beskrupuloznim nasiljem, prevarama i zloupotrebama ne samo od strane visokog predstavnika nego i od institucije Ustavnog suda BiH. Tom samovoljom su nametane ustavne i zakonske norme, kojima je radikalno revidirano ustavno uređenje, uz napomenu da ono što je ovdje učinio visoki predstavnik jeste nasilje podržano NATO snagama, dok ono što je učinio Ustavni sud BiH, stvarajući a zatim i sudeći po svojim normama, a ne po normama Ustava BiH, predstavlja prevaru stoljeća.

(Autor je redovni univerzitetski profesor ustavnog prava Univerziteta za poslovni inženjering i menadžment u Banjaluci)

Videti još: Ustavnosudska prevara stoleća (I)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li mislite da će u narednih godinu dana u Srbiji biti održani novi parlamentarni izbori?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner