Početna strana > Prenosimo > Imetak i metak – sudbina novina u Srbiji
Prenosimo

Imetak i metak – sudbina novina u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Vladan Dinić   
subota, 22. maj 2010.
(Svedok, 18.5.2010)
Poštovani čitaoci, ovo što će te pročitati se, verovatno, razlikuje od onoga što ste do sada slušali i čitali i što će te i ubuduće slušati i čitati o medijima u Srbiji.

Sve zbog „male“ činjenice da jedino ja, od svih novinara i urednika u Srbiji, mogu, slobodno i glasno, da kažem ko je, imenom i prezimenom, osnivač i vlasnik novine koju uređujem i vodim – nedeljnika „Svedok“.

To sam, imenom i prezimenom – ja, Vladan Dinić. To „svi znaju“ i, što je najvažnije, to se lako može proveriti i utvrditi, što nije(!) slučaj kod većine (da ne kažem skoro svih) drugih novina.

Čak ni oni koji se ovih dana posebno bore za „srpsku industriju štampanih medija“ ne mogu da vam glasno odgovore - ko je vlasnik listova u kojima oni rade i koje uređuju?!

Ova poražajavuća pitalica dovodi nas do glavnog pitanja - ko su pravi vlasnici medija u Srbiji?

Pitanje je jednostavno, ali odgovor je očito težak. Uz to, većini (vlasnika) i ne odgovara da se o tome piše i govori.

Nedavno sam na ovu temu govorio i na tribini na Fakultetu političkih nauka. Na istoj tribini, pored mene, trebalo je da učestvuju i Dragan Janjić, zamenik urednika „Politike“, Veselin Simonović, urednik „Blica“ i Đoko Kesić, urednik svih izdanja „Presa“. Nećete verovati, a upućeniji se neće iznenaditi, pred stotinak studenata na tribini, iako su prethodno svi potvrdili učešće, pojavili smo se samo Dragan Janjić i moja malenkost. Urednika „Presa“ i „Blica“, koji sada brane srpsku industriju štampe nije bilo. Jedan se, doduše, opravdao, a drugi, koji je čak prvi potvrdio i garantovao dolazak, se nije čak ni javio da ne dolazi...

Moguće da ljudi stvarno nisu mogli da dođu, ali pre će biti da nisu znali odgovor, ako ih neko pita – ko su njihovi vlasnici?

Odavde, sa Kipra ili iz Holandije...

Istina, tu negde je i Švajcarska.

Međutim, čitam, rasprava oko medija se nastavlja. Udružili su se „izdavači najtiražnijih srpskih dnevnih i periodičnih novina“ i upozoravaju vladu da WAZ stvara monopol.

Ma šta kažete?

Jel moguće?

Monopol u srpskim medijima i distribuciji?

Ma, hajde!

Ko bi rekao?

Kada sam u tekstovima i komentarima u „Svedoku“, ali i drugde, o tome govorio i pisao niko nije našao za shodno da reaguje!?

Doduše, moguće da ja to i nisam baš najbolje objasnio, pa su formulaciju „monopol u srpskim medijima“ neki (koji odlučuju o sudbini medija u Srbiji) izgleda shvatili kao da „Svedok“ ima monopol, pošto je, i to ne mogu nikome da osporim, jedini pro-srpski mediji na ovim prostorima, ali i novina u kojoj sve opcije mogu da govore, ako imaju šta da kažu...

Možda je zato, posle svakog mog napisa o stanju u medijima, dolazilo do problema sa „učitavanjem“ izdanja „Svedoka“ po prodajnim lancima, uplatama, kašnjenjima i svakakvim drugim glupostima kojima može da se maltretira neko ko nema zaštitu domaćih biznismena i formalnih centrala na Kipru, Sejšelima ili u Holandiji, kao što je slučaj kod većine (pre)ostalih novina u Srbiji...

Koliko god se nadao – a, verujte, veoma se nadam – toliko i sumnjam da će se ponovnim oživljavanjem afere „Novosti – WAZ“ doći do konačnog odgovora. Kao što ste i sami videli, mesec dana nakon otvaranja afere, kada je Cane optužio Beka i Miškovića da su mu uzeli 50 miliona za „Novosti“, pride „Luku Beograd“, cela priča je nestala iz medija.

Ali, govoreći na tribini FPN o aferi „Novosti – WAZ“, rekao sam studentima da će se, kada određenim krugovima bude trebalo, ponovo pokrenuti ta priča, kao što je slučaj sa svim važnim pitanjima u Srbiji, ali i da bez otvaranja dosijea prodaje „Politike“, nema prave rasprave o stanju u medijima.

U čemu je suština, kada su u pitanju novine!? Po meni, suština je u nezavisnosti i poštovanju pravila igre!

Šta to znači?!

To znači, da možete slobodno da prikupljate informacije, istražujete i objavljujete tekstove, bez toga da vas neko zove i preti ili vam diktira šta i kako da pišete, što je devedesetih sporadično bio slučaj, a danas se radi na sofisticiraniji, rekao bih, perfidniji i podmukliji način.

Ranije su novine bile „ZA“ i „PROTIV“ Miloševića. Tačno se znalo i tačka.

Da bi se znalo to što se, navodno, danas ne zna, neophodno je:

- da u impresumu novine jasno stoji ime i prezime vlasnika novine;

- da se prepusti tržištu da odlučuje (gde su sad liberali u Srbiji?) o novini, a ne tajkunima i raznim domaćim i stranim vladinim/nevladinim organizacijama da sponzorišu novine a da se te iste novine diče samostalnošću i nezavisnošću;

- da se ne manipuliše oglasima, pre svega državnim (javna preduzeća) i da tako političari „stipendiraju“ određene novine;

- da se država ozbiljno posveti rešavanju problema distribucije novina.

Ovo poslednje je, možda, čitaocima koji nisu „u novinama“ malo poznato, ali novine u Srbiji su delom, faktički, u vlasništvu distributerskih kuća koje imaju mnogo kiosaka, poput „Future plus“ koju je držao Cane Subotić, poput „Štampe“ koju je držao Šarić a danas „WAZ“.

Nisam očekivao da će posle 5. oktobra da krene „med i mleko“, ali, verujem da nisam jedini kada to kažem – očekivao sam da posle 5. oktobra ne bude više onih koji su favorizovani i onih koji se namerno sputavaju, barem kada su u pitanju mediji. Pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da je vlast posle 5. oktobra došla na tu poziciju upravo na talasu podrške medija među kojima je bio i „Svedok“, premda su to političari zaboravili (pogotovo dok su bili ili jesu na vlasti).

Nažalost, država i danas ima svoje medije. Glavni političari su upleteni u mnoge medije, državni oglasi i privatni - preko probranih marketinških agencija koje, opet, drže ljudi bliski vlasti – se daju probranim medijima i samo se određeni, opet – probrani mediji, protežiraju na televiziji kao relevantni i ozbiljni, iako to nisu ni po tiražu ni po temama.

Naši političari i biznismeni pod istraživačkim novinarstvom priznaju samo ono gde se mediji dive njihovom liku i delu. Ne trpe kritiku i čim objavite nešto protiv njih oni se, u najboljem slučaju ljute, u najgorem i ne tako retkom – svete.

Kako vam se svete?

Preko (ne)davanja oglasa.

Već se glasno govori – ko ima „Telekom Srbije“ za ogrlašivača, taj se spasio, pošto je „Telekom“ najveći oglašivač. Ali, da biste imali „Telekom“, nije bitno to što je vaš tiraž veći od nekih drugih novina gde idu ogromni Telekomovi oglasi (i pare), već je bitno da ste bliski ljudima koji imaju monopol na oglase u Srbiji.

To nije slučaj samo sa „Telekomom“ već i sa svim državnim oglasima, ali i privatnim, jer oni i privatne oglase upućuju u „svoje medije“ preko svojih marketinških kuća.

Pitanje za milion dolara glasi: kakav je interes države da daje onolike oglase u u jednu dnevnu novinu koja se diči svojom navodnom građanskom provinijencijom (a ume da bude i do desetak strana oglasa) kada ta novina nema nikakav tiraž?!

Jedino je razumljivo da se to čini kako „niko“ ne bi video taj oglas, pa da se nešto prikrije...

U čemu je problem sa distributivnim kućama? U tome što ih drže sumnjivi vlasnici, ali i u tome što ne plaćaju.

Mi iz novina (evo, zaljuljali se i najveći) im ne možemo ništa, a država neće da se uključi, barem da sasluša u čemu i gde je problem i gde su moguća rešenja.

 Jednostavno, distributivne kuće, ali i veliki trgovinski lanci, prodaju naše novine a ne plaćaju ništa za njih. Barem ne onima koji ih ne hvale...

Ako im obustavimo davanje novina – šteta je na novinama jer nema gde da se prodaju.

Ako ih tužimo – oni vas sklone sa kiosaka ili rafova.

Istina, po Zakonu – to ne bi smeli(!), ali dok naša „efikasna“ država i „reformisano pravosuđe“ to utvrde – novina je odavno izgubila i tiraž i čitaoce.

Nezamislivo u Evropi je – a kod nas je to, naravno, najnormalnije slučaj – da vlasnik novina ima svoj distributivni lanac!

Međutim, toga kod nas ima: Nemački „WAZ“, koji je kupio „Politiku“, kupio je i distributivnu kuću „Štampa“ a sad, kako tvrde „najveći“ u novinama, i „Futuru plus“, koja je inače u debelom minusu.

Za prethodnog vlasnika „Štampe“, po drugom osnovu poznatog, Darka Šarića, se u upućenim krugovima govori da je u vreme upravljanja „Štampom“ (ili Futurom, ko će znati?!) pokrenuo list koji se zvao „CODE“, koji je izlazio veoma kratko i za koji niko nije čuo, ali je zato bio na najboljem papiru po potpuno neisplativoj, takozvanoj „damping“ ceni. To nije jedina novina koja je išla po damping ceni. Tu su i druge. Jedna je i dalje na kioscima, „debela“, premazana i prazna, pod idejom čoveka koji je, ubeđen sam, privremeno na slobodi, ali to ga ne sprečava da se i dalje bavi izdavaštvom, ili pranjem love...

Gde je tu bila država da reaguje?

Da ispita ko stoji iza kupaca distributivnih kuća i novina, i kakva im je namera. Mediji nisu bilo koja fabrika ili preduzeće. Mediji su jedna od ključnih poluga slobodnog, demokratskog i kritički nastrojenog društva.

Na pitanja ko je i kako kupovao medije u vlasništvu države – pre svega „Poltiku“, pa sve ostale – trebalo bi da nam odgovore i ministri kulture i informisanja u prošlom vladama, kao i ministri koji su bili na čelu resora za privatizaciju – Aleksandar Vlahović i Predrag Bubalo, kojima je - a obojicu ih poznajem pa mogu da kažem – dobro krenulo posle ministarskog mandata.

Jedan od njih, koga se sećam kako je peglicom dolazio da kupi „sutrašnje novine“, danas predvodi jedan investicioni fond i deli prostorije sa jednim uticajnim biznismenom, ali po novine, uveče, ne dolazi lično – stižu momci u džipovima!

Zbog čega to sve ne valja što se desilo našim medijima?!

Zbog čega je (bilo) opasno što su Cane i Šarić (ako su samo oni?!) ušli u distribuciju?

Zašto i kome smeta da se tačno zna ko je vlasnik kog medija i ko je i kako prodao „Politiku“ (što se, doduše zna, ali je pominjanje toga ovde jeres), da li i koji političari stoje iza nekih novina?

Ne može, jer bi u tom slučaju sve, ipak, bilo drugačije.

Ovako, danas imamo situaciju -da mediji više ne služe da informišu, već sve više da dezinformišu, pa i da reketiraju.

Vesti koje se plasiraju neće biti objavljene onako kako značaj informacija koje sadrže nalaže, već će biti kucane i plasirane onako kako odgovara određenim uticajnim grupama i ljudima.

Takva situacija je opasna za sve novine, a mnogi mediji to ne shvataju.

Ipak, ovakva situacija ponajviše je, trenutno, opasna za one koji nisu zaštićeni, ni u rukama velikih biznismena, političke stranke, Soroš fondacija, NVO...

Svedok“ je potpuno sam. Sa svojim čitaocima. I grca... posrće...

A to znači: bez ičije zaštite, patronata, povoljnih kredita, ogromnih oglasa, poput svih drugih novina.

„Svedok“ je, čast izuzecima, da ne grešim dušu, možda među malobrojnim novinama koje žive isključivo od svojih čitalaca, tj. od prodatog tiraža...

Pošto je „Svedokova“, dakle i moja lična situacija takva, nameće mi se pitanje: šta je trebalo da uradim kada meni, iliti „Svedoku“, „Bega pres“ u Podgorici, „BINA“ u Banjaluci, „Presing“ u Beogradu, „Futura plus“ (sve pobrojane firme su u stečaju), nisu platili prodate novine?

Ko je mene štitio?

Da tužim Caneta Subotića, Tinku Đuranović, Mladena Spasojevića...

Kome?

Onim istima koji su im omogućili da imaju distributivne kuće?!

Ili da povučem novinu sa kiosaka koji imaju odličnu lokaciju i koji pokrivaju veliki deo Srbije?

E, to sam i uradio. Zato i ja, a i čitaoci, trpimo ogromnu štetu.

Sećam se sastanka kod, tada, ministra finansija Mlađana Dinkića, pre uvođenja PDV-a, kada je primio nas 19, što glavnih urednika, što direktora u novinama, i kada je većina bila za „nultu“ stopu PDV-a, osim, „Blica“ i „Novosti“, koji su, sad, u apelu javnosti, valjda prvi put u nečemu složni.

Šta mediji mogu da urade da bi pomogli sebi?

Ništa!

Jer, nema (više) ko. Možda mi se samo čini, ali osim meni, nikome nije stalo da se stvari raščiste na tržištu!

Mnogima to ne odgovara.

Uostalom, zbog čega bi to rešavali kada su „NN vlasnici“ glavnih medija, distributivnih kuća i vlast, i sadašnja i bivša, u dilu?!

Tako oni sami sebi dogovaraju kada će da plate i šta; sami prebijaju dugove preko drugih firmi; dele oglase među sobom; preko svojih banaka obezbeđuju jedni drugima kredite...

Tu dolazimo do sledećeg pitanja – koji su to nezavisni mediji u Srbiji?!

Oni koji se diče svojom građanskom provinijencijom i navodnom kritičnošću i nezavisnošću? A, jedino izlaze zahvaljujući tome što dobijaju pare od sponzorstva iz inostranstva i preko projekata i oglasa koje im namerno daju određeni krugovi u vlasti?!

Kada je „Svedok“ konkurisao za projekat u Ministarstvu kulture, gospođa Lesandrić, pomoćnik ministra kulture za medije, rekla mi je da je projekat odličan! Međutim, kada je objavljen spisak onih koji su dobili projekte, ne bi trebalo biti mnogo pametan da pogodite, koji su to mediji – oni koji i ovako dobijaju novac „sa strane“.

Gospođa Lesandrić, sa kojom sam se dotada čuo skoro svakodnevno, čak i rado družio, ili je promenila mobilni pa mi se ne javlja, ili je zaboravila moj broj. Vlast je, ipak – vlast.

Kada je reč o novinarima medija koji misle da jedini imaju pravo na nezavisno novinarstvo u Srbiji - pa njihovi novinari su napravili svoj monopol u medijima!

Kada god imate političke emisije na TV, unapred znate iz kojih redakcija su novinari pozvani.

Specijalisti opšte prakse.

Samo ih nema na nekom kanalu veš mašina, ili ih ima i tamo, ali veš mašinu rekto uključujem...

Takođe, treba imati na umu da su mnoge novine pokretane sa mnogo većim novcem (tuđim, naravno!) i velikim ambicijama (da se lova propere) uspešno propale. Nažalost, mnogi od tih novinara, koji su dobijali veliku lovu sa strane a na kraju nisu napravili ništa, osim možda za sebe, danas, vidim, predaju po nekim novinarskim školama, kursevima...

Da li vam je sada, dragi čitaoci, jasnije kako stoje stvari u srpskim medijima?!

Sve unared dogovara i propisuje određeni krug ljudi, ma koliko ličilo da su međusobno suprotstavljeni.

Ništa se suštinski nije izmenilo od 2000. godine, kada su mediji u pitanju – samo je gore.

A „Svedok“?

Na sreću sa moralne, ali na žalost sa finansijske strane - nije u toj priči.

Iskreno da vam kažem – ko me šljivi!

Kada se išlo u Budimpeštu devedesetih po pare, nisam hteo da idem, a mnogi, danas „ugledni nezavisni novinari“ – jesu.

Kada su razni, i pre 2000. godine, dolazili da nude novac – i iz inostranstva i ljudi iz režima koji je tada bio na vlasti i oni koji su hteli da dođu na vlast – nisam hteo.

„Svedok“ ni tada, ni danas, ne dobija pare ni od države, niti dobija oglase, niti dobija projekte i sponzorstva iz inostranstva, za razliku od brojnih novina koje se predstavljaju kao lučonoše nezavisnog novinarstva u Srbiji.

Ipak, za razliku od većine u medijima u Srbiji, mogu potpuno slobodno - kao jedini vlasnik novine čije se ime zna - da objavim šta smatram za javnost važno i medijski atraktivno, bez obaziranja šta će ko o tome da misli. Ta činjenica me održava. Još uvek...

Dakle, sam, bez pomoći i donacija i ostvario ono što smatram da je suštinsko za novinarstvo – nezavisnost.

Nažalost, to mi se i obilo o glavu. Kosa, pametna, prva je to shvatila...

Svoj ideal – da budem potpuno samostalan, ili da mislim da jesam - visoko i skupo platio.

Da li će neko to da mi prizna sutradan ili ne, stvarno mi je svejedno.

Pogotovo što, osim mene i Momčila Đorgovića (i Ćuruvije), nijedan novinar nije pokrenuo svoju novinu a da je, kako tako – opstala, ovoliko dugo – 15 godina.

Ali su zato mnogi uzeli velike pare od drugih za pokretanje novina...

Ko se u Srbiji  „mlati idealima“ ili moralom u našem društvu – neka ide u crkvu!

Teško će dobiti poštovanje i imetak.

Metak, možda, daleko bilo...

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner