Početna strana > Prenosimo > "Novinari u civilu"
Prenosimo

"Novinari u civilu"

PDF Štampa El. pošta
Vladan Dinić   
ponedeljak, 04. februar 2013.

(Svedok)

Protivnici i dušebrižnici štampanih medija tvrde: (konačno) dolazi kraj novinama.

Ubiće ih internet?!

Te tvrdnje baziraju na dramatičnim gašenjima brojnih novina širom sveta (SAD, Engleska, Nemačka...) i, čini se, ne skrivaju zlokobnu radost: da će krajem štampane reči (zbog svemoći tzv. “onlajn” medija – internet portala) jednim klikom moći da obrišu ili prebrišu surovu istinu o mnogima, koja ostaje zapisana u novinama, makar prikupljenih u nekim arhivima ili “starom papiru”.

Ubeđen sam da će, čini se – svemoćni internet, upravo gašenjem brojnih štampanih medija, doakati sam sebi.

Kako?

U novinama rade novinari (ili su radili), koje portal majstori danima bezočno prepisuju, a sve brojniji skribomani, obezbeđeni zaštitom “neuhvatljivog pseudonima”, tzv. portal komentatori – komentarišu li, komentarišu.

I ostaju zanavek – bezimeni...

Međutim, tema je druga: novinama neće doakati internet. Jok. Sami sebi skačemo u stomak.

Zapravo ne svi, već pojedinci koji su, zarad interesa svojih privremenih gazdi, odlučili da učine sve što je u njihovoj spisateljskoj (ne)moći da novine pretvore u papir na kojem ponešto piše. Ali to nisu novine, iako se, istina, prodaju na kioscima. Pa tako zagađen (papir), zapravo, ne služi ni da obrišete zadnjicu – iz bojazni da se ne zagadite.

U tome je problem: pojedini urednici, koje njihove gazde za šaku evrića angažuju zarad svog sitnog interesa i opšte štete - da prodaju veru za večeru, da opanjkaju, nagrde, optuže, uhapse i presude - čine sve da normalnim ljudima ogade novine, da im se smuče i da dignu ruke od njih.

Zauvek!

Dakle, internet nije i neće biti problem, već to novo, modernističko novinarstvo u kojem se ne poštuje ništa sveto, već samo glas gazde, ili princip: ubij, zakolji da moj rival ne postoji...

To je osnovni problem štampanih medija, a ne internet.

Srbija će, koliko sutra, preciznije sredinom februara, biti bogatija za još jednu dnevnu novinu!

Bar se nadam da će biti zaista novina, a ne nešto što se prodaje na kiosku, a nisu – novine.

Dakle NAŠE NOVINE – telegraf!

Ne, ove nove novine nemaju veze, bar mi je tako rečeno na “nadležnom mestu”, sa nekadašnjim nedeljnikom koji više ne izlazi - Telegrafom USRED SREDE – Momčila Đorgovića i Slavka Ćurivije...

…Ni sa Dnevnim telegrafom Slavka Ćuruvije, navodno ni sa portalom “Telegraf” Vese Komtrejd Jevrosimovića?

Istina, njegov sadašnji portalski glavni i odgovorni urednik Antonije Kovačević (poznatiji u poslednje vreme kao onaj koji je u emisiji “Ćirilica” kod Milomira Marića na “srećnoj TV” ofirao mog starog znanca DJV – Vučka INFORMERA da je ipak bio zaposlen kod izvesnog Krasnićija!) biće glodur NAŠE NOVINE - telegraf!

A, kad se pokreću dnevne novine, uvek su izbori na pomolu?!

Ili, preciznije, kad god se Demokratska stranka deli, izbori su – sigurni.

Milomir Marić, legenda srpskog tabloidnog TV novinarstva, u nekoliko emisija na “Srećnoj”, iliti BN TV, nevažno je, uspeo je, (ne)namerno, ili da razotkrije “lik i delo” pojedinih glavnih i odgovornih ljudi u medijima koji danas u Srbiji vedre i oblače... Pišu optužnice, hapse, sude bez suda i sudskog veća i – presuđuju...

Najčešće – sebi!

Ali, ko su ti ljudi?

Željko Cvijanović

Jedan od nekadašnjih korifeja bosansko-srpskog medijskog prostora svakako je - Željko Cvijanović.

Uređivao je i gasio, gazdovao i sarađivao u brojnim medijima, mnogim novinarima ostao i ostajao dužan, a danas je šef portala “Novi Standard”.

U nadi da nećemo previše pogrešiti – gde je i šta sve bio, nabrojaćemo neka čeda novinara Željka Cvijanovića, koji bi, sad, čini se, hteo da pretrči u političare, ali mu nekako ne ide baš najbolje. Nedavno se umešao u međ patriotske snage, organizujući veliki skup u Centru “Sava”, od kojeg su mnogi odustali kad su čuli da je on, Cvijanović, organizator i moderator, uz lakonsku opasku: ”Cvijanović, ne hvala.

Dakle, Željko Cvijanović: na tlu Srbije od 2001. - juna 2003. – uređivao je nedeljnik Blic njuz (ugašen). Od oktobra 2003. do marta 2004. bio je dnevnom listu Centar (uvaženi kolumist). Od aprila 2004. do 2006. uređivao je nedeljnik “Evropa” koji je prodao Filipu Cepteru. Ugašen.

Posle kraće pauze, od decembra 2007. do februara 2008. vodio je dnevni list “Sutra”. Ugašen.

Vodio je i štampani nedeljnik “Standard”, koji je takođe ugasio, a onda se se manuo štampanog novinarstva i krenuo u internet novinarstvo.

Pokrenuo je 2008. danas dosta čitani portal “Novi Standard”.

Ali, on, Cvijanović je svojevremeno imao i tu čast da posebno o njemu JUKOM napiše knjigu, za koju su mnogi tvrdili da je delo nekadašnjeg šefa Biroa za komunikacije Vladimira Bebe Popovića.

Svojevremeno smo u “Svedoku” broj 572. od 10. jula 2007. objavili delove te famozne knjige, što i sad, zbog aktuelnosti trenutka položaja pisane reči u Srbiji u skraćenoj verziji – ponavljamo:

Svojevremeno, na koktelu povodom promocije novog lista "Marketing Srbija", iliti "Novo lice Srbije", u predivnom ambijentu vile u kojoj je smeštena Asocijacija privatnih medija, na Senjaku, priđe mi Aleksandar Tijanić i reče:

- Kakav si, bre, ti novinar, kad Beba nije napisao knjigu o tebi!

- Kakvu knjigu?

- Pa, kao o Željku Cvijanoviću!

Pomislio sam da se Saša Tijanić zeza; sećam se da je neka publikacija izašla o Tijaniću, ali baš da izađe knjiga i o Željku Cvijanoviću i "njegovom liku i delu", nisam verovao.

I, kako to u nas obično biva, o knjizi, dotad nevidljivoj, priča pola Beograda, a niko ne zna šta u njoj piše.

Pozovem telefonom Željka Cvijanovića, glavnog junaka Bebine knjige, i upitam ga: Imaš li knjigu, i komentar o knjizi?

- Video sam knjigu, ali sam odlučio da ni reč ne progovorim, da ne dajem nikakve izjave, jer neću Bebi da dižem rep - reče mi Željko Cvijanović.

Kako sam planirao da ipak objavim nešto iz te knjige i o toj knjizi, posle puno peripetija, konačno sam pribavio jedan primerak te Bebine knjige (u stvari, možda i nije njegova), jer on u predgovoru kaže: "Moje ime u svojstvu autora ove publikacije potpisano je samo iz jednog razloga - da bi time sve one koji su omogućili da ona ugleda svetlo dana zaštitio od siledžijstva i eventualne osvete čoveka čija je biografija pred vama".

Kad sam se konačno dočepao knjige, preko svojih kanala bliskih LDP-u, imao sam šta i da vidim.

(...)

"Novinar u civilu"

"Slobodan Milošević, glavni inicijator i koordinator ratova u bivšoj Jugoslaviji, u drugoj polovini devedesetih godina, počinje da se distancira od rukovodstva Republike Srpske. Glavni razlog ovakvog zaokreta bio je lični animozitet bračnog para Milošević-Marković prema dvojcu Karadžić-Mladić. Ovu promenu kursa sledile su i policijske, vojne i paravojne formacije koje su bile pod Miloševićevom kontrolom: MUP, DB, vojska, Arkanove jedinice...Taj sukob Miloševića i Karadžića preneo se i na tajne službe. Zato su i novinari koji su radili za službe u Republici Srpskoj, a koji su došli u Beograd, skoro bez izuzetka bili angažovani od strane zloglasne Službe državne bezbednosti MUP-a Srbije, najpre one Jovice Stanišića, a kasnije one Radomira Markovića. To se naravno odnosilo i na Željka Cvijanovića, jednog od najaktivnijih saradnika Službe državne bezbednosti iz redova novinara. U Beogradu ga je operativno držao detašman Beogradskog centra SDB, a zadatak koji je Cvijanović dobio od njih bilo je praćenje rada ruskih novinara i to konkretno novinara RIA Novosti.

Ipak, u SDB je postojao veliki stepen nepoverenja prema saradniku Cvijanoviću, jer je on dostavljao često nepotpune podatke, a verovalo se da je sve naloge dobijene od SDB dostavljao svojim vezama u Upravi bezbednosti Vojske, koji su pak to davali Rusima. Ovaj odnos dvostrukog denunciranja - i za SDB i za Vojnu službu - kulminirao je pred bombardovanje 1999. Optužujući ga da je pokušao da isprovocira sukob Vojske i SDB, uprava Beogradskog centra ga hapsi u saradnji sa Drugom upravom SDB. Pripadnici SDB tom prilikom su pretukli Cvijanovića. Iako su tada, za vreme Miloševića, novinari dobijali međunarodnu zaštitu ukoliko su bili izloženi bilo kakvom pritisku vlasti, a svaki pokušaj zastrašivanja u medijima je tretiran kao grubi pokušaj kršenja novinarskih sloboda, Cvijanović o incidentu i fizičkom maltretiranju koje je preživeo od pripadnika SDB nije obavestio nikoga. Smatra se da je glavni razlog što je Cvijanović zataškao ovaj slučaj zapravo njegov pokušaj da se ne sazna njegova veza sa najzločinačkijim delom Miloševićevog aparata, ozloglašenom SDB.

Cvijanović tokom 2001, nakon dolaska novog rukovodstva na čelo SDB, zadržava saradničku poziciju, ali se posebno približava savetnicima Vojislava Koštunice, bliskim Vojnoj službi, koji su imali ključnu ulogu u formiranju kabineta. Posebno se zbližava sa savetnikom za bezbednost Radetom Bulatovićem (saradnikom SDB) koji posle ubistva Zorana Đinđića i dolaska na vlast Vojislava Koštunice postaje direktor BIA (nekadašnji SDB). Svoju saradničku ulogu i značaj za SDB Cvijanović učvršćuje tokom 2003. godine kada na mesto zamenika direktora BIA dolazi Goran Živaljević, koji od njega traži medijsku pomoć, a za uzvrat Cvijanović dobija zaštitu i dozvolu da u svojim medijima može da piše i napada koga god želi, osim, naravno svojih neposrednih gazda. Živaljević koristi Cvijanovića da plasira informacije koje odgovaraju interesima BIA, kao što je koristio i druge novinare sa kojima je održavao prijateljske odnose, jer mu je to - između ostalog - bio sektor rada. To ne znači da su te informacije uvek bile lažne, ali su po pravilu bile selektivne. S druge strane, ostali Živaljevićevi novinarski kontakti nisu bili u obavezi, niti pod pritiskom, da ispunjavaju njegove želje; Cvijanović je, iz nekog razloga, bio.

Željko Cvijanović je nastavio aktivno da radi za službu i tokom 2004. i 2005. godine. Na vezi ga je držao operativac Stanković (verovatno mu je veza zamenjena nakon što je njihov odnos na TV B92, javno pomenuo Vladimir Popović). Zanimljivo je da je posle iznošenja svih ovih činjenica na TV Cvijanovićev jedini komentar bio da će tužiti Popovića (Cvijanović nije čak ni demantovao da je saradnik SDB), ali tu tužbu nikad nije podneo, niti je na tu temu ikad više išta rekao. Iako je bio značajan saradnik novog direktora BIA, nekadašnjeg Koštuničinog svetnika Radeta Bulatovića, Cvijanović je zbog umišljenosti o sopstvenom prevelikom značaju dolazio u sukobe i nesporazume i sa novim prvim čovekom BIA. Tako je bio izbrisan s spiska novinara koji dobiju poklone za Novu godinu od BIA (od operativca koji sarađuje sa novinarskom saradničkom vezom) za novu 2005. Razlog je delom bila Cvijanovićeva prevrtljivost i nepouzdanost, ali uzrok treba potražiti u činjenici da su se u međuvremenu pojavili u novinarskim krugovima novi i pouzdaniji miljenici direktora BIA, pre svih novinari NIN-a Slobodan Ikonić i Nikola Vrzić, ali i "vedete" iz redakcija "Kurira", "Pressa", "Novosti", "Politike"...

Osobe bliske novinarsko-udbaškim krugovima i poznavaoci njihovih međusobnih odnosa tvrde da danas postoji i neka vrsta međusobnog animoziteta između Cvijanovića i Bulatovića. Tako, recimo, Cvijanović nije bio pozvan na svečani prijem za novinare koji je tokom oktobra 2006. godine održan u BIA." 

Vladimir Popović, u Beogradu, jun 2007.

Predrag Peca Popović

Jedan od važnijih likova u tabloidizaciji srpskog novinarstva svakako je i Predrag Popović. Od novinara “Sveta” Novosađanina Roberta Čobana (bio je šef dopisništva u Beogradu) Popović je kasnije menjao redakcije i novine “kao ciganin konja”, a od bliskog saradnika Aleksandra Vučića postao pisac knjige protiv njega?!

Dakle, Predrag Popović: od februara 2001. do marta 2002. glavni i odgovorni urednik Ekskluziva (ugašen).

Od marta 2002. uređuje “Nacional” (ugašen), od oktobra 2003. - glodur dnevne novine “Centar”, koji je, navodno, finasirao Bogoljub Karić. Po gašenju “Centra” na redu je dnevna novina “Internacional”, pa onda glavni i odgovoeni dnevnika “Pravda” koji je napustio i postao ljut protivnik Aleksandra Vučića...

Sad, trenutno ne radi u medijima, ili se ne zna, ali se zna da priprema nove knjige.

Ali, i on se, kao uostalom i mnogi drugi, svojevremeno našao na udaru Vladimira Bebe Popovića koji se u magazinu “Status” Slaviše Lekića, koji sporadično izlazi, osvrnuo na lik i delo Predraga Pece Popovića, pod naslovom:

O Lale Sekulić, Mirko Todorović - Todor i Predrag Popović došli su kod Zorana da mu pokažu da su jači od njega

U obimnom intervjuu "Statusu" Vladimir Beba Popović se dotakao i teme koja je mnoge kopkala po Srbiji, zašto je jednog momenta, činilo se (ne)nadano napustio Biro i otišao na ispitivanje...

Vladimir Beba Popović:...Kad sam čuo da su kod Zorana u kabinet ušli Lale Sekulić, Mirko Todorović - Todor i Predrag Popović, tada urednik "Nacionala", novina koje su osnovane da bi što pre sklonile Zorana sa političke scene Srbije. U strahu od tužbe koju je protiv tog urednika Zoran podneo, došli su da nude primirje i povlačenje tužbe. Oni su došli kod Zorana da pokažu kako su moćniji od njega i da mu nude "ruku pomirenja", kao, Popović ga neće više napadati, a ovi tajkuni, Lale i Todor, to će da podmažu. I kad sam to čuo i proverio sa Zoranovom sekretaricom, uzeo sam tašnu, napustio Biro i sutradan otišao na ispitivanje. Fuj! Ej, predsednik Vlade da razgovara s tim protuvama...

S:...Kako se završila ta seansa u kabinetu premijera Đinđića? Da li je istina da je Predrag Popović tražio, i dobio, 50.000 maraka obećavši, zauzvrat, da će obustaviti "paljbu" na račun premijera i Vlade Srbije?

V.B.P: To je bila "zabranjena" tema između nas i ne znam detalje, ali znam da su ova dvojica, Todor i Lale, tu pred Zoranom, obećavali tom đubretu nekakve pare kao pomoć listu, a on je obećavao da će prestati da napada Zorana i molio da Zoran povuče tužbu. Verovatno nikad nije dobio te pare, to je bila samo mala dramska predstava, "ološi za premijera", klasičan "reket".

S: Je li primirje poštovano?

V.B.P: Kakvo primirje sa ološima i bitangama. Pa nastavio je da ga vređa posle pet dana. Kad smo za Novu godinu putovali u Brazil, Nacional je objavio hiljaditu laž o Zoranu, da je na putu u Brazil svratio i spavao kod Karića u Londonu i da se tamo dogovarao o Mobtelu. Zoran je poludeo i u njegovom stilu, sa havanom u ruci, tražio od mene da zovem advokate i da odmah podnesu tužbu! Uputio sam ga na Laleta i Todora...

Vučko, Sveta, Antonije

Dragan J. Vučićević – DJV, danas je zvanično pokretač i gazda opasnog dnevnog tabloida “Informer” koji, uz svemoćni “Kurir” Aleksandra Rodića (Raja je u zavetrini?!) unapred zna sve tajne iz brojnih istraga koje se vode. Dakle preobaveštene novine koja iz svojih izvora(!?) bliskih vrhu vlasti, vrhu tužilaštva, vrhu pravosuđa unapred zna ko će biti obuhvaćen istragom, ko će i kad da bude uhapšen, a ko neće... Istina, većinom – pogađa, ili se redakciji “javlja” k’o Trgovčeviću, recimo... Ali i DJV je u svom višegodišnjem novinarstvu promenio mnogo redakcija, mnogo gazdi i odlučio da, po sopstvenom priznanju, i svojim parama, postane gazda: “Informera”, iliti nesuđenog “Insajdera”.

Medijska biografija ni kratka ni duga, ali – bogata. Uostalom, DJV je u emisiji, ničim izazvan, objašnjavajući da nikad nije čuo za nekakvog Krasnićija, a kamoli radio, pripretio “lažovima” iz dnevnog tabloida od tri slova “Alo”, često skandaloznijeg i od samog “Skandala”, recimo – da će ih na sudu skinuti do gole kože, jer su – lažovi, i da će pare da da u humanitarne svrhe.

Istina, u toj emisiji “Ćirilica” malo ga je “oladio” njegov pajtos Antonije Kovačević utvrdivši da su obojica bili zaposleni kod “izvesnog Krasnićija”, i to u vreme kada su radili u “Kuriru”!? Tada je Vučko nama naivcima objasnio, recimo da automobil koji vozi nije džip, nego povišeni auto (ma šta to značilo), da je skupoceni sat od više hiljada dolara zaradio kao novinar, i da se pored novinarstva bavi i drugim poslovima i da plaća ogroman porez u svojoj opštini.

Svaka čast!

Dakle, DJV: Još 1995., mislim da je bio urednik u litsu “Demokratija” – ugašen. Pa, onda se obreo u “Blicu” u doba kada ga je vodio Manjo Vukotić, mislim da je bio zamenik ili pomoćnik, a onda se obreo 1998. u “Svetu” kao novinar. Već naredne 1999. godine nekoliko brojeva je radio u “Panorami” koja se ugasila pre nego što je – počela. Onda 2003. godine stiže u “Arenu”, da bude urednik, ali očito je nekom važnom zasmetao, pa je od 1. aprila 2003. do decembra 2005. - glodur “Kurira”! E, onda nastaje lom: udarne pesnice “Kurira” Raje Rodića – Đoko Kesić, Sveta Marjanović i on, osnivaju “Pres” (ispostavilo se da ga je finasirao, između ostalih Miroslav Mišković) i te 2005. DJV postaje glavni i odgovorni urednika “Presa”. I suvlasnik sa, valjda, 6 odsto akcija!

Kad je tikva pukla, odlazi iz “Presa” i pokreće “Informer”.

Odvojiti od Vučićevića današnjeg zamenika glavnog urednika “Blica” Svetu Marjanovića, čini se, ne bi bilo ni korektno ni pošteno. Jer i novinarski dosije Marjanovića, nije za potcenjivanje... Gotovo svuda gde se pojavljivao DJV pratio ga je i Sveta Marjanović, mahom kao – zamenik, osim, čini mi se, u “Areni”?!

Razdvojili su se: od septembra 2012. – sad je Sveta zamenik glavnog i odgovornog urednika dnevne novine “Blic”

Nekako, tu negde je svakako i Antonije Kovačević: 1998. novinar u Ćuruvijinom Telegrafu, 1999. novinar u “Svetu”, 2000. urednik tinejdžerskog magazina u “Kolor pres grupi” (ugašen); 2001. - urednik silnih izdanja u “Adria mediji” (sva izdanja ugašena!), 2002. - urednik “Sveta”; 2003. - urednik “Stars rubrike” u “Kuriru” do decembra 2005. Od decembra 2005. do maja 2008. - glodur “Kurira”. Od juna/jula 2008. do februara/marta 2009. glavni urednik u dnevnom listu “Gazeta” (ugašen), od avgusta 2011. - glodur u “Alo”, do fatalnog ručka gazde “Ringijera” iz Švajcarske sa tadašnjim predsednikom Srbije Borisom Tadićem. Od prošle godine i još malo, urednik internet portala “Telegraf” Veselina Jevrosimovića.

* * * * * * * * * *

Da li je ovaj tekst, možda, bar malo, osvetlio sadašnju medijsku scenu Srbije ne znam. Ali, setih se svojevremenog razgovora između mene i Svete Marjanovića u kabinetu ministra Mrkonjića:

“Znaš, Dinjo, za ovakvo novinarstvo kakvo je danas sami ste krivi Vi, stariji, iskusniji novinari. Kad smo ulazili u posao pustili ste nas da radimo šta hoćemo, umesto da ste nas savetovali. Niste! Sad imate to što ste – omogućili. I, to je to”!

Dakle, to je – to.

Samo, setih se stare izreke: pametne ne treba savetovati, a one druge – ne vredi!

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner