Početna strana > Prenosimo > Sandžak: Novi izazovi, pretnje i ucene Srbije
Prenosimo

Sandžak: Novi izazovi, pretnje i ucene Srbije

PDF Štampa El. pošta
Ana Filimonova   
sreda, 01. septembar 2010.

(Fond strateške kulture, 31.8.2010)

Jugozapadni deo Srbije – Raška oblast (Sandžak)[1] postaje žarište veštački raspirivanog nacionalno-religioznog konflikta.

Prema popisu iz 2002. godine u Srbiji živi preko milion građana (14 procenata stanovništva), koji sebe ubrajaju u nacionalne manjine. Prema zakonu iz 2002. godine, nacionalne manjine ostvaruju svoja prava preko Nacionalnih saveta, koji su formirani na osnovu izbornog sistema. Situacija se promenila 2009. godine, kada je vlada Srbije priključenje Republike Evropskoj uniji odredila kao svoj osnovni zadatak. U cilju pospešivanja evrointegracije Srbije, i pod pritiskom Saveza vojvođanskih Mađara, podržanog od strane Budimpešte, donet je novi Zakon o nacionalnim savetima.

Glavna odlika tog novog Zakona svodi se, kao prvo, na mogućnost neposrednog izbora članova Saveta nacionalnih manjina. Izbori na osnovu novog Zakona održani su 6. juna 2010. godine u svih 167 opština Srbije. U spiskove birača uneto je 460 hiljada predstavnika 19 nacionalnih manjina, od kojih je 16 njih direktno biralo svoje predstavnike u Nacionalne savete (Hrvati, Slovenci i Makedonci svoje Nacionalne savete biraju drugačije – na izbornim skupštinama). Osim toga, kao dopuna već postojećim 15 Nacionalnim savetima posle izbora formirana su još četiri.

Drugo, sfera kompetencija Nacionalnih saveta značajno je proširena: oni su dobili otprilike 70 konkretnih ovlašćenja u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Sada Saveti mogu da osnivaju obrazovne i kulturne institucije, sredstva masovnog informisanja; mogu da zahtevaju uvođenje u svojstvu zvaničnog nacionalnog jezika i pismenosti u pojedinim opštinama; mogu da predlažu promene naziva ulica, trgova, gradskih kvartova, da utvrđuju nacionalne simbole i praznike, da učestvuju u izradi zakona koji se odnose na nacionalne manjine, da sarađuju sa međunarodnim i regionalnim organizacijama, državnim organima, organizacijama i institucijama u svojim „rodnim“ državama itd. Ovlašćenja Nacionalnih saveta sada su toliko velika, da parlament Srbije ne može više doneti ni jedan zakon, koji se odnosi na nacionalne manjine, bez njihovog odobrenja.

Treće, Zakon je omogućio uključivanje u proces izbora Saveta političkih partija i organizacija nacionalnih manjina. U rezultatu je politička težina Nacionalnih saveta značajno povećana. Pri tom Saveti aktivno sarađuju sa „svojim“ političkim partijama – pre svega se to odnosi na Mađare i Bošnjake, koji aktivnije od ostalih pokreću teme decentralizacije, regionalizacije i „regionalnog razvoja“.

Na izborima u Nacionalne savete u Sandžaku došlo je do oštrog sukoba između tri politička faktora. Spisak „Bošnjački preporod“ podržala je Sandžačka demokratska stranka Rasima Ljajića, a „Bošnjački spisak za evropski Sandžak“ – Stranka demokratske akcije Sandžaka Sulejmana Ugljanina. Treći spisak, „Bošnjačku kulturnu zajednicu“ – što je principijelno nova pojava na političkoj sceni Srbije – predvodi religiozni lider, muftija Muamer Zukorlić.

Četvrto, polje delatnosti Nacionalnih saveta bogato je proširilo srpsko Ministarstvo za čovekova prava i prava manjina, koje je objavilo i posebnu instrukciju. Činovnici u opštinama obavezali su se da će u spisak birača Nacionalnog saveta uneti svakog ko to želi, pa čak i one čije unošenje u spisak traže druga lica. Pri tom se isključuje bilo kakva provera i prvih, a naročito drugih lica, pa je tako u spiskove birača nacionalnih manjina uključen značajan broj srpskih građana, bez njihovog znanja.

Dakle, Zakon o Nacionalnim savetima 2009. godine stvorio je novi model proširene samouprave nacionalnih manjina u Srbiji. Značajno je povećan društveno-politički značaj izbora u Savete, koji je sada uporediv sa parlamentarnim i predsedničkim izborima. Nacionalne manjine Srbije po zakonu iz 2009. godine dobile su takva prava, kakva, po rečima srpskog predsednika Borisa Tadića, nema niko u Evropi.[2]

U političkoj sferi muslimanskog društva Sandžaka tokom poslednje tri godine dogodile su se značajne promene. Glavne političke stranke u regionu od 2006. godine bile su Sandžačka lista Sulejmana Ugljanina, Sandžačka demokratska stranka Rasima Ljajića i Sandžačka partija Fevzije Murića. Ugljaninova stranka nastupala je sa inicijativom da se Sandžaku da potpuna autonomija i ujedinjenje dva njegova dela, Ljajićeva stranka zalagala se za intenzifikaciju decentralizacije Srbije, dok je Murićeva stranka zahtevala proširenu autonomiju i raspisivanje referenduma o određivanju statusa Sandžaka. Međutim, tokom kasnijih godina te partije su se uglavnom bavile izajamnim konfliktima i svađama.

U međuvremenu, u prvi plan društveno-političkog života Sandžaka došao je sukob između dve islamske organizacije, koje jedna drugoj osporavaju legitimitet - Islamska zajednica Srbije na čelu sa A.Zilkićem i Islamska zajednica u Srbiji, na čelu sa M.Zukorlićem.

Naglasimo prethodno da je suština spora skopčana sa pređašnjom organizacijom Islamske zajednice u SFRJ. Ona je bila jedinstvena na čelu sa reis-ul-ulemom (glavnim muftijom) i centrom u Sarajevu, a istovremeno su postojali i republički centri. Sa raspadom SFRJ i stvaranjem novih država počele su se formirati samostalne islamske zajednice. Zvanični karakter promenama dao je Statut Islamske zajednice SFRJ, usvojen u Skoplju februara 1993. godine. Na njegovoj osnovi su proglašene samostalne islamske zajednice BiH, Makedonije i Crne Gore. Islamske zajednice Hrvatske, Slovenije i Srbije ostale su vezane sa Rijasetom (vrhovna uprava muslimana) u Sarajevu.

Međutim, u februaru 2007. godine srpska muslimanska zajednica je izjavila da istupa iz podređenosti BiH i stvara sopstveni Rijaset Islamske zajednice Srbije, sa centrom u Beogradu. U odgovor na inicijativu Mustafe Cerića, šefa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, u julu 2007. godine u administrativnom centru Sandžaka – Novom Pazaru - održan je kongres ujedinjenja islamskih zajednica Srbije, koje nisu prihvatile duhovnu nezavisnost Beograda. Na kongresu je objavljena podela, a za glavnog muftiju zemlje na tom opozicionom kongresu izabran je M.Zukorlić. On je stao na čelo Islamske zajednice u Srbiji sa izrazitim radikalnim karakterom, i preuzeo na sebe funkciju predstavnika celokupnog muslimanskog stanovništva Sandžaka. Raskolnički kongres je oštro osudio vršilac dužnosti šefa ulema Srbije, Hamdija Jusufspahić. „Centralni organ srpskih muslimana treba da se nalazi unutar zemlje, a ne izvan njenih granica“ – izjavio je njegov pomoćnik Abdulah Numan.[3]

Oponent Zukorlićevog pokreta je umerena struja, koja priznaje organizacione okvire Srbije. Nju zastupa organizacija Islamska zajednica Srbije, na čelu sa reis-ul-ulemom Ademom Zilkićem. Njegove pristalice smatraju, da su bošnjaci Sandžaka umorni od uzajamnih svađa i nesloge, a da pravima muslimana ne preti nikakva druga opasnost, do opasnost od sopstvenih međusobnih konflikata.  

Najveću aktivnost na unutrašnjem i međunarodnom planu ispoljava pokret M.Zukorlića.

Sa ideološkog aspekta, njegova delatnost odlikuje se agresivnom religiozno-nacionalističkom retorikom i nepomirljivom kritikom državnih vlasti Srbije. Osnovu propagande čine teze o tome, da je „u poslednjih sto godina vlast Srbije – opasnost po Bošnjake“, da su „srpski ideolozi od Ilije Garašanina do Dobrice Ćosića stvorili toliko strašnu ideologiju, da ona potpada pod određenje genocida“, da se „većina srpskih režima nalazilo pod uticajem te ideologije“, da su „posledice realizacije te ideologije bili genocid, ubistva, pritisci i izgon Bošnjaka“.[4] Logički nastavak tih teza jeste obraćanje Zukorlića Zapadu zbog kršenja nacionalnih, religioznih prava i prava čoveka u odnosu na muslimane.

Strateški zadatak Zukorlića jeste da se „problem Bošnjaka“ iznese na opštebalkanski nivo, i da se on internacionalizuje. Njegov osnovni saveznik u ideji iznošenja teritorijalnih pretenzija na teritorije, na kojima žive bošnjaci – Raška oblast – jeste sarajevski reis-ul-ulema M.Cerić. Oslonac Zukorlića na vrhovnog poglavara Sarajeva i njegovu ideološku formulu „Bošnjaci s ove i one strane Drine su jedna celina, a Sarajevo – njihov jedini duhovni centar“[5] neophodan je za internacionalizaciju „problema Bošnjaka“.

Zukorlić kao taktička sredstva navodi, kao prvo, transformaciju delatnosti Nacionalnog saveta u pravcu zaokreta od zakonom propisane aktivnosti u oblasti obrazovanja, jezika i kulture ka sferi afirmisanja nacionalnih prava. To će omogućiti da se institucionalizuje sistem, koji formira nacionalni identitet Bošnjaka, pošto su „Bošnjaci“ izgubili i poslednju kap poverenja u sistem Srbije i spasenje svojih prava vide unutar svog sopstvenog sistema delatnosti“. Po svoj prilici, Nacionalni savet za Zukorlića poseduje samo „ograničenu operativnu vrednost“.[6] Ali i sfera kulture ne izmiče njegovoj pažnji, iako u specifičnom maniru. Ovde se fiksira teza o „agresivnoj asimilaciji Bošnjaka, pošto oni nemaju obrazovanje na sopstvenom jeziku“, i polažu nade u Bosnu i Hercegovinu. Pri tom Zukorlić žali što Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, pa prema tome nema ni mehanizme za zaštitu prava Bošnjaka, koji žive u Srbiji.[7]

Drugo, on deklariše neophodnost da se izbori za to da Bošnjaci steknu status konstitutivnog naroda Srbije. U praktičnom smislu, sem svega ostalog, u državnim organima treba da se značajno poveća specifična težina Bošnjaka. Uoči izbora u Nacionalne savete Zukorlić je izjavio, da „u Novom Pazaru živi 85 procenata Bošnjaka, ali ih u policiji radi svega 30 procenata“. Slična situacija je u sistemu pravosuđa, poreske službe, carine i svim drugim institucijama, u kojima Bošnjacima ne pripada odlučujuća uloga“. On je izneo pretenzije i prema pasošima Srbije, gde se „navodi srpsko državljanstvo, a ne državljanstvo Srbije“, što je „za mene lično uvreda“.[8]

Treće, on planira promenu statusa regiona Sandžak tako da bi on trebalo da stekne „kulturno-prosvetnu autonomiju“.[9] Zukorlić je u leto 2009. godine inicirao potpisivanje Deklaracije o kršenju prava Bošnjaka, koja se sadržala od 7 tačaka, a u jednoj od njih je reč o stvaranju jedinstvenog regiona Sandžak, koji objedinjava sve opštine sa bošnjačkom većinom. Zukorlić se oslanjao na opšteevropski proces regionalizacije i kategorički zahtevao da se u Srbiji stvori jedna administrativna jedinica, koja obuhvata opštine Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Novu Varoš, Priboj i Prijepolje. S tim u vezi je Zukorlićeva struja i podržavala napore beogradskih vlasti u regionalizaciji.

Indikativno je da su u rezultatu u prvobitnu varijantu Zakona o regionalnom razvoju unete izmene. Sada je po novom Zakonu u Srbiji umesto predviđenjnih sedam, stvoreno pet statističkih regiona. Nepromenjeni su ostali regioni Vojvodina, Beograd i Kosovo i Metohija. Istočna i Južna Srbija (od Smedereva do Kladova u severnom delu regiona, do Preševa i Bosilegrada na jugu) objedinjeni su u jedan, a Šumadija i Zapadna Srbija u drugi region. U ovaj poslednji uključen je prostor od Bogatića do Tutina i od Despotovca do Brusa, pa su tako zajedno ostali Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš (mada po prvobitnom nacrtu zakona Novi Pazar i Tutin trebalo je da se nađu u Centralnom regionu, a ostale četiri opštine – u Zapadnom regionu).

Dve vodeće sandžačke stranke – Sandžačka demokratska stranka R.Ljajića i Stranka demokratske akcije S.Ugljanina distancirale su se od Deklaracije iz 2009. godine, ocenivši istu kao nepotrebnu, jer unosi zabunu i protivurečnost.

Do zaoštravanja situacije i sukoba između predstavnika dve islamske zajednice Srbije došlo je u maju 2009. godine, a u vezi sa posetom sandžačkim muslimanima šefa Islamske zajednice BiH, M.Cerića. Indikativno je da se njegova poseta vremenski podudarila sa posetom Balkanu potpredsednika SAD DŽ.Bajdena. U toku svoje posete Cerić je izjavio: „Ako neko i može postati faktor stabilnosti u regionu, naročito u Sandžaku, onda je to – Sarajevo. Mi Bošnjaci iz BiH želimo reći Bošnjacima Srbije, da smo mi sa njima i za njih, da oni nisu odbačeni, da smo mi jedan narod, koji živi u dve države, mi – u Bosni, oni – u Srbiji“. Pozicija Cerića nije se promenila od trenutka reorganizacije Islamske zajednice posle raspada SFRJ, kada je on tvrdio, da su „Bošnjaci u Srbiji sastavni deo Bosne i Hercegovine u smislu etničke, nacionalne i religiozne identičnosti“.[10]

Tako je nepomirljiva doktrina M.Cerića dovela do religiozno-političkog raskola u Sandžaku i do rasplamsavanja diskusija u Srbiji o neophodnosti mešanja državne vlasti u „mali rat“, koji u poslednje vreme međusobno vode bošnjački religiozni i politički lideri.


U leto 2010. godine došlo je do promene u odnosu snaga
: Zukorlić je postao treći ključni lider Sandžaka

U leto 2010. godine došlo je do promene u odnosu snaga na političkoj sceni sandžačkih muslimana, na kojoj su dve decenije dominirali Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić. Posle izbora u Nacionalni savet Bošnjaka, na kojima je organizacija M.Zukorlića – Bošnjačka kulturna zajednica – dobila većinu mandata (17 od 35), pobedio je kurs M.Zukorlića. I uporedo sa Ljajićem i Ugljaninom on je postao treći ključni lider Sandžaka.

Na spoljnopolitičkom planu kako M.Zukorlić, tako i njegov duhovni učitelj M.Cerić, pojačano rade na ustoličenju Turske na Balkanu, računajući da će u vezama na liniji „Ankara - Beograd“ Sandžaku pripadati posebno mesto.[11] Indikativno je da je u periodu od 1990. do 1995. godine turski ministar inostranih poslova A.Davutoglu predavao na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala-Lumpuru, koji objedinjuje muslimanske profesore i studente iz celog sveta, među kojima se nalazio i sadašnji reis-ul-ulema BiH, M.Cerić.

Kada je o Turskoj reč, koja uporno i dosledno učvršćuje svoj uticaj na Balkanu, treba govoriti o njenom direktnom mešanju u unutrašnje stvari Srbije. O stepenu njenog uticaja svedoči ultimativni zahtev za donošenje rezolucije o Srebrenici; posredništvo Turske u sređivanju konflikta između ministara vlade Srbije, sanddžačkih lidera R.Ljajića i S.Ugljanina; učešće Ankare u potpisivanju od strane Srbije niza deklaracija, pored ostalog i Istambulske, prema kojoj Srbija garantuje suverenitet i teritorijalnu celovitost BiH i podržava njeno članstvo u NATO; redovni bilateralni susreti državnih rukovodilaca Srbije i Turske.

Ovaj poslednji pravac zavređuje da se posebno naglasi poseta Turskoj R.Ljajića, ministra za rad i socijalnu politiku Srbije, do koga je došlo početkom januara 2010. godine. Srpski ministar rada vodio je pregovore sa turskim ministrom inostranih poslova A.Davutogluom o izgradnji dva autoputa – od Novog Pazara do Sjenice i od Novog Pazara do Tutina. Pri tom bi 85 procenata cene koštanja projekta finansirala turska Eksim-banka; restauracijom i rekonstrukcijom Novog Pazara i razvojem industrijske zone u Tutinu bavila bi se turska agencija „Tika“, a turskim sredstvima trebalo bi da se u Beogradu izgradi Islamski centar, koji će se baviti „više kulturnim, nego religioznim pitanjima“. Takođe je sa Turskom planirana rekonstrukcija vojnog aerodroma u Lađevcima u civilni aerodrom, a cena projekta iznosi 13 miliona evra. Deo sredstava bi bio izdvojen iz budžeta Turske i Srbije.[12] Dakle, paralelno sa povećavanjem turske moći na Balkanu, napori zvaničnog Beograda i određenih političkih snaga Sandžaka, usmereni su u pravcu pretvaranja tog regiona u potpornu bazu Turske u Evropi.

Na primer, predsednik Bošnjačkog nacionalnog veća M.Dudić, koje Beograd smatra nelegitimnim, uoči posete Srbiji premijera Turske R.Erdogana jula 2010. godine obratio mu se otvorenim pismom. Dudić je izrazio uverenje, da je za Bošnjake na Balkanu, pre svega one koji žive u Sandžaku, naročito značajno prisustvo Turske u tom regionu. Naglašavajući značaj turskog traga ostavljenog na Balkanu, Dudić je tvrdio da su Bošnjaci preživeli jedanaest genocida i da su jedini narod na Balkanu i u Evropi, koji nema svoju nacionalnu državu. Bošnjaci se, po njegovim rečima, suočavaju sa „grubim kršenjem ličnih i kolektivnih prava“, sa „diskriminacijom po religioznom i nacionalnom obeležju“. On je optužio vlasti Srbije da sprovode unutrašnju politiku, „koja se razvija po genocidnim planovima u odnosu na Mošnjake i muslimane“, da se „beogradski režim“ iz sve snage trudi da razbije bošnjačke i muslimanske institucije“ i da u celini ispoljava „pravno i političko nasilje“. A dalje je on upozorio na posledice – na destabilizaciju situacije u Sandžaku, koja, tobože, Bošnjacima ne ostavlja nikakvu mogućnost, osim stvaranja paralelnih nacionalnih instituta na putu ka potpunoj političkoj i administrativnoj autonomiji i slobodi. I na kraju je Turskoj ponuđeno da postane „ključni faktor u normalizaciji odnosa između Srbije i muslimanskog sveta“.[13]

Za vreme posete premijera Turske Tajipa Erdogana Srbiji 12. jula 2010. godine on je prisustvovao otvaranju muslimanskog Kulturnog centra u Novom Pazaru i potpisao nekoliko bilateralnih sporazuma u oblasti zajedničke izgradnje.

Uporedo s time, Zukorlić i Cerić kreću se na koloseku politike SAD na Balkanu. Upravo je na inicijativu SAD Srbija uspostavila „dobre odnose“ sa Turskom. A Turskoj su, opet, zacrtani zadaci da koordinira odnose Srbije i Bosne i Hercegovine i da bude „garant stabilnosti u Sandžaku“.[14] Na inicijativu ambasade SAD, zajedno sa nizom drugih zapadnih ambasada i u savezu sa Zukorlićem, formirana je lobistička grupa „Prijatelji Sandžaka“. Mada mešanje spoljnih sila u poslove Sandžaka ne treba da čudi – Međunarodna krizna grupa je još u izveštaju od 8. aprila 2005. godine ukazivala, da „problem Sandžaka zahteva internacionalno razrešenje“.[15]

U novu spiralu zaoštravanje odnosa sa Srbijom ušlo se u julu 2010. godine, a za povod je poslužila odluka Beograda da za formiranje Nacionalnog veća bošnjaka nije dovoljna prosta većina (kao drugim nacionalnim manjinama u Srbiji), već, saglasno novoj preporuci koja je na snazi, prisustvo 2/3 članova (član 3). U odgovor je u srpskoj skupštini formiran Forum bošnjačkih poslanika, a potom i Bošnjačka nacionalni sabor. Uz učešće predstavnika praktično svih organizacija i institucija Bošnjaka, sabor je 14. jula 2010. godine usvojio Deklaraciju, u kojoj je „u skladu sa principima i standardima evropske regionalizacije u procesu decentralizacije i regionalizacije Srbije“ zahtevao da se prizna, da su Bošnjaci državotvorni narod Srbije i da se započnu pregovori sa Beogradom o rešenju konstitucionog statusa Sandžaka. U cilju utvrđivanja izmena statusa Sandžaka sabor je proklamovao, da će formirati Komitet za uspostavljanje Narodnog veća Sandžaka (koje je postojalo u periodu od 1943. do 1945. godine – Prim. F.A). Osim toga, sabor je pozvao sve Bošnjake – u otadžbini i u dijaspori – da izdvoje jedan procenat iz ličnih prihoda za finansiranje projekata od nacionalnog značaja.[16]

Predsednik Srbije Boris Tadić obreo se u složenoj situaciji: s jedne strane, njegov spoljnopolitički kurs ima očigledne naznake zbližavanja sa Turskom, on otvoreno govori o želji da se „skine etiketa vekovnog neprijatelja islama i muslimana“. Sa druge strane, očigledni su destabilizacija i radikalizacija atmosfere u Sandžaku, sa očiglednom prikopčanošću „bošnjačkog pitanja“ za Tursku. I u vreme dok Tadić u „sekularizmu i demokratiji“ vidi jedino sredstvo za zaštitu od radikalnog muslimanskog fundamentalizma, Zukorlić započinje „drugu etapu“ borbe, čiji je cilj u etničkoj konsolidaciji „bošnjačke nacije“, autonomija Sandžaka i sticanje posebnog statusa bošnjačke nacionalne manjine u Srbiji.

Ništa nije manje zaoštren problem za srpske vlasti u Sandžaku i opasnost od pojačavanja terorističke opasnosti od strane vahabita. Vahabitski pokret u Balkanskom regionu postoji kao jedna celina na teritoriji BiH, Sandžaka, Makedonije i KiM.[17] U proleće 2010. godine šef izraelske diplomatije A.Liberman je izjavio, da će Al-Kaida i druge islamske ekstremističke grupe pokušati stvoriti svoje baze na Balkanu. Zatim je usledila informacija od strane arapskih medija o prebacivanju radikalnih islamskih grupa iz BiH u Sandžak. A.Zilkić je istakao, da je to posledica kako razlika u islamskoj zajdnici, tako i delatnosti niza nevladinih organizacija. Radi se o „preselenju“ vahabita u Sandžak – onih koji ne priznaju zakone države, već jedino šarijatsko pravo.

Poslanik iz Bošnjačko-demokratske stranke Sandžaka u Skupštini Srbije Esad DŽudžević ističe, da je radikalizacija situacije u Sandžaku isključivo vezana za delovanje M.Zukorlića, „u čijem su se okruženju pojavili neki bradati momci“. Po njegovom mišljenju, Zukorlić svojom nesposobnošću za dijalogom onemogućava harmonični razvoj Sandžaka, on manipuliše osećanjima vernika i koristi tešku ekonomsku situzaciju (Sandžak je najzaostaliji u ekonomskom pogledu region Srbije, Novi Pazar je centar organizovanog kriminala i ima visok stepen nezaposlenosti, naročito među omladinom) i činjenicu da se u Jugoslaviji centar islamske zajednice nalazio u Sarajevu.

Reis-ul-ulema A.Zilkić takođe ističe, da „nas zakon o crkvama i religioznim zajednicama dovodi u apsolutno jednako stanje sa ostalim religioznim zajednicama. U okvirima Islamske zajednice postoji Fakultet za proučavanje islama, tri medrese, niz dečjih vrtića, država finansira medrese u Novom Pazaru i medrese u Beogradu... plaća stipendije dvadesetorici studenata Islamske zajednice“. On je takođe primetio, da se povoljno tlo za delovanje vahabita u Sandžaku pojavilo u vezi sa neodređenošću stava države, koja se nije odredila koja je islamska zajednica u Sandžaku legitimna.[18]

Lideri vahabitskog pokreta, koji se proširio na Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini, kontrolišu delatnost svojih sledbenika u nemačkojezičkom prostoru (za njih je centar u Austriji). Sarajevo je postalo centar u koji se slivaju doznake za finansiranje vahabita. Kontakti lidera vahabita Austrije i BiH su veoma tesni, a pri tom strane uživaju finansijsku podršku Saudijske Arabije. Ova poslednja je finansirala islamističke grupe u BiH još u periodu rata 1992-1995. godine, i već tada je bio otštimovan kanal za priticanje novčanih sredstava iz Beča preko danas već nepostojeće „Third World Relief Agency” (TWRA). Tada je u BiH ratovalo oko 1000 bojovnika iz arapskih zemalja, a posle rata većina njih je napustila zemlju, ali je deo ostao, sklopivši brak sa ovdašnjim muslimankama, i pomoću sredstava iz Saudijske Arabije, nastavio „misionarsku aktivnost“. U rezultatu se tokom poslednjih godina u sredinama bosanskih muslimana beleži konfrontacija između pristalica tradicionalnog islama i radikalnih ekstremističkih grupa. Borba se, međutim, ne razvija u korist ovih poslednjih, pa je s tim u vezi i prebacivanje centra njihove delatnosti u Sandžak.[19]

Pozicija centralne vlasti izaziva oštro nezadovoljstvo od strane srpskog stanovništva Sandžaka, koje je zabrinuto, pre svega, zbog toga što su organi opštinske i gradske uprave uglavnom koncentrisani u rukama bošnjaka-muslimana. Dolazi do promene lokalnih naziva u onim mestima, u kojima žive Srbi: selo Alulovići je preimenovano u Halulovići, Postenje – u Postojenje, Dojevići – u Dohovići, a selo Crkvine u opštini Tutin, koje je sačuvalo naziv čak u periodu turske okupacije, danas nazivaju Kadiluk.[20] Odvija se proces kupovine zemljišta, u šta pare ulažu muslimanski krugovi. Sem toga, beleže se slučajevi napada na srpsko stanovništvo, otpuštanje s posla Srba i zapošljavanje muslimanskih kadrova. U rezultatu Srbi iz opština Priboj, Prijepolje i Nova Varoš odbijaju da svoje regione priznaju u sastavu „regiona Sandžak“, preteći referendumom i blokadom puteva.

Zaoštravanje situacije dogodilo se i u avgustu 2010. godine. Prema Deklaraciji Bošnjačkog sabora, kako se navodilo, predviđeno je uspostavljanje Narodnog veća Sandžaka (NVS). Program NVS uključuje ujedinjenje u celinu srpskih i crnogorskih „opština istorijskog regiona Sandžak“ i proglašenje autonomije Sandžaka. Predsednik komiteta za uspostavljanje Narodnog veća Sandžaka DŽ.Suljević pokrenuo je „novopazarsku inicijativu“. On je najavio „restauraciju autonomije Sandžaka“ - „vraćanje Sandžaku takozvane partizanske autonomije, koja mu je data u godinama Drugog svetskog rata – u periodu od 1943. do 1945. godine (11). U vreme dok aktuelne vlasti u Srbiji nemaju namere da stavljaju na dnevni red pitanja o statusu Sandžaka, o statusu bošnjačkog naroda, mi smo dužni da uzmemo sudbinu u svoje ruke, izjavio je Suljević. Sandžak, po njegovim rečima, predstavlja kao takav jednu celinu u kulturnom, geografskom, komunikacijskom, etnološkom, ekonomskom i svakom drugom aspektu, to nije ni srpska, ni crnogorska kolonija, Sandžak pripada njegovim građanima.[21]

Posebnu pažnju potrebno je obratiti na naziv Veća: nije reč o organizaciji bošnjačkog naroda, nego o Narodnom veću Sandžaka, to jest, organa koji pretenduje na izražavanje volje svih građana, koji žive na toj teritoriji. NVS se namenjuje funkcija opštenarodnog predstavnika sa više nego ozbiljnim i dalekosežnim zadacima. U svojoj delatnosti ono bi, prema tvrđenju Suljevića, polazilo i poštovalo rezultate referenduma iz 1991. godine – njegovo sprovođenje organizovala je Stranka demokratske akcije Sulejmana Ugljanina, na kome se preko 90 procenata glasalih odredilo za potpunu autonomiju Sandžaka.

Zahtevi za autonomijom Sandžaka prilagođavaju se evropskim standardima i realnostima. U cilju pospešivanja evrointegracije elaborisana je evropska formula autonomije Sandžaka – „u Ujedinjenoj Evropi Sandžak, čiji se jedan deo nalazi u Srbiji, a drugi u Crnoj Gori, imaće status sličan Južnom Tirolu, podeljenom između Italije i Austrije“.[22]

Pristalice Zukorlića nameravaju da se obrate evropskom sudu u Strazburu u vezi sa kršenjem religioznih prava. U tom su cilju, po izjavi portparola Islamske zajednice u Srbiji S.Tandira, angažovane lobističke grupe SAD i Evrope.

Osim toga, javno je izneta namera prisajedinjenja „bivšeg Sandžaka Bosni i Hercegovini pod određenim uslovima“. A pod „određenim uslovima“ podrazumeva se raskol Bosne i Hercegovine, to jest, u slučaju proglašenja nezavisnosti Republike Srpske od BiH, Srbiji direktno preti otcepljenje Sandžaka. I istovremeno je krajem leta 2010. godine u Sandžaku usledilo niz incidenata, pored ostalog – spaljivanje srpske zastave.

Regionalni nacionalno-politički konflikt praktično se razvija uz pomoć državne vlasti, njenom direktnom odustajanju od pokušaja sređivanja pitanja. Na primer, A.Zilkić se tokom tri godine stalno obraćao vlastima sa zahtevom da se likvidira „dvovlašće“ u Sandžaku i ukine nelegitimna Islamska zajednica u Srbiji. „Tri godine, - kaže Zilkić, - mi upozoravamo javnost Srbije na to, da delovanje i reči Zukorlića protivureče veri, religioznim normama i normativnim aktima Islamske zajednice. To je politika sa opasnom retorikom, koja nas vraća u 90-te godine, kada su gorele kuće i ubijani ljudi! Zukorlić je, po rečima Zilkića, uzurpirao pravo da predstavlja interese pola miliona ljudi“.[23] Zahtevi o autonomiji protivureče Ustavu Srbije. Vlast ignoriše činjenice. Na primer, šef Službe bezbednosti armije M.Stojanović navodi takve činjenice, kao što su podrška i finansiranje Zukorlićevog pokreta od strane Sudijske Arabije i stvaranje njegove privatne armije i službe ličnog obezbeđenja, koja je superiornija od predsedničkog.[24]

Vodeći srpski analitičar Đ.Vukadinović ističe, da je greška vlasti u odnosu prema Zukorliću načinjena još 2002. godine, kada je on, „mimo važećih pravila i procedura postao šef univerziteta, koji je poslužio za dalju radikalizaciju, a Zukorlić je lično dobio priznanje ne samo kao dominirajući duhovni, nego i svetovni, čak kulturni lider u Sandžaku“.[25]

Sam Zukorlić upozorava na pojednostavljeno tumačenje događaja u Sandžaku po formuli „postoji tamo jedan muftija sa nekolicinom fundamentalista, koga treba ograničiti i smiriti, a inače je sve u redu“. On izjavljuje da „zvanični Beograd treba da bude načisto s time, da je Sandžak temeljni kamen, kamen spoticanja Srbije“.[26]

Dakle, do druge polovine 2010. godine u Srbiji se oformio radikalni religiozno-politički pokret, koji je postavio zadatak da dezintegriše, a u konačnom rezultatu, promeni postojeće stanje u regionu Raška oblast (Sandžak). Treba imati na umu i iskustvo etno-konfesionalnog rata na teritoriji Bosne i Hercegovine, u toku koga su se upravo „Sandžaklije“ pokazale kao nejnepomirljiviji ekstremisti.

Mobilizacija islamskog fundamentalizma i radikalizacija islama u Srbiji – krajnje su opasne pojave ne samo za samu Srbiju, nego i za čitavu Evropu.


[1] Sandžak (Novopazarski sandžak, Raška oblast) je istorijska oblast na granici Srbije i Crne Gore. Ovde je – u regionu sa istorijskim srpskim nazivom Raška – sredinom X veka nastala prva Srpska država, koja je sredinom XII veka zauzimala lidersku poziciju na Balkanu za vreme vladavine Stefana Nemanjića. U vreme Osmanlijske imperije, u čiji je sastav Srpska država ušla krajem XIV veka, Novopazarski sandžak bio je jedan od sedam administrativnih regiona (na turskom - Sandžak). Po odluci Berlinskog kongresa 1878. godine taj region je predat pod kontrolu Austro-Ugarske, a u periodu od 1908. do 1913. godine ponovo se nalazi u sastavu Osmanlijske imperije. Po okončanju Balkanskih ratova 1912-1913. godine Novopazarski sandžak je oslobođen od turske vlasti i podeljen između Srbije i Crne Gore. U Sandžak ulazi šest srpskih opština (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Priboj, i Prijepolje), i šest crnogorskih (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Andrijevica, Plav i Rožaje). Bošnjaci (muslimani Bosne i Hercegovine, koji su za vreme Tita dobili nacionalni identitet i kasnije preimenovani u Bošnjake) čine većinu u tri istočne opštine Sandžaka Srbije (Novi Pazar, Tutin i Sjenica) i u dve istočne opštine Sandžaka Crne Gore (Plav i Rožaje). Danas je Sandžak preimenovan i u zvaničnim dokumentima Srbije vodi se pod svojim istorijskim imenom – Raška oblast.

[2] Đorđević M. Nacionalni saveti – problem umesto rešenja, http://www.nspm.rs/politicki-zivot/nacionalni-saveti-problem-umesto-resenja.html 16. avgust 2010.

[7] isto

[8] isto

[15] Can Karpat Sandzak - Last Chance of the Serbian Statehood. 30.05.2006 // http://www.axisglobe.com/article.asp?article=888

[21] Po uzoru na Antifašističko veće narodnog oslobođenja Sandžaka.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner