Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Ubijanje demokratije
Srbija i NATO

Ubijanje demokratije

PDF Štampa El. pošta
Bogdana Koljević   
sreda, 02. septembar 2009.
U zaključcima sa Samita NATO-a iz aprila 2009. godine podržava se opredeljenje srpske Vlade da Srbija postane članica NATO-a, a posle posete američkog potpredsednika DŽozefa Bajdena, deo aktuelne vlasti u medijima sve više podstiče kampanju za uključenje Srbije u NATO. Kako tumačite takvo opredeljenje dela Vlade?

 Koljević: Takvo opredeljene dela Vlade Republike Srbije je očekivano i ono za srpsku javnost, zapravo, nije nikakva naročita novost. Reč je o istim političkim i društvenim akterima, dakle, delu Vlade RS-e, brojnim NVO i konkretnim političkim strankama ili delovima stranaka, koje već godinama tiho ili sasvim otvoreno zagovaraju evroatlanske integracije kao ideju legitimizacije politike sile u Srbiji. U poslednjoj deceniji savremena Zapadna politika sile, konkretno ali i simbolički, kroz niz slučaja tzv. „humanitarnih vojnih intervencija”, svoj najupečatljivi i paradigmatični izraz ima u NATO savezu. Stoga je sasvim prirodna činjenica da se ubedljiva većina građana Srbije opredeljuje i izjašnjava protiv ulaska Srbije u NATO.

Imajući u vidu skoriju istoriju odnosa NATO-a i Srbije, kao i činjenicu da je Narodna skupština Srbije usvojila rezoluciju kojom proglašava vojnu neutralnost zemlje, ko bi po Vašem mišljenju trebalo da odlučuje o procesu priključivanja Srbije NATO-u: Vlada Srbije, Skupština Srbije ili građani Srbije na referendumu, i da li može biti legitimna odluka koju ne bi doneo narod na refrendumu?

Koljević: Rezolucija Narodne skupštine Republike Srbije je obavezujuća. Srbija je vojno neutralna država. Svaki pokušaj dovođenja u pitanje ove Rezolucije morao bi da poštuje volju naroda, što podrazumeva referendum. Jedino i isključivo slobodno izjašnjavanje građana Srbije na referendumu imalo bi demokratski legitimitet. U tom smislu, u onoj meri u kojoj Srbija pretenduje da bude savremena demokratska država, nijednu važnu odluku ne može doneti a da se narod ne pita o tome. To je čak minimum demokratije, donja granica temeljnih principa demokratije. Pozitivni i konstruktivni aspekti demokratije, s druge strane, podrazumevali bi i mnogo više - javne debate i skupove, kao i različite mogućnosti da se glas naroda čuje i o drugim, daleko manje presudnim i prelomnim istorijskim odlukama i pitanjima. To je onaj isti smisao u kojem, recimo, Jirgen Habermas insistira da ni savremena Evropa nije demokratska.

Zagovornici priključivanja Srbije NATO-u u prilog svog opredeljenja navode da bi članstvo u NATO-u imalo i ogromnu ekonomsku korist po Srbiju. S druge strane, po NATO-standardima izdvajanja za vojsku iz nacionalnog budžeta bi morala značajno da se uvećaju. Kako Vi tumačite ekonomske efekte mogućeg uključivanja Srbije u NATO?

Koljević: Sasvim je izvesno da bi izdvajanja za vojsku iz nacionalnog budžeta morala bitno da se uvećaju. Samim tim, teško je sagledati aspekt u kojem bi se moglo govoriti o ekonomskoj dobiti za Srbiju uključivanjem u NATO savez. Detaljnu procenu ekonomskih posledica mogu izneti ekonomski stručnjaci. Nesumnjivo je, takođe, da bi izrada ove studije bila jedna od nezaobilaznih stvari. Izostanak javne, stručne, naučne i šire diskusije na tu temu deo je, međutim, istog procesa u kojem se objektivan i nepristrasan dijalog zamenjuje radikalnom medijskom propagandom i manipulacijom.

Priključenje NATO-u stvorilo bi obavezu Srbiji da se dodatno vojno angažuje u kriznim regionima širom sveta. Uzevši u obzir obaveze koje bi stvorilo pristupanje NATO-u i bezbednosne pretnje sa kojima se Srbija suočava, da li bi članstvo Srbije u NATO-u povećalo bezbednost Srbije?

Koljević: Osnovna stvar je, dakle, da bi se obaveze Srbije - i to obaveze koje podrazumevaju slanje srpskih vojnika na ratna i potencijalno borbena žarišta širom sveta - mnogo uvećale. Ali stvar čak nije samo u tome da bi se Srbija time otvoreno, najneposrednije i najdirektnije stavila na stranu i učestvovala u dejstvima čiji politički i moralni karakter je najčešće krajnje sumnjiv, već da bi se, na taj način, što i jeste glavni cilj svih zagovornika pristupanja Srbije NATO paktu, Srbija okrenula protiv Ruske Federacije, svog najvećeg strateškog saveznika i prijatelja, države sa kojom Srbija nema nijedno otvoreno pitanje. Ironično je da bismo trebali biti bezbedniji uz one koji su u najnovijoj srpskoj istoriji ugrozili našu bezbednost.

Stvar čak nije samo u tome da bi se Srbija time otvoreno, najneposrednije i najdirektnije stavila na stranu i učestvovala u dejstvima čiji politički i moralni karakter je najčešće krajnje sumnjiv, već da bi se, na taj način, što i jeste glavni cilj svih zagovornika pristupanja Srbije NATO paktu, Srbija okrenula protiv Ruske Federacije, svog najvećeg strateškog saveznika i prijatelja.

Zagovornici uključivanja Srbije u NATO često navode da bi članstvo u NATO-u povećalo sveukupne pa i demokratske potencijale Srbije. Kako tumačite ovakvo povezivanje članstva u jednoj vojnoj organizaciji sa razvojem demokratskih potencijala društva i koje bi po Vašem mišljenju bile druge štete ili koristi od članstva, odnosno odbijanja članstva u NATO-u?

Koljević: To je najbesmisleniji argument. On je, naime, potpuno neodrživ u celini ili u detaljima, u teoriji ili u praksi. Svako i malo obrazovan ili elementarno pismen, zna da „demokratija” i „sila” stoje na opozitnim stranama političkog spektruma i da se međusobno isključuju. Gde ima demokratije, tu nema sile i obratno. Mislim da će poslednje decenije XX veka, kao i početak XXI-og, u istoriji ostati upamćene kao jedinstven i neviđen pokušaj, pre svega, SAD-a, a zatim i dela EU-e, da se legitimiše i funkcionalizuje kao politički mejnstrim contradictio in adjecto i živa protivurečnost u liku „demokratije sile”. To je pitanje i Kosova i Metohije u Srbiji, i načina na koji se pokušala podmetnuti nelegalna i nelegitimna nezavisnost južne srpske pokrajine.

U kampanji za priključenje Srbije NATO-u navodi se i to da je Srbija, odnosno SFRJ, tajnim sporazumom Josipa Broza već bila vezana za ovu vojnu organizaciju i da pristupanje NATO-u, navodno, predstavlja kontinuitet u vojno-bezbednosnoj politici Srbije. Kako gledate na ovo pozivanje na «logiku tajnih sporazuma» i da li ono predstavlja opasnost po demokratski poredak u Srbiji?

Koljević: Svako pozivanje na „logiku tajnih sporazuma” u politički samosvesnoj demokratskoj državi potpuno je neprihvatljivo. Ono je direktna opasnost za demokratski poredak u Srbiji. Ali u ovom slučaju, prizivanje takvog kvazi-argumenta, takođe, svedoči o nedostatku bilo kakvih argumenata, s jedne strane, kao što i upućuje na važnu činjenicu da sadašnji politički akteri evroatlanske orijentacije žele afirmisati - ili radije, nanovo konstituisati - svoju vezu sa Brozovim nasleđem.

Da li u vojno-bezbednosnoj oblasti za Srbiju postoji realna i izvodljiva alternativa NATO-u i kako u tom svetlu gledate na vojnu neutralnost Srbije?

Koljević: Alternativa je upravo ono što sadašnja i savremena Srbija jeste - tj. vojno-neutralna država. Sa tom idejom i usvajanjem takve Rezolucije Srbija je čak prednjačila vremenu. Unilateralizam SAD-a se raspao. Rastuća globalna multipolarnost, pregrupisavanje pokreta i snaga na svetskoj političkoj sceni, pojava i snaženje BRIK-a, samosvesna i odlučna Rusija, nedefinisanost i delimična strateška konfuzija među pojedinim državama-članicama NATO-a, samo su neki od najnovijih fenomena koji će, u godinama koje dolaze, uveliko promeniti političke odnose u svetu.

http://www.slobodanjovanovic.org/2009/09/01/bogdana-koljevic-o-srbiji-i-nato-ubijanje-demokratije/

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner