Dve od tri etničke grupe u zemlji, Srbi i Hrvati, ne žele da budu deo od zapada dizajniranog čudovišta nalik Frankenštajnu. Pošto oni čine više od polovine stanovništva zemlje, izgledi za održivost BiH jesu, i ostaće, žalosni.

RS nije ništa ustupila i njoj je faktički priznato pravo da se bavi svim pitanjima vezanim za Dejtonski sporazum. Za neko buduće vreme je mnogo bitno da je RS zadržala pravo na referendum.

Iako je, sa stanovišta realnih srpskih interesa, čitava saga o referendumu u RS čak suviše benigna, mora se primjetiti da su Incko, Lajčak i njihovi poslodavci zaista blizu istine. Jer, “crvena linija” još nije pređena, ali bi to moglo da bude ostvareno.

Nakon što je prethodno ukinuo odluku CIK-a, Valentin Incko je izjavio da nema ništa protiv da Hrvati formiraju zajednicu kantona sa nacionalnom većinom. Pretpostaviti je zato da bi u isto vrijeme stao na obje strane u hrvatsko-bošnjačkom sporu.

Srbi i Hrvati još jednom pokušavaju urazumiti politiku koja vuče nit od Islamske deklaracije Izetbegovića, preko Silajdžića, do kvazisocijaldemokrate Zlatka Lagumdžije.

Raspoloženje običnih smrtnika u Republici Srpskoj slično je pozicioniranju njihovih političkih predstavnika. Čak bi se moglo sa velikom dozom vjerovatnoće tvrditi da građani RS imaju još odbojniji gard od entitetskih parlamentaraca.

Doskorašnji visokopozicionirani službenik Sipe Bajro Kulovac svakako je najpoznatiji istražilac teških zločina u BiH kojeg su zaštićeni svedoci optuživali da ih je ucenjivao ili da im je pretio.

Političari u ovom slučaju, za promenu, samo savesno vrše svoju dužnost. Oni građanima stavljaju na raspolaganje mehanizam koji je sinonim za demokratski proces da iskažu svoje mišljenje po jednom pitanju koje im je veoma bitno.

Klasičan primjer „govora mržnje“, nažalost „samo i samo“ mržnje, možemo svakodnevno da čujemo u sarajevskim medijima i elektronskim i štampanim. Od 1995. godine do danas nije održano ni jedno suđenje za krivično djelo govor mržnje.