Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Stanje u srebreničkom kraju i diskriminacija prema Srbima
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Stanje u srebreničkom kraju i diskriminacija prema Srbima

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 14. maj 2010.

Mirni protest stanovnika Skelana, opština Srebrenica, pre neki dan protiv sistematskog zapostavljanja njihovog kraja od strane opštine odražava svu meru opravdanog gneva i očaja tamošnjeg srpskog stanovništva.[1] Nevladina organizacija Istorijski Projekat Srebrenica već duže vremena prati situaciju u tom kraju i teško stanje srpskog naroda u njemu. Ovo su naša saznanja i zaključci. U nešto prilagođenom obliku, naša NVO je ovaj elaborat sa prilozima dostavila poslaničkim grupama u Evropskom parlamentu u Briselu i odborima koji se bave problematikom Zapadnog Balkana.

A. Opšta razmatranja

1.     Srebrenica je područje od posebnog interesa za Republiku Srpsku. Ona, pre svega, u svetlu ratne propagande i konstrukcija koje su na njenom temelju nastale ima važan simbolički značaj koji često služi kao povod za osporavanje legitimiteta Republike. Zatim, a to je činjenica kojoj se ne posvećuje dovoljna pažnja i koja se lako gubi iz vida, mada su na tom području obe zajednice stradale, koristeći povoljnu okolnost da je predmet intenzivne pažnje domaćih i međunarodnih faktora, bošnjačka zajednica se uglavnom uspešno oporavila, dok sa srpskom to uopšte nije bilo slučaj. Zapostavljena u posleratnom periodu kao žrtva masovnog ljudskog i materijalnog stradanja, srpska zajednica nikada opet nije stala na svoje noge, ni u političkom, ni u materijalnom, ni u društvenom pogledu. Dok bošnjačka strana pokazuje ne samo znake fizičke revitalizacije već i upornog nastojanja da potvrdi i proširi svoje prisustvo, srpska strana – tavori.

2.      Za ovu situaciju sigurno je da su odgovorni određeni politički faktori, čija uloga nije predmet našeg razmatranja. Mi želimo da prikažemo činjenicu i praktične posledice neravnopravnog položaja dveju zajednica vis-à-vis posleratne obnove i mogućnosti za održiv opstanak.

3.     Osnovna teza, od koje se polazi, je sledeće: Srebrenica se nalazi na teritoriji Republike Srpske. U njoj se moraju primenjivati i poštovati zakoni i propisi Republike Srpske. Srpsko stanovništvo u Srebrenici mora imati ravnopravan pristup svim pogodnostima koje stoje na raspolaganju svim građanima. To kao minimum znači: (1) ravnopravno učešće u političkom sistemu u opštini; (2) delotvorno prisustvo u svim planovima koji se razrađuju sa ciljem poboljšanja privrednog i društvenog statusa opšte zajednice i njenih sastavnih delova; i (3) ravnopravan dostup sredstvima za obnovu i razvoj, što je neophodan preduslov za održivi opstanak, deceniju i po posle završetka rata.

B. Relativni materijalni položaj

1.     Materijalni položaj podrazumeva sve osnovne faktore koji utiču na sposobnost jedne zajednice da opstane i da se razvija: ljudske, društvene, ekonomske, političke i kulturne, da pomenemo samo one glavne. Kada se na ovakav način upoređuje položaj dveju zajednica koje žive jedna pored druge, važno je obratiti pažnju ne samo na trenutno činjeničko stanje, već i na dinamiku kretanja bitnih pokazatelja.

2.     Stanje je veoma nepovoljno po srpsku zajednicu u srebreničkom regionu posmatrano iz oba ugla.

3.     Obratićemo posebnu pažnju na dva aspekta: ekonomski razvoj sa stanovišta održivosti zajednice na srebreničkom prostoru i rekonstrukcija materijalnih resursa neophodnih za održivi opstanak, koji su bili oštećeni ili razoreni tokom ratnog sukoba.

4.     Ekonomski aspekt: Prema raspoloživim podacima, trenutno u opštini Srebrenica postoji razvojni plan koji predviđa dve industrijske zone, jednu u Potočarima, drugu u Skelanima. Međutim, dinamika razvoja te dve projektovane zone vrlo je neravnomerna. Dok se ona u Potočarima razvija ubrzano sa namerom da ona postane centar razvoja opštine, zona oko Skelana se zapostavlja iako u njoj živi dva puta više stanovnika, i to pretežno Srbi. Dokaz da su pretežno bošnjački Potočari privilegisani u razvoju su nesrazmerna infrastrukturna ulaganja (n. p. asfaltirani putevi koji vode u okolna bošnjačka sela) i ulaganja u industrijske objekte koji pružaju mogućnosti zaposlenja (fabrika Cimos, hladnjača, vinarija, pocinkaona, itd.) U Potočarima, n. p. u pocinkaoni „11 mart“ otvoreno je 300 novih radnih mesta, izgrađeno je 30 novih stanova, planiraju se škola, sportska hala, itd. Sa druge strane, u Skelanima nije otvoreno ni jedno novo radno mesto u privredi, nema ni zadruge ni hladnjače, niti otkupne stanice za mleko i jagodičasto voće. Okolnosti koje otežavaju svakodnevni život, a stanovnike lišavaju dugoročne perspektive, mogle bi se nabrajati: vodovod nije osposobljen , filteri stari pa se često pije zagađena voda, ukida se komercijalni granični prelaz prema Bjinoj Bašti što znatno otežava izvoz lokalnih poljoprivrednih proizvoda, nema apoteke niti hitne pomoći, nema banke, stanbene zgrade se ne obnavljaju, opština u nedovoljnoj meri pomaže rad lokalnog obdaništa gde ima 28 predškolske dece (dok ih u celoj Srebrenici ima 40), nema kulturno-prosvetnih ustanova kao čitaonica, nema podrške od opštine za razvoj značajnih lokalnih potencijala kao što su poljoprivreda i turizam. Ovi nedostaci pogađaju žitelje skelanskog kraja obe nacionalnosti, to se podrazumeva, ali pošto je stanovništvo pretežno srpsko, kao što je oko Potočara pretežno bošnjačko, ovakva razvojna politika nosi jasne poruke i ima nedvosmislene implikacije po održivost ove dve zajednice u srebreničkom regionu.

5.     Obnova: Ako sada prenesemo težište razmatranja na nešto što je, u stvari, primarno u odnosu na gornju tačku, a to je obnova i revitalizacija osnovnih elemenata životne sredine, što u slučaju srpskog stanovništva srebreničkog kraja znači rekonstrukcija razorenih srpskih sela i osposobljavanje za dalji život stanbenih objekata u njima, stanje je vrlo obeshrabrujuće. Obim fizičkog razaranja i masovnost proterivanja srpskog stanovništva tokom ratnog sukoba opisuje se najupečatljivije u izveštaju Holandskog instituta za ratna istraživanja (NIOD), Prvi deo: Jugoslovenski problem i uloga Zapada, 1991 – 1994; poglavlje 10: Srebrenica pod opsadom: „Muslimanski borci iz Srebrenice su napali ukupno 79 srpskih mesta u područjima Srebrenice i Bratunca...Na kraju je od prvobitnih 9.390 stanovnika Srba u području Srebrenice ostalo samo njih 860, i to uglavnom u četiri sela: Skelani, Crvica, Petrica i Liješće.“ Takvo je bilo stanje krajem ratnog sukoba, pre petnaest godina.

6.     Monografija dr Ljubiše Simića, „Stradanje srpske Srebrenice, 1992 – 1995: fotografski putopis kroz zemlju jada i čemera“ (Izdanje Istorijskog projekta Srebrenica, Beograd 2010.) predstavlja vizuelni i neoborivi dokaz da se stanje u razorenim srpskim selima Srebrenice od tada ne samo da nije poboljšalo, već da se znatno pogoršalo. Na oko 200 fotografija prikazan je sadašnji (2009. godina) izgled naselja gde je do izbijanja ratnog sukoba živelo srpsko stanovništvo (njih oko 9.000) koje se pominje u izveštaju Holandskog instituta za ratna istraživanja. Opšti zaključak je jasan: srpska naselja su u procesu posleratne obnove bila zaobiđena, i kao posledica proterano srpsko stanovništvo nema kuda da se vrati da ponovo započne održivi život. Ogromne površine srebreničkog regiona su ili brisani prostor zato što su naselja koja su se nekada tu nalazila sravnjena sa zemljom, ili su prekrivene ruševinama koje nisu pogodne za ljudsko obitavanje. Zapadne donatorske organizacije, koje se bave obnovom i revitalizacijom, mesta gde su živeli Srbi skoro u potpunosti su zaobišle. Po mišljenju dr Simića, koje zvuči potpuno razumno, razlog za ovakvu situaciju je u celosti politički: „Činjenica da su srpska sela i dalje neobnovljena ne govori da organizacije sa Zapada vole Bošnjake a mrze Srbe. Radi se o poklapanju političkih interesa. Kada bi evropski fondovi za razvoj i revitalizaciju srebreničkog regiona počeli obnavljati srpska sela, došli bi u situaciju da moraju da priznaju da su ona bila uništena. To bi navelo na zaključak da su ih uništili Bošnjaci, a iz toga bi se zaključilo da su Bošnjaci činili najgnusnije zločine u tom regionu. Od toga bi se srušila teza o krivici samo jednog naroda, u ovom slučaju – Srba.“ (Stradanje srpske Srebrenice, s. 25)

C. Diskriminatorski karakter procesa obnove

1.     Kao što razvojna politika srebreničke opštine pokazuje jasne diskriminatorske tendencije, tako što privilegiše područje opštine koje je uglavnom naseljeno jednom zajednicom, dok sistematski zapostavlja područje koje je pretežno naseljeno drugom, čime se obeshrabruje ne samo povratak već i ostanak, proces obnove za poslednjih petnaest godina obeležava ista zamisao. Prilog 1: Kuda idu srpska sela?, uz kratak prigodni komentar pruža upečatljiv vizuelni utisak sadašnjeg stanja, petnaest godina posle rata. To stanje je neposredna posledica doslednog vođenja navedene jednostrane politike obnove i revitalizacije.

2.     Tokom istraživanja na području Srebrenice i kontakata sa privatnim licima i predstavnicima vlasti, Istorijski Projekat Srebrenica dobio je iz više izvora u suštini istu informaciju, koja naizgled zvuči potpuno neverovatno. Naime, međunarodne organizacije za obnovu i revitalizaciju, koje su relativno brzo nakon obustave ratnih dejstava 1995. godine ostvarile svoje prisustvo u srebreničkom regionu, kada su zaobilazile srpska naselja i uskraćivala im materijalnu pomoć da ponovo stanu na noge, to nisu činile slučajno ili iz neznanja. Mnoge od njih, mada su operisale na teritoriji Republike Srpske, izričito su uslovljavale svoju pomoć time što će ona ići isključivo ili najvećim delom pripadnicima bošnjačke zajednice a pripadnike srpske zajednice – isključiti. Može se nagađati da je ovakav stav odraz njihove percepcije da je u Srebrenici jedna strana – kolektivno žrtva, a ona druga – agresor. Ali bez obzira na motivaciju, ako samo gledamo na posledice takve politike, nečovečno je i nedopustivo da je neko nesmetano već deceniju i po na teritoriji Republike Srpske vodi.

3.     Poređenja radi, vredi istaknuti da bi slično ponašanje u nekoj zapadnoj zemlji ne samo bilo ocenjeno kao društveno neprihvatljivo, već da bi bilo zabranjeno zato što je protivno pozitivnim zakonskim propisima koji garantuju jednakost svim stanovnicima. Na primer, posle katastrofalnog udara uragana koji je uništio grad Nju Orleans u SAD, da su se pojavile neke humanitarne agencije iz Afrike sa izričitim zahtevom da se njihova pomoć može deliti samo postradalim građanima crnačke rase, to bi ne samo izazvalo buru društvenog negodovanja već bi bilo i zakonom zabranjeno. To isto bi važilo i za neku organizaciju belih rasista koja bi insistirala da se njihova sredstva dele samo postradalim belcima. U američkom ustavu postoji klauzula „equal protection under the law“, što se odnosi na pravo na jednak tretman. Ta klauzula se široko tumači, i njeno praktično dejstvo je pojačano zakonskim regulativama kojima se propisuje njena primena u nizu specifičnih situacija. Ovakva primena koncepta jednakosti građana nije karakteristična samo za ustavno zakonodavstvo u SAD, već je ugrađena i u regulative Evropske Unije, kojoj teže svi relevantni faktori u BiH. Sa izuzetkom organizacija iz islamskih zemalja, sve humanitarne agencije koje su se bavile obnovom na srebreničkom području potiču iz SAD ili EU.

4.     U slučaju raspodele humanitarne pomoći postradalima od ratnog sukoba na području Srebrenice, mi smo otkrili veliki broj agencija koje su primenjivale diskriminatorski pristup na etničkoj osnovi. Pomenućemo ovde neke od njih:

(a) Engleska fondacija Lady Nott (vidi Prilog 2) izgradila je 45 kuća samo za Bošnjake u mesnim zajednicama Toplica, Ratkovići i Skenderovići. Izgradnja kompleksa za Bošnjake u zaselku Jezero, Prilog 1, predstavlja primer njihovog načina rada. Za Bošnjake su sagrađene potpuno nove kuće sa nameštajem i svom potrebnom opremom, po principu „ključ u ruke.“ Srpske kuće u neposrednoj blizini, koje su Bošnjaci tokom rata razorili i učinili neupotrebljivim za život, strana humanitarna agencija potpuno je zaobišla.

(b) OIK, organizacija Islamske konferencije, sagradila je 50 kuća na teritoriji opštine, ali samo za Bošnjake, i delila je materijalnu pomoć po istom principu.

(c) Pakistanska vlada je donirala oko 700 motokultivatora, ali samo za Bošnjake, na teritoriji opština Srebrenica, Bratunac i Milići, od čega najveći broj u Srebrenici.

(d) Austrijska organizacija Hilfswerk sagradila je oko 200 stanbenih objekata, od čega je ogromna većina pripala Bošnjacima.

(e) Austrijska organizacija BHB donirala je oko 100 montažnih kuća samo Bošnjacima.

(f) Vlada tuzlanskog kantona uložila je oko 3 miliona KM u izgradnju kuća i ekonomsku podršku za Srebrenički kraj, što je bilo usmereno isključivo Bošnjacima.

(g) Vlada Federacije BiH uložila je oko 10 miliona KM u obnovu infrastrukture, kuća i ekonomsku podršku – samo za Bošnjake.

(h) Kancelarija UNDP u Srebrenici već šest godina implementira svoj projekat za opštine Srebrenicu, Bratunac i Milići, od čega 50 odsto ide na opštinu Srebrenica. Do sada su potrošili blizu 10 miliona dolara u srebreičkoj opštini, od čega su Bošnjaci dobili 80 odsto sredstava.

(i) Organizacija CRS prisutna je na području opštine Srebrenica već šest godina. Potrošeno je oko 10 miliona KM, od čega su Bošnjaci dobili preko 90 odsto. Ova agencija je donirala kuće za korisnike alternativnog smeštaja, obnavljala je infrastrukturu, davala je ekonomsku podršku i pomagala je dodeljivanjem poljoprivrednih mašina. CRS je na planu stanbene obnove Bošnjacima sagradio 250 kuća, a Srbima 25.

(j) Vlada Holandije svake godine ulaže oko 10 miliona KM u Srebrenicu i do sada je uložila više stotina miliona. Preko 80 odsto tih sredstava koristili su Bošnjaci.

(k) Danska organizacija DRC već četiri godine gradi kuće u oko 90 odsto slučajeva Bošnjacima. Ukupno je obnovila Bošnjacima 120 kuća, a Srbima 12.

(m) Karitas (katolička humanitarna organizacija, vidi Prilog 3) bavi se uglavnom obnavljanjem kuća i manjim projektima elektrifikacije. Na terenu je već pet godina. Od oko 200 kuća koje je Katritas obnovio, 80 odsto je pripadalo Bošnjacima.

(n) UNHCR obnavlja kuće i rešava pitanje alkternativnog smeštaja. U 80 odsto slučajeva, korisnici su Bošnjaci.

(o) CEER već pet godina obnavlja stanbene objekte i pruža ekonomsku podršku. U 70 odsto slučajeva, korisnici su Bošnjaci.

(p) Spisak potencijalnih korisnika organizacije MLJPI, na osnovu zvaničnog dokumenta srebreničke opštine (vidi Prilog 4) elokventno govori o etničkom segmentu stanovništva kome je njihova pomoć namenjena.

5.     Kada se uzme u obzir zbirna statistika obnove porušenih      stanbenih objekata u srebreničkom kraju, 1.755 za Bošnjake i oko 565 za Srbe[2], etnička neuravnoteženost tog procesa na štetu srpske zajednice postaje očigledna. Naš Projekat raspolaže spiskom sa oko 5.000 stanovnika srpske nacionalnosti sa područja Srebrenice koji su bili proterani iz svojih sela i naselja, i sada žive na drugim mestima, a ne mogu da se vrate i da nastave ratom prekinuti život na svojim još uvek razorenim ognjištima. Razlog je što za to ne postoje stanbeni, infrastrukturni i ekonomski uslovi. Ti uslovi se nikada neće ni pojaviti, sve dok ne bude došlo do odlučne intervencije Vlade Republike Srpske sa ciljem da se dosadašnja politika, koja je diskriminatorska prema srpskoj zajednici, promeni i usaglasi sa međunarodnim standardima.

 D. Predlozi osnovnih mera koje bi trebalo preduzeti

1.     Kao što je napred bilo rečeno, aksioma svake politike Republike Srpske u odnosu na ovo područje mora da bude da je to moralno i politički neotuđivi deo Republike gde se svi njeni propisi i norme imaju dosledno primenjivati. Ravnopravan tretman svih građana je tu na prvom mestu.

2.     Materijalna podrška koja se pruža postradalim pripadnicima bošnjačke zajednice ne predstavlja apsolutno nikakav problem. Problem je diskriminatorski mehanizam raspodele te podrške. Da bi bila u skladu sa međunarodnim standardima, i osnovnim postulatima humanosti, ta pomoć se mora deliti po etnički neutralnom principu. To je osnovna i polazna tačka na kojoj Republika Srpska mora da insistira i načelo kojim će se rukovoditi u kreiranju nove politike prema srebreničkom regionu.

3.     U protivnom, ako se dopusti dalje sprovođenje diskriminatorske politike, perspektiva srpske zajednice u srebreničkom kraju biće vrlo mutna. Obnova porušenog je osnovni preduslov za povratak. Ravnopravna dostupnost ekonomskih mogućnosti osnovni je preduslov za održivi život i dalji tazvoj zajednice. Ako ta dva faktora za vrlo kratko vreme ne budu bila obezbeđena, srpska zajednica će nastaviti da se iseljava (kratkovido koristeći geografsku blizinu Srbije) a preostali njen deo postepeno će odumreti.

4.     Prirodno je da će ih na tim prostorima zameniti ona zajednica koja agresivno polaže isključivo ili bar vrhovno pravo na celokupnu Bosnu i Hercegovinu, a koja od prestanka rata uživa stalnu materijalnu, političku i moralnu podršku, što može samo ohrabrujuće da deluje na zalaganje za ostvarenje njenih ambicija. Dok jedna strana uživa podršku i ohrabrenje, ona će biti u usponu; strana koja je zapostavljena i demoralisana može samo da se povlači, i to povlačenje će prestati samo kada ona bude nestala sa tih prostora.

5.   To je, dakle, opasnost koja se nadvija nad srpskom zajednicom u srebreničkom regionu. Više od toga, nadvija se opasnost koja preti samoj Republici Srpskoj: primenom mirnih sredstava ona u podrinjskom regionu može biti presečena na način koji je mnogo ozbiljniji i bremenit nepovoljnim posledicama nego u slučaju Brčko distrikta. Potrebne su hitne mere za temeljno i dugoročno rešavanje ovog ozbiljnog problema.

 


 

[1] Glas Srpske (Banja Luka), 9 maj 2010.

[2] Opština Srebrenica, Informacija, decembar 2, 2009: „O stanju i životu povratnika i interno raseljenih lica“

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner