Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Zarobljenici sopstva i "ohaerizma", ili zašto je pod hitno potreban novi Ustav Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Zarobljenici sopstva i "ohaerizma", ili zašto je pod hitno potreban novi Ustav Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Milan Blagojević   
subota, 17. avgust 2019.

Ovih dana pokušava se aktuelizovati pitanje grba Republike Srpske, s čim u vezi akademik Rajko Kuzmanović s pravom ukazuje na to da treba voditi računa o tome da li su politički i opšti društveni uslovi pogodni za takvu inicijativu. A nisu, i to treba reći bez imalo uvijanja, kao i objasniti zbog čega je tako.

Odgovor na to pitanje je teško prihvatiti jer on podrazumijeva objektivnost i spremnost da svako od nas podvrgne kritici vlastitu zarobljenost utilitarnim sopstvom, usljed kojeg smo postali i zarobljenici ohaerizma kao autoritarnog i totalitarnog sistema vladanja, razvijanog ovdje kod nas (i u nama) u proteklih gotovo četvrt vijeka.

Ako ne vjerujete u istinitost ovih prilično uopštenih formulacija, poslušajte jezik samo nekoliko činjenica koje tu zarobljenost potvrđuju.

Ukidanje Vojske Republike Srpske

Sada već daleke 2005. godine Narodna skupština Republike Srpske je prihvatila da ukine Vojsku Republike Srpske, čime se stavila u službu ostvarenja politike zacrtane u protivdejtonskoj odluci visokog predstavnika Pedija Ešdauna od 9. maja 2003. godine. U toj odluci stoji da ovdašnja odbrambena struktura treba da bude usklađena s evroatlantskim standardima. Sve to je zatim prihvatila tzv. Komisija za reformu odbrane. Koliko daleko je otišla ta komisija (čiji predsjedavajući je bio Nikola Radovanović, kadar iz Republike Srpske) svjedoči činjenica da je u njenom izvještaju iz 2005. godine predloženo da budu formirane oružane snage BiH kao jedina vojna sila. To je značilo ukidanje Vojske Republike Srpske, do čega je i došlo.

Dobro, pitaće se sada mnogi, ali kakve veze ovaj slučaj zarobljenosti sopstvom i ohaerizmom ima sa najnovijom inicijativom da ustavnim zakonom konačno bude uređeno pitanje grba Republike Srpske? Ima i te kako, jer upravo objašnjeni obrazac po kojem je ohaerizam razvio sopstvenu tehnologiju vladanja onemogućava da Republika Srpska dobije grb kakav treba da ima. S tim u vezi treba podsjetiti da je 1. jula 2000. godine najprije Ustavni sud BiH donio neustavnu odluku o tzv. konstitutivnosti naroda. Potom će ključnu ulogu u nametanju te odluke odigrati visoki predstavnik (Volfgang Petrič), koji će osmisliti i nametnuti pojam vitalnog nacionalnog interesa u Republici Srpskoj, kao i tzv. ustavne komisije. U te ustavne komisije visoki predstavnik je imenovao domaće ljude (recimo Dragana Mikerevića i Krstana Simića), a sve to će biti nukleus onoga što se danas naziva Vijećem naroda Republike Srpske. Te komisije će osmisliti, a Narodna skupština usvojiti, ono što danas piše u Ustavu Republike Srpske, iako takvo nešto nije traženo od Srpske ni u dispozitivu neustavne odluke Ustavnog suda BiH od 1. jula 2000. godine. Dakle, danas u Ustavu Republike Srpske imamo odredbu, stvorenu na navedeni način, da je vitalni nacionalni interes svako pitanje ako ga kao takvo tretiraju dvije trećine bilo kog od klubova delegata tzv. konstitutivnih naroda u Vijeću naroda Republike Srpske.

E, kad se tako postave stvari, onda te dvije trećine iz jednog od klubova kazaše da Srpska više ne treba da ima grb kakav je imala, pa se obrate Ustavnom sudu BiH. Zatim taj sud, u stavu 118. svoje odluke broj U 4/04  od 31. marta 2006. godine, kaže (i glasovima Miodraga Simovića i Jove Rosića kao sudija iz Republike Srpske) da je on svojom odlukom od 1. jula 2000. godine utvrdio tzv. konstitutivnost naroda na cijeloj teritoriji BiH. Ovim je taj sud priznao da je on stvorio jednu normu, kakve nema u Ustavu BiH budući da taj ustav predviđa samo ostvarivanje konstitutivnosti naroda u institucijama na nivou BiH. I naravno, nakon toga Ustavni sud BiH u predmetu broj U 4/04 odluči da Republika Srpska više ne može imati grb kakav je imala. 

Kako vidimo, iz jedne neustavne odluke proizašla je druga neustavna odluka jednog ustavnog suda. Nju zatim prihvata Ustavni sud Republike Srpske jer on u svojoj odluci broj UV 3/08 od 22. decembra 2008. godine kaza da je pitanje ranijeg grba Republike Srpske riješeno odlukom Ustavnog suda BiH, broj u 4/04 od 31. marta 2006. godine, koja predstavlja presedan po kojem odlučuje i Ustavni sud Republike Srpske. Stoga i ovaj potonji sud krajem 2008. godine zabrani Republici Srpskoj da ima grb koji bi ličio na grb kakav je imala.

Dakle, na jedno nepravo naslanja se drugo, a na drugo se naslanja treće i tako redom. I niko više za to ne mari, za šta nema boljih dokaza od ovih koje dajem u nastavku. Nijedna od katedri za državnopravne nauke na pravnim fakultetima javnih univerziteta u Republici Srpskoj o ovome nije napisala nijednu monografiju niti se o tome predaje studentima na časovima ustavnog prava. Ni u udžbenicima ustavnog prava na tim fakultetima naši studenti o tome ne mogu pročitati ni jednu jedinu riječ, pa tako ni znati i naučiti kako nepravo postaje pravo. O privatnim fakultetima u Republici Srpskoj da i ne govorim. Kad je na jednom od njih trebalo da održim gostujuće predavanje upravo na ovu temu, diskretno mi je sugerisano da to ne treba da činim jer oni imaju mnogo studenata (i para dobijenih od njih) koji nisu Srbi. Zbog toga i nisam mogao da održim predavanje o ovome.

Eto, tako stoje stvari kod nas, zbog čega je akademik Kuzmanović u pravu kada reče da prilikom aktuelizovanja pitanja grba Republike Srpske treba voditi računa o tome da li su politički i opšti društveni uslovi pogodni za takvu inicijativu.

Ali, ova istina ne odnosi se samo na grb, već i na inicijativu vraćanja izvornim dejtonskim principima, o kojoj se takođe govori ovih dana. Ako imamo u vidu način na koji su ti principi razgrađeni, kao i našu servilnost u procesu te razgradnje, nećemo pogriješiti ako kažemo da je stvorena takva društvena klima u kojoj je nemoguće ostvarenje i te inicijative. Da bi bili stvoreni uslovi koji omogućuju njeno ostvarenje, neophodno je poraditi na nečemu što sam ostavio za kraj.

Neophodan novi Ustav RS

Radi se o potrebi donošenja novog Ustava Republike Srpske, kojim bi bila izvršena dekonstitucionalizacija postojećeg stanja, stvorenog na protivustavan način. Za tu dekonstrukciju postoje dva razloga. Jedan je pravni jer prethodno izložene činjenice pokazuju da u temeljima Vijeća naroda Republike Srpske, kao i u pojmu tzv. konstitutivnih naroda iz sadašnjeg Ustava Republike Srpske, leže ozbiljne i teške zloupotrebe ustavnosudijske funkcije, kao i zloupotrebe od visokog predstavnika u BiH, čiji smo zarobljenici.

Iz ovog pravnog razloga proizlazi i moralni razlog za navedenu dekonstitucionalizaciju jer nepravu nikada ne može niti treba biti pribavljen legitimitet ne samo u pravnom nego ni u moralnom pogledu.

Saglasno članu 77. Ustava Republike Srpske, njena Narodna skupština bi trebalo da prethodno pozove građane Republike Srpske da se na referendumu izjasne da li su za to da Srpska dobije novi ustav

Stoga prije svih inicijativa o kojima je prethodno bilo riječi treba donijeti novi Ustav Republike Srpske. To bi trebalo da bude ustav diskontinuiteta, koji bi donijela demokratski izabrana konstituanta. Odluku u tom pravcu treba da donese Narodna skupština Republike Srpske, što ona može učiniti na prijedlog svojih 30 poslanika, odnosno na prijedlog predsjednika Republike ili na prijedlog Vlade Republike Srpske.

Saglasno članu 77. Ustava Republike Srpske, njena Narodna skupština bi trebalo da prethodno pozove građane Republike Srpske da se na referendumu izjasne da li su za to da Srpska dobije novi ustav, izglasan od demokratski izabrane konstituante. Mnogi će sada prigovoriti da to nije moguće bez saglasnosti Vijeća naroda. Takav prigovor nije pravno osnovan jer važeći Ustav Republike Srpske sadrži samo odredbe o svojoj promjeni, koje nema bez saglasnosti Vijeća naroda. Međutim, promjena ustava nije isto što i donošenje sasvim novog ustava, a Vijeće naroda prema članu 135. Ustava Republike Srpske ne odlučuje o tome. Zbog toga ni Ustavni sud Republike Srpske, a ni Ustavni sud BiH, ne bi imali pravo da derogiraju volju naroda za donošenjem novog ustava, tim prije što ni Ustavom Republike Srpske, kao ni Ustavom BiH, nije zabranjeno Srpskoj da donese novi ustav na način koji je prethodno izložen. U suprotnom, nema nam druge nego da i dalje budemo zarobljenici sadašnjeg neustavnog stanja.

Prof. dr Milan Blagojević, redovni profesor ustavnog prava iz Banjaluke

(Glas Srpske)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner