Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Novi pokušaj prodaje „Telekoma“, ili o „osveti vlade budućim generacijama“
Ekonomska politika

Novi pokušaj prodaje „Telekoma“, ili o „osveti vlade budućim generacijama“

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
utorak, 21. april 2015.

Lako je delati, teško je razumeti.

Sun Jat Sen (1866-1925)

prvi predsednik Republike Kine

Tema ove tribine, koju su organizovali sindikati Telekoma, jeste: Zašto treba sprečiti prodaju Telekoma Srbije. Odgovarajući na ovo pitanje, pokušaću da objasnim širi kontekst kako biste razumeli zbog čega se sve ovo događa i čemu sve to vodi.

U skladu sa izrekom: kada uđete u pogrešan voz, onda su vam sve stanice pogrešne – prodaja Telekoma je jedan u nizu loših poteza ekonomske politike koje srpske vlasti vuku od oktobarskog prevrata 2000. godine.

Srbija se (posle 2000. godine) u vođenju ekonomske politike opredelila za jedan univerzalan neoliberalni program ekonomskih reformi – baziran na tzv. Vašingtonskom dogovoru koji je razrađen od strane MMF-a, Svetske banke i administracije SAD (Ministarstva finansija i USAID). Ovakva politika se, u poslednjoj deceniji HH veka, pokazala izuzetno neuspešnom u svim državama gde je primenjivana (evropske postsocijalističke zemlje i zemlje Latinske Amerike).

Početkom 2000-ih godina napisao sam da se nova vlast ponaša kao seoski bećar – (ras)prodaju očevinu (privatizacija), zadužuje se kod komšija (inokrediti) i sve to troše na lumperaj u kafani (budžetska potrošnja). Nazvao sam to bećarskom ekonomijom – kojom se stvarao privid obećavanog boljeg života.

Vašingtonski dogovor u svojoj suštini jeste jedan lepo upakovan kodifikovani program ekonomskog neokolonijalizma, koji se realizuje u interesu svetske oligarhije i krupnog kapitala, te uskog kompradorskog sloja koji se formira u zemlji. Osnovni elementi na kojima se temelji Vašingtonski dogovor su privatizacija, liberalizacija i stabilizacija.

Ovim programom Srbiju (ali i druge postsocijalističke zemlje) trebalo je lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolaže i dovesti je u takvu dužničku zavisnost (dužničko ropstvo) da bude bespogovorni poslušnik moćnih i bogatih, a ovaj prostor je tretiran, pre svega, kao izvor jeftine i obespravljene radne snage, te tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja.

Za razliku od klasičnog kolonijalizma koji je nasilno nametan uz otpor stanovništva i lokalnih elita, na novi kolonijalizam građani mirno pristaju, političke elite ga prizivaju, a akademski i medijski delatnici podržavaju. Štaviše, vlasti u slabim državama mole da budu ekonomski potčinjene, čak za to i plaćaju. Ranije su kolonizatori o svom trošku gradili infrastrukturu, fabrike i gradove, i iza sebe (kada su oterani) nešto ostavljali, a sada novi kolonizatori uglavnom samo uzimaju i iza sebe (kada odlaze u unosnija područja) ostavljaju pustoš.

Sve ove godine Srbija je bez sopstvene dugoročne strategije razvoja, koja bi bila naučno verifikovana i politički usvojena u Skupštini. Ulogu strategije imaju memorandumi o budžetu i ekonomskoj i fiskalnoj politici koji se pišu u saradnji, tačnije, po diktatu MMF-a. Usvajanje memoranduma i ostvarivanje njihovih ciljeva MMF je nametnuo kao uslov za dodelu kredita Srbiji i za njen pristup međunarodnom tržištu kapitala.

Zbog kontinuiteta pogrešne ekonomske politike stanje u Srbiji je sve teže (i perspektive još mračnije), a jednu kooperativnu (prema moćnim i bogatim) i neuspešnu vladu smenjuje sledeća još kooperativnija i neuspešnija. Nedavno premijer izjavljuje „da će Srbija uraditi sve što traži MMF, jer je to dobro za zemlju“, a privreda nam se nalazi u ovakvom stanju, pre svega, zbog toga što nam je (pod uticajem svetske oligarhije i krupnog kapitala – čiji je glavni eksponent MMF) nametnut pogrešan neoliberalni program ekonomskih promena.

Teško da se Srbija može očekivati neko dobro od MMF-a, jer do sada nije doneo nikakvo dobro nijednoj državi kojoj je „pomagao“. Za MMF je kolega Nebojša Katić lepo napisao da je on diskretni i civilizovani uterivač dugova čiji je prevashodni zadatak da od država, koje su pod njegovim starateljstvom, obezbedi vraćanje inostranih dugova. To se lakše postiže ukoliko se nametne neoliberalna ekonomska politika, gde je rasprodaja državne imovine važna mera. MMF ne interesuje na kome nivou plata ili penzija, odnosno na kome nivou bede će Srbija dugove vraćati. Pošto je to lakše učiniti na niskom nivou plata i penzija, logično je da MMF insistira na njihovom smanjenju.

Problem, ipak, nije u MMF-u jer se on odlično stara o interesima onih koje zastupa (svetska oligarhija i krupni kapital), nego u nekompetentnosti i servilnosti srpske vladajuće nomenklature i podaničkom diskursu koji dominira na domaćoj akademskoj i medijskoj javnoj sceni.

Vlada se najnovijim aranžmanom sa MMF-om (potpisanim memorandumom) obavezala da ide na prodaju Telekoma – prirodnog nacionalnog resursa koji obezbeđuje visoke prihode i značajan profit. Telekom je jedno od najvećih i najprofitabilnijih srpskih preduzeća, koje je i u javnosti sinonim za uspešno poslovanje, solidnu brigu o zaposlenima, te zavidnu odgovornost za društveni boljitak. Telekom uspešno posluje i dobro se nosi na tržištu i pored konkurencije u mobilnoj (Telenor, VIP) i fiksnoj (SBB, Orion) telefoniji. Ne samo da je Telekom ima veći prihod, profit i investicije od svojih konkurenata, nego je on pojedinačno veći od prihoda, profita i investicija svih konkurenata uzetih zajedno. Dobar deo budžetskih prihoda Srbija ostvaruje od Telekoma, a pored toga ova kompanija ima i značajna ulaganja u oblast domaće nauke, kulture, umetnosti, obrazovanja, zdravstva, sporta...

Sa najvišeg mesta u državi danas se iznose skoro isti argumenti za prodaju Telekoma kao i 2010. godine kada je bio neuspešan pokušaj da se ta prodaja obavi. Podsetimo se da je 2010. godine SNS (tada opoziciona stranka) bio protivnik, a sada je (kao vladajuća stranka) najveći zagovornik prodaje Telekoma. Koji su to argumenti?

(1) Srbija treba da bude modernim zemljama sa tržišnom ekonomijom u kojoj država ne treba da upravlja privredom.

Kako onda objasniti činjenicu da je država najveći akcionar (i da nad njima ima stratešku kontrolu) dominantnih telekomunikacionih kompanija u mnogim evropskim modernim zemljama sa tržišnom ekonomijom (Nemačka, Francuska, Norveška, Švedska, Finska, Švajcarska, Belgija, Luksemburg, Slovenija …), ali i u Rusiji, Kini, Japanu… Uostalom Telenor, koji je norveška državna kompanija, je kupio naš Mobtel. Ako nismo sigurni kako treba raditi, nije loše pogledati kako to rade razvijeniji i uspešniji od nas.

(2) Ekonomska nauka je kao aksiom stavila da je privatna svojina efikasnija od državne. Prodaja Telekoma u suštini znači da jedno preduzeće iz državnog – manje efikasnog oblika svojine prebacujemo u privatni – efikasniji svojinski oblik.

Ranije, kada je privatni (po pravilu stoprocentni) vlasnik bio i menadžer, privatna svojina bila je efikasnija od državne i tada je to mogao da bude aksiom. Danas, kada imamo ogromnu disperziju vlasništva velikih kompanija (najveći privatni akcionari raspolažu samo sa nekoliko procenata vlasništva), došlo je do razdvajanja vlasništva i upravljanja. Upravljanje je (i kod privatnih i kod državnih kompanija) uvek posao profesionalnih menadžera, ali državno vlasništvo obezbeđuje stratešku kontrolu nad onim kompanijama čija važnost prevazilazi puki ekonomski interes, kao što su, na primer, telekomunikacije, energetika, bankarstvo, vodosnabdevanje…

Naši neoliberali ističu kako Vlada ne može da izabere stručni menadžment koji će upravljati Telekomom (na rukovodeća mesta postavlja poslušne partijske kadrove koji zapošljavaju partijske aktiviste, izvlače novac iz kompanije za finansiranje svojih partija), pa to navode kao jedan od argumenata za prodaju ove kompanije. U vezi sa ovim dr Aleksandra Smiljanić (profesor Elektrotehničkog fakulteta i bivši ministar za telekomunikacije) postavlja logično pitanje: 

Ukoliko Vlada ne ume da izabere stručni menadžment i da preko njega uspešno upravlja Telekomom, kako onda može da upravlja celom Srbijom?

(3) Srbija će posle privatizacije Telekoma dobiti novog vlasnika – veliku multinacionalnu kompaniju koja će mnogo efikasnije poslovati.

Iskustva drugih privreda u tranziciji koje su prodale nacionalne telekomunikacije kompanije pokazuju da su novi vlasnici kao prve mere preduzeli smanjenje broja zaposlenih, povećanje cena telekomunikacionih usluga i smanjenja ulaganja. To pokazuju primeri i naših suseda (Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Mađarske), koji su prodali telekomunikacije kompanije Dojče Telekomu. To će automatski obezbediti veću efikasnost poslovanja novih vlasnika.

Međutim, ovde se postavlja pitanje koliko će od toga koristi imati Srbija i njeni građani. Verovatno će kupljena firma, ulazeći u sastav nove velike kompanije, postati efikasnija, ali kao karika u transnacionalnoj kompaniji koja i ubire koristi te povećane efikasnosti (robno-novčanim transakcijama unutar transnacionalnih kompanije profit ostvaren u našoj zemlji lako se prebacuje u inostranstvo, i u značajnom iznosu izbegava plaćanje poreza u budžet Srbije). Od državnih funkcionera se očekuje da preduzimaju mere koje će pozitivno uticati na Srbiju i njene građane, a ne na transnacionalne kompanije i njihove centrale u inostranstvu.

Ukoliko prodaja Telekoma uspe ubrzo će na red da dođe sve ono što je još preostalo za prodaju – EPS, Srbijašume, Srbijavode, zemljište… Međutim, od zastupnika ove bećarske ekonomije nikako da dobijemo odgovor na tako jednostavno pitanje: Šta posle, kada sve rasprodamo?

Čemu sve to vodi pokazuju primeri mnogih zemalja, a kao primer navedimo slučaj Meksika koji je uz svesrdnu „pomoć“ MMF-a prihvatio Vašingtonski dogovor (koji je od kraja 80-ih godina HH veka prvo primenjivan u zemljama Latinske Amerike, pa i u Meksiku). Sprovodeći neoliberalni program Meksiko je privatizovao svoje privredne resurse i ubrzo posle toga doveden u stanje velike spoljne zaduženosti (dužničko ropstvo), te bio prisiljen, kako bi dobio kredite od MMF-a i SAD, da inostranim (u prvom redu američkim) kompanijama garantuje izuzetno povoljne uslove investiranja.

Inostrane investicije usmeravaju se u takozvane „makiladore”(maquiladoras), odnosno lanac američkih preduzeća izgrađenih duž granice sa SAD. Ta preduzeća su eksteritorijalna, oslobođena su plaćanja poreza u meksički budžet, radnici rade u ropskim uslovima za mizerne nadnice i u ovim preduzećima nije dozvoljeno nikakvo sindikalno organizovanje. Šteta koju Meksiko ima od „makiladora”procenjuje se na oko 15 milijardi dolara godišnje, a ogromna masa stanovništva živi u uslovima bede i obespravljenosti, kakva nije zabeležena u Meksiku ni u vreme diktature Dijasa (krajem HIH i početkom HH veka).

Na kraju recimo da će eventualna prodaja Telekoma predstavljati samo jedan – ali značajan – u nizu pogrešnih poteza neodgovorne ekonomske politike kojom je „pojedena“ naša, ali i ozbiljno ugrožena budućnost narednih generacija – naših potomaka.

P.S.

Pred sami početak tribine od organizatora sam dobio pregled izjava političara vezanih za prodaju Telekoma koje su davali u poslednjih pet godina. Za ilustraciju ću da navedem samo tri izjave (iz perioda 2010-2011).

 

U tekstu pod naslovom SNS protiv prodaje Telekoma (22.10.2010. godine – izvor: Beta) piše: Srpska napredna stranka osudila je najavljenu prodaju Telekoma Srbije i ocenila da je takav potez vlasti "nepotreban i loš". Zamenik predsednika SNS Aleksandar Vučić je rekao da je najavljena prodaja potez "nedomaćinske i neodgovorne vlasti". "Neozbiljna je vlast koja ne zna kako da pokriva rupe koje je sama stvorila u budžetu i parabudžetskom sektoru", rekao je Vučić. Kako kaže, suštinski problem je nepostojanje privredne strategije i princip vlasti da, kako je naveo, krčmi ono što su prethodne generacije sticale.

Pod naslovom Podneta tužba zbog Telekoma (27.04.2011 – izvor: Beta) između ostalog piše: Srpska napredna stranka podnela je Višem tužilaštvu u Beogradu krivičnu prijavu protiv više funkcionera Vlade Srbije zbog privatizacije Telekoma Srbije. Tužba se odnosi na premijera Cvetkovića i članove tima Vlade Srbije zbog sumnje da su zloupotrebili službeni položaj i izvršili prevaru u procesu prodaje Telekoma. Krivičnu prijavu u ime SNS podneo je predsednik te stranke Tomislav Nikolić, a predali su je članovi pravnog tima naprednjaka. Član pravnog tima SNS Marko Đurić rekao je da je prodaja Telekoma osveta vlade budućim generacijama i optužio vladu da vodi pogubnu ekonomsku politiku i da rasprodaje poslednje ekonomske resurse. „Srbija će ostati bez vitalnih ekonomskih resursa i telekomunikacione strukture koja je dobro od javnog značaja“, rekao je Đurić. „Vlast namerava da novac od prodaje Telekoma zloupotrebi zarad očuvanja svog položaja“, tvrdi Đurić.

U tekstu pod naslovom Vučić: Telekom bolji u našim rukama (20.04.2011 – izvor: Tanjug, Beta) piše: Zamenik predsednika SNS Aleksandar Vučić kaže da SNS zahteva od vladajuće koalicije da odustane od prodaje Telekoma, ocenivši da je reč o "pljački građana". Da li to, pitao je, znači da će ceo Telekom Srbija biti isplaćen u dve tranše godišnjeg profita, i dodao da se radi o pljački i zločinu prema građanima Srbije kojima se "otima jedino što vredi".

(Izlaganje na tribini „Zašto treba sptečiti prodaju Telekoma Srbije“, održane u Savezu samostalnih sindikata Srbije, 2. aprila 2015. godine)   

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner