Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Stara dogma i "novi" argumenti za privatizaciju javnog sektora
Ekonomska politika

Stara dogma i "novi" argumenti za privatizaciju javnog sektora

PDF Štampa El. pošta
Jovan B. Dušanić   
sreda, 26. decembar 2012.

Napustili ste dogmu o bezalternativnom putu u EU, još samo da napustite dogmu o bezalternativnoj neoliberalnoj ekonomskoj paradigmi i možemo razmišljati o korisnim rešenjima.

(Jedan od komentara u listu Politika na tekst Trilogija o privrednom rastu)

Kada je u drugoj polovini 2001. godine usvojen Zakon o privatizaciji najviši predstavnici vlasti tvrdili su kako će, zahvaljujući privatizaciji, do kraja 2002. godine na naše prostore stići najmanje deset od prvih sto najvećih svetskih kompanija koje će da uvedu svetske principe poslovanja, ulože značajna sredstva u investicije novokupljenih preduzeća i povećaju broj zaposlenih, učestvuju u troškovima tranzicije, a i država će dobiti značajna finansijska sredstva od privatizacije.

To se nije desilo i danas postoji skoro opšta saglasnost da je izabran pogrešan model, te da je privatizacija u Srbiji urađena na katastrofalan način, pa smo kroz privatizaciju uglavnom dobili belosvetske i domaće kontroverzne biznismene koji su „očerupali“ preduzeća, a radnike „izbacili“ na ulicu. Uprkos tome, sada se može očekivati novi talas teorijskih „argumenata“ u korist privatizacije jer na red dolazi prodaja Telekoma, a potom i EPS-a, Srbijašuma, Srbijavoda...[1]

Tako se kolega Boris Begović, predsednik Centra za liberalno-demokratske studije (CLDS)[2], nedavno (Politika, Trilogija o privrednom rastu, 19.12.2012) založio za privatizaciju i ostalih preduzeća u državnom vlasništvu, poput javnih preduzeća, jer bi to, kako on piše, omogućilo povećanje efikasnosti. Polazi se od ekonomskog „aksioma“ da je privatna svojina efikasnija od države, te da se privatizacijom preduzeće iz manje efikasnog prebacuje u efikasniji oblik svojine. Pri tome se previđa činjenica da danas postoji ogromna disperzija vlasništva (najkrupniji privatni akcionari imaju učešće od samo nekoliko procenata u velikim kompanijama), te da je došlo do razdvajanja vlasništva i upravljanja.[3] Upravljanje je (i kod privatnih i kod državnih kompanija) uvek posao profesionalnih menadžera, ali državno vlasništvo obezbeđuje stratešku kontrolu nad onim oblastima (kao što su na primer, telekomunikacija, energetika, bankarstvo, vodosnabdevanje…) čija važnost prevazilazi sugubu efikasnost.

U narednoj godini se očekuje prodaja Telekoma, pa bi bilo interesantno pogledati šta se posle toga može očekivati. Iskustva naših suseda (Hrvatske, Makedonije i Mađarske), koji su prodali svoje dominantne telekomunikacione operatore Dojče telekomu, pokazuju da je novi vlasnik, pre svega, smanjio broj zaposlenih i povećao cene svojih usluga. Podsećam da je nemačka država najveći akcionar u Dojče telekomu (i da nad njima ima stratešku kontrolu) kao što je to slučaj i kod dominantnih telekomunikacionih operatora u mnogim drugim zapadnoevropskim zemljama.

Prema podacima kompanije Cullen International (koja je zvanično angažovana od strane Evropske komisije za analizu telekomunikacionog tržišta zemalja jugoistočne Evrope koje nisu u EU) cene telekomunikacionih usluga su najniže u Srbiji. Tako su cene mobilne telefonije u Hrvatskoj dva puta više nego u Srbiji. Kod fiksne telefonije cene lokalnih impulsa su od četiri do 10 puta više u regionu nego u Srbiji.

Podaci iz navedene analize pokazuju da je znatno veće opterećenje zaposlenih u zemljama koje su prodale svoje operatore Dojče telekomu nego u centrali u samoj Nemačkoj. Tako je opterećenost Dojče telekoma u samoj Nemačkoj 289 korisnika po zaposlenom, a u Hrvatskoj 463, u Makedoniji 800, a Mađarskoj 806. Iz ovoga proizlazi da zaposleni u zemljama koje su prodale svoje operatore nisu otpuštani zato što su višak, nego da bi Dojče telekom ostvario što veći profit. Opterećenost u Telekomu Srbija iznosi 372 korisnika po zaposlenom, što je slično zemljama u kojima dominantni telekomunikacioni operatori nisu prodati strancima (Švedska – 347, Slovenija – 356, Francuska – 377, Belgija 390).

Zbog smanjenja broja zaposlenih i povećanih cena telekomunikacionih usluga sigurno je da će Dojče telekom poslovati efikasnije, te da će korist imati on i Nemačka, ali nije jasno koju korist od toga imaju naši susedi i njeni građani koji su svoje operatore prodale Dojče telekomu. Ili što nam je bliže, sigurno je za centrale inostranih banaka čije banke-kćeri rade u Srbiji važno što one posluju mnogo efikasnije (tačnije ostvaruju mnogo veće profite) nego njeni delovi u matičnoj zemlji, ali od toga malu korist ima srpska privreda i njeni građani koji plaćaju lihvarske kamate, a ostvareni ogromni profiti se uglavnom uz pomoć "kreativnog“ računovodstva iz Srbije prebacuju centralama u inostranstvu.


[1] U isto vreme, može se očekivati još jedan paralelan proces – prelazak ranije privatizovanih preduzeća od domaćih „tranzicijskih“ vlasnika (srpskih tajkuna) u ruke inostranog kapitala. Imajući u vidu da je veliki broj privatizacija do sada obavljen na veoma sporan način, najavljena predstojeća preispitivanja nekih od njih mogu samo da pomogne tom procesu (ubrza ga i obori cenu). Teško je poverovati da će naše vlasti preispitivati i privatizacije gde su sada stranci vlasnici, mada su i one, po pravilu, obavljene na isto tako sporan način. Podsetiću samo na izjavu Mlađana Dinkića (intervju NIN-u, avgust 2003), koji je u vrhu srpske vlasti od 2000. godine do danas i koji je sigurno dobro upućen kako se to radi: Dokumenti koji su stigli tenderskoj komisiji i završna procedura zaista su izgledali potpuno čistio. Problem je što je tender očito namešten pre toga, u neformalnim kontaktima. Jer ako je Kolesar kao predsednik Upravnog odbora cementare Novi Popovac preko Jakovljevića saznao koliko je švajcerski „Holcim“ bio spreman da plati, onda je tom istom Kolesaru koji je ujedno bio i šef kabineta premijera Đinđića, ostalo da grčki „Titan“prijateljski ubedi da oni idu sa nižom cenom kako bi za uzvrat dobili drugu cementaru u Kosjetiću, onda to svakako nije čist posao.

U dosadašnjoj fazi privatizacije stranci su preuzeli najatraktivniji deo srpske privrede (bankarstvo, trgovinu, duvansku industriju, cementare, pivare...) i u tim oblastima uspostavili monopolski, odnosno kartelski položaj na srpskom tržištu. Sada preostaje preuzimanje ostalog vlasništva, a srpskim (i regionalnim) „biznismenima“ ostaće industrija zabave (splavovi, prostitucija, droga...).

[2] CLDS je 2000. godine uradio studiju Novi model privatizacije u Srbiji, a neposredno pre donošenja novog Zakona o privatizaciji na savetovanju Naučnog društva ekonomista održanom u martu 2001. godine nakon uvodnog referata resornog ministra, bio je prezentovan najvažniji materijal – studija tri autora (jedan od njih  je kolega Boris Begović) iz CLDS, koji će predstavljati osnovu novog modela privatizacije.

[3] Danas se upravo zbog razdvajanja vlasništva i upravljanja pojavljuje veliki (takozvani agencijski) problem – kako obezbediti da menadžer  u privatnom ili državnom preduzeću, radi u najboljem interesu vlasnika, bio on država ili privatno lice. Kako piše nobelovac DŽozef Stiglic (u novoj knjizi, Freefall – America, Free Markets and the Sinking of the World Economy) u sadašnje vreme osnovna razlika je u tome što se krajnji vlasnik u jednom slučaju (kod državnog vlasništva) pojavljuje kao građanin i deluje kroz različite državne institucije, a u drugom slučaju (kod privatnog vlasništva) deluju kroz različite forme posrednika, kao što su penzioni i investicioni fondovi čiju delatnost, po pravilu, ne mogu realno da kontrolišu... Američkim korporacijama (kao i mnogim drugim zemljama) samo nominalno upravljaju njeni akcionari. U praksi njima upravljaju menadžeri koji to rade u svom interesu. U mnogim korporacijama (čije akcije su disperzovane na ogroman broj vlasnika) većina članova saveta direktora bira se po želji menadžera, a oni su prirodno zainteresovani da tamo budu „njihovi ljudi“. Savet direktora odlučuje o visini nagrade menadžera, a kompanija s druge strane obezbeđuje odlične naknade za članove saveta direktora.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner