Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Nisam pripremala puč sa Đokom Jovanićem - Ispovest Titove udovice (12)
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Nisam pripremala puč sa Đokom Jovanićem - Ispovest Titove udovice (12)

PDF Štampa El. pošta
Vladan Dinić   
četvrtak, 20. jun 2013.

Dugo se zuckalo da Jovanka Broz nešto šuruje s generalima. U zaključcima partijske komisije, koja je početkom 1974. ispitivala njen slučaj, to pitanje se ovako postavlja:

“Utvrđeni su pokušaji spoljnjeg uticaja na rezidenciju od strane određenog kruga ljudi iz JNA, penzionisanih vojnih lica, pripadnika Službe bezbednosti i drugih krugova. Ta akcija je bila grupaškog karaktera i vodila se u raznim pravcima. Akcije ove grupe bile su usmerene prema rezindenciji, s ciljem da se putem intriga izazove uznemirenost predsednika i Jovanke Broz, i pokuša izazvati sumnja u rukovodstvo JNA”.

Prevedeno sa tvrdog birokratskog jezika, ovaj zaključak bi mogao da se protumači ovako: Jovanka Broz je sa grupom aktivnih i penzionisanih vojnih starešina pripremila atak na vojni vrh.

Bila je to samo uvertira u ono što će se dogoditi početkom jeseni 1976.

Evo kako o tome događaju svedoči general-pukovnik Đoko Jovanić, jedan od navodnih Jovankinih saučesnika u pokušaju obaranja državnog rukovodstva:

“Prema usvojenom Zakonu, trebalo je 1977. godine da budem penzionisan. Nezavisno od zakona, smatrao sam to svojom moralnom obavezom, jer je mlađi oficirski kadar u punoj snazi, trebalo da napreduje.

Zajedno sa mnom trebalo je da budu penzionisani i neki moji najbliži saradnici, uključujući i našeg pretpostavljenog u to vreme, saveznog sekretara za narodnu odbranu Nikolu Ljubičića, kome je 1978. isticao i drugi mandat...

Po Ljubičićevom naređenju, trebalo je da sa svojim saradnicima uradim kadrovski personalni plan. Pošto sam imao u vidu činjenicu da i Ljubičić treba da bude penzionisan, upitao sam ga ko je planiran za saveznog sekretara. Ljubičić mi je rekao da je vrhovni komandant predvideo Staneta Potočara, pošto je on dve godine bio mlađi od mene, a tri od Ljubičića.”

U septembru-oktobru 1976. godine Đoko Jovanić je trebalo da preda dužnost, ali je, po naređenju Nikole Ljubičića, ostao do kraja godine da bi završio neke poslove. Jovanić kaže, da je generalu Ivanu Kukoču, s kojim je pravio plan perspektivnog kadrovskog razvoja JNA, rekao ono što mu je kazao Ljubičić. Kukoč je, sasvim dobronamerno, o tome obavestio Juru Bilića. Rekao mu je da će Stane Potočar biti novi savezni sekretar za narodnu odbranu. Bilić je to saopštio Dolancu, koji je, po svemu sudeći, imao drugačije kadrovsko rešenje.

- Kada se Ljubičić vratio iz Kanade, Dolanc ga je sačekao na aerodromu, čini mi se na Brniku, i saopštio mu da sam ga ja “smenio”. Nije teško zamisliti kako se Ljubičić u tom trenutku osećao, što je sasvim razumljivo - kaže Jovanić. - Mi smo baš tada imali manevarsku vežbu u Sjenici, pa kada je Ljubičić stigao, pozvao me je u svoj šator. Pozdravismo se, a on upita:

“Je li, bre, kakve si to smene izvršio, čak i mene smenjuješ?”

Rekao sam mu, iznenađen ovim pitanjem, da nije reč ni o kakvoj smeni, nego da smo radili na perspektivnom kadrovskom planu, upravo onakvom kakav je on tražio. Saznavši to, Ljubičić je odmahnuo rukom i rekao:

“E pa, onda nema problema.

Dolanc izgleda nije bio obavešten, krivo je shvatio stvar. Razumeli smo se”.

Ubrzo potom Ljubičić je u svom kabinetu u Beogradu, zakazao sastanak vojnog vrha. Sednici je prisustvovao i Đoko Jovanić. Dogodilo se nešto neočekivano, nalik na režiranu scenu - seća se general Jovanić.

Zazvonio je telefon, a iz Ljubičićevog razgovora bilo je jasno da je telefonirao Dolanc. Kad je spustio slušalicu, Ljubičić je rekao:

“Zvao me je Dolanc i rekao da je Tito naredio da Jovanka treba da bude odmah izolovana, a Đoko Jovanić odmah da preda dužnost”.

Istog dana Dolanc je, po partijskoj liniji, obavestio republička i partijska rukovodstva, ali samo ona u Hrvatskoj, Srbiji i Vojvodini, da smo Jovanka i ja pripremali državni udar, puč za preuzimanje vlasti u zemlji.

Prošlo je otad punih 17 godina. Imajući u vidu neslavni kraj JNA, kao i krvavi raspad zemlje čiji je ona bila čuvar, nije malo onih koji danas žale što taj puč, ako je spreman, nije izveden.

Pitamo Jovanku Broz:

- Da li ste zaista pokušali da uz pomoć generala oborite državni vrh?

- Ma, kakvi - kaže Jovanka smejući se. - Sve je to bila ujdurma Dolanca i Ljubičića. Oni su meni podmetnuli to kukavičje jaje, pokušavajući da dokažu na šta sam sve spremna u borbi za vlast. Taj vajni državni udar oni su montirali u želji da me do kraja kompromituju.

- Otkud u toj igri general Đoko Jovanić?

- Ja sam za priču o smenjivanju generala Jovanića čula od jedne poznanice. U Centralnom komitetu kružile su ceduljice u kojima se prepričavalo iznenadno penzionisanje generala Jovanića. Kad sam to saznala, rekla sam Titu:

“Mislim da to nije dobar politički potez. Đoko Jovanić je bio pojam za Liku. Njegov odlazak preko noći raniće ceo taj kraj”.

- Govorilo se o nekoj vašoj naklonosti prema generalu Jovaniću. Poznavali ste ga od ranije, bio vam je ratni komandant. I zato ste mu, navodno, poverili glavnu ulogu u pripremi vojnog udara.

- To je laž. Ja sam generala Jovanića uživo videla samo nekoliko puta... Ali, bez obzira na te insinuacije, ja i danas smatram da njegovo uklanjanje nije bio dobar potez.

- Prava misterija ispletena je oko Vaših memoara. Da li je tačno, ono što tvrde “upućeni”, da ste ih za vreme Titove sahrane predali Indiri Gandi. Navodno je Indira Gandi tražila da se obavezno sretne s vama. Rekli su joj - ne može. Onda je iskusna političarka kazala - u tom slučaju ja odmah napuštam Beograd. Uplašen od mogućeg incidenta, Dolanc je odobrio vaš susret. “Može - rekao je - ali samo pet minuta”.

Kada ste se sreli sa Indirom, ide dalje ova priča, vi ste joj navodno krišom predali rukopis svojih memoara.

- Ma, to nema veze. Istina je sasvim drugačija. Indira Gandi je poslala pismo u kojem je svoj dolazak na Titovu sahranu uslovila mojim obaveznim prisustvovanjem pogrebu. Tako je i bilo. Dozvolili su mi da budem na sahrani plašeći se skandala. E, od tog Indirinog pisma posle se napravila prava fama. Kao, ja sam prilikom pozdrava “iz njedara” izvukla svoje memoare, a ona ih odnela u svet. Svašta. Rekla sam vam da je Tito bio okružen intrigantima i laskavcima, i da su oni bili spremni svašta da napakuju.

- Nedavno je lansirana druga verzija oko sudbine vaših memoara. “Dobro upućeni” tvrde da je taj rukopis otišao preko granice za dva miliona dolara. Otkud tolika briga za Vaše memoare, bolje reći - otkud takav strah?

- Pa, ja sam dugo bila uz Tita. Mnogo šta sam videla i upamtila. Neki strahuju zbog toga što bi ih moja zapažanja pogodila. Stvorili su o sebi najlepšu sliku. Uramili je u skupoceni ram, mislili da su bili veliki ljudi i veliki političari, velike patriote. A nisu. Bili su i ostali sitni i jadni.

- Da li ste sve to već stavili na papir?

- Sve je to za sada u mojoj glavi - kaže pomalo zagonentno Jovanka. - Možda ću to jednom staviti na papir. Nek ostane.

- General Nikola Ljubičić kaže da mu je Tito, na Brdu kod Kranja, 4. septembra 1978, poverio gde bi želeo da bude sahranjen. Između tri mesta - Kumrovca, Sutjeske i Kuće cveća u Beogradu odabrao je ovo poslednje. Da li Vi nešto o tome znate?

- Ne znam šta je Tito govorio Ljubičiću na Brdu.

- Ljubičić kaže da mu je Tito rekao: “Ti znaš onaj moj cvećarnik u dvorištu zgrade u Užičkoj 15. Želeo bih da me kad umrem, sahranite tamo”. Na ove Titove reči Ljubičić je dodao: “Znate, druže Tito, ja mogu o svojoj smrti da govorim, meni to ne pada nimalo teško. Ali, kada ste Vi u pitanju, i kada sa nama o tome govorite, znajte da je to za mene veoma teško...”

- Ljubičić je preispoljna ulizica. Neiskren čovek. Pa, pazite šta on kaže. On može, ako treba, odmah tu, pred Titom da umre. Za njega, Ljubičića, njegova smrt nije ništa, ali Titovu smrt - nikad ne bi mogao da preboli... Međutim, niko ne može da umre za drugog, samo naš život umire za nas. Ljubičić je, eto, i to pokušao da opovrgne. Ako tog čoveka ne stigne kazna za ono što je meni i Titu učinio, stići će ga nečija druga nesreća i nečije druge suze.

Razgovor s Jovankom Broz, u kući njene sestričine Jovanke Čolak-Kilami, u Ečkoj, trajao je dugo...

Kad smo, na rastanku, upitali Titovu udovicu kada bi smo mogli da joj intervju donesemo na autorizaciju, rekla je malo začuđeno:

“Ali zašto? Zbog čega bih ja sumnjala u vašu savest?”

Zatim je u šali dodala: “Skraćujte koliko hoćete - samo ništa ne dodajte”.

Uvereni da glas Jovanke Broz, posle njene 13-godišnje izolacije, konačno treba čuti, njenu isposvest, za čitaoce prepričali smo onako kako smo je mi čuli i upamtili.

Ali, evo sad jedne male, dosad nikad objavljene pikanterije:

Još dve trake razgovora s Jovankom Broz ostale su “za neko bolje vreme (biće u knjizi!)”.

Naime, jednog dana mi je Žika Vujović, Jovankin dugo godina čuvar preneo Jokinu “molbu” da je ljuta što su “Novosti” počele da objavljuju “reagovanja” na ispovest Jovanke Broz.

- Mnogo se Joka nervirala što nekakvi baštovani, kafe kuvari i kuvari, majordomi i baštovani daju svoje viđenje priče iz Belog dvora.

PRETNjA SUDOM

Reagujući na optužbe Jovanke Broz, general Nikola Ljubičić se u junu 1978. obratio pismom Predsedništvu SFRJ. Za Jovankine tvrdnje - da su on i Dolanc glavni krivci za ono što se dogodilo između Tita i nje - Ljubičić je rekao da su to “čiste laži i klevete”.

Tražeći od Predsedništva da po tom pitanju “zauzme stav”, general Ljubičić kaže:

“Ukoliko Jovanka ne dokaže ono što stalno ponavlja u svojim klevetama, onda ja zahtevam da ona odgovara za klevete. Predlagao sam da se njena pisma, upućena kongresima i konferencijama, primaju i tretiraju kao i svih građana i članova CK. Međutim, mada Jovanka Broz godinama nije povezana ni u jednoj osnovnoj organizaciji SK, ne prisustvuje sastancima niti plaća članarinu, iz čega sledi da nije ni član SKJ, nju i pored toga primaju i s njom vode razgovore članovi Predsedništva CK SKJ i sekretari Predsedništva CK SKJ”.

General Ljubičić pita:

“Zašto se njoj daje takav tretman, izuzetan tretman, čime je ona to zaslužila... Ukoliko se i sada, posle najnovije klevete, koja se na mene odnosi, od strane Predsedništva ništa ne preduzme, to će Jovanku ohrabriti da u klevetama ide dalje, a meni ništa ne preostaje drugo nego da je tužim redovnom sudu”.

Odlučan da ide do kraja, general Ljubičić kaže: “Ukoliko se oceni da će vođenje i istraga smetati forumu, ja ću se povući s funkcije člana Predsedništva SFRJ”.

Koliko se zna, Ljubičić nikad nije potegao tužbu protiv Jovanke Broz za klevetu.

(KRAJ)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner