Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Hranjenje autošovinizma, ili nismo valjda baš toliko rđavi
Kuda ide Srbija

Hranjenje autošovinizma, ili nismo valjda baš toliko rđavi

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
sreda, 05. jun 2013.

Jesmo, pope, nego šta smo. Rđavi smo – odgovara Petar Božović, Valensa iz filma Noć u kući moje majke iz 1991. godine. Nema sumnje da bi se mnogi, iz ovih ili onih razloga, složili sa ovom njegovom konstatacijom. Kad god se u Srbiji desi neki zločin koji privuče medijsku pažnju, to se iskoristi kao povod za različite autošovinističke tirade, koji se zasnivaju na napregnutom politizovanju slučajeva koji po svoj prilici nemaju nikakvo političko značenje.

Zastupljenost crne hronike u srpskim medijima i morbidno izveštavanje o zločinima koje se ne da izbeći posebna je i vrlo značajna tema koju neću otvarati ovom prilikom – dovoljno je zapaziti da se informacija o zločinu kod nas vrlo lako nadogradi političkom interpretacijom a da za ovakvo tumačenje nisu dati nikakvi razlozi. Politizovani ne moraju biti samo aktuelni zločini. Naprotiv, razne godišnjice sasvim dobro mogu da posluže ovoj svrsi. Kada je u pitanju ubistvo premijera Zorana Đinđića tako nešto je delimično i razumljivo iako zagovornici tvrdog politizovanja ovog slučaja vrlo retko daju konkretne dokaze, već podrazumevaju da je politički smisao ovog događaja samorazumljiv. Neke druge godišnjice koje se koriste da se pokaže kako je Srbija najgori od svih svetova imaju daleko manje smisla.

Fizički napad na Francuza Karla Odbura privukao je posebnu pažnju. Naime, Odbur živi u Beogradu i pokretač je sajta Serbia’s Ambassador to the World kojim nastoji da promoviše lepote Srbije širom sveta, a sudeći po popularnosti sajta, ovo mu sasvim dobro polazi za rukom. Odbura je napala grupa mladića u centru Beograda, dok je sa svojom ćerkom vozio rolere. Nije mi poznato da li je spomenuta grupa identifikovana. Bez obzira na imena i prezimena ili pobude napadača, moralnu mizeriju ljudi koji su napali oca koji je šetao sa svojom ćerkom nije potrebno posebno elaborirati. Pretpostavljam da većina ljudi sa gađenjem osuđuje ovakav zločin, i nada se da će počinioci biti pohvatani i kažnjeni u skladu sa zakonom. Ipak, za određen broj čitalaca i komentatora vesti o ovom događaju moralna osuda, poverenje u zakonitost i briga za javnu bezbednost nisu dovoljni. Potrebno je naglasiti da su Srbi pretukli čak i čoveka sa Zapada koji se zalaže za pozitivnu sliku o Srbima i Srbiji u belom svetu! Naravno podrazumeva se da su motivi nacionalizam, šovinizam, homofobija, urođeni banditizam i usvojeni bizantizam – o motivima zločina može samo da se nagađa, ali sam uveren da postoji popriličan broj dobrih kandidata verovatnijih od autošovinističkih parola. Možemo se zapitati da li neko zaista veruje da srpski nacionalisti smatraju prihvatljivim ovakvo kršenje zakona i narušavanje javne bezbednosti u prestonici Srbije? Zar narušavanje javne bezbednosti nije akt koji bi trebalo da osude svi građani, bez obzira na političko opredeljenje?

Kada se jedan akt nasilja izmesti iz svog osnovnog konteksta – a to je narušavanje javne bezbednosti i kršenje zakona – i smesti u politički i ideološki (autošovinistički) okvir, onda lako može da posluži za samouveravanje onih koji su tu ideologiju usvojili. Nažalost, ovakvi napadi pre smeštaju Beograd u širi evropski i svetski okvir (ne zaboravimo da je nedavno u samom Londonu u po bela dana mačetom izmasakriran britanski vojnik!) gde je pad stepena javne bezbednosti uobičajna stvar nego što ga čine nekom posebno opasnom oazom nasumičnog nasilja.

Drugi slučaj koji mi je privukao pažnju je godišnjica ubistva Vjerana Miladinovića – Merlinke obeležena na portalu B92 prigodnim tekstom prenetim sa sajta homoseksualne tematike Optimist. U prvoj rečinici teksta kaže se kako je pravda spora ali dostižna, ali da u Srbiji ona često ne stigne na svoje odredište. Ali zar je tako samo u Srbiji? Prema nekim izvorima u Sjedinjenim Američkim Državama godišnje ostane nerešeno i do 6.000 ubistava! I pored efikasnih i sve naprednijih istražnih tehnika o kojima se snima toliko televizijskih serija, u zemlji gde je zakonitost najviša vrednost, relativno veliki broj slučajeva ubistava ostane nerešen. Posebno je zanimljiva činjenica da se procenat nerešenih ubistava povećava (za šta je verovatno moguće dati neko objašnjenje u kontestu promene društvenih struktura) – tokom 60-ih procenat rešenih slučajeva ubistava je premašivao 90%, dok je poslednjih godina opao na nekih 65%. U slučaju ubistva Vjerana Miladinovića postojali su osumnjičeni i vođen je sudski postupak ali su optuženi na kraju oslobođeni krivice – da li je uzrok tome traljava istraga treba da proceni neko daleko kompetentniji za ovu tematiku! Svaki nerasvetljeni zločin postavlja pitanja koja vape za odgovorima ali tragati za odgovorima u nekim specifičnostima srpske pravde je neozbiljno i u krajnjoj liniji potpuno neproduktivno.

Ako je istraga izvršena traljavo, ili je sud bio korumpiran ili nekompetentan to se podjednako tiče svih građana ali za takve teške optužbe treba izneti i čvrste dokaze. Ako je slučaj nedovoljno ispitan za to mogu biti odgovorni pojedini pripadnici istražnih organa a ne kako navode pojedini komentatori na sajtu B92 duboko bolesno srpsko društvo. Vjeran Miladinović nije žrtva tranzicije (navod drugog komentatora) već nekog konkretnog ubice koji možda može biti otkriven i osuđen.

Sklonost pojedinih autošovinističkih krugova da politizuju ovakve slučajeve je ne samo potpuno nezasnovana nego je i apsolutno kontraproduktivna. Naime, suštinski razlozi su unapred poznati – devedesete, Milošević, JUL, nacionalisti – pa se tako svaki pojedinačni slučaj lako uklapa u unapred pripremljenu matricu. Ovakvo rezonovanje ima formu samoispunjavajućeg proročanstva koje isključuje bilo kakvu mogućnost promena. Druga, po mom mišljenju daleko produktivnija mogućnost je da se ovakvi slučajevi smeste u realni kontekst, opadanje javne bezbednosti ili lošeg rada istražnih organa, i da se onda pokuša rešavanje sasvim konretnih problema. Jer ova pitanja nisu stvar ove ili one grupe već pitanja od najopštijeg značaja.  

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner