Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Petnaesti maj - zaboravljeni Dan pobede
Kuda ide Srbija

Petnaesti maj - zaboravljeni Dan pobede

PDF Štampa El. pošta
Zlatko Bogatinovski   
četvrtak, 15. maj 2014.

Probojem Sremskog fronta 12.4. 1945. godine započinju, definitivno, završne borbe za konačno oslobođenje Jugoslavije. U tom trenutku su bile skoro potpuno slobodne Makedonija, Crna Gora, Srbija i BiH. Oslobođenjem Sarajeva šest dana ranije (6. 4.1945) stvorena je linija sever-jug (Šid-Sarajevo-Jadransko primorje) kojom je u nastupanju prema zapadnim granicama Jugoslavije, Jugoslovenska armija razbijala i čistila neprijateljske snage sa ovog prostora. Naime, početkom 1945. godine, nemačko-četnički front u Bosni je predstavljao donji krak Sremskog fronta protiv JA. Njega su činili četnici Pavla Đurišića, koji su, gonjeni od partizana, zajedno sa nemačkim 21. korpusom, bežali iz Crne Gore, preko Bosne, prema Sloveniji.

Kao da nije bilo pitanje dana kada će se rat završiti, i kao da od sredine aprila 1945. Jugoslovenska armija nije direktno napredovala ka „glavnom gradu NDH“ Zagrebu, nedaleko od Banjaluke, u bici na Lijevča polju su se ustaše i domobrani tukli sa četnicima tog istog Pavla Đurišića (više od 15.000 ljudi). Ustaše su, normalno posle srpske izdaje, a napadom s leđa, potpuno porazile četnike. Zarobljeni Pavle Đurišić i ostale četničke vođe su pobijene u ustaškim logorima Jasenovcu i Staroj Gradiški, koji su „normalno radili“ kao da nije bio kraj, već početak rata.

Jugoslavija je poslednje ratno proleće dočekala u izmešanim pokušajima uspostavljanja novog života i završnih vojnih operacija za oslobođenje zemlje od okupatora i domaćih izdajnika u kojima se ginulo duže nego bilo gde u Evropi. Dok zadnjih deset dana aprila traje zamena okupacionog novca u oslobođenim delovima Jugoslavije, za dinare Demokratske Federativne Jugoslavije (najviše Nedićevih dinara), 22.aprila oko hiljadu logoraša pokušava bekstvo iz „logora smrti“ Jasenovac, a uspeva da pobegne tek svaki deseti. Samo deset dana kasnije, 2. maja, jedinice Jugoslovenske aArmije ulaze u taj isti „prokleti“ Jasenovac.

Dvadeset petog aprila počinje osnivačka konferencija Ujedinjenih nacija u San Francisku, na kojoj među 45 zemalja antihitlerovske koalicije učestvuje i Jugoslavija. Tri dana kasnije, SAD priznaju privremenu Vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Tridesetog aprila počinje “Karlovačka operacija“ Jugoslovenske armije, a prvog maja Jugoslovenska 4.armija ulazi u Trst, Goricu i Tržič, gde se ne baš prijateljski „susreće“ sa britanskom Osmom armijom. Tako je počela “Tršćanska operacija“, a sa njome i tzv. „Tršćanska kriza“. Sutradan u Trst ulazi novozelandska Druga divizija koja „zarobljava“ Nemce koji nisu smeli da se predaju Jugoslovenskoj Armiji.

Petog maja u Beogradu izlazi prvi broj lista „Fiskultura“, koji će postati „Jugoslovenski sportski list – Sport“, danas „Sport“, a u Skoplju Vlada nove federalne jugoslovenske republike Makedonije usvaja azbuku i pravopis makedonskog književnog jezika.

Šestog maja američke trupe ulaze u Trst, a ustaški krvnik Ante Pavelić i „njegova vlada“ iz Zagreba beže za Austriju, dok dan posle njihovog bekstva Nemačka potpisuje kapitulaciju u 2:41 u francuskom gradu Remsu. Tog istog 7. maja su oslobođeni Karlovac i Varaždin. Zagreb, kasnije proglašen za „grad heroj“, jeste oslobođen poslednjeg dana rata u Evropi, 8. maja. Devetog maja, u 00:43 po moskovskom vremenu, Nemci potpisuju definitivnu kapitulaciju u prisustvu maršala Žukova, glavnokomandujućeg Crvene armije.

Trinaestog maja u bici na Zelengori bivaju potpuno poraženi četnici Draže Mihajlovića. Četrnaestog i petnaestog maja se na jugoslovensko-austrijskoj granici vodi Bitka kod Poljane, poslednja bitka Drugog svetskog rata u Evropi. Taj datum, 15. 5. 1945. se smatra krajem Drugog svetskog rata u Jugoslaviji.

U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije 1945. godine Jugoslovenska armija je brojala oko 800.000 vojnika raspoređenih u pet armija koje su gonile ostatke poraženih snaga Trećeg rajha i Nezavisne Države Hrvatske. Pred kraj rata je u NDH bilo čak oko 170.000 ustaša i domobrana, kojima je „veliki hrvatski državnik i heroj“ Ante Pavelić, bežeći za Austriju, ka Britancima, naredio da se ne predaju Jugoslovenskoj armiji. Čitavu nedelju dana posle kapitulacije Nemačke i završetka rata u Evropi ustaše i domobrani su ratovali protiv Jugoslovenske armije. Pored njih, i ostaci četničkih snaga, ljotićevci, nedićevci, slovenački belogardejci i domobrani. Svi kolaboracionisti su bežali prema Trećem Rajhu, koji se raspadao, u šta oni nisu verovali do poslednjih dana. Rezervna varijanta su bili – Amerikanci! Svi kvislinzi su do poslednjeg trenutka gajili iluzije da će ih Amerikanci prihvatiti, oprostiti sve počinjene zločine, i naoružati da nastave borbu protiv komunizma. Bili su šokirani saznavši da rat protiv komunista nije u planu. U isto vreme se, pak, Jugoslovenska armija već probila do Koruške, gde će ostati do 24. maja. S druge strane, glavni cilj Druge jugoslovenske armije i njenog 9. korpusa je bila tzv.“Operativna zona Jadransko primorje“ koja je postala glavno stecište svih kolaboracionista na samom kraju rata.

Pred konačno oslobođenje Jugoslavije, tokom 1945. godine, Jugoslovenska armija je izvršila nekoliko velikih vojnih operacija – Mostarsku (tokom februara), Sarajevsku (februar – april), Karlovačku, Riječku, Završne operacije i Tršćansku (sve april – maj).

 „Riječka operacija“ JA je trajala od 16. 4. do 6. 5. 1945. godine sa zadatkom da se oslobodi Rijeka, zatim čitava Istra i da se što pre krene u oslobađanje Trsta. Četvrta jugoslovenska armija pod komandom generala Petra Drapšina je sjajno izvršila postavljeni zadatak, pri tom zarobivši oko 16.000 nemačkih vojnika sa svom ratnom opremom.

„Karlovačka operacija“ Jugoslovenske armije je trajala od 30. 4. do 6. 5. 1945. godine sa zadatkom da se oslobodi Karlovac i da se omogući Drugoj jugoslovenskoj armiji prodor ka severozapadu i oslobođenje Zagreba. Štab Druge jugoslovenske armije je formirao Karlovačku grupu divizija, koju su činile 3, 4, 10. i 34. divizija Četvrtog korpusa JA. Karlovac su „branile“ snage Vermahta predvođene 104.nemačkom divizijom i ustaško-domobranske snage. Posle teških borbi, uz ne male žrtve, Karlovac je oslobođen 7. maja.

„Sarajevska operacija“ je poseban primer neodustajanja od kontinuiranog nacističkog ludila i kolaboracionističkog saučestvovanja u tome, što je možda i najbolje objašnjenje zašto je rat u Jugoslaviji trajao duže nego u Evropi. Naime, dok su saveznici napredovali kroz Nemačku, i Treći rajh se ubrzano raspadao, Nemci, ustaše i četnici su uporno „branili" Sarajevo skoro dva meseca, a na samo mesec dana pre sloma Nemačke. Dok su se u čitavoj Nemačkoj vodile ulične borbe po gradovima, Nemci su dovodili pojačanja u Sarajevo, ne pokazujući nameru da napuste Jugoslaviju, već su na mnogim mestima prelazili u ofanzivu. Uporedo sa njima, i četnici su napadali Jugoslovensku armiju. A u samom gradu, ustaše su ubijale Sarajlije, uglavnom Srbe, do samog početka bežanja iz Sarajeva. Kao da je bio početak, a ne kraj rata

Peko Dapčević

Završne operacije Jugoslovenske armije, uz manje učešće Crvene armije, i politički dogovoreno učešće Druge bugarske armije, dojučerašnjeg okupatora, za konačno oslobođenje Jugoslavije su vođene skoro dva meseca, od 20. 3. do 15. 5. 1945. godine. Trebalo je osloboditi istočnu i zapadnu Slavoniju („Podravska operacija“), središnji deo Hrvatske, severnu Bosnu, Liku i Hrvatsko primorje, što je, u tom trenutku činilo više od pola teritorije tzv. Nezavisne Države Hrvatske. U tom periodu je zarobljeno oko 150.000 nemačkih vojnika i oko 30.000 pre svega ustaša, i četnika. Neprijatelj je imao oko 100.000 poginulih vojnika.

Glavni grad NDH Zagreb, u kome je tada bio štab Vrhovnog komandanta Jugoistoka, generala Aleksandera Lera, je oslobođen poslednjeg dana rata u Evropi. U njega su ušle jedinice Prve i Druge jugoslovenske armije, 45.srpska divizija, a potom i 21.divizija i delovi 1. i 6. Proleterske divizije.

Koča Popović

Dok se u razrušenoj Evropi u drugoj sedmici maja budio mir, u Jugoslaviji je još uvek trajao rat. Iako je Nemačka kapitulirala 7. maja, s tim da se borbe obustave 8. maja, nemačke i kvislinške vojne jedinice se nisu predale Jugoslovenskoj armiji, već su nastavile sa neprijateljstvima, najvećim delom na teritoriji Slovenije. Ne prihvatajući naređenje o kapitulaciji svih osovinskih snaga, sve te neprijateljske jedinice (nemačke, ustaške, četničke, itd.) su po ratnom pravu izgubile status vojnih jedinica i bile tretitane kao oružane bande. Jedinice Prve, Druge, Treće i Četvrte Jugoslovenske armije su imale težak zadatak da zatvore jugoslovensko-austrijsku granicu, preseku neprijatelju odstupnicu ka Klagenfurtu, i prisile ih na predaju.

Tako su 10. maja 1. i 6. Proleterska divizija JA zarobile jaču grupu Nemaca, 11. divizija JA je razoružala nemačku 41. diviziju, 21. divizija JA deo nemačke 181. divizije, a 4. i 10. divizija JA je razoružala delove nemačke zloglasne 7. SS divizije „Princ Eugen“ i 373. legionarsku diviziju. Jedanaestog maja 36. divizija JA zarobljava jače ustaško-domobranske snage, a 16. divizija JA veće nemačke snage. Dvanaestog i trinaestog maja 51. divizija JA, a 14.maja i 12. i 17. divizija JA zatvaraju obruč oko nemačko-kvislinške grupacije na prostoru Dravograd – Blajburg (slovenački Pliberk), koja je 15.maja bila prinuđena na kapitulaciju. Predajom ove neprijateljske grupacije jačine oko 30.000 vojnika (najviše ustaša i domobrana), 15. 5.1945. konačno je bio završen Drugi svetski rat u Jugoslaviji. Kasnije, pred početak rasturanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, od 1990. godine do dana današnjeg će se u Novoj Državi Hrvatskoj monstruoznom propagandom iskonstruisati tzv „Blajburški pokolj“(ustaša i domobrana, prim.autora), masakr koji se, u stvari, nikada nije ni desio.

Do 10.maja jedinice Prve jugoslovenske armije (5. i 11.krajiška, 21.srpska udarna i 48.makedonska divizija) su zarobile oko 10.000 neprijateljskih vojnika i velike količine naoružanja. Od 10. do 15. maja jedinice Druge jugoslovenske armije su zarobile 21.000 neprijateljskih vojnika, i zaplenile 29 tenkova i drugog naoružanja. Do 15.maja, Treća jugoslovenska armija je, u sadejstvu sa Prvom armijom, oslobađajući Štajersku, zaplenila preko 300 motornih vozila, 1.300 automatskih oruđa, 4500 pušaka, 36 radio-stanica i velike količine drugog ratnog materijala.

Draža Mihajlović

Ove operacije Prve (komandant general Peko Dapčević), Druge (komandant general Koča Popović) i Treće (komandant general Kosta Nađ) Jugoslovenske armije je potpomagala grupa vazduhoplovnih divizija JA, 11. lovačka i 42. jurišna divizija, a operacije Četvrte Jugoslovenske armije delimično savezničko vazduhoplovstvo iz Italije.

U međuvremenu, dva dana ranije, na drugom kraju Jugoslavije, simbolično baš na planini Zelengori na reci Sutjesci se završila poslednja bitka između partizana i četnika u Drugom svetskom ratu. Započela je 8. maja, kada su poslednje snage JVuO pod komandom Draže Mihailovića jačine 10 do 12.000 ljudi pokušale da se iz srednje Bosne preko Zelengore, Drine i Sandžaka prebace u Srbiju. Na teritoriji Kalinovika jedinice 3. korpusa Druge jugoslovenske armije, 3.bosansko-hercegovačke divizije Korpusa Narodne Odbrane Jugoslavije i Narodne milicije su potpuno opkolile četnike, koji su u žestokom višednevnom okršaju razbijeni i uglavnom uništeni. Tokom bitke su poginuli general Miroslav Trifunović, Milan Aćimović i Vojislav Mihailović, Dražin sin. Poginuli su i pukovnik Dušan Smiljanić i potpukovnik Miodrag Palošević, a zarobljeni su potpukovnik Dragutin Keserović i Aleksandar Aksentijević, član CNK-a. Major Nikola Kalabić se dokopao Srbije, a Draža Mihailović je stigao do okoline Višegrada, gde je i uhapšen 12.marta 1946. (Ovaj datum su, neverovatno ali istinito, hrvatski nacionalisti isticali kao datum završetka rata u Jugoslaviji, zbog konstrukcije „pakovanja“ nepostojećih Blajburških žrtava u vreme nepostojećeg rata. Utoliko je 15.maj interesantniji i vredniji datum u našoj istoriji.) Porazom na Zelengori četnička vojska je prestala da postoji. Verovatno paradoksalno zvuči, ali Jugoslovenska armija je definitivno pobedila Jugoslovensku vojsku u Otadžbini.

Jugoslavija je bila jedna od retkih zemalja, možda i jedina na svetu, koja je slavila dva Dana pobede. Evropski Dan pobede 9.maja i Dan pobede u Jugoslaviji 15.maja. Tako je to radila svaka Jugoslavija – Demokratska Federativna Jugoslavija, Federativna Narodna Republika Jugoslavija i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. U SFRJ su postojali državni (savezni) i republički praznici i značajni datumi – 4 državna praznika, 8 republičkih i 26 značajnih datuma u koji su svrstani 9. i 15.maj. Kako se u SFRJ počeo pojavljivati „evropski duh“ tokom sedamdesetih godina prošlog veka, tako se slavio samo Dan pobede 9.maj, a psihologijom samoporicanja zapostavljan Dan pobede u Jugoslaviji 15.maj. I poslednje velike vojne parade Jugoslovenske narodne armije 1975. i 1985.godine su održane 9.maja.

U poslednjoj Jugoslaviji, Saveznoj Republici Jugoslaviji, prema Zakonu o državnim praznicima SRJ iz 1997. godine praznik Dana pobede u Jugoslaviji 15.maj je prestao i formalno da postoji i da se slavi.

I pored zaborava, istorijska činjenica da je Drugi svetski rat u Jugoslaviji trajao sedam dana duže, jeste samo potvrda „pravila“ da na Balkanu sloboda izgleda uvek stiže sa zakašnjenjem. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner