Početna strana > Prenosimo > Šta stoji u pozadini sukoba Josipović – Pupovac
Prenosimo

Šta stoji u pozadini sukoba Josipović – Pupovac

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
sreda, 05. septembar 2012.

(Svedok)

Sukob lidera Srpskog nacionalnog veća (SNV) i potpredsednika Samostalne srpske demokratske stranke (SDSS) Milorada Pupovca, i predsednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, proteklih nedelja okupirao je hrvatsku i delimično zainteresovao i srpsku javnost. Hrvatska javnost posvetila je veliku pažnju ovome jer su Srbi, čini se, ma u kom kontekstu (najčešće, nažalost, negativnom), uvek tema u Hrvatskoj. Sa druge strane, u Srbiji su Srbi iz Hrvatske, kao i uopšte Srbi u regionu i njihov položaj, tema od trećerazrednog značaja, osim, eventualno, u vreme izbora. Zato o ovom sukobu nema nijedne reči najviših zvaničnika Srbije koji već nedeljama – ćute.

Kao i mnogi politički sukobi i ovaj između Pupovca i Josipovića ima povod i razlog koji su međusobno različiti. Sukob je otpočeo povodom tekstova koji su objavljeni u srpskom nedeljniku (odnosno – „tjedniku“, kako stoji na njihovom veb portalu) „Novosti“ a u kojima je kritikovan Ivo Josipović i optužen da je prijatelju Marku Vojkoviću, vlasniku firme “Emporion“, omogućio da bez javnog nadmetanja dođe u poziciju da preko svojih firmi već godinama ubira velike prihode na ime autorskih prava u Hrvatskoj. Ubrzo je stigla oštra reakcija Josipovića koji je utvrdio da iza tog članka u „Novostima“ zapravo stoji Milorad Pupovac, pritom ga optuživši da se njegova politika odavno pretvorila u „etnobiznis“, te da je „za Srbe učinio malo, za sebe puno“. Potom je odgovorio Pupovac, koji je kazao da u središtu svega leži ljutnja Josipovića što je odbio njegov poziv da prisustvuje proslavi 17-godišnjice „Oluje“.

Usledila je i reakcija uredništva lista „Novosti“ i otpočela je polemika. Da skori kraj rasprave nije na pomolu, čini se, pokazuje i čin Pupovca, kada je u nedelju (2. septembra) gostujući na HRT-u doneo reket želevši da pokaže kako je on, citirajući Josipovića, „reketaš“ svih vlada u toj zemlji. Šta će dalje biti i da li će se sve okončati do sve češće najavljivanog susreta Josipovića i Nikolića (prema poslednjim informacijama, naći će se 1. oktobra u Aranđelovcu) ostaje da se vidi.

Jedini konkretan epilog za sada jeste taj da, sudeći po izjavama iz kabineta hrvatskog predsednika, SNV više neće dobijati sredstva kao do sada, što znači da će finansiranje „Novosti“ biti znatno otežano. Ovo, inače, nije prvi put da se građansko deklarisani predsednik Hrvatske optužuje za mešanje u rad štampe na srpskom jeziku. Krajem oktobra 2010. smenjen je urednik „Novosti“, pošto je, povodom pada dva hrvatska Miga kod Slunja, na naslovnoj strani objavljena fotografija letelica sa potpisom „Obadva su pala“, što je bila očigledna asocijacija na istovetni komentar sa amaterskog snimka iz 1991. kada su iznad Šibenika pala dva aviona JNA. Tada je demantovano da je bilo ikakvih pritisaka iz kabineta hrvatskog predsednika. Sada, međutim, Josipović je otvoreno pozvao vladu da prestane da finansira SNV i njene aktivnosti, što uključuje i izdavanje nedeljnika „Novosti“.

Šta je, zapravo, u pozadini čitavog sukoba i kakav je njegov značaj?

Hrvatska će sledećeg leta postati punopravna članica Evropske unije. U toj Uniji – ma koliko se ona mnogima u Srbiji činila kao nepravedna prema nama, a, recimo, znatno iskrenija i bliža Hrvatima ili Slovencima – ipak važe neka pravila. Konkretno, jedno pravilo koje važi i koga se EU drži, barem kada je o svojim članicama reč, jeste to da se ne može slaviti zločin.

U decembru ove godine trebalo bi da bude objavljena drugostepena presuda Haškog tribunala u slučaju „Oluja“. Prvostepena presuda, doneta aprila 2011, zaključila je da je u avgustu 1995. (u vreme izvođenja „Oluje“) u Hrvatskoj postojao udruženi zločinački poduhvat čiji je cilj bio prisilno i trajno isterivanje Srba sa područja Krajine, a na čijem čelu je bio Franjo Tuđman i najveći deo hrvatskog vojnog i političkog establišmenta. Očekuje se da će u decembru, u tom delu biti potvrđena prvostepena presuda, dok će dvojici hrvatskih generala, Gotovini i Markaču, kako se očekuje, biti skraćena kazna zatvora.

Ukoliko se potvrdi formulacija iz prvostepene presude Haškog tribunala po kojima je „Oluja“ predstavlja udruženi zločinački poduhvat, Hrvatska kao članica EU neće moći da slavi tu operaciju kao državni i nacionalni praznik. Posledice eventualne nemogućnosti proslave „Oluje“ nisu samo u tome što će Hrvatska morati da menja svoj državni praznik, već i u tome što će to poljuljati novi nacionalni mit na kojem je sazdana moderna hrvatska država, što sa sobom, dugoročno, može da nosi i određenu nacionalnu frustraciju.

Upravo zbog toga je Hrvatskoj stalo da, što je više moguće, legitimiše tu operaciju. Budući da je teško legitimisati „Oluju“ imajući u vidu njene posledice (ubijeno je 2650 ljudi, preko 350.000 prognano, a spaljena je i pokradena imovina Srba), hrvatske vlasti se trude da odu u tom pravcu što više mogu. Zato im je i bilo važno da se na proslavi „Oluje“ ove godine pojavi neko od Srba, pa je tako predsednik Josipović i uputio pozive svima da prisustvuju. Jedini ko se odazvao bio je Veljko DŽakula, koji predvodi Srpski demokratski forum.

Šta je DŽakula ovim činom uradio za sebe, političku karijeru, ali i Srbe, to je pitanje za njega. Ako je suditi prema reakcijama Srba u Hrvatskoj, njegova popularnost danas ravna je popularnosti Čedomira Jovanovića u Kosovskoj Mitrovici, ili Tomislava Nikolića u omladini LDP-a. Doduše, pojavljivanje DŽakule nije prvi put da je jedan Srbin prisustvovao proslavi „Oluje“. Pre šest godina, 2006, banketu povodom proslave „Oluje“ prisustvovao je Dragan Jerković, tada dogradonačelnik Knina, inače član Pupovčevog SDSS-a.

Pojavljivanje DŽakule i kasniji napad Josipovića na Pupovca upućeni su protumačili kao potrebu nove hrvatske vlasti da iznađe „svog Srbina“, budući da je Pupovac, kao predvodnik nacionalne, manjinske stranke koja je bila u koalicijama sa prethodnom vlašću, viđen kao „HDZ-ov Srbin“. Pritom, Pupovac je otvoreno podržavao Borisa Tadića, dok su njegovi kritičari iz srpske zajednice mahom bili uz Tomislava Nikolića. Po toj logici, sada je na pomolu potera za „SDP-ovim“ Srbinom, ali i Srbinom koji ima dobre odnose sa novom vlašću u Srbiji.

Iako malo ko veruje da bi ta zamena mogao biti DŽakula, sve što je nakon proslave „Oluje“ usledilo (kritike DŽakule, sukob Josipović-Pupovac, napadi srpskih organizacija na Pupovca), čini se, za posledicu je imalo novi sukob među Srbima.

Srpske organizacije, kako one izbegličke u Srbiji, tako i one u Hrvatskoj, u otvorenim pismima i javnim istupima oštro su napale Pupovca da nije učinio ništa za Srbe, dok je mnogo više učinio za sebe. Koliko je to istina zavisi iz kog ugla se gleda.

Među Srbima u Hrvatskoj često se čuju komentari da onaj ko hoće posao mora da bude u SDSS-u, i to uz samu vrhušku. Čini se da čelnici SDSS-a ne uživaju ni veliki moralni kredibilitet među Srbima. Tako se, na primer, u Vukovaru govori kako je jedan visoki funkcioner kupio kuću u tom gradu da bi je kasnije prodao konzulatu Srbije, ali ne za novac, već za 350 kvadrata stambenog prostora u Beogradu.

Ukoliko se pogledaju konkretni podaci, stvari zaista ne stoje dobro. Sama prava srpskog naroda u Hrvatskoj nisu na zadovoljavajućem nivou, a iz godine u godinu su sve manja. Srbima se osporava pravo na jezik, pismo, na povraćaj imovine, pa čak im se i traži da plate obnovu onoga što im je u ratu porušeno!?

Činjenica je da je SDSS tokom proteklih godina imao upliv u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Hrvatske i da je imao ljude na mestima sa kojih je moglo nešto više da se učini, ali nije. Recimo, visoki funkcioner SDSS, Dragan Crnogorac, bio je član Programskog veća HRT-a, ali na toj televiziji nema nijedne emisije na srpskom ili emisije posvećene Srbima u Hrvatskoj, iako su najbrojnija nacionalna zajednica posle Hrvata?! Učešće SDSS-a u vladi HDZ-a nije dovelo do toga da se broj Srba zaposlenih u državnim institucijama približi njihovom učešću u populaciji. Ukoliko samo pogledamo Ministarstvo spoljnih poslova Hrvatske, od 1600 zaposlenih ima svega desetak Srba (zvanični podaci ne postoje). Takođe, srpske škole i obrazovanje na srpskom jeziku gotovo da je potpuno zamrlo...

Ipak, pitanje je i koliko su Pupovac, SNV i SDSS mogli da urade kada je reč o pravima Srba?

Hrvatska, premda veoma emotivno, ipak veoma ozbiljno i promišljeno vodi svoju nacionalnu i državnu politiku, pogotovo kada je reč o odnosima prema Srbima i Srbiji. Srpski narod u Hrvatskoj, nakon rata, godinama se suočava sa problemima da ostvaruje svoja kolektivna prava, pa i sa nastojanjima da se ona svedu na individualni nivo. Hrvatska država mnogo više ulaže u sopstvenu promociju u svetu, nego što to čini Srbija. Hrvatska u svoju manjinu u BiH do 2009. ulagala je 10 miliona evra, a posle toga šest miliona (navedeno prema Izveštaju o pravima srspkog naroda u regionu za 2010. godinu, koji je radio Napredni klub). Srbija u svoju manjinu u regionu ulaže neznatna sredstva.

Dok se u Srbiji govori kako tužba i kontratužba pred MSP u Hagu nisu od koristi i kako bi od njih što pre trebalo odustati, Hrvatska stalno odlaže tu temu, očito čekajući trenutak da o tome govori sa pozicije punopravne članice EU.

Dok su hrvatskim vlastima (i HDZ-ovoj i SDP-ovoj) u bilateralnim odnosima primat imali naglašavanje odgovornosti Srba i Srbije za prethodni rat i shodno tome uslovljavanje Srbije, srpska strana je uvek naglašavala potrebu za dobrosusedskim odnosima i gurala pod tepih sva otvorena pitanja, uključujući i pitanja položaja Srba.

Jedina konkretnija pomoć Srbima iz Hrvatske dolazi od vlade Vojvodine i Bojana Pajtića, koji su im omogućili i povoljnije uslove školovanja na Univerzitetu u Novom Sadu, pomogli otvaranje razvojne banke („Tesla banka“) i dali medijski prostor na novosadskoj televiziji... Da budemo i pomalo cinični: ako se uzme u obzir činjenica da dobar deo ovdašnje javnosti, i političke i laičke, sumnjiči Pajtića za potajni separatizam, čitava priča oko vojvođanske pomoći Srbima u Hrvatkoj deluje čak i ironično.

Zato je i pitanje, šta je Pupovac, ili bilo ko drugi na njegovom mestu, mogao da učini, imajući u obzir ovakvo ponašanje Srbije sa jedne, i politiku Hrvatske sa druge strane. Pritom, ako se i neko od političkih predstavnika Srba malo više nacionalno angažuje, gotovo redovno se u hrvatski medijima pojavi neko ko je video kako je baš taj predstavnik Srba u vreme rata ošamario nekoga ili na neki način sudelovao u nekom zločinu.

A šta reći o Josipoviću?

Mnogi, i u Srbiji i u Hrvatskoj (pogotovo u NVO sektoru), govorili su kako odlaskom nacionalističkog HDZ-a i dolaskom više građanski orijentisanjog SDP-a, sledi i poboljšanje položaja Srba. To se pogotovo govorilo posle pobede Iva Josipovića na predsedničkim izborima. U nešto slično Srbi su verovali i 1990. kada su na izborima masovno podržali Savez komunista Hrvatske predvođen Ivicim Račanom, koji se za te izbore preimenovao u SDP. Tada je SDP pod nadnacionalnom, polujugoslovenskom pričom pridobio glasove Srba, a potom stao uz Tuđmana i njegovu politiku.

Sličnu stvar i danas vidimo u Hrvatskoj. Dok je HDZ oštro insistirao na nacionalnoj polarizaciji – što je na jedan način išlo na ruku Srbima jer je naglašavanjem razlika ipak doprinelo njihovoj međusobnoj integraciji i očuvanju njihove posebnosti – sada aktuelna vlasda SDP-a, koja ističe da u svojim poslaničkim redovima ima Srba, te da u izvršnoj vlasti ima one koji su se deklarisali kao Srbi (Ranko Ostojić - ministar policije; Željko Jovanović – minsitar nauke i sporta; Milanka Opačić – ministar socijalne politike), insistira na tome da nije bitno ko je Srbin a ko Hrvat, već više naglašava takozvanu građansku Hrvatsku. Međutim, sporno je što ta takozvana građanska Hrvatska ima elemente nacionalne Hrvatske čiji su osnovi izgrađeni Tuđmanovom politikom, etničkim čišćenjem Srba, „Olujom“... ali i koja još uvek nije načisto ni sa ustaškim zločinima iz Drugog sv. rata. Nije na odmet ni pomenuti da članovi tog istog SDP-a u Vukovaru onemogućavaju srpske odbornike da ostvare zakonom zagarantovano pravo da dobiju/podnose opštini podneske na ćiriličnom pismu i srpskom jeziku.

Dakle, možda Pupovac i nije dovoljno uradio za Srbe u Hrvatskoj; možda su tačne tvrdnje da je više uradio za sebe, ali pitanje je: imamo li boljeg? Da li su Srbi u Hrvatskoj napravili organizaciju koja je jača i veća? Da li je Srbija, kao odgovorna država, pomogla da se srpska zajednica u Hrtvatskoj organizuje i stane na noge?

Ako neko i misli da na ova pitanja treba dati potvrdan odgovor, onda neka se zapita da li Pupovca treba menjati sada?! Kada Mađarska i Mađari u Srbiji nisu bili zadovoljni Jožefom Kasom, oni su čekali predizbornu godinu i tada ga sklonili, a nisu čekali da prođu izbori, da uđe u institucije, pa da ga onda menjaju. Ako Pupovac i njegovi ljudi budu sada smenjeni, oni će i dalje ostati u Saboru, a neće doći neki drugi umesto njih. Ko će onda predstavljati Srbe u hrvatskim institucijama? Ko onda može da bude njihov legitiman predstavnik?

Ova pitanja, nažalost, godinama su bez odgovora. A pozicija u kojoj su i Srbi u Hrvatskoj, i Srbi u regionu, pa i Srbi u Srbiji, dovoljno govori da li se o ovim pitanjima uopšte razmišlja na najodgovornijim mestima... 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner