Prostije rečeno, ako ne žele da žive u Hristovom svetu, živeće u Homerovom. Posledice ove dehristijanizacije zapadne civilizacije kao globalnog hegemona već smo imali prilike da osetimo na svojim leđima. Možda neki od njih misle da svet tako i treba da izgleda. Ako ne misle, najbolje bi im bilo da se – raduju Hristovom dolasku

Protivljenje sankcijama Rusiji nije neki „kontroverzni“ politički kurs, pa da se oko toga, tobože, lome koplja i stvara neka kvazi-hamletovska dilema, nego bi morala biti prirodna i logična posledica suverene politike suverene države koja vodi računa o svojim nacionalnim interesima, kao i o svom dostojanstvu

Na nama je da objasnimo da poseta potredsednika Bajdena nije bila samo nagrada za dobro ponašanje, već pre početak nečega što mora da bude znatno intenzivniji dijalog o tome kako možemo da sarađujemo bliže i produktivnije na zajedničkim ciljevima

Posle sloma Sirije, mnogi su počeli da bacaju drvlje i kamenje na Rusiju, tvrdeći da je ona glavni krivac za pad režima Bašara el Asada

Svako ko se bavi pisanjem o prošlosti, sa iole dubljim razumijevanjem ljudi i njihovih odnosa, u svakom izabranom isječku vremena može osjetiti, naslutiti, postojanje i rad aktera koje ne bilježe službeni arhivi, aktera koji ne povlače linije događaja i ne privlače svjetla javnosti, ali povijesnu sliku ispunjavaju bojom, oni koji od niti čine tkaninu i koji tkaju tiho i neprestano. U sretnim slučajevima takvi su ljudi dobri duhovi svog vremena, obično pozvani da blaže surove naravi i prilike. Upravo nas je nakon teškog bolovanja napustio jedan takav čovjek.

Petra M. Lađevića, rođenog u Petrinji 1956. godine, njegovi su brojni prijatelji jako voljeli, dijelom zato što je tu ekipu on sam formirao, dijelom zato što je bilo lagodno biti Perin prijatelj, on ih je neštedimice veličao i pomagao. O tome potpisnik svjedoči iz vlastitog primjera. Pero je bio neplaćeni menadžer ljudima u koje je vjerovao.

Kao Srbin s Banije vidjevši realno stanje zajedničke države i hrvatsko-srpskih odnosa, a osluškujući zbivanja i vijesti iz svijeta, svjesno se odlučio za alternativni put u borbi za demokratsku političku zajednicu na južnoslavenskim prostorima

Sedamdesete godine prošlog stoljeća i sve ono što su one donijele u našim životima odredile su okvir javnog angažmana ovog odličnog studenta filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prijatelj i zemljak Nikola Vujčić sjeća ga se kao buntovnika već u petrinjskoj gimnaziji. Kao mlad čovjek shvatajući ozbiljno riječi svojih profesora, kao Srbin s Banije vidjevši realno stanje zajedničke države i hrvatsko-srpskih odnosa, a osluškujući zbivanja i vijesti iz svijeta, svjesno se odlučio za alternativni put u borbi za demokratsku političku zajednicu na južnoslavenskim prostorima.

Petar je tih godina istaknuti peticionaš, neke od peticija za obranu ljudi koji će desetak godina kasnije postati moćnici i ideolozi država nastalih na razvalinama Jugoslavije, samo je potpisao, nekima je bio autor. On je cijelo vrijeme svog javnog rada bio nezamjenjiv vezni igrač, povezujući ljude, gradove, Zagreb i Beograd naročito, generacije. Povezivao je istomišljenike s ciljem obrane onih drugih, vjerujući snažno da se tako odužuje i rodnoj Baniji, modernizujući njene tradicije, i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ozbiljujući njegove teorije. Znao je istinu o institucijama, gurajući nas da je kažemo i zapišemo, i ipak vjerovao u njih. Nevesela istina ga nije mogla tako razočarati da ga razoruža.

Petar Lađević je bio anarhista u duši, koji je potpisniku tihim glasom objašnjavao smisao svih detalja u pravoslavnoj liturgiji; bio je dosljedni liberal koji se ponosio druženjem s Vladom Mijanovićem Revolucijom i volio ljude iz njegovog kruga; bio je Srbin s Banije koji je uvijek pred svojima branio Petrinju i petrinjske Hrvate.

Značajnu epizodu u njegovom životu predstavlja rad u Vladi Vojislava Koštunice u Beogradu, u kojoj je sa znanjem i razumijevanjem donesenim iz starog kraja uobličio i provodio službenu politiku prema manjinama

Početkom devedesetih, upravo na tragu onoga što je do tada radio, pronalazimo ga u krugu pokretača i osnivača institucija Srba u Hrvatskoj, Srpskog demokratskog foruma i Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Petar nije bio književnik, on je druge usmjeravao na teme i probleme, ali njegovi su rijetki prilozi o Adamu Pribićeviću i Vanetu Ivanoviću – bio je to izbor po srodnosti – značajno širili krug spoznaje za nas koji smo tada živjeli uklješteni u političku stvarnost prve polovine 90-ih. Drugu polovinu te decenije on je u Londonu, radi kao sekretar Vaneta Ivanovića i značajno doprinosi njegovom književnom povratku u domovinu. Uspijevao je kao posrednik nagovoriti porodicu Ivanović da materijalno pomogne južnoslavenske studente u Londonu, neki od njih su danas ugledni ljudi i intelektualci.

Ni prelaskom u Beograd nije napustio svoj poziv ni ulogu. Opet je bio nezamjenjivi vezni igrač, dio njegove misije bilo je urednikovanje u izdavačkoj kuči „Profil“, bio je čovjek koji zna što je javnost, kako se ona stvara i koristi. Značajnu epizodu u njegovom životu predstavlja rad u Vladi Vojislava Koštunice u Beogradu, u kojoj je sa znanjem i razumijevanjem donesenim iz starog kraja uobličio i provodio službenu politiku prema manjinama.

Petar Lađević je bio naš čovjek u Beogradu. Znam mnogo ljudi koji su intenzivno živjeli i žive hrvatsko-srpske odnose, ali ne znam nikoga ko je kao on nastojao razumjeti sve aktere tih odnosa u prošlosti i sadašnjosti i dati im pravo na riječ.

Ne znam nikoga ko će biti tako ožaljen od tako šarolikog i brojnog kruga prijatelja.

(RTS)

Sećanje na borbu za slobodu je opasno kada na tvojoj teritoriji stoji džinovska vojna baza, u čijoj senci sluge nove imperije otimaju ljude, pucaju na decu, pale kuće i uništavaju imovinu onih istih kojima su to radile sluge one stare imperije 1914. godine. Opasna stvar, sećanje

Na Srbiju se poslednjih nedelja sručio pravi cunami zahteva i pritisaka za uvođenje sankcija Rusiji. Ne zna se da li je strašniji spoljni pritisak, od strane brojnih zapadnih zvaničnika, izaslanika, posrednika i komesara, velikih i malih, ili od njihove domaće političke i medijske posluge, lakeja i menažerije

U atmosferi pesimizma insistiranje na važnosti toga da se bude ispravan Bošnjak znači zadobijanje snage kao političkog sredstva. Ono što daje uverljivost, a najverovatnije i pothranjuje ovaj diskurs, jeste narastajući nacionalizam među bosanskim Srbima.

Ali posle više od 1.000 dana svima bi trebalo da bude jasno da se u sukobu dve velike sile satire čitav jedan narod kao i to da je garancija ukrajinske nacionalne države glupo protraćena

Rat u Evropi je moguć, a ponovno naoružavanje i opasno nepoverenje na našem kontinentu, koje je izgledalo kao da je prevaziđeno, vraća se sa osvetom, ekskluzivno za RT Balkan opominje Kaj-Ahim Šenbah

Govoreći na Institutu za odbrambene studije i analize Manohar Parikar u Indiji 22. januara 2022, nemački viceadmiral Kaj-Ahim Šenbah, tada zapovednik Mornarice, usudio se da kaže kako Putin "verovatno zaslužuje poštovanje". Nazvao je Rusiju starom i važnom zemljom, dodavši da se "treba pozabaviti ruskim akcijama u Ukrajini", ali i da je za Kijev "poluostrvo Krim nestalo: Nikada se neće vratiti — to je činjenica."

Visoki NATO oficir, mesec dana pre izbijanja sukoba na istoku Evrope, zbog toga je postao prva žrtva evropske posvećenosti ratu. Povukao se sa funkcije 24 sata nakon govora u Indiji. Prethodno se nemačka vlada ogradila od Šenbahovih komentara, a u tu subotu uveče, nešto ranije, ukrajinsko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da je pozvalo nemačku ambasadorku Anku Feldhuzen da istakne "kategoričku neprihvatljivost" Šenbahovih komentara.

Viceadmiral Kaj-Ahim Šenbah nakon penzionisanja se nije obraćao preko zapadnih mejnstrim medija. Poziv za razgovor iz Beograda je, ipak, prihvatio.

Pitamo ga na početku razgovora: Da li biste danas izgovorili ono što ste rekli u Indiji u januaru 2022?

Da, apsolutno. Osim toga, stvari koje sam rekao u Indiji takođe su već izrečene pre izbijanja rata. Iako je to bio tročasovni događaj, ceo spor je bio u dve-tri rečenice izvučene iz konteksta. Podmetnuto mi je i otpustili su me iz mornarice.

Rekao sam tada, i još uvek verujem u to, da države treba da tretiraju jedne druge kao jednake. A šef države zaslužuje poštovanje i ako se ne slažete sa njegovim stavovima. U to vreme to se odnosilo na Vladimira Putina, ne kao osobu, već kao predsednika Ruske Federacije.

Drugo što sam rekao je da nisam mislio da će Ruska Federacija dobrovoljno vratiti poluostrvo Krim Ukrajini. Ukratko, rečeno  je, "Krim je otišao i neće se vratiti". Nisam izrazio podršku ovom stavu, već sam samo dao svoju političku ocenu ovog teritorijalnog pitanja. Sada su svi događaji pokazali da sam u pravu.

Ponovo se od jednog broja političara čuje da je Rusija slaba a da su Putinove crvene linije fikcija i da ne  postoje?

Najopasnija stvar koju možete da uradite u ovoj situaciji je da potcenite svog protivnika, da ga "verbalno nadgovorite" ili da zaista smatrate da su njegovi napori u naoružanju zanemarljivi. Za to ne morate citirati Klauzevica, velikog pruskog stratega. Ipak, u nedavnoj prošlosti čuo sam mnoge takozvane vrhunske političke i vojne predstavnike da govore upravo to. Smatram da je to politička i vojna glupost.

Ruska Federacija je sve, samo ne slaba, i tu ne mislim samo na nuklearno naoružanje Moskve. Čak i ako nas neke taktike ruske vojske i operacije moskovskog ministarstva odbrane na istoku Ukrajine povremeno nateraju da se mrštimo, Ukrajina se suočava sa nadmoćnim protivnikom.

A crvene linije Kremlja?

Procenjivati  citirane "crvene linije" ruskog predsednika kao nepostojeće je takođe nepromišljenost i igra političke budalaštine. Ove pretnje Vladimira Putina su deo političke komunikacije, uključujući i internu komunikaciju.

Ako Zapad veruje da jednostavno može da pravi korak za drugim samo zato što je Moskva ostavila bez reakcija prelazak ranije definisane crvene linije bez odgovora, nije ozbiljno upravljanje konfliktom, a kamoli strateški instinkt. U jednom trenutku, luk će biti preopterećen i eskalacija rata će se proširiti na države koje ranije nisu bile uključene. Tada će biti prekasno za debatu o eventualno pogrešno protumačenim crvenim linijama. Cilj nacija, posebno UN, mora biti mir, a ne kako postepeno eskalirati rat bez probijanja brane. 

Šta je pokazala ukrajinska tragedija i gde je u tom ratu izgubljen vojnički rezon?

Mislim da nisam jedini koji priznaje da se rat mogao izbeći. Takođe mislim da Ruska Federacija nije sebi učinila nikakvu uslugu ovim oružanim sukobom. Sve strane gube, a veliki pobednik je Kina.

Ova tragedija pokazuje da su ljudi nakon završetka Hladnog rata pogrešno procenili dešavanja u zemljama.

Ko je i kako pogrešio?

Zapad je napravio grešku što nije ispravno protumačio i iskoristio ispruženu ruku Rusije. Umesto toga je usledilo proširenje NATO-a, uz korišćenje tadašnje slabosti Moskve.

To je bila propuštena prilika, ne toliko za prijateljstvo, koliko za strateško partnerstvo sa Rusijom, posebno protiv rastuće nove svetske sile Kine.

Kako gledate ponašanje Rusije?

Rusija, s druge strane, nije iskoristila demokratsko restrukturiranje svoje zemlje i ogromna sredstva i potencijal koji je oslobođen u tom procesu da razvije političku i ekonomsku protivtežu Zapadu, ali i Pekingu,  iako se, uz malo političkog i istorijskog znanja, može razumeti zašto se Rusija tako pozicionirala.

Da li je veliki rat u Evropi danas nemoguć?

Rat u Evropi je moguć, a ponovno naoružavanje i opasno nepoverenje na našem kontinentu, koje je izgledalo kao da je prevaziđeno, vraća se sa osvetom.

Kako može da se završi ova noćna mora i šta svi  akteri sukoba treba da urade da  se rat okonča?

Primarni cilj mora biti postizanje prekida vatre. Naravno, ovo nije velika spoznaja. Da bi se to postiglo, obe strane, Ukrajina i Rusija, u idealnom slučaju moraju unapred da imenuju zajedničkog pregovarača kome obe strane veruju. Prema mom mišljenju, to isključuje neku zapadnu naciju, ili čak i Kinu. Možda se takav partner može naći na Globalnom jugu. Međutim, obe strane takođe moraju biti spremne da vode pregovore bez preduslova. Mora se uspostaviti praćenje (front) linije sa predstavnicima obe zaraćene strane i UN (a možda i OEBS), a duž linije kontakta mora biti uspostavljena zona bez oružja. Nakon toga, pregovori o novom mirovnom poretku moraju da se odvijaju na neutralnim lokacijama.

Kristina Lalić Spirković

(RT)