Početna strana > Debate > Srbija i NATO > „Agresivna“ Srbija i „miroljubivi“ NATO
Srbija i NATO

„Agresivna“ Srbija i „miroljubivi“ NATO

PDF Štampa El. pošta
Živadin Jovanović   
četvrtak, 12. decembar 2013.

Srbiju niko ne ugrožava spolja da bi u članstvu NATO tražila garancije za svoju bezbednost. A i ukoliko bi ikada bila ugrožena spolja, NATO ne bi bio na njenoj strani. Tokom jugoslovenske krize i tokom agresije 1999. godine članice NATO su bile oslonac, odnosno, saveznik separatista, islamskog, albanskog i neoustaškog ekstremizma, radeći aktivno na drobljenju srpske nacije i na slabljenju i teritorijalnom smanjivanju Srbije.

NATO je naneo Srbiji i srskom narodu ogromnu štetu od koje će se teško oporaviti u dogledno vreme. Pre bilo kakvog razmatranja dalje saradnje, Srbija bi trebalo da zatraži naknadu ratne štete od članica Alijanse. Da to pitanje uvrsti u dnevni red bez straha što će biti odbijena.

NATO teži da Srbiju uvuče, da je stavi pod potpunu kontrolu iz svojih geostrateških interesa: prvi je da konsoliduje svoj prodor na Istok - prema Rusiji, Kaspijskom basenu, Sibiru i Bliskom istoku;  drugi, da obezbedi najamničke trupe za osvajačke ratove izvan Evrope. Ti ciljevi su suprotni kako sadašnjim, tako i trajnim interesima Srbije.

Ključne članice NATO – SAD, Velika Britanija i Nemačka, svaka iz svojih sebičnih interesa, – protekle tri decenije tretiraju Srbe i Srbiju kao agresivne, remetilačke, retrogradne faktore na Balkanu i u Evropi. Uz velike napore i novac proizvele su i svetskoj javnosti nametnule predstavu o Srbima i Srbiji kao satani i zlu ravnom, ako ne i većem, od naci-fašizma Adolfa Hitlera. A onda su, da bi ugodile obmanutoj i otrovanoj javnosti, krojile i sprovodile politiku koja predstavlja najveću sramotu za zapadnu civilizaciju. Deo te politike je i optužba da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu zbog čega su joj maja 1992. godine uvedene najsveobuhvatnije sankcije koje je Savet bezbednosti UN ikada usvojio. Formiranje i rad Haškog tribunala, formalno nazvanog „za bivšu Jugoslaviju“, faktički za Srbe i Srbiju, jeste druga bitna ilustracija odnosa NATO (zemalja) prema Srbiji i Srbima.

Posle 5. oktobra 2000. NATO (članice) promenile su svoj odnos prema vlastima koje su formirane po njihovom ukusu i koje se sve do današnjeg dana karakterišu kao „prozapadne“, zaključen je niz sporazuma kao što je sporazum o slobodnom tranzitu trupa NATO preko teritorije Srbije (Vuk Drašković – Jap de Hop Shefer), sporazum o (diplomatskom) statusu američkih trupa u Srbiji (Tadić – Kondoliza Rajs), poznat kao SOFA-sporazum, potpisano je pristupanje Partnerstvu za mir (Boris Tadić), počinju zajedničke vojne vežbe, školovanje oficira VS u američkim i NATO školama, učešće kontingenata VS u mirovnim misijama kojima rukovodi NATO, ili pojedine njegove članice. Međutim, suštinski odnos nepoverenja, pritisaka i ucena prema Srbiji, prema njenim legitimnim interesima, posebno u vezi sa statusom Kosova i Metohije („normalizacija odnosa“), od strane NATO i njenih članica teško da se promenio. Štaviše, iz zapadnih „analitičkih“ i „naučnih“ kuhinja, finansiranih od ključnih članica NATO, teče proces revizije istorije gde su Srbi i Srbija predmet „posebne“ obrade.

Tako se, na primer, i 100-godišnjica početka Prvog svetskog rata koristi kao povod da se Srbija i srpski narod učine odgovornim za tu istorijsku kataklizmu u kojoj je Srbija izgubila trećinu stanovništva za odbranu svoje i slobode drugih evropskih naroda! Da se sarajevski atentat iskoristi kao dokaz kontinuiteta agresivne, remetilačke, pa čak i „terorističke genetike“ srpskog naroda! Čijim i kakvim ciljevima treba da posluže takve gnusne, rasističke optužbe? Da li se i tim najnovijim podmetačinama Srbija upućuje da zaključi da jedino ulaskom u NATO i bezrezervnim prihvatanjem njegove  „miroljubive“ i „humanitarne“ misije može da opere percepciju o svojoj agresorskoj i remetilačkoj prirodi? Hoće li i NATO zahtevati da se Srbija izvini što je izazvala „humanitarnu intervenciju“ sa hiljadama ljudi, žena i dece stradalih od „pametnih“ raketa NATO, sa hiljadama tona bombi, krstarećih raketa, projektila sa radio-aktivnim otpadom, kasetnim, grafitnim i drugim bombama?

Činjenice su činjenice. Svaka sila za vremena. Istorija, suprotno najavama, ipak ide dalje. Prikrivanje istine traje samo istorijski časak. U SAD i na Zapadu uopšte, sve je više svedoka, knjiga i dokumenata kojima se razobličavaju gnusne laži i zakulisne radnje NATO, njegovih lidera i ključnih članica. Zakasnela savest pojedinih aktera istorije novijeg datuma jasno razotkriva antisrpski, revanšistički i osvetnički karakter politike i ponašanja niza članica NATO-a. Treba li da se ponašamo kao da ne znamo ni da čitamo, ili kao da ne razumemo to o čemu pišu i govore zapadni pisci, mislioci, nobelovci, bivši, predsednici, premijeri ministri, obaveštajci?!    

Srbija je mala, miroljubiva evropska zemlja, koja se bori za poštovanje međunarodnog prava, Povelje UN i Završnog dokumenta iz Helsinkija, dok je NATO osvajački savez multinacionalnog korporativnog kapitala koji grubo krši osnovne principe međunarodnog prava. NATO ne širi civilizacijske vrednosti, već haos, pokornost, neslobodu.

NATO je relikt hladnog rata, za čije postojanje ne postoje civilizacijski opravdani razlozi. Kao tvorevina prošlosti koja danas teži da silom održi unipolarni poredak, da teret svetske krize prevali na leđa zemalja bogatih energentima i strateškim mineralima, NATO je postao kočnica istorijski neminovnom trendu ka multipolarizaciji i demokratizaciji međunarodnih odnosa. Takva „misija“ predstavlja izvor velikih opasnosti po svetski mir i bezbednost. Raniji „treći svet“ (BRIKS, Šangajski savez, Grupa 20, PNZ) ne miri se sa neokolonijalnim, eksploatatorskim i i drugim hijerarhijski postavljenim doktrinama. Otpor politici sile raste korak po korak, ali nezadrživo. Šteta što Evropa u tome zaostaje, što imitira Velikog brata. Njen izbor, njene posledice.

Članstvo Srbije u NATO zahtevalo bi ubrzanu primenu standarda NATO u tehnici, naoružanju i vojnoj infrastrukturi, što bi dovelo do povećanja spoljnog duga Srbije za više milijardi dolara. Kako je Srbija sa spoljnim dugom od oko 37 milijardi dolara već odavno prezadužena, to bi je članstvo u NATO definitivno uvelo u dužničko ropstvo sa nesagledivim posledicama po budućnost naroda.

Agresijom NATO na Srbiju (SRJ) 1999. godine, NATO je i formalno napustio odbrambeni i prihvatio agresivni karakter. Usledile su intervencije i napadi NATO u Avganistanu, Iraku, Libiji, Maliju. Nastavljanje lanca intervencija govori da je NATO sebi prisvojio pravo na globalni intervencionizam uz kršenje osnovnih međunarodnih pravila, od svog osnivačkog akta, preko Povelje UN, do Završnog dokumenta iz Helsinkija.

Gde god je intervenisao, NATO je ostavljao za sobom haos, ekonomsku i socijalnu bedu, trajne međuetničke i međukonfesionalne sukobe, separatizam, terorizam, organizovani kriminal. NATO ni na jednoj tački planete nije doveo do stabilnosti, boljeg života, demokratije ili poštovanja osnovnih ljudskih prava.

Šta je NATO ostavio na Balkanu i u Evropi nakon agresije protiv Srbije (SRJ) 1999? Prvo, oko 4.000 ubijenih i oko 8.000 ranjenih, od čega su preko 2/3 civili. Drugo, oko 250.000 Srba i drugih nealbanaca proteranih u etničkom čišćenju sa Kosova i Metohije koji, ni 14 godina posle agresije, nemaju mogućnosti da se slobodno i bezbedno vrate u svoje domove; treće, kasetne bombe i osiromašeni uranijum koji nastavlja da izaziva najopasnije bolesti ljudi i deformitete dece, odnoseći živote nedužnih ljudi; četvrto, osakaćenu i poniženu Srbiju kojoj je silom oduzeta pokrajina Kosovo i Metohija; mafijaška nazovi-država Kosovo, koja ostaje dugoročni izvor nestabilnosti, terorizma i organizovanog kriminala u Evropi; šesto, militarizaciju Balkana i Evrope gde se danas nalazi više stranih vojnih baza nego u vreme konfrontacije dva vojna bloka i vrhunca hladnog rata.

Šest članica Evropske unije, nisu članice NATO pakta i to: Austrija, Švedska, Finska, Irska, Malta i Kipar.

Srbija nije „ostrvo u moru NATO okruženja“. Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, bar zasad, nisu članice NATO. A i da jesu, zašto bi Srbija bila u obavezi da bude u NATO. Bivša Jugoslavija je bila okružena, sa istoka, članicama Varšavskog, a sa zapada i juga, članicama NATO pakta. Ipak, bila je neutralna, odnosno, nesvrstana, a ujedno je iz blokade izašla kao zemlja sa najbržim ekonomskim razvojem u Evropi, a u svetu odmah posle Japana. Naposletku, Švajcarska, i Austrija su okružene članicama NATO, pa se ne bi reklo da zbog svoje neutralnosti imaju štetu, ili da su manje bezbedne. Da se nisu borile za svoju neutralnost, da se i danas, iako pod snažnim pritiscima, ne bore, takav status im niko ne bi priznavao i poštovao.

Polazeći od nepristrasnog vrednovanja svojih istorijskih iskustava, kao i od razumevanja savremenih trendova u evropskim i svetskim odnosima, bez predubeđenja i robovanja petooktobarskoj inerciji, za Srbiju je najbolja opcija da ostane neutralna, da učvršćuje svoju neutralnost, štaviše, da neutralnost podigne na nivo ustavnog principa. Time bi Srbija na najbolji način dugoročno zaštitila svoje interese, osigurala izvesnu budućnost i ispoštovala demokratsku volju preko dve trećine svojih građana.

(Autor je predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih) 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner